Pratite nas

Religija i Vjera

Svibanjske pobožnosti

Objavljeno

na

 

 Svibanjske pobožnosti, odnosno izraženije čašćenje Blažene Djevice Marije tijekom mjeseca svibnja, stara je tradicija Crkve koja svoje korijene vuče još iz srednjega vijeka.

S obzirom na takav oblik pobožnosti, dobro je primijetiti dvije stvari i prema njima nastojati oblikovati i način čašćenja Blažene Djevice Marije kroz to vrijeme: s jedne strane činjenicu da se u mjesecu svibnju nalazimo u pouskrsnom vremenu liturgijske godine, a s druge strane činjenicu da Kristovu i našu Majku vrlo često častimo na jedan nedovoljno jasan način, takav koji joj obično pridaje tek ulogu Tješiteljice novoljnih.

S obzirom na prvu činjenicu, odnosno da je riječ o vrlo važnom razdoblju liturgijske godine, kada se sve do blagdana Duhova naročito intenzivno slavi otajstvo Kristova uskrsnuća, nipošto ne bi bilo dobro da to vazmeno vrijeme bude zasjenjeno različitim oblicima pobožnosti prema Majci Božjoj, nego je važno da međusobno budu skladno isprepleteni, kao što su međusobno bili isprepleteni i životi Isusa i Marije.

Potrebno je zato da se i kroz čašćenje Marije u mjesecu svibnju jasno uoči njezina nenametljiva i samozatajna uloga, kao one koja je cijeli svoj život podredila poslanju svoga Sina, ali također da se uoči i njezina uloga kao suotkupiteljice i Majke cijele Crkve. To se lijepo može povezati ne samo kojom dodatnom riječju na početku (svake) svete mise, nego i kroz druge oblike koji kao takvi mogu biti skladni vezivni elementi između krunice i litanija, između marijanskih pjesama i adoracije itd. U tom se smislu mogu sročiti kratke molitve ili tumačenja, čitati prikladni svetopisamski tekstovi ili odlomci nekih knjiga, marijanskih enciklika, razmatranja nad Lauretanskim litanijama ili nekih drugih prigodnih tekstova i sl., a koji kao takvi, ako se skladno i usmjeravajuće podijele tijekom cijeloga mjeseca, mogu postati zgodan način odgajanja vjerničkoga puka i općenito pridonijeti rastu u vjeri. Na takav nas, naime, način pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji uvodi u pouskrsnu mistagogiju, baš kako je to Ona sama činila za svoga života, o čemu nam svjedoče i Djela apostolska, potvrđujući da je bila u uskom zajedništvu s Dvanaestoricom i prvotnom Crkvom, odnosno da su se svi oko nje okupljali, kako to u biti i mi danas činimo. Prostora za takvu povezanost marijanske pobožnosti i vazmenoga vremena ima više nego dovoljno i dobro bi ga bilo iskoristiti.

Također, mjesec svibanj nam može dozvati u pamet važnost ispravnoga načina štovanja Blažene Djevice Marije, a koji se, valja priznati, tijekom povijesti u mnogim svojim elementima udaljio od svetopisamskoga koncepta, do mjere da je Marija u svijesti velikoga broja kršćana postala tek Zaštitnica patnika i Tješiteljica nevoljnika. Na to nas posebno podsjeća molitva Zdravo Kraljice i njezina velika prihvaćenost od strane širokih masa, a u kojoj je Blažena Djevica Marija shvaćena kao ona kojoj vapiju prognani sinovi Evini, kao ona kojoj isti ti uzdišu plačući u ovoj suznoj dolini, a jednako ju tako mole da im nakon ovog (ovozemaljskoga) progona pokaže Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

Naravno, Blažena Djevica Marija je i u tom smislu naša Zagovornica i Tješiteljica, a naznačena molitva itekako ima svoju veliku vrijednost, no bilo bi vrlo necjelovito pridati joj samo takvu ulogu. Stoga je važno da se ona druga, radosna strana Marijina štovanja, jasno vidi barem kroz vrijeme mjeseca svibnja, pa je dobro kroz različite oblike pobožnosti da upravo to dođe do izražaja. Mogu se tako npr. kroz to vrijeme češće moliti i neke druge marijanske molitve koje su vjerničkomu puku manje poznate, kao npr. Slavna Majko Spasitelja… ili Rajska kruno, rajska slavo… ili Pod obranu se tvoju utječemo…, koje se u Časoslovu nude na izbor pri moljenju Povečerja.

Također, u tom radosnom svjetlu ne treba ni zanemariti nastanak ove pobožnosti, odnosno dobro je prisjetiti se da su vjernici jednostavno htjeli cvijećem ukrasiti Marijine kipove i slike i na takav način, uz pjesmu i molitvu, iskazati joj svoju ljubav i predanje. Stoga se čini opravdanim da se i danas vjernici potiču da kroz mjesec svibanj donose cvijeće u crkve i da ih ukrašavaju, a posebno pri tome krune njezine kipove i slike. Isto se može činiti, bilo privatno, bilo organizirano, na Marijinim kipovima u poljima, na groblju, na raskrižjima i drugim mjestima, a sve se to može još svečanije upriličiti uz ophod u kojemu će se npr. pjevati marijanske pjesme, moliti krunica, litanije itd., a sve završiti svetom misom. Gdje je zgodno, mogu u takvim pobožnostima sudjelovati i školska djeca, kao i drugi staleži, što sve uz dobru pripremu može bitno pridonijeti još ljepšem i radosnijem zahvaljivanju našoj Majci jer je spremno prihvatila Božji poziv da postane Majka Spasitelju svijeta.

I, naravno, pri svemu tomu ne treba zanemariti ni obiteljsko štovanje Blažene Djevice Marije, baš kako nas na takvu cjelovitu pobožnost potiče i papa Pavao VI.:

“To je, u stvari, mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i  obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.”

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Na Times Squareu će biti postavljen ogroman ultrazvuk bebe koji će svijetu poslati snažnu poruku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je u New Yorku izglasan zakon koji dozvoljava pobačaj do rođenja djeteta, jedna grupa pro-life aktivista odlučila je na Times Squareu emitirati 4D ultrazvuk bebe u trećem tromjesečju trudnoće. Ultrazvuk će biti postavljen 4. svibnja ove godine na velikom videozidu, javlja Aleteia, prenosi narod.hr

„Nadamo se da će pro-life Amerikanci napuniti Times Square. Imat ćemo živu glazbu, snažne i inspirativne govornike i, ono što je najbolje, 4D ultrazvuk uživo koji će svijetu poslati snažnu poruku kako je beba u maternici čovjek, kojemu treba dati priliku da se rodi“, najavila je udruga Fokus na obitelj koja organizira ovaj događaj. „Nitko više neće moći reći da to nije dijete. Svi će vidjeti da je to dijete“, izjavio je za CBN News predsjednik Fokusa na obitelj Him Daly.

Riječ je o događaju pod nazivom “Uživo iz New Yorka”, a očekuje se da će se tog dana na glavnom trgu u New Yorku u velikom broju okupiti zagovornici prava na život iz cijele zemlje.

Također se prikupljaju potpisi za “manifest života” koji će biti predstavljen u Bijeloj kući i Kongresu te prikuplja sredstva za kupnju ultrazvuka kako bi on bio dostupan svim ženama koje razmišljaju o pobačaju.

Podsjetimo, njujorški “Zakon o reproduktivnom zdravlju”, koji je usvojen 22. siječnja, dopušta pobačaj ” u bilo koje vrijeme kada je to potrebno kako bi se zaštitio život ili zdravlje žene.”

 

NE DAJ ME MAJKO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari