Connect with us

Feljton

Svjedočanstva iz pisma-kronike fra Bernardina Sokola

Published

on

Osvrt dr. fra Bernardina Škunce na starije i novije napade na fra Bernardina Sokola ( I.dio )

FRA BERNARDIN SOKOL
franjevac, glazbenik i mučenik

(Osvrt na starije i novije napade na fra B. Sokola)

Franjevci Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru i kaštelanska udruga za očuvanje kulturne baštine Bijaći, u svibnju 2018., povodom 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola (1888.-2018.), pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, organizirali su trodnevne Dane fra Bernardina Sokola, uključujući i znanstveni skup na kojemu su okupili 17 znanstvenika. Program i održavanje proslave svesrdno su podržali:  Županija, gradovi Kaštela i Split, Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija u Splitu, zagrebački Institut za crkvenu glazbu. Dogodilo se dolično i dostojanstveno otkrivanje velike osobe fra B. Sokola. Osvijetljen je njegov životni put, visoko su vrednovane njegove skladbe. Kao glazbeni talent, fra B. Sokol je, naime, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, tada već svećenik, upućen na studij u Austriju i na Glazbenoj akademiji u Beču-Klosterneuburgu stekao visoku glazbenu diplomu, potom je malo kasnije i u Rimu – na papinskom institutu za crkvenu glazbu – stekao ono što se danas zove magisterij iz crkvene glazbe. U Rimu je stekao i doktorat iz teologije. U našim hrvatskim crkvenim krugovima fra B. Sokol je tada bio jedan od najobrazovanijih glazbenika u Hrvatskoj. Zbog te visoke naobrazbe bio je profesor na Teološkom fakultetu u Zagrebu. U svojem skladateljskom radu – kako su tvrdili i kako tvrde današnji muzikolozi – fra Bernardin je bio na tragu suvremenih europskih zbivanja i ostvario je vrijedan opus u crkvenoj i svjetovnoj glazbi prve polovice dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj s pojedinim djelima koja nadilaze funkcionalne okvire i čine značajan doprinos hrvatskoj umjetničkoj glazbi tridesetih godina.

Hrvatska pošta tom je prigodom izdala markicu s likom fra Bernardina Sokola, čime je postao drugi franjevac, nakon fra Andrije Kačića Miočića, koji je dobio prigodnu poštansku markicu. Ubrzo nakon spomenutih Dana tiskan je i veliki zbornik pod naslovom Fra Bernardin Sokol – Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130. obljetnici rođenja. U istom povodu Odbor za proslavu fra Sokolove obljetnice organizirao je programe u umanjenom sadržaju u Dubrovniku, u Zagrebu, u Orebiću i u Korčuli. Tako je – uz ranije manje skupove u vremenu demokratske Hrvatske – ’na sav glas’ prekinuta nametnuta šutnja o fra Sokolu od komunističkog režima. Fra B. Sokol je u našu široku javnost ušao na velika vrata kao dični franjevac, veliki glazbenik i mučenik za vjeru i domovinske ideale (O gore rečenomu više u: Fra Bernardin Sokol – Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130. obljetnici rođenja, Kaštela-Zadar 2018.).

Sve se to događalo pred čitavom hrvatskom javnošću, medijski dobro popraćeno. Nitko tada od povjesničara i novinara nije reagirao (O ranijem pisanju osporavatelja Sokolovih postupaka biti će riječi nešto kasnije u ovom osvrtu). Sada pak, kad se nedavno na Badiji postavila bista fra Bernardina Sokola (17. rujna 2019.) – odličan rad akademskih kipara Izvora Oreba i Emilije Karlavaris – koju je otkrila predsjednica RH, na portalima i u dnevnom tisku umnožili su se napadi i na osobu predsjednice i na osobu fra Bernardina Sokola. I nepismenom čovjeku je jasno da se orkestar glasova protiv fra Bernardina Sokola događa u predizborne, dnevnopolitičke svrhe. Fra Bernardin je takvima dobro došao kao žrtveni jarac (mitski postupak i pojam poznat u davnom i novom hodu čovječanstva). Optužuju ga – ni više, ni manje – da je neposredni krivac za smrt korčulanskih partizana, pri čemu se optužitelji nisu suglasili koliki je njihov broj ’na savjesti’ fra Bernardina Sokola: sedam, pa jedan, pa opet sedam, pa devet, i sl. Svoje dokaze temelje na ’Korčulanskoj memoriji’, o čemu ćemo u nastavku ovog osvrta. Bez obzira na sve, ubijeni korčulanski partizani zaslužuju našu pažnju – nama vjernicima i našu molitvu. Čitajući te brojne napise, svi poštovatelji, napose njegova franjevačka zajednica sa sjedištem u Zadru i njegovi Kaštelani, osjećaju se zgroženi.

U naš osvrt o fra Bernardinu Sokolu polazimo preko pisanih, arhivski sačuvanih dokumenata, iz svjedočanstava samoga fra Sokola i fratara koji su s njime živjeli na Badiji.

Svjedočanstva iz pisma-kronike fra Bernardina Sokola

(1) Branitelji zločinačkoga komunističkog pokreta – kakvih još i danas ima u Hrvatskoj – glasni su i nakon dviju Rezolucija Vijeća Europe, o čemu ćemo u završnom dijelu ovog osvrta. Takvi pisci nemaju potvrde o ’zločinu’ fra Bernardina Sokola u arhivima, pa niti one koji se nalaze u arhivskim spisima OZNA-e, što se danas čuva u Zagrebu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219. Naime, u spomenutom arhivu OZNA-e, nalazi se jedno Sokolovo pismo koje je pisao u dva navrata (24. VIII. i 25. VIII.), a završio na katolički blagdan Imena Blažene Djevice Marije (12. rujna 1944.). Naš pedantni istraživač životnog puta fra Bernardina Sokola, fratar koji živi u samostanu Male braće u Dubrovniku, dr. fra Stipe Nosić, došao je do dosjea o fra Bernardinu Sokolu u spomenutom arhivu, pa iz njega – dostupna svakom istraživaču – izvlačimo ono što je povezano s ratnim događajima u krugu grada Korčule, te posebno ono o dojavi i stradanju korčulanskih partizana. Pismo je fra Bernardin pisao strojopisom u stalnom napetom očekivanju da će ga partizani doći uhititi. Očito zbog rečenog, u pismu ima značajan broj tiskarskih pogrešaka, na mjestima i posve nečitljivih riječi. Navodit ću kako stoji u originalu. U prenošenju citata poštivat ćemo original. Sadržaj pisma je, inače, namijenjen nekim fratrima franjevačke provincijske zajednice, pa se u njemu vidi i unutarnje prijepore među fratrima. Iz pažljiva čitanja teksta lako je uočiti krajnju Sokolovu revnost u franjevačkom pozivu, duboku kršćansku vjeru kojom je prodahnut, te istaknuto domoljublje. Pismo je pisano poput ispovijesti, autentično, bez namještanja činjenica, bez lukavstva, što svaki objektivan povjesničar može uočiti, svejedno slagao se on ili ne slagao s mišljenjima fra Bernardina Sokola. Taj fra Bernardinov tekst je u isti mah svojevrsna kronika ratnog stanja s Korčule u kolovozu i rujnu godine 1944. Pismo je, dakle, pisano u onom strašnom ratnom času, ujedno s fra Sokolovom sviješću da će stradati od partizana, što će biti vidljivo i u iznošenju ovog dragocjenog izvora.

(2) Prema navedenom izvoru – riječ je o zapisima fra Bernardina Sokola upravo iz dana stradanja korčulanskih partizana – istina je da fra Bernardin Sokol nije volio komunistički pokret. Razlog je jasan: nebrojeni komunistički zločini, tada već na čitavom svijetu poznati, oni u Rusiji, te zbog velike mržnje na katoličku Crkvu i katoličku Hrvatsku, opet prema zločinačkoj ruskoj matrici. Takav komunistički pokret ni potpisani nikad nisu voljeli. Iz takvih razloga komunistički pokret nije volio ni daleko većinski broj Hrvata u ono i današnje vrijeme. Da, točno je: Sokol nije volio komunistički pokret. O tome Sokol govori na više mjesta u svojim zapisima, što će se vidjeti u nastavku ovog osvrta.

Važno je na prvome mjestu vidjeti što sâm Sokol kaže o svojim kontaktima s Nijemcima. Fra Bernardin piše da su se ti kontakti svodili ponajviše na nabavku hrane u Korčuli. Tu nabavku su za badijsku samostansku zajednicu obavljali gvardijan (poglavar), tada fra Nikola Španjol, i fra Bernardin Sokol, napose zbog dobrog znanja njemačkoga jezika. Sokol u pismu kaže: „Znali smo da partizani prigovaraju svima, koji imaju veze s njemcima prodajom ili služenjem u kućama, radom u bunkerima, pa su mnogi muški iz straha prešli njima. Mi dužnost nismo mogli izbjeći. Znao sam da ja prvi mogu stradati, jer su me partizani i prije imali na zubu, pa su me u prosincu (riječ je zacijelo o prethodnoj godini, naime 1943., op. BŠ) tražili među našima u Blatu i govorili: doći će nam Sokol prije ili kasnije… Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata…” (MUP RH/I Kut 1219., Pismo od 25. VIII. 1944., str. 2).

Na račun takvih kontakata s Nijemcima fra Bernardin kaže: „O NIČEM NIJE BILO GOVORA NEGO NAJNUŽNIJE (velika slova ovdje i drugdje stavljam kako stoji u Sokolovu originalu, op. BŠ). A o politici apsolutno ama ni jedne riječi, još manje da bi ispitivali…” (podcrtao BŠ) (Isto mjesto).

U brizi za materijalni život fratarske zajednice, fra Bernardin je, osim gore rečenog, često odlazio loviti ribe, o čemu veli: „Dana 22. o.m. (kolovoz je 1944., op. BŠ) otišao sam poslije 7 sati u jutro baciti vrše pokraj prve bove kraj Borića. Znali smo da se kraj ’Plavnjaka’ ne smije, ali uvijek su puštali za Badiju. Najednom počnu pucati… (točkice bez zagrada su kao u originalu, op. BŠ). Ja sam mislio da je neko upozorenje, pa sam se brzo okrenuo prema Borićima, ali nisu prestali pucati. Bila je jedna patrola na ’Kolonama’, a druga pucala sa sv. Ante, gdje je jak bunker. Pratile su me sve do samostana, svi su se u samostanu bojali, da ću biti pogođen, ali hvala Isusu nisu ni barčice pogodili. Isti smo dan pošli u grad O. Gvardijan i ja za poslom pa smo doznali zašto su pucali, jer smo se svi čudili: dan prije su vojnici (njemački, op. BŠ) došli na Vrnik i ravno ka jednom bunkeru, gdje su našli spavati učitelja Šeparović Nika iz Blata i još 3 druga partizana iz bliže okolice. Ta su trojica slijedeće noći pobjegla, kako se je kasnije doznalo, pa preplivali Badiju kod ’Garević’ (ispod Ježevića), a onda iza bova na Vrnik i kasnije u Lumbardu. Vojnici (Nijemci, op. BŠ) su mene držali pobjeglim partizanima pa su ZBILJA pucali na mene za upozorenje” (Isto, Pismo od 25. VIII. 1944., str. 2).

(3) Već je iz gornjih navoda jasno da fra Bernardin Sokol nema ništa s dojavljivanjem o mjestu gdje se skrivaju partizani. U pismu što ga što ga je sačuvala OZNA, fra Bernardin Sokol govori i o tom dojavljivanju Nijemcima: „Sutradan otišao O. Gvardijan sam za potrebu u grad i čuo, kaže, kako u Korčuli govore da je O. Sokol Njemcima to dao… (misli na podatke o mjestu skrivanja partizana, op. BŠ). Podvečer otišao O. Vjekoslav (Bonifačić, član samostanske zajednice na Badiji, op. BŠ) na ’Dominče’ pa mu gdja Kruna Marinković sva uzrujana kaže, kako zločesti svijet baca krivnju na O. Sokola što je bez obzira, kako jedan svećenik ne bi to učinio, već po sebi O. Sokol nije mogao učiniti nego jedan koji pozna sve ’finese’, tim više što su njemci u Lumbardi našli magazin u jednoj kući, došli u tu kuću, činili otkriti jedan tapet i otvorili ’bukaportu’… Razumije se da će PRAVI partizani znati kako im je jedan njihov to zafrigao, koji je bio potpuno upućen, mali djavao će ipak doći na račun, te će bar nekoji ostati na uvjerenju da je O. Sokol barem kumovao, kako se možemo čudit svetovnicima (svjetovnjacima, op. BŠ), koji žive bez boga u koliko se protiv ne bore svećenici – – Bože, REDOVNICI-braća…” (Isto, Pismo od 25. VIII. 1944., str. 3).

Važna je i Sokolova napomena uz navedeno pismo, u kojoj on piše: „Kasnije se doznalo u Lumbardi da su došli u kuću Njemci, stupili u jednu sobu, dali otvoriti tapet i otvorit ’bukaportu’, a sa stola stolnjak ispod kojeg su našli arhivu sa zapisnicima, te neki jezici na temelju toga odvedeni /Mali Zdravko Stanić, sin Rudolfa Balarina i neki drugi. U podrumu su našli ’magazin’ pa oodnijeli. O. Gvardijan čuo na Vrniku da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov… Glede Vrnika najvjerojatnije što se govori, da su njemci sa dalekozorom prijetili (zacijelo: primijetili, op. BŠ) dolazak partizana sa SV. Antona, pa onda i sa drugih strana, jer su došli na dve strane na bunker, koji je bio otvoren, toliko su bili sigurni da su radi zraka držali po noći otvoreno/.” (Isto, Pismo od 25. VIII. 1944., Dodatak pismu, str. 3).

Takva kroničarska faktografija doima se autentično, krajnje istinito, te će svaki ozbiljni povjesničar s lakoćom zaključiti da početak ’korčulanske memorije’ stoji na klimavim nogama. Neposredna umiješanost fra Bernardina Sokola u spregu s Nijemcima nema nikakve stvarne podloge. ’Korčulanska memorija’ je stvorena lažno, ona je čista komunistička konstrukcija, kakvih poznamo u obilju iz vremena komunističke Jugoslavije…

(4) U svemu tome držanju fra Bernardin dodaje značajnu moralnu kvalifikaciju: „Bojim se da će pozitivni dokumenti za mene biti uništeni, a negativni ostavljeni, dok o drugima protivno. Sve ja ovo izjavljujem pred bogom, da sam na sve napisao što se nalazi u mojim spisima uopće po svijesti (savjesti, op. BŠ) i nastojao biti potpuno objektivan sine irra et studio (bez srdžbe i lukavstva) i da me prema nikome nije vodila mržnja ili zavist jer sam se cijelog života borio samo istinom i zato sam nastradao… Veritas (Istina, potom nejasnih nekoliko riječi, op. BŠ)”, pa zaključuje da će i dalje „tako raditi” (Isto, Pismo od 12. IX., str. 5). S takvim načelom fra Bernardin – svjestan da će nastradati, kako je gore kazao – stavlja svoj život pred istinom povijesti i – što je za njega bitno – pred Božjom istinom, jer vjernički dodaje: „Želim biti rehabilitiran, barem poslije smrti, ali FIAT (Neka bude, riječi Blažene Djevice Marije kod navještenja – Lk 1, 38, op. BŠ), ako bude protivna sv. Volja božja, hoće li mi udijeliti milost, da umrem kao mučenik za svetu vjeru, što je bila glavna moja želja od djetinjstva. Sam Isus znade, ali ću nastojati da bude povezano… (slijedi nekoliko nejasnih riječi, op. BŠ). Zadnje će moje riječi biti: Živio Isus, slava, preč. Srce Marijino, pobjednik živio papa – Živjela katolička Hrvatska” (Isto, Pismo od 12. IX., str. 6).

Već smo kazali da partizani nisu voljeli fra Sokola, o čemu je napisao: „Znao sam da ja prvi mogu stradati, jer su me partizani i prije imali na zubu, pa su me u prosincu (riječ je zacijelo o prethodnoj godini, naime 1943., op. BŠ) tražili među našima u Blatu i govorili: doći će nam Sokol prije ili kasnije… Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata…” (Isto, Pismo od 25. VIII. 1944., str. 2). Dobro je zaključio Stipe Nosić kad je na temelju višegodišnjeg ispitivanja i izvornih arhivskih dokumenata kazao: „Ubili su zaslužnog člana hrvatskog naroda, ubili su rodoljuba, okončali njegove planove, komponiranje i pjesmu. Osiromašili su čovječanstvo za sposobnog i priznatog velikoga hrvatskog i svjetskog glazbenika” (Fra Bernardin Sokol, Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130 obljetnici rođenja, Kaštela-Zadar 2018., str. 85).

Najbliži svjedoci o fra Bernardinu Sokolu

Uz navedena Sokolova osobna svjedočanstva, o istoj fra Sokolovoj čestitosti navodimo – od doista brojnih – samo neka svjedočanstava fratara. Pred našim očima stoje svjedoci – u nastavku će se navoditi njihova imena – koji čitavim svojim životnim pozivom i poslanjem u potpunosti ispunjaju kriterije istinitosti za svakog uistinu slobodnog istraživača povijesne istine.

Prvi svjedok: fra Vjekoslav Bonifačić

Svjedočanstvo fra Vjekoslava Bonifačića od bitne je važnosti, jer je isti bio član badijske zajednice u času uhićenja fra Bernardina Sokola. Svjedočanstvo prenosim prema istraživanju fra Stipe Nosića (usp. Stipe Nosić, Iz životopisa fra Bernardina Sokola, u: Fra Bernardin Sokol – Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130. obljetnici rođenja, str. 77-102).

Sokol je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. O tome su svjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu. Jedan od njih je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tome zapisao: „Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i ‚skaletom’ (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor!‚ Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. A tko bi drugi mogao biti u ovakvoj noći. Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‚Ispovjedi me!’ Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča… O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‚Evo me.’ Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‚Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana, i to u ovo i ovakvo vrijeme. Malo nakon toga čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem” (Isto, str. 83-84).

Fra Stipe Nosić donosi i jednu zasebnu bilješku (usp. Isto, str. 84-85). O ubojstvu fra Bernardina, naime, u samostanu Male braće u Dubrovniku sačuvan je nedatiran i nepotpisani rukopis u kojemu između ostalog stoji: ”Oca Bernardina su partizani odveli iz Badije, da će ga odvesti na Vis, ali su ga ubili u barci između Badije i Orebića 28. rujna 1944. Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ’Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan” (Isto, str. 84). Kako pokazuje taj rukopis, o događaju na čamcu ipak se nešto saznalo. Saznalo se da je Sokol umro kao mučenik, da je u odlučujućem trenutku života dao svjedočanstvo za Krista. A mučitelji su ga tukli i ubili jer je bio drukčijeg političkog stava, jer je bio svećenik, jer je bio učen i jer je možda mogao ometati njihovu vladavinu. Ubili su ga ljudi koji su sebe nazivali antifašistima, ubili su ga bez ikakva suda, iako nije ništa skrivio. Tijelo su bacili u more, nadajući se da će ono sakriti zločin. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica u Orebiću. Skupina ljudi koji su ga prepoznali, pokopali su ga tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo.

Drugi svjedok: fra Berard Barčić

Fra Stipe Nosić donosi i dragocjeno svjedočanstvo fra Berarda Barčića, također badijskog fratra iz vremena fra Sokolova boravka na Badiji. „Ivan Jeričević, zvan ’Čompo’, nekadašnji predsjednik Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule, u suvremenoj Hrvatskoj državi, u srpnju 2002. preko lokalnog Radija Korčule izjavio je kako je ’početkom rujna 1944. godine jedna barka s borcima Korčulanskog odreda pristala noću ispred samostana na Badiji’ i da su tada od fratara partizani zatražili fra Bernardina Sokola, koji da je, navodno, odao Nijemcima šestoricu partizana u jednom bunkeru na Vrniku. Rekao je i da su ga fratri našli i doveli, te rekli: ’Evo vam ga, riješite nas ovoga zla.’” Na to nije reagiralo Državno odvjetništvo (Prema Jutarnjem listu od 3. lipnja 2008. taj „hrabri borac”, ipak je ublažio retoriku, i na pitanja o ubojstvima na Daksi je rekao: „Nemam nikakve veze sa likvidacijama. Bio sam na dubrovačkom području, ali sa posve drugim zadatkom. Organizirao sam podružnice OZNE. Znam samo da je likvidaciju obavila posebna vojna jedinica, Bataljun narodne obrane Dubrovnik.”). Odgovorio je fra Berard Barčić (1910. – 2016.), koji je sa Sokolom živio na Badiji. Fra Berard je ustvrdio da je izjava što se pripisuje fratrima: „famozne riječi: ‚Evo vam ga…!’” laž, i da fratri nikad ne bi takvo nešto rekli. On je posvjedočio da su mu fra Vjenceslav Bandera i fra Vjekoslav Bonifačić, koji su u vrijeme odvođenja Sokola bili na Badiji, kazali „da se naknadno ustanovilo da nije padre Sokol odao Nijemcima partizane koji su se skrivali na Vrniku, nego imenom i prezimenom druga osoba”. (Usp. Berard Ante Barčić, I dalje u službi laži, Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima, Zadar, 3/2002, poseban prilog. Usp. Isti, Ratna sjećanja jednog franjevca. Franjevački provincijalat, Zadar, 2004, str. 80 s).

Još ćemo sa svjedočanstvom fra Berarda Barčića. Taj uzorni franjevac, nedavno preminuli u 106. godini života, kao profesor biologije i botanike, u Badijskoj klasičnoj gimnaziji mnoge je dane proveo s fra Bernardinom Sokolom. Spomenuti fra Berard svjedok je komunističkih zala, što je zapisao u knjizi Ratna sjećanja jednog franjevca, u kojoj o fra Bernardinu kaže: „Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij, zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali” (str. 80) i na kraju dodaje: »Nečista savjest za stravično ubojstvo padre Bernardina Sokola, čestitoga fratra i glazbenoga velikana, i dalje se prekriva komunističkim lažima i floskulama« (str. 81).

S pravom se može ustvrditi da ti časni svjedoci – franjevci koji su bili bliski povezani s Badijom i s fra Bernardinom – nose memoriju fratara ne samo uže provincijske zajednice (Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru) nego i široke redovničke i crkvene zajednice, pa i svjetovnih krugova.

Konstrukcija komunističkih ’memorija’

Prema navedenom izvoru – riječ je o pismu fra Bernardina Sokola upravo iz dana stradanja korčulanskih partizana – istina je da fra Bernardin Sokol nije volio komunistički pokret, što je već gore rečeno. Ovdje tek treba dodati da nam se s takvih razloga dogodilo više od tisuću jama: po Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Vojvodini i dalje putovima ratnih i poratnih kolona smrti. Prema sovjetskom modelu zločina nad Poljacima (i ne samo njima), pokazanom u Katynu, ubijane su intelektualne elite jednog naroda, posebno svećenici, jer su predstavljali potencijalnu opasnost budućoj uspostavi komunističke vlasti. Svi ti tragični događaji povijesno su rasvijetljeni i priznati, oni po Europi bolje nego kod nas, ali dovoljno već i kod nas. Stvarane lažne ’memorije’ padaju u vodu, tope se i nestaju u ropotarnici komunističkih laži. Tome u prilog ovdje je dobro navesti barem koji primjer konstruiranja takvih ’memorija’.

(1) Znakovito je da napadači – povjesničari i novinari, ni raniji ni svježiji – ne spominju izostanak takvih podataka u arhivu OZNA-e na osobu fra Bernardina Sokola. Pretežito se oslanjaju na ’Korčulansku memoriju’, o čemu ćemo malo kasnije. U načelu, naravno, ne valja prezirati narodnu – napose ne onu lokalnu – memoriju, ali se u ozbiljnom povijesnom kazivanju postavlja pitanje o nastanku i o načinu stvaranja narodne memorije. Znade se, naime, da ima prirodnih, spontano nastalih memorija, ali su itekako poznate i memorije koje su stvorene smišljenom propagandom, što je klasični ’agitprop’ komunističkog dolaska i ostanka na vlasti, kakvih je u obilju bilo u ono poslijeratno vrijeme na našim prostorima, kakvih ima i danas. Za primjer ću uzeti ’memoriju’ o broju učinjenih zločina u ustaškom zatvoru u Jasenovcu. Strašan je zločin koji je učinjen i za samo jedan nevino ubijeni ljudski život, ali stvarati memoriju, primjerice, o dva milijuna ubijenih u Jasenovcu na temelju izmišljenih činjenica, zar to nije zločin? Franjo Tuđman – da ne navodim brojna druga istraživanja – u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989). Kad je riječ o jasenovačkom zatvoru, Tuđman spominje Miodraga Đukića, koji je u listu Srpske pravoslavne crkve objavio da je u Jasenovcu ubijeno oko milijun Srba, a srpski književnik Vuk Drašković govorio je o čak dva milijuna (Bespuća, str. 97-98). Jasenovac ostaje mjesto zločina ustaškog režima – dakako s mnogo, mnogo manjim brojem ubijenih – ne samo Srba, nego i Židova i Roma i nelojalnih Hrvata, ali ne više – hvala Bogu! – na temelju apsolutne neutemeljenosti nametnutog stvaranja konstruirane ’memorije’. Što bi tek trebalo kazati o stvaranju memorije protiv kardinala Alojzija Stepinca? I o tome je napisano studija i knjiga te nije potrebno ovdje prenositi suprotne glasove o velikom hrvatskom blaženiku.

(2) Navesti ću još ’memoriju’ koja zorno osvjetljuje način stvaranja komunističke memorije. Riječ je o zatvaranju i osudi na smrt strijeljanjem – kasnije ipak smanjenu na višegodišnju zatvorsku kaznu – fra Ivana Perana, inače badijskog učenika u glazbi fra Bernardina Sokola, kasnije i mojeg odgojitelja, višeg poglavara Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, proslavljenog, između ostalog, i preko svojih crkvenih skladbi. Svjedočanstvo zaslužuje najveće poštovanje i puni kredibilitet, tim više što pokazuje komunističku matricu ’čišćenja’ od vanjskih i nutarnjih neprijatelja u komunističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

Fra Ivan Peran je o danu uhićenja, optužnice i suđenja na Vojnom sudu u Ljubljani – regrutiran je u JNA 21. 11. 1946., i već u rujnu 1947. optužen i osuđen – napisao je potresno svjedočanstvo:

„Peran Ivan… intelektualni vođa grupe… veli da je Stepinac osuđen bez dokaza…, da se naša vlast bori protiv Crkve, a svaka vlast koja se borila, ili se bori protiv Crkve, propada,…. U svojem neprijateljskom djelovanju i govoru zaklanja se za ’verske dogme’…. A civili? … Sakupljaju oružje: puške, talijanske bombe, municiju… Obrazloženje… Budući da su svi članovi zločinačke grupe… Đuro H. inicijator neprijateljskog rada, a Peran Ivan intelektualni vođa…, za njega ( Perana ) se traži najstroža kazna koja postoji u našem zakonu, a za ostale strogu i primjerenu…

Državni tužilac Vladimir Savelić

– Smrt fašizmu

– Sloboda narodu!

….Tajac. … Gledamo se…

– Dakle: mi smo jedna, dobro organizirana grupa, koja je htjela srušiti sadašnju vlast i sadašnju državu! – reknem i pogledam kolege. Oni gledaju mene.

– Ali, kako? Pa mi se s Vama nismo poznavali!

– Točno! Svakome je jasno da bih ja, kao intelektualni vođa, kako su napisali, morao poznavati one koje organiziram i kojima trebam povjeriti uloge u rušenju države.

– Što ćemo? – upitaju trojica – od njih četrnaest – u jedan glas.

– Što? Nema smisla o tome uopće razmišljati, ni dogovarati se: kad svatko kaže što zna, a zna da se nismo vidjeli ni poznavali, stvar ovako složena mora propasti.

Svakome je bilo očito što slijedi iza ovako smišljene optužnice. Ali, treba računati na to da onaj, koji ju je ovako složio, da će je i braniti”. Tako fra Ivan o konstruiranoj ’komunističkoj memoriji’ (fra Ivo Peran, S Kristom i u smrt – Potresno svjedočanstvo osuđenika na smrt strijeljanjem, Zadar 2002., str. 84-86).

Čitatelju ovog osvrta, pripazi: komunistički sud je svjesno konstruirao grupu ljudi – navodeći čak njihova imena – koji se međusobno do tada nisu poznavali. Fra Ivan Peran ne može vjerovati u takvu ’istinu’, u takvu još jednu novu ’memoriju’ – jer kaže: „Svakome je jasno da bih ja, kao intelektualni vođa, kako su napisali, morao poznavati one koje organiziram i kojima trebam povjeriti uloge u rušenju države”. Taj ’rušitelj države’, inače oduševljeni franjevac svetoga života i veoma poznati crkveni glazbenik, u montiranoj optužnici i bezočnoj osudi na smrt, u nastavku svojega poziva s još većim je zanosom vjere svjedočio za Krista u duhu njegova Evanđelja i naučavanju katoličke Crkve. Nažalost, toliki su na sličan način optuživani, osuđivani, brojni su i pogubljeni. Izmaštane su ’memorije’ da bi se opravdalo zločine. Fra Bernardin Sokol je žrtva jedne takve ’memorije’.

’Korčulanska memorija’ je poput nebrojenih komunističkih ’memorija’ nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, toliki su na sličan način optuživani, osuđivani, brojni su i pogubljeni. Među posve nedužnim osuđenim fratrima iz toga vremena, dvojica su korčulanski fratri: Fra Benko Tulić, rođen 31.3.1914. u Blatu, 12 godina zatvora u KPD – Stara Gradiška; Fra Bone Mirošević, rođen 21.1.1915. u Veloj Luci, 9 godina zatvora u KPD – Stara Gradiška. Obojica poznati kao izuzetno dobri franjevci, od kojih je prvi od navedenih kasnije izabran za provincijala (višeg poglavara) Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru. Drugi je pak već u zatvoru zadobio nervni slom, od kojeg se nikad nije posve oporavio, uvijek s ponavljanjem pitanja pred mnogim fratrima: „Zašto su me osudili?”. Nizašto! Iz razloga komunističkog zlosilja. Neka današnji branitelji komunizma u arhivima pogledaju optužnice i izricanje kazne tih nevinih fratara!

Nastavlja se…

(Drugi dio objavljujemo sutra, ponedjeljak 21. listopada 2019.)

Priredio:

dr. sc. fra Bernardin Škunca

u suradnji s članovima Stalnog odbora za život i djelo fra Bernardina Sokola: prof. dr. Mihovil Biočić, dr. fra Stipe Nosić, dr. Vito Balić, Milivoj Bratinčević, dipl. oec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari