Pratite nas

Povijesnice

Svjedočanstvo o zagrebačkom potresu nadbiskupa Stadlera

Objavljeno

na

Najrazorniji zagrebački potres, onaj iz 1880., ostavio je brojna svjedočanstva, među kojima je do sada javnosti nepoznato pismo zagrebačkog profesora filozofije i teologije Josip Stadlera, u kojem budući vrhbosanski nadbiskup kaže da je pomislio da mu je „kucnuo posljednji čas“.

„Zacijelo ste već u novinama čitali o velikoj nesreći koja je zadesila Zagreb, nažalost mora se reći da je to istina“, kaže Josip Stadler (1843-1918) u pismu rektoru rimskoga zavoda  Andreasu Steinhuberu (1825-1907) i opisuje: „Osjetio sam kako i poda mnom drhti tlo, vidio sam kako se nada mnom ljulja strop, čuo sam kako oko mene pucaju debeli zidovi; izvana se čulo kako se ruše dimnjaci, crijep i zidine, čuo sam strašan zvižduk, poput zvižduka mnogih parobroda i talasa“.

„Kada se sve to uzme zajedno i još više od toga što se ni izraziti ne može, onda ćete si moći malo predstaviti, kako sam se osjećao“, podcrtava svoj doživljaj potresa Stadler. Potres se dogodio 9. studenog 1880., odnio je dva ljudskih života, 29 osoba ozlijedio i nanio velike materijalne štete.

O njemu su izvještavale ondašnje novine i bilježile kronike na njemačkom govornom području, a svoja svjedočanstva ostavili su i pojedinci kao, na primjer, književnik August Šenoa, kaže hrvatski i bosansko-hercegovački povjesničar, esejist i prevoditelj Jozo Džambo, koji je preveo pismo Josipa Stadlera, te ga ustupio HINA-i uz tumačenja.

Šuma potpornjeva u zgradama      

Stadler je rektoru Steinhuberu na prvome mjestu čestitao imendan, blagdan sv. Andrije 30. studenog, zahvalio mu za kritički pregled njegove te godine u Zagrebu objavljene knjige „Theologia fundamentalis”, te nakon opisa svoga doživljaja potresa predstavio njegove posljedice na crkve, crkvene građevine i druge kuće u Zagrebu.

„Čitav grad izgleda kao da ga je bombardirao neprijatelj. Više kuća morat će biti potpuno srušeno, što se već čini, a jedan njihov broj djelomice odstranjen“, kaže Stadler i dodaje: „Na Kaptolu izgleda kao u nekoj šumi, budući da su sve zgrade osigurane potpornjima da se ne sruše.“

Zatim Stadler u pismu datiranu 26. studenoga 1880. iznosi štete koje je potres od prije 19 dana uzrokovao na građevinama: „Za naše sjemenište potrebno je najmanje 50.000 guldena, a to nije dovoljno da se ono dovede u prikladno stanje. Lijepa gotička kapela u našem sjemeništu morat će biti potpuno srušena. Kuće naših kanonika oštećene su u tolikoj mjeri da je više njih zrelo za rušenje, a ni 100.000 guldena neće biti dovoljno da namjeri štetu“.

„Šteta je neprocjenjiva“

Stadler opisuje i štete na katedrali i u okolici Zagreba: „Naša lijepa prvostolna crkva pretrpjela je štetu od najmanje 200.000 guldena. Strop je pao pravo na glavni oltar koji je stajao 40.000 guldena, a prozori sa skupocjenim slikama na staklu su oštećeni“.

Prevoditelj Džambo ističe da je teško preračunati vrijednost guldena u današnje eure, jer je upravo tih godina u Austriji bila monetarna reforma, ali smatra da bi se vrlo grubo moglo reći da je jedan gulden iznosio otprilike današnjih 10 eura.

Tročlana radnička obitelj davala je te godine za stan, hranu i grijanje mjesečno 50 – 80 guldena. Naučnik (šegrt) zarađivao je mjesečno 15 guldena, radnik u tkaonici 25 guldena, a posluga u otmjenijim kućama 50 guldena, navodi za primjer Džambo.

„U okolici Zagreba u mnogim selima srušene su potpuno crkve s tornjevima (s ovima i župne kuće). Šteta je neprocjenjiva. Stanje je još žalosnije kada se uzme u obzir da se pristigli milodari daju privatnim osobama, a na crkve se, koliko je meni poznato, pri tome ne misli“, žali se Stadler u pismu.

„Dao Bog da nam ovo bude na spasenje!“

Zbog potresa i naknadnog višekratnog podrhtavanja tla, mnogi su Zagrepčani morali napustiti domove. I Stadler je morao napustiti zgradu sjemeništa i preseliti se u Dugu ulicu broj 19, kasnije preimenovanu u Radićevu.

„Nakon prvog velikog zemljotresa (9. studenog) bilo je preko 60 drugih manjih i većih potresa. Ovi se ponavljaju još uvijek. I prošle noći (od 24. na 25. studenoga) bilo je slabijih potresa. Jedne noći bilo ih je sedam, tako da su svi napustili kuće i izašli van. Vidjelo se ljude kako spavaju u kočijama i pod vedrim nebom. Preko 6.000 stanovnika napustilo je grad, kaže Stadler, i dodaje: „Pa ipak se u Zagrebu ispunila ona proročka izreka: Cum iratus fueris, misericordiae recordaberis (U gnjevu se svojem smilovanja sjeti).“

„Premda su se u kućama srušili stropovi i zidovi, nema mrtvih (s dva izuzetka). Gotovo svatko priča: Da sam bio tamo, da sam načinio samo jedan korak, bio bih mrtav: Digitus Dei est hic, utinam ad salutem! (Ovo je prst Božji: dao Bog da nam ovo bude na spasenje!),“ završava Stadler pismo kojeg je nakon nepunih 140 godina iz rukopisa preveo Jozo Džambo.

Ostatak života u Sarajevu

Džambo je do nedavnog umirovljenja radio na više znanstvenih institucija u Njemačkoj i bavio se, uz ino, hrvatskom kulturnom povijesti na njemačkom govornom području. U popratnom komentaru Džambo ističe da nije poznato kako je Steinhuber odgovorio svome „vrlo zahvalnom bivšem pitomcu”, kako se Stadler potpisao.

Steinhuber je upravo te godine prestao biti rektorom zavoda, što je Stadler shvatio kao potvrdu vijesti da će Steinhuber biti imenovan kardinalom. Međutim, to se tada nije dogodilo; Steinhuber je na čast kardinala uzdignut tek četrnaest godina kasnije, kaže Džambo i zaključuje:

„Stadler će točno godinu dana nakon potresa poći u Rim i odsjesti u zavodu u kojem je kao pitomac proveo sedam punih godina. Razlog putovanja bila je njegova posveta za biskupa u bazilici sv. Klementa. Vrativši se iz Rima, on je u siječnju 1882. u čamcu prešao Savu kod svoga rodnog mjesta Broda na Savi na bosansku stranu, da bi 15. siječnja u Sarajevu bio ustoličen za vrhbosanskog nadbiskupa, na kojoj će službi ostati do svoje smrti 1918. godine“. Godine 2002. u Sarajevu je pokrenut crkveni postupak za proglašenje nadbiskupa Stadlera svetim. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1994. godine uvedena hrvatska kuna

Objavljeno

na

Objavio

30. svibnja 1994. – Godišnjica hrvatske kune

Na današnji dan 1994. godine uvedena je hrvatska kuna.

Zamijenila je privremeni novac, zapravo novčani bon, hrvatski dinar koji je bio uveden 23. prosinca 1990. godine i kojim se Hrvatska definitivno u novčarskome pogledu odcijepila od već bivše federativne Jugoslavije.

Za razliku od dinara, koji će ostati zapamćen i po 30 i više postotnim smanjivanjima vrijednosti na mjesec te stabilizacijskom programu ujesen 1993. godine, nakon kojega je učvršćen i s dobrim temeljima dočekao pravi novac, kuna se iskazala kao jedna od najstabilinijih valuta u Europi.

Naziv kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina krzna u hrvatskoj monetarnoj i fiskalnoj povijesti. Povijest naziva novčane jedinice Republike Hrvatske počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u modernom smislu.

Kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju i Dalmaciji; lik kune nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do kraja 14. stoljeća na hrvatskom kovanom novcu zvanom banovac; kuna je bila potencijalni novac Banovine Hrvatske.

Prvi spomen naturalnog plaćanja u kuninim kožicama nalazimo prilikom plaćanja poreza (danka) u iznosu od 40 kuninih kožica (Osor na Cresu) odnosno 50 kuninih kožica (Beli, isto na Cresu). Danak je ubrao Venecijanski dužd Ottone Orseolo 1018. godine u Osoru.

Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjenom za hrvatski dinar u odnosu 1:1000.

Kratica za kunu je kn u platnom prometu u Hrvatskoj, a za lipu je lp. Prema normi ISO 4217, oznaka za kunu u međunarodnom prometu je HRK, a brojčana oznaka je 191.

Kovanice je dizajnirao hrvatski umjetnik Kuzma Kovačić, a novčanice Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak.

Novčanice se izdaju u denominacijama od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 kn. Tijekom izdavanja bilo je manjih promjena u izgledu pojedinih novčanica.

Novčanice od 5 kuna su i dalje zakonsko sredstvo plaćanja, ali se više ne puštaju u optjecaj. (kamenjar.com/wikipedia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Govor. Dr. Franje Tuđmana – 30. Svibnja 1990.

Objavljeno

na

Objavio

‘Nikada neću zaboraviti podizanje zastave ispred Sabora, kada je Franjo Tuđman pustio suzu radosnicu, ali i suzu zabrinutosti. Bili smo svjesni toga da je puno onih koji ne žele suverenu Republiku Hrvatsku’, prisjetio se svojednobno toga 30. svibnja 1990. Andrija Hebrang. Toga dana, kada je Hrvatska i dalje bila u sastavu SFRJ, konstituiran je prvi hrvatski demokratski Sabor u povijesti.

Povodom dana državnosti u uvodu donosimo dio govora Gosp. Dr. Franjo Tuđman na proslavi dana Hrvatske Državnosti – 30 Svibanj 1990., a u nastavku govor prilikom konstituirajuće sjednice Hrvatskoga Sabora, Zagreb, 30. svibnja, 1990. godine:

Štovani zastupnici, cijenjeni gosti i uzvanici i svi nazočnici ovomu povijesnomu zasjedanju Hrvatskoga sabora!

Želim se prije svega zahvaliti u ime Predsjedništva Hrvatske i u svoje osobno ime, na povjerenju što ste nam ga očitovali izborom na ovu časnu i odgovornu dužnost. Usudio bih se štoviše reći: i najodgovorniju dužnost, jer ona obvezuje na čuvanje i zastupanje, jačanje i osiguranje punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske. S obzirom na to da je ovo prvi Hrvatski sabor izabran na slobodnim i tajnim izborima, uz sudjelovanje svih društvenih staleža, ali također nastavak njegove povijesne opstojnosti na braniku hrvatske državne samobitnosti, dopustite mi da vas u najkraćim crtama podsjetim na slavne tradicije i povijesne nedaće, ali i na glavne zadaće pred kojima stojimo svi mi, zastupnici i predstavnici Hrvatskoga sabora zajedno sa cijelim narodom Hrvatske.

Visoki dome!
U obnašanju naših dužnosti valja nam uvijek imati na umu činjenicu, da u gotovo četrnaeststoljetnoj pisanoj povijesti Hrvata ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskoga narodnog života nije bila tako izrazito očitovana opstojnost, samosvojnost i samoodređenje kao u neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskoga sabora.

Tijekom svih tih dugih stoljeća i tegobne nam povijesti, Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski je sabor bio nositeljem pravnoga poretka, i u ovisnosti od društvenih okolnosti svoga vremena jamstvom sloboda i prava građana, te općega civilizacijskog napretka.

U povijesti hrvatske državnosti, Sabor štiti interese većine (“političkoga”) naroda ili staleža protiv kneževa, dotično kraljeve samodostatnosti i samovoljnosti. Sva važnija zbivanja u političkom, kulturnom i vjerskom životu od srednjovjekovne do suvremene Hrvatske događaju se na Saboru. Već bizantski pjesnik Prokopije (6. st.) bilježi da Slaveni i Hrvati “od starine žive u demokraciji” rješavajući opće poslove “na zajedničkim skupovima”. Na saboru u Rižani (804.) istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na došljake. Na krunidbi kralja Tomislava (925.) na Duvanjskom polju prisustvuje “vas puk zemlje”. Kralj Dmitar Zvonimir svečano je okrunjen u solinskoj bazilici (listopada 1075.) nakon što ga je narod i kler “složno izabrao za kralja Hrvatske i Dalmacije” na saboru u Solinu. I Petar Krešimir IV. na saboru u Šibeniku (1066.) i Dmitar Zvonimir na saboru u Kninu (1087.) obdaruju kraljevskim sloboštinama zadarski benediktinski samostan, to žarište duhovnosti, kulture i prosvjete hrvatskoga srednjovjekovlja. Na Bilinu polju (kod Zenice) državno crkveni sabor (8. travnja 1203.) rješava spor oko pojave heterodoksnih bosanskih krstjana, uz nazočnost bana Kulina, papinskoga legata i brojnoga naroda. I nakon što je Hrvatsko Kraljevstvo povezano personalnom unijom s Ugarskom (1102. 1526.), a potom s habsburškom krunom (1527. 1918.), Hrvatski sabor i hrvatski ban bijahu nositelji nacionalnoga suvereniteta i branitelji državnosti Trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, i onda kad su one bile teritorijalno razjedinjene.

U Hrvatskom saboru raspravljalo se na najvišoj razini europske civilizacije…

Povijesna vrela bilježe zasjedanja Slavonskoga sabora (Congregatio regni Slavoniae) 1273. godine koji je zastupao interese hrvatskoga sjevera, a za krajeve južno od Gvozda govore u Hrvatskom saboru (Congregatio regni Croatiae) održanom 1351. u Podbrižanima u Ličkoj županiji. Oba sabora prvi put zajednički zasjedaju 1533., a od 1557. Sabor djeluje kao jedinstven Hrvatsko slavonsko dalmatinski sabor. Do 1848. Sabor je staleška skupština (predstavnika plemstva i crkve), a potom do 1918. predstavničko tijelo naroda, ali s izbornim ograničenjima.

Suprotstavljajući se neprestanim tendencijama Beča i Pešte da se personalna veza Hrvatske s Ugarskom i Austrijom pretvori u realnu, dotično da se povezanost sa zajedničkom krunom zlorabi za nametanje njemačke i mađarske supremacije i dominacije, Hrvatski sabor i hrvatski ban držahu se glasovita načela: Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće zakone (Regnum regno non praescribit leges). Jamačno, ovo polazno stanovište nikada nije izgubilo na aktualnosti u obrani hrvatskoga državnog suvereniteta. Njegova je učinkovitost, međutim, u prošlosti i u suvremenosti, ovisila o općim okolnostima ali i o mudrosti i odlučnosti muževa što su Hrvatskoj stajali na čelu. Za sve vrijeme unije s Ugarskom i austrijskim zemljama, Hrvatski je sabor bio najviši zakonodavni i upravni organ. Sabor je sazivao hrvatski ban čiji je položaj bio jednak onome potkralja u drugim zemljama. Sabor je samostalno i neovisno donosio zakone; potvrđivao hrvatsko državljanstvo; raspisivao i određivao visinu poreza i upravljao svim poslovima u svezi s financijama, carinom, trgovinom i prometom; brinuo o pravosuđu, prosvjeti i školstvu; a također o teritorijalnom integritetu i obrani hrvatske domovine raspisujući novačenje vojske i imenujući zapovjednika hrvatske vojske.

Činjenica da se u Hrvatskom saboru do 1845., a dijelom i do 1847., govorilo latinskim jezikom upućuje na to da je latinski, kao univerzalni jezik učene Europe, bio zaprekom hegemonističkim pokušajima nametanja njemačkog i mađarskog za službeni jezik u Hrvatskoj, a i na to da se u Hrvatskom saboru raspravljalo na najvišoj razini europske civilizacije.

Kad je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor raskinuo “sve dosadašnje državnopravne odnose i veze između Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s jedne, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane”, on je istodobno prenio izvršnu ali ne i zakonodavnu vlast, na Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba. A budući da akt o ujedinjenju ove države i kraljevine Srbije, od 1. prosinca 1918., u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nikada nije ratificiran od Hrvatskoga sabora, to se taj čin od svih hrvatskih državotvornih stranaka smatrao protuustavnim i sračunatim na uništenje hrvatske povijesne državne suverenosti. Ukupna povijest Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. 1928.) i Jugoslavije (1929. 1941.) zbivala se u sjeni vidovdanskog centralističkog ustava, donesenog u beogradskoj skupštini 1920. protiv volje hrvatskog naroda, te ustava o Republici Hrvatskoj, što ga je tada donijelo izabrano predsjedništvo hrvatskoga naroda pod Radićevim vodstvom, na stranačkom skupu, pošto je Hrvatski sabor bio raspušten. Hegemonističke snage, što su ustrajanjem na centralističko unitarističkom uređenju Jugoslavije prouzročile sve dublju državno političku krizu, bile su prisiljene na popuštanje istom uoči Drugoga svjetskoga rata. Međutim, sporazum između Mačekova hrvatskoga vodstva i kneza Pavla i Cvetkovića o stvaranju Banovine Hrvatske i ponovnoj uspostavi Hrvatskoga sabora došao je ne samo prekasno već ga nije prihvatila ni većina srpskih političkih stranaka, ne mireći se s idejom federalizacije Jugoslavije. Posljedice bijahu sve ono što se zbilo za vrijeme okupacije i revolucije.

Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije — naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja.

Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a,  Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.

Isto tako ne može biti dvojbe o tome da je jednostranački komunistički sustav bio glavnom zaprekom za stvarno priznanje prava hrvatskoga i svakoga drugoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja, koje je bilo proklamirano u svim poratnim ustavima SFRJ. Ali isto tako ni o tome, da to ustavom zajamčeno, u stvarnosti prikraćeno, a međunarodno priznato pravo, pruža legalnu polaznu osnovu za puno ostvarenje državne suverenosti Hrvatske. A ova se na temelju ukupnoga povijesnoga iskustva, kako onoga iz ranije povijesti, tako i iz svega ovoga od 1918., te novijega od 1945. pa do najnovijega od 1974., može ostvariti jedino na konfederativnim osnovama, kao savez slobodnih i suverenih država. One što za takvu konfederaciju ne nalaze uzora upućujemo na suvremeni primjer stvaranja Europske zajednice.

Pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost…

Štovani zastupnici!
Velebnom pobjedom demokracije, koja je omogućila saziv i ovakav sastav Hrvatskoga sabora, stvorena je takva duhovna klima da gotovo zahtijeva svečarske velike riječi.

Međutim, prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja. Iako smo do sada prešli samo kratki dio puta u parlamentarnu demokraciju, bio je to presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskoga naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj,  političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji.

Valja odati priznanje svima sudionicima u provedenim slobodnim izborima  kako onima u dosadašnjoj vlasti, tako i svima iz oporbe što ih smjenjuju ili ostaju u opoziciji što su izbori protekli mirno i dostojanstveno, mogli bismo dapače reći na zavidnoj razini. Na tim je izborima većinu u sva tri saborska doma, a i većinu u više od dvije trećine općinskih skupština osvojila Hrvatska demokratska zajednica. To samo po sebi znači da je HDZ- u uz pobjedničku slavu pripala i čast da ponese najteži dio bremena u krčenju gotovo neprohodnoga šipražnoga kriznoga stanja što nam ga ostavlja jednostranački sustav. No, svoj dio odgovornosti u tome ne mogu izbjeći ni ostale stranke što su ishodom izbornoga nadmetanja dospjele u “udobnije” klupe saborske oporbe. Naime, pravila i običaji parlamentarne demokracije ne daju pobjedniku sva prava dobitnika, niti poražene svrstavaju u nemoćne gubitnike, kako je to bilo u jednostranačkoj samovlasti.

Rezultati hrvatskih izbora koliko su znakoviti, toliko su i obvezujući. Slobodnom voljom naroda izraženom na najdemokratskiji način što ga poznaje suvremeni svijet: na neposrednim, tajnim, višestranačkim izborima zakonodavna je vlast (i pravo na određivanje izvršne vlasti) pripala stranci koja je na zastavama svoga programa najjasnije istakla vjekovne težnje hrvatskoga naroda: da bude slobodan i svoj na svome. Da u duhu općeprihvaćenih načela u suvremenu čovječanstvu ima nesputano pravo na nacionalnu samobitnost i neokrnjeno pravo na samoodređenje, koje podrazumi¬jeva pravo na suverenu, samostalnu državu, te na odcjepljenje od drugih naroda i državnih tvorbi ili na udruživanje s drugima u skladu s njegovim životnim interesima. Ovom prigodom, i na ovome mjestu, važno je istaknuti, da su temeljne težnje za postizanje demokratskih prava svih građana i suverenosti hrvatskoga naroda bile prisutne u programskim zahtjevima gotovo svih stranaka koje su sudjelovale na izborima. Isto tako valja spomenuti da se onaj svijet što je zbog nepoznavanja ili pogrešnih prosudbi prilika s nepovjerenjem ali velikom znatiželjom promatrao izbore u Hrvatskoj ubrzo uvjerio da su oni očitovali političku zrelost i mudrost glavnih sudionika, te odlučnost svih građana i cijeloga hrvatskog naroda da svojim demokratskim izborom osigura ljudska prava svih građana i nacionalni i državni suverenitet Republike Hrvatske. Štoviše, ne samo nepristrani nego i oni jednostrano opredijeljeni promatrači dođoše do spoznaje da su izbori u Hrvatskoj označili jednu od najblistavijih pobjeda demokracije u okviru uklanjanja real socijalističkog jednostranačja.

Međutim, sada kad su izbori iza nas, vrijeme je da sve svoje poglede i misli uputimo prema današnjici, sutrašnjici i budućnosti. Ako smo u svojim demokratskim ciljevima proklamirali korjenite promjene u svim sferama duhovnoga i materijalnoga života, to ne znači da smo za rušenje a još manje za razaranje i onoga što ima svoje opravdanje i u demokratskom sustavu, ili što se preinakom može osvrhoviti na opću dobrobit. U ukupnom nasljedstvu od prethodne vlasti nismo dobili mnogo dobroga, ali to ne znači da je sve ono što nam ostavljaju bez ikakve vrijednosti. To proizlazi već od toga što je razdoblje stare vlasti bilo dugotrajno. Pod njenim okriljem patila su, ali i radila i stvarala tri naraštaja. Uz sve promašenosti to mora ostaviti i pozitivne posljedice i tragove koji se ne mogu i ne smiju izvrgavati posvemašnjem zatiranju.

Problemi s kojima se suočava nova vlast, od mjesnih zajednica i općina, do Sabora, Vlade i Predsjedništva, mnogobrojni su, složeni i zamršeni. Ona će morati u kratkom roku usporedno rješavati mnoge probleme od životne važnosti koji su druge europske i zapadne države riješile prije pola stoljeća ili čak prije pola tisućljeća. Da spomenemo samo glavne: vlasničke odnose i gospodarski život; ustavni poredak pluralističkoga civilnoga društva s primjerenim državnim ustrojem po uzoru na zemlje slobodnoga svijeta; osuvremenjivanje i revalorizaciju javnih službi, osobito znanosti i kulture, školstva i prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi, upravnih službi i javnih djelatnosti (informatika, novinarstvo, RTV) itd.

U svim tim područjima nagomilani su brojni veoma složeni problemi bez rješenja kojih u njihovoj uzajamnosti ne može biti izlaska iz krize niti pravoga napretka. I trebat će mnogo dara i znanja, odlučnosti i promišljenosti, ali prije svega i nadasve rada da bi naše napore usmjerili ispravnim putovima i trajnim rješenjima. Osobno sam optimist. Polazim od čvrste spoznaje da u javnosti i medu nama koji preuzimamo teret ove goleme odgovornosti, prevladava uvjerenje kako ne treba otkrivati toplu vodu. Kad tragamo za rješenjima naših razvojnih problema treba koristiti svjetska iskustva, osobito zemalja slobodna svijeta, uvijek kao misao vodilju i poticajno zrenište, a vrlo često i kao nedvojben uzor za posve određena rješenja.

Sve promjene moraju se provoditi uz dosljedno poštivanje načela pravne države…

Štovani zbore!
Živimo u uzbudljivom i burnom vremenu. U vremenu koje je krcato mnogim otvoreno nazočnim prijetnjama ali i podmuklim opasnostima. Mnogi suvremenici bijahu, a poneki još uvijek i jesu, opsjednuti morom svakojakih pogibelji što vrebaju na nas na svim putovima prema demokraciji i nacionalnoj suverenosti. Umjesto tragičnoga malodušja i pasivnoga osjećaja bezizlaznosti, ja sam osobno uvijek bio skloniji otkrivanju i uočavanju onih velikih šansi što se kriju u tom dramatičnom vremenu i prijelomnom povijesnom razdoblju. Povijest nam je već dala odgovor da smo bili u pravu kad se nismo htjeli pomiriti s time da budemo i nadalje objektom tuđe politike već smo svjesno preuzeli rizik da postanemo priznatim subjektom i tvorcem svoje vlastite sudbine.

Iako je naraštaj ljudi kojemu pripadam navikao na opasnosti i izazove svoga vremena, ipak je samo mali broj njegov mogao slijediti duh sadašnjega doba. To isto vrijedi i za poratne naraštaje koji su živjeli u miru ali u uvjetima ograničenih sloboda i skučenih stvaralačkih poticaja zbog strahovlašća boljševičkog totalitarizma. To su razlozi zbog kojih smo danas takorekuć ponovno na jednom povijesnom početku. Našavši se na tom raskrižju opterećeni bremenom prošlosti, mi smo, međutim, također bogatiji za mnoga, makar to bila pretežito i negativna, politička i gospodarska, a i sva druga, iskustva od životne važnosti.

Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj  po mome osobnome osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih naročito hegemonističko unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala. Srećom za nas, ali i za njih to će i sami morati ubrzo shvatiti opće unutarnje i međunarodne okolnosti, osobito posvudašnji neizbježiv slom realsocijalističkog sustava čine njihove scenarije jalovim povijesnim anakronizmom. To, naravno, ne znači da smijemo podcjenjivati opasnosti od različitih oblika prijetnji, ucjena pa i provokacija što gotovo svakodnevno dolaze iz protuhrvatskih i protudemokratskih jazbina i stožera. Naprotiv, to nas mora još više poticati da svi zajedno, i svaki pojedinačno, činimo sve da razum, sloboda i napredak pobijede strasti, mrakobjesje i nazadnost.

Štovane gospođe i gospodo!
Nove prilike, a pogotovo velike društvene i političke promjene, uvijek zbunjuju pa i presenećuju ljude. U njihovim se mislima isprepliću i sukobljavaju zanosne nade i zloslutne tjeskobe. Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta.

Mi nikome ne možemo i ne želimo jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka. S tim u vezi htio bih istaći da ne računamo ni na kakvu političku “solidarnost”, već naprotiv na stvaralačku, principijelnu kritiku, kako iz klupa saborske oporbe tako i iz intelektualnih redova na svim područjima društvenog i intelektualnog života. Ne želimo stvarati niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i djeluju.

Mi nikome ne možemo i ne želimo jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka. S tim u vezi htio bih istaći da ne računamo ni na kakvu političku “solidarnost”, već naprotiv na stvaralačku, principijelnu kritiku, kako iz klupa saborske oporbe tako i iz intelektualnih redova na svim područjima društvenog i intelektualnog života. Ne želimo stvarati niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i djeluju.

Provedba normalnoga prijenosa vlasti, tj. zamjene političko-djelatničkoga (funkcionarskog) sloja dosadašnjega jednostranačkoga ustroja, ne može se smatrati nikakvim revanšizmom. To, dakako, vrijedi i za debirokratizaciju državne uprave u modernizaciji i demokratizaciji suvišnih ustanova i prekobrojnih državnih službenika. Sve promjene moraju se provoditi uz dosljedno poštivanje načela pravne države, a svi kriminalni postupci i prekoračenja ovlaštenja bit će podvedeni pod zakone pravne države.

U europskoj integraciji Hrvatska mora osigurati svoju samobitnost i brži napredak…

Štovani zastupnici i saborski časnici!
Dopustite mi da, na kraju ove moje pristupne besjede, pokušam iznijeti, u najkraćim crtama, neke najhitnije neposredne zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti Hrvatske.

1. Novi ustav Republike Hrvatske. Plebiscitarnim očitovanjem hrvatskoga naroda, na provedenim izborima, za demokratske slobode građana i državni suverenitet unaprijed su određene temeljne odrednice novoga hrvatskoga ustava. U ustavnu komisiju uključit ćemo najpoznatije ljude iz političkoga i znanstvenoga života. Novi ustav Hrvatske mora biti oslobođen svih ideologijskih natruha, utemeljen na hrvatskim državnopravnim iskustvima a u duhu najdemokratskijih tradicija suvremene europske i sjevernoameričke zbilje i pravne znanosti.

2. Uređenje novoga ustavnoga položaja Hrvatske u Jugoslaviji. S obzirom da nam valja polaziti od činjenice da se Hrvatska nalazi u sastavu Jugoslavije, koja je priznata članica međunarodnog poretka, mi smo spremni na pregovore s predstavnicima ostalih naroda SFRJ i saveznih tijela radi ugovornog uređenja međusobnih odnosa.
Na temelju ukupnoga povijesnoga iskustva držimo da se državni suverenitet  u zajednici s ostalim narodima današnje SFRJ može osigurati jedino na konfederativnim osnovama, kao ugovorni savez suverenih država.

3. Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske. Istodobno s unutarnjom demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne korake radi što skorijeg uključenja Hrvatske u Europsku zajednicu.
Hrvatska je stoljećima bila sastavnim dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture. I onda kada nije imala potpuni državno politički subjektivitet, Hrvatska je bila nerazdvojno povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom. O tomu rječito svjedoči udio hrvatskih latinista u europskom životu pred nekoliko stoljeća a i sva kasnija povijest. Povratak toj kulturnoj tradiciji mora biti višeslojan. U europskoj integraciji Hrvatska mora osigurati svoju samobitnost i brži napredak.

4. Ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave. Preduvjet svake istinske demokracije jest dosljednost u podjeli i odgovornosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Medu prvotnim našim zadaćama mora biti posvemašnja depolitizacija sudstva i osiguranje njegove potpune neovisnosti. Debirokratizacija i modernizacija ukupne državne uprave zahtijeva organizacijsko preustrojstvo, te kadrovsku i tehnološku obnovu.

5. Duhovna obnova. Demokratska gibanja u kratkom razdoblju provedbe prvih slobodnih izbora dovela su do svojevrsnog duhovnoga preporoda hrvatske nacionalne samosvijesti. Izjašnjavanje goleme većine hrvatskoga naroda za programske ciljeve HDZ a označilo je zapravo okončanje onoga “građanskoga rata” što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata. Pobjeda demokratskoga duha i zajedništva svih hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i svjetonazore, stvorila je pretpostavke za uklanjanje svih pogubnih podjela. U demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.
Osim toga želimo graditi takvu istinsku demokraciju u kojoj će vladavina većine značiti zaštitu manjine.

6. Korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu. Naša demokratska vlada preuzima Hrvatsku u zabrinjavajućem stanju gospodarske osiromašenosti i općeg zaostajanja za Europom. Potrebno je što prije iznaći putove za izlaz iz društvenog vlasništva i stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko poduzetničkih pothvata. Da bismo našli najpovoljnija i najbrža rješenja za izmjenu vlasničkih odnosa, za potrebnu denacionalizaciju i reprivatizaciju, za učinkovit porezni sustav i bankovno i burzovno poslovanje valja nam angažirati, uz sve naše, i mjerodavne strane stručnjake.

7. Demografsko oživljavanje. Ukupnom dosadašnjom politikom u zadnjih nekoliko desetljeća, hrvatsko nacionalno biće dovedeno je u stanje demografske ugroženosti. Osim promjene opće duhovno političke klime potrebno je poduzeti hitne i svrhovite korake kako radi sprječavanja daljeg odlaska naših građana u svijet tako i radi podizanja nataliteta.

8. Povratak i uključivanje iseljeništva. Među ine uspjehe HDZ a, koji su znatno pridonijeli već dosada izvojevanoj demokratskoj preobrazbi, spada nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu. Valja se ozbiljno pozabaviti i mogućnošću preseljavanja jednog dijela pripadnika hrvatskih manjina na opustjela ognjišta u mnogim hrvatskim krajevima. Posebnim pogodnostima treba poticati ulaganje hrvatskih iseljenika u sva područja gospodarskoga života. To mora biti našom naročitom brigom jer oni raspolažu golemim radno iskustvenim, tehnološkim i financijskim potencijalom kojim mogu uvelike pridonijeti bržoj gospodarskoj i demokratskoj preobrazbi svoje domovine.

9. Nužnost promjena u javnim službama. Potrebne su nam hitne i velike promjene u gotovo svim područjima javnoga života. Kultura, znanost i školstvo, zdravstvo i socijalna skrb, osiguranje, novinstvo i druge javne službe bremenite su problemima i materijalno financijskim poteškoćama. Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja. Oslobađajući stvaralački potencijal suvremenih umjetnika i kulturnih pregalaca, težiti istinskom vrednovanju izvorne nacionalne kulturne baštine, ali i održavanju koraka s vrhunskim dometima današnje kulture ostalih naroda.

10. Moralna obnova i etika rada. Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u naslijede pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.

Štovani zastupnici i časnici prvoga istinski demokratskoga Hrvatskoga sabora!
Zahvaljujući vam se u zaključku još jednom na ukazanom povjerenju, dopustite mi da ove riječi uputim ujedno svim građanima Hrvatske i svemu hrvatskome narodu. Uskrisivši — u izborno prijelomno doba — prigušenu i povrijeđenu nacionalnu svijest i sputani ponos hrvatskih ljudi, a i zagubljenu nadu svih građana Hrvatske, potakli smo zanosni preporodni polet, oslobodivši golemu duhovnu iracionalnu energiju cijeloga naroda. Na nama je sada, na novoj demokratskoj vlasti Hrvatske, da održi taj ushit, a tu probuđenu energiju usmjeri na radna i stvaralačka pregnuća za oživotvorenje svetih ideala slobode i blagostanja svoje domovine. Na tom putu, za taj uzvišeni cilj, prvotna i najveća odgovornost leži na svima nama, izabranim zastupnicima i predstavnicima nove hrvatske demokratske vlasti, ali također i na svima građanima Hrvatske. Svi mi zajedno moramo, naime, biti prožeti sviješću da od svoje Hrvatske ne možemo očekivati više negoli što sami pridonesemo njezinu boljitku, da bi plodove svoga rada mogli uživati i mi sami, i naša djeca, i djeca naše djece.

Kao što sam vjerovao da će hrvatski narod reći svoju zrelu riječ na prvim demokratskim izborima, iz kojih je proizišao ovaj Hrvatski sabor, još sam čvršće uvjeren da će on znati i moći pod vodstvom svoga istinskoga predstavništva, izgraditi život dostojan slobodnih ljudi u svojoj jedinoj, napaćenoj ali svetoj domovini.

Od srca hvala svima vama na pažnji i udjelu u ovomu povijesnomu zbivanju, a i svima onima koji nam dadoše svoje povjerenje, i, koje nikada ne smijemo i nećemo iznevjeriti!

Neka nam živi i napreduje demokratska i suverena Hrvatska!

Izvor: www.sabor.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari