Pratite nas

Religija i Vjera

Svjedočanstvo gospođe Branke Ljubičić iz Zagreba: Moj život s Gospom i Međugorjem

Objavljeno

na

Hvaljen Isus i Marija, sa Svetim Josipom!

Kao mladi bračni par moj suprug i ja 1971. godine pošli smo na 8 dana u Rim, gdje smo se u svim crkvama a posebno u bazilici Sv. Petra molili za našeg prvog sina. Po povratku u Zagreb ja sam se ubrzo jako razboljela i uopće ne pomislivši na trudnoću, moj liječnik me poslao na rendgensko snimanje pluća koje sam ja ubrzo obavila. To je bilo oko 10 rendgenskih snimaka i ustanovili su čir na dvanaestercu. Uz dobivenu terapiju ja sam i dalje bila jako bolesna. Nakon nekog vremena ipak sam pomislila da sam možda trudna.

To se ubrzo i potvrdilo da jesam. Kada sam došla svome liječniku i ovo mu ispričala on mi je rekao odmah idite na pobačaj. Kada sam ja to odbila, on je kazao vi to morate učiniti. Ja sam izašla s riječima da to nikada neću učiniti. U razgovoru s drugima svi su kazali isto i da dijete ako ga zadržim, da će se roditi sa posljedicama. Ja sam vjerovala da je Bogu sve moguće i da ako dijete neće biti zdravo, ono će jednako biti voljeno kao da je zdravo. Uz pomoć jedne gospođe u laboratoriju u Petrovoj bolnici, gdje sam čekala da tamo učinim pregled i dobijem stručni savjet, gospođa me pitala što čekam I zašto sam tako tjeskobna. Kada sam joj ispričala ona mi je rekla ako ne mislim ni pod koju cijenu pobaciti onda odmah idite odavde jer će vas oni doslovno prisiliti. Tako od tog trenutka nisam više ništa govorila i čekala sam svoj prvi porod. Uz teški porod ja sam rodila svoga sina Antonija potpuno zdravog i tada jakim glasom zahvalila Gospodinu kao što sam i obećala dok sam ga nosila. Kao malo dijete bio je kao što je i danas, kada ima 43 godine, uvijek radostan, a ja kažem kao da ima dva života u sebi. Nakon 8 godina porodila sam svoga drugog sina Tomislava za kojeg sam 4 godine molila. Kada sam rekla suprugu da bih željela još jedno dijete, ja sam se jako razboljela i ubrzo dospjela u bolnicu na operaciju slijepog crijeva. Rana se nakon 3 tjedna ugnojila i dobro da nije došlo do sepse. Nakon toga liječnici su ustanovili da moram hitno operirati žuč. No moj organizam od dvije operacije gnojenja rane nije se mogao oporaviti. Od oslabljenog organizma počele su mi se nizati razne bolesti.

Nakon 4 godine od operacije slijepog crijeva moja opna u crijevima je pukla i dobila sam herniju 5 do 7 cm. Ja u svim tim godinama dok sam trpjela nisam prestala moliti za svoje dijete, koje sam željela. Zbog toga svega pomislila sam da ću možda umrijeti i da ću za sobom ostaviti dva sina i supruga. Tada sam toliko gorko plakala i kada sam usnula, sanjala sam da je moja obitelj u nekom kamenjaru i da se s neba spušta Gospa. Bila je obučena u sivu haljinu i bijeli veo i sišla je ispred nas. Mene je zagrlila i kazala mi ove riječi: “Ti se ne boj, ja ću tebi pomoći.”. Ja sam to pričala suprugu i kolegicama u uredu ali sam mislila da je to kamenjar u Dalmaciji, odakle je moj suprug. Uza sve ove poteškoće zamolila sam supruga da pođemo u Međugorje i tako smo učinili 1986. godine. Od toga trenutka moja ljubav prema Gospodinu i njegovoj Presvetoj Majci i dragom Međugorju bila je toliko velika da sav moj život i trpljenje nisu imali takvu težinu.

Moja bolest se i dalje nastavila ali ja sam i dalje molila i nadala se. Sa 39 godina dobila sam rubeolu što je bio još jedan šok jer bi sljedeća trudnoća bila upitna. Za moje zdravlje učinila sam sve što sam mogla počevši od prehrane ali najvažnije je bilo čitanje knjiga o Međugorju i gledanje video kazeta. Čitanjem knjige “Kratki prikaz međugorskih događaja” od Jakova Marina (pokojni vlč. Švaljek) ja sam stalno osjećala kako struja prolazi niz moje tijelo i tako sam ozdravila. Znala sam da moram još nešto učiniti za moje dijete i otišla sam na Kamenita vrata i dala služiti misu. Nakon četrdesetak dana saznala sam da sam trudna. Sa 40 godina rodila sam svog trećeg sina Mateja. Kasnijim odlascima u Međugorje prepoznala sam kamenjar koji sam sanjala a to je bilo Podbrdo na kojem se počela ukazivati naša Gospa Kraljica Mira. Počeo je naš Domovinski rat i mi smo se uključili u molitvene zajednice u našem mjestu i žarko smo molili da prestane ovaj strašni rat. Doznavši za molitvenu zajednicu Kraljice Mira koja se održavala u Markovoj crkvi u Zagrebu, ja se u nju uključujem i dan danas sam u njoj. Molitvenu zajednicu započeo je pokojni gospodin Grga Blažević sa svojom suprugom Anom. Oni su roditelji petero djece a peti sin Grgur je svećenik franjevac. Gospođa Ana je u Međugorju ozdravila od raka grla i od tada kao bračni par započinju organizirati hodočašća u Međugorje. Više od 500 puta odveli su hodočasnike. Gospodin Grga je bio jako aktivan za spas nerođene djece. Obišao je cijelu Hrvatsku sa Isusovcem Jurjem Bosančićem prikazujući film po školama “Pobačaj ženina odluka” kako bi posvijestio mladima kako je to strašno ubojstvo.

Ja u Međugorje često odlazim s njima i ne mogu opisati radosti i milosti koje smo doživljavali. Naš odlazak u Međugorje za 32. obljetnicu Gospinih ukazanja bio je posebno značajan. Gospoda Ana je od svećenika Marka Glogovića, koji je sav svoj život posvetio za spas nerođenih, nabavila krunice za nerođene i mi smo svi s njima krenuli u Međugorje. Točno na dan Gospinog ukazanja smo kod Plavog križa molili krunicu za nerođene. Ova krunica je mene jako oduševila jer je toliko lijepa. Umjesto Zdravo Marije moli Se: “Isuse, Marijo i Josipe, ja Vas ljubim i molim spasite nerođene.”. Moja velika ljubav prema Sv. Josipu dosegla je svoj vrhunac, a u mislima sam bila sa svojim sinom za kojega su tražili pobačaj. U zanosu i ljepoti ove krunice i za naš prilog za spas nerođenih, ja sam malo zaostala zahvalivši Gospi i ispred sebe vidjela jedan kamen kojega sam ponijela kući. Kada sam izvadila taj kamenčić iz torbe, bilo je veliko iznenađenje jer na tom kamenu bilo je nerođeno dijete. Svi kojima sam pokazala kamenčić čudili su se i obećali jače molitve za nerođene. Nakon nekog vremena u moje ruke je dospio časopis “Milosrdni Isus”, a u njemu je bio jedan krasan članak sa slikom nerođenog djeteta. Kada sam pročitala koliko je važno štititi nevini i nerođeni život, odlučila sam izraditi tu sliku i sliku kamenčića na kojemu je nerođeno dijete. Te slike zajedno sa molitvom za nerođene pokazujem i dajem ljudima, posebice mladima, kako bi pobudili osjećaje i jače molili za spas nerođene djece, kao i za njihove roditelje, liječnike i znanstvenike. Uz ovo naše malo, Gospodin će učiniti ono više da spasimo one koji se ne mogu braniti.

***

Gospođa Branka je pokazala svoj kamenčić sa likom nerođenog djeteta jednoj doktorici ginekologinji. Ona je ostala iznenađena i također rekla da to djetešce potpuno sliči ultrazvučnoj snimci nerođenog djeteta od 10 tjedana.
Obadvije slike koje spominje gospođa Branka vam dostavljamo.
Kamenčić sam i ja osobno vidjela i zaista je to čudesno Božje djelo i veliki znak da se na kamenu u prirodi spontano pojavio lik djetešca, te da je iznad njega i lik posteljice, te da je cijeli kamenčić u obliku maternice.
Stoga zahvalimo Božanskom milosrđu na ovome divnome znaku i gospođi Branki na ustrajnoj molitvi za zaštitu nerođene djece i molimo se da nijedno začeto dijete ne strada od ljudske ruke i da se svaki začeti život rodi.
Marijo, Majko Života, pomozi svim obiteljima i svim majkama i očevima da im život bude najveća vrijednost i da se dijeta nikada ne stavlja na istu razinu sa materijalnim dobrima, a pogotovo da nikad više nitko ne bude ubijen jer se misli da za njega neće biti dovoljno kruha.
Hrabra Majko, ohrabri sve koji se nalaze u materijalnim poteškoćama. Neka se odvaže za život u dubokom povjerenju prema Ocu i prema ljudima!

Zdravo Marijo, milosti puna…
dr. Ružica Ćavar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Propovijed biskupa Košića na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić propovijedao je na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode u ponedjeljak, 10. prosinca.

Propovijed biskupa Košića:

Draga braćo i sestre, poštovani članovi obitelji Tuđman, poštovani hrvatski branitelji, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, dragi prijatelji!

Želio bih danas, na dan prijelaza s ovog svijeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, progovoriti nešto o njegovom odnosu prema bl. Alojziju Stepincu.

U svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ gospođa Ankica Tuđman piše u Predsjednikovo i svoje ime ovo: „Upoznali smo brojne svećenike, ali najveći trag na oblikovanje Francekove i moje svijesti u hrvatskom katoličkom duhu imali su kardinali Stepinac i Kuharić, koje smo poštovali kao iznimno dobre i obrazovane ljude, svećenike i teologe.“ (Ib., 489)

A kada je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim, pozvao je Predsjednika da dođe na oltar jer ga je želio osobno pozdraviti. Bila je to osobita čast za njega, kako piše njegova supruga (ib., 492-493).

Što je sam Franjo Tuđman mislio, govorio i zapisao o bl. Alojziju?

U „Osobnom dnevniku“ piše: „Pročitah tu knjižicu /Mladi Stepinac – pisma zaručnici/… s velikim zanimanjem. I uživanjem. Ne može biti dvojbe: bio je već kao mlad čovjek iznimna ličnost; njegovo katoličanstvo i hrvatstvo imalo je duboke osnove… U  posljednjem pismu zaručnici 1924. (kad mu je 26 godina)… poslije navoda Šarićevih stihova iz pjesme Orlu, on će proročki nagovijestiti svoj životni put: ‘Ova pjesma daje pravac mom daljem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom narodu koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma’“ ( ib., 1,247).

U istom djelu pod nadnevkom 21. kolovoza 1976. FT je zapisao: „Čitam Benigerova Stepinca…“ (ib., 277) i nastavlja: „Pročitah do kraja. S velikom pažnjom – toliko novog. Knjiga ostavlja jak dojam. Lik Stepinca kao hrvatskog metropolite prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“ (ib., 278)

Može se reći čak da je Franjo Tuđman bio posebno povezan s Alojzijem Stepincem. U svom Dnevniku 21. studenog 1981. piše kako je nadbiskup Kuharić otišao u Rim, a „baš prije odlaska Kuharić je dobio moju presudu u kojoj je novo da me osuđuju i zbog Stepinca.“ (ib., 2,150). I na drugom mjestu Dnevnika, koji je već pisao u kaznionici u Lepoglavi, kaže: „A procedura protiv mene temelji se na tome što sam rekao da se ne mogu Stepinac i cijela crkva i Maček i cijeli HSS izjednačavati s Pavelićem kao ratni zločinci!“ (2,225)

Franjo Tuđman opisao je odnos nadbiskupa Stepinca s vladajućima u NDH; rekao je za AS kako – citiram: „kao solunski dobrovoljac nikad ustaškog povjerenja zadobio nije.“ (ib.,146) A citira i odvjetnika Jugovića koji mu je rekao da je 1944. Stepincu prenio zaključak ustaških prvaka da će ga „sa strojničkim mecima pribiti na vrata katedrale bude li i dalje govorio protiv ustaške vlasti“ (3,149).

Citirajući zatvorske zapise Vitomila Zupana FT dodaje: „Valja pribilježiti i Zupanovo svjedočanstvo kako su ne samo prikupljali potpise robijaša protiv ‘ratnog zločinca’ Stepinca, nego ih i maltretirali ako su odbili. A potpisivali su i svećenici (osuđeni) i s time se onda nastupalo pred svijetom kao izrazom ‘javnog mnijenja’“. (3,137)

U „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. „Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva“; gdje 3. podnaslov glasi: „Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva“ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: „O povijesnoj krivnji Katoličke crkve“ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u „Novim prilozima“ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on „duhovni otac i politički mentor“ Poglavnikov, te da „ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo“, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541). Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. „raspalila gnjev ustaških vlastodržaca“, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551). Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – „ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom. Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

No, unatoč svemu tomu Dedijer će ustrajati na svojoj čudovišnoj ocijeni te će“ 1984., kao ‘predsjednik Russellova suda’ uputiti pismo papi Ivanu Pavlu II., te ponovno 1986. zamjerajući mu što nije došao posjetiti Jasenovac da oda ‘poštu žrtvama genocida, posebno zbog istorijske odgovornosti koju za te zločine snose Vatikan i Katolička Crkva u Hrvatskoj’.“ (555) Ova nas pisma podsjećaju na neka novija pisma upućena Svetom Ocu jednako protiv svetosti bl. Alojzija Stepinca, zar ne? Tuđman razotkriva laži V. Dedijera koji tvrdi da je na suđenju A. Artukoviću „razotkriven odnos između Pavelićeve vlade i Katoličke crkve. I to“ – nastavlja Tuđman – „usprkos tome što je ‘razotkriveno’ upravo suprotno. Sam je Artuković naime posvjedočio da odnosi između Pavelića i Stepinca ‘očigledno nisu bili prijateljski’, a ističući ‘moralne principe Katoličke crkve’ za Stepinca reče: ‘on je bio svet čovjek i nadbiskup’.“ (555-556) Isti srpski autor je 1987. napisao i knjigu „Vatikan i Jasenovac“ u kojoj za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu direktno optužuje i sam Vatikan. Slijedi prikaz također sličnih knjiga: „Na braniku vere i nacije“ Žarka Gavrilovića, koji ima jedan znakovit podnaslov „Ubice u Božje ime“; „Varvarstvo u ime Hristovo“ (1988.) autora Živojinovića; Milan Bulajić „Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine“ (1988.)

Tuđman zaključuje: „Iz čitavog dosadašnjeg razmatranja moglo se vidjeti da se u okrivljavanju Katoličke crkve tobožnje njezino ustaštvo uzima samo kao dokaz njezina povijesna grijeha. Samo njezino postojanje krivo je za postojanje hrvatstva i predstavlja pogibelj za pravoslavno srpstvo, ili u najmanju ruku glavnu zapreku za njegovo napredovanje… Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili i ovu o genocidnom katoličanstvu.“ (591). Tuđman se pri tom ne libi podsjetiti da je već patrijarh Varnava govorio: „Rimokatolička crkva i vera su parasitstvo koje je bilo i ostalo najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva.“ (592).

Mogli bismo samo potvrditi što o bivšim i sadašnjim osporavateljima lika bl. Alojzija Stepinca piše F. Tuđman: „razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu. Što dokazuje da ili poriču to pravo, ili ne prave razliku između pojma države i ideologijsko-političkih obličja režima, koji ovisi o različitim okolnostima, i s kojim se u konkretnom slučaju u NDH Stepinac ne samo nikada nije poistovjetio nego mu se suprotstavljao.“ (554)

Držim da je ovim riječima Tuđman pokazao kako dobro razumije sve napade velikosrpskih ideologa koji nisu prestali ni danas i kako ih je moguće razobličiti.

U borbi pak za prava hrvatskoga naroda i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman se nalaze na istoj strani, zastupajući pravo Hrvata na svoju državu. U toj su se borbi obojica žrtvovali i zbog toga su podnijeli velike nepravde i trpljenja, a podnose ih još i danas.

Za sebe Franjo Tuđan piše: „iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom.“ (2,262)

Iz Službe Riječi, iz današnjeg čitanja Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-10) koje navješćuje konačni dolazak Sina Božjega i zato radost čitavog naroda, čuli smo proroštvo:

„Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“

Bogu je dakle moguće okrenuti sudbinu naroda, od nemoći stvoriti moć i iz bolesti izvesti zdravlje. No, čini se da „sljepačke oči“ mnogih današnjih slijepaca, ne samo onih koji ne mogu vidjeti nego još više onih koji ne žele i neće vidjeti istinu Bog može ozdraviti i dati im pravi vid samo ako oni surađuju i sami traže i žele istinu. Rekao bih da su to oni „žuti, zeleni, crni“, ali bome i crveni „vragovi“ o kojima je pokojni Predsjednik govorio koji sve rade protiv istine i svoje Domovine.

No, Bogu je sve moguće. Zato se mi danas, moleći se za dušu i vječni život predsjedniku Tuđmanu, molimo i za našu Domovinu, osobito da Bog ozdravi mnoge sljepačke oči u našem narodu.

A u čitanju svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 17-26) čuli smo izvješće o Isusovom čudesnom ozdravljenju uzetog čovjeka koga na nosiljci spuštaju njegovi prijatelji pred Isusa. Isus ne samo da ga fizički ozdravlja, nego mu oprašta i grijehe jer je to važnije za čovjeka… Na kraju izvještaja čujemo kako narod u zanosu govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno.

I mi, svjedoci događaja stvaranja i obrane neovisne i demokratske Republike Hrvatske, možemo reći da je Bog izveo čudesa svoje ljubavi prema našem narodu te smo mu za to zahvalni govorili da smo vidjeli do tada nešto neviđeno. Kardinal Franjo Kuharić volio je govoriti da je Bog učinio tri čuda s nama: prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu. A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika ni je imao, nit će imati naš narod.

Zato molimo danas i za našu Domovinu za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao.

Molimo se danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca koga je on veoma poštovao i razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu. Neka svojom zaštitom i svetošću bl. Alojzije štiti pokojnog Predsjednika i sve nas, čitav naš hrvatski narod, da svi dođemo iz zemaljske domovine u nebesku Domovinu, gdje ni suza ni nepravdi ni laži više neće biti, nego će nam svima svijetliti Krist Gospodin. Amen. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Druga nedjelja Došašća

Objavljeno

na

Objavio

Druga nedjelja došašća – Pripravite put Gospodinu

U današnjem prvom čitanju čujemo kako prorok Izaija govori: Glas viče: Pripravite put Gospodinu u pustinji. To proroštvo danas evanđelist Marko primjenjuje na Ivana Krstitelja (Mk 1,1-8). On je taj glas koji viče iz pustinje.

Taj nam proročki glas danas govori: Pripravite put Gospodinu u pustinji. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi!

Za onoga koji želi čuti i prihvatiti – savršeno jasno i ostvarivo. Valja nam pripraviti put Gospodinu u našemu srcu. Iz njega sve proizlazi. U njemu su udoline. To su one manjkavosti, to su naši propusti. To je naša lijenost, naša nezainteresiranost.

Valja nam te praznine ispuniti svojim zauzimanjem, svojim čestitim radom, svojim dobrim djelima, naravno, započevši od svojih najbližih. Ima u našem srcu i brežuljaka. To su naše mane, naše zle sklonosti, naša oholost, srdžba, naši grijesi protiv bilo koje zapovijedi. Treba ih, uz pomoć Božje milosti, ukloniti. Tu su i krivine i hrapavosti.

To označava one loše strane našega značaja. Možda smo skloni lijenosti, ogovaranju, oholosti, zavisti. Oznake našega karaktera treba usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Tako ćemo pripraviti put Gospodinu, da njegov dolazak za nas ne bude uzaludan.

Ivan je bio silan prorok. Veli današnje evanđelje: Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci. Pa ipak, veli Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene (…) Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Ta se Ivanova riječ ostvarila među nama i sada se ostvaruje.

Među nama je Isus, Sin Božji. Otkupljeni smo njegovom smrću i uskrsnućem, kršteni njegovim krštenjem, posvećeni i posvećivani njegovim Duhom u sakramentima u svetom bogoslužju.

To je snaga koja je u Crkvi, koja je u nama. Valja nam samo za njim posegnuti. Valja nam povjerovati Kristu i njegovu evanđelju, valja nam se odreći grijeha tražeći Boga u Crkvi, u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima u svakodnevnom životu.

Dao Gospodin da njegova riječ za nas ne bude uzaludna, nego da u našem srcu nađe plodno tlo, na spasenje nama i onima koji su s nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari