Pratite nas

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo Saliha Pehilja kojeg je zbrinuo general Praljak

Objavljeno

na

Preslik dokumenta: S.Raguž - Ilustracija Kamenjar.com

Nije istina kako Muslimani/Bošnjaci nisu svjedočili u korist generala Praljka. Nisu svjedočili samo pojedinci, nego cijele obitelji.

Priloženi dokument prikazuje svjedočenje g. Saliha Pehilja, Bošnjaka iz Mostara koji je na molbu obrane generala Praljka posvjedočio kako je bio zbrinut u vikendici generala Praljka u Pisku za vrijeme velikosrpske agresije na Mostar od travnja 1992.

U Vikendici je boravio sedam mjeseci, nakon čega je otišao dalje za Hrvatsku i u konačnici u Njemačku. U dokumentu stoji:

Zovem se Salih Pehilj sin Halila. Rođen sam 2O.9.1936. god. u Nevesinju. prebivam u Mostaru, na adresi Po narodnosti sam Bošnjak.

Na traženje obrane Slobodana Praljka. protiv kojeg se pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju vodi kazneni postupak. pod brojem lT-04-74-PT dajem slijedeću

IZJAVU

Prilikom agresije na grad Mostar u aprilu 1992.god. iz Mostara došao sam u Republiku Hrvatsku, mjesto Pisak, u vikendicu gospodina generala Slobodana Praljka, Moja supruga Mesudija Pehilj i ja bili smo izuzetno dobro prihvaćeni od strane generala Praljka i njegove porodice.

Sa nama u Pisak, kod generala Praljka, došla je i gospođa Bišćević Kimeta sa dvoje male djece. U Pisku smo našli moju kćerku Pehilj Gelev Aidu sa svoje dvoje djece i Čelebić Dunju sa dvoje djece.

Nakon nekog vremena došli su i Čelebic Gelev Ziba sa suprugom Gelev Kirom. U vikendici generala Praljka bila je i Čelebić Aršinović Habiba.

U Pisku smo boravili kod generala Praljka oko 7 mjeseci, a onda smo prešli na drugu adresu. jer je prostor bio pretijesan za toliko ljudi koji su u njemu boravili.

Za svo vrijeme boravka u vikendici generala Praljka nismo plaćali stanarinu niti najamninu već smo, kao i ostali, tretirani kao gosti.

U Republici Hrvatskoj boravili smo do jula 1993. a tada smo otišli u Njemačku.

Ova izjava koju sam dao je istinita, točna i prema mojem najboljem znanju i sjećanju.

U Ljubuškom. 17.1 .2005.god.

Salih Pehilj

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy

Objavljeno

na

Objavio

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy, Luka Misetic and Ivan Grbesic presented some facts relating to this chapter in our Croatian history (in the attached video) so that others can learn them and preserve the memory.

U spomen na hrvatske žrtve Puta križa povodom 75 obljetnice tragedije Bleiburga, Luka Misetic i Ivan Grbešić smo predstavili neke činjenice vezane uz ovo poglavlje u našoj hrvatskoj povijesti (u priloženom videu) tako da drugi može ih naučiti i sačuvati pamćenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari