Pratite nas

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

REKVIJEM ZA VUKOVARCE I ŠKABRNJANE

Objavljeno

na

Objavio

Vama koji ste strpljivo čekali svoje krvnike na pragovima domova, u hladnim podrumima, u crkvama, na ulicama, livadama, u poljima i vinogradima i šutke odlazili na gubilišta.

Vama koji ste gledali kako Vam ubijaju i kolju najmilije, ruše kuće, razaraju svetišta, skrnave groblja i raspela, a niste uzvratili mržnjom i osvetom.

Vama koji ste se sretali oči u oči s dželatima na rubovima zajedničkih grobnica i izgovarali u sebi posljednje molitve Svevišnjem čuvajući u srcima slike najmilijih.

Vama koji ste prije umorstva bili uniženi u svome ljudskom dostojanstvu, ali ostali uspravni i čisti pred Bogom.

Vama koji ste svoj ovozemaljski put završili pod ruševinama gradova i sela, u bezimenim jamama i vrtačama, u logorima i mučilištima, bez znaka križa i obilježja.

Vama koji ste istrgnuti rukom krvnika iz svoga djetinjstva i mladosti u grobove ponijeli neproživljene dane, neostvarene snove i nedosanjane ljubavi.

Vama koji nikad niste ugledali svjetlo dana jer su Vas ubijali u utrobama majki.

Vama koji ste ustali protiv Zla i krvavo se borili za hrvatsku slobodu ne mareći za oganj, čelik i smrt i ne štedeći svojih života.

Vama s imenom i prezimenom i Vama bezimenima čije su kosti posijane diljem Domovine, a ne znaju Vam se sudbine ni grobišta.

Za sve Vas danas palim svijeću i molim…

I svečano obećavam:

Neću Vas zaboraviti!

I učit ću svoju djecu da pamte. A oni neka svojoj djeci kažu. I djeca njihove djece svojoj djeci…

Zaborav bi bio grijeh. Neoprostivi grijeh.

Svaka Vaša rana i moja je. I svaka suza i jecaj i bol, svaki drhtaj, vapaj, jauk, molitva…

Bog je milostiv.

Nadam se susretu s Vama u Vječnosti.

S Vama, najboljima između nas.

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari