Pratite nas

Gost Kolumne

Svjedočimo li početku kraja države BiH?

Objavljeno

na

BH. javnosti su toliko otupjele na političke događaje, poteze i izjave političara da se odluka srpske politike da se zaustavi odlučivanje u institucijama BiH doživjela kao još jedna u nizu trivijalnih političkih peripetija kojima svakodnevno svjedočimo.

Nezadovoljni odlukom Ustavnoga suda da zemljište u RS-u (p)ostane vlasništvo države BiH, srpska politika je odlučila zaustaviti sve procese u tijelima vlasti na državnoj razini. Cinici bi rekli da ni to nije ništa novo, da te institucije svakako ništa ne rade i da će sve ostati kako je i bilo.

Međutim, dok god „sve ostaje kao što je i bilo“ događa se totalna razgradnja države BiH. I čini se kako to doslovno nikomu ne smeta.

Srbi predvođeni Dodikom nebrojeno su puta do sada kazali kako je BiH za njih prolazna a RS trajna kategorija. Također, kazali su i kako su spremni na dogovore o BiH ali samo na ravnopravnim osnovama. I tu završava svaka mogućnost razvoja države BiH. Naime, na ravnopravnim osnovama u BiH nije moguće voditi nikakav politički dijalog jer jedna strana ima podršku međunarodnoga faktora za doslovno svaku učinjenu svinjariju.

Tako strani faktor podržava nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima već treći put, odobrili su stvaranje platformaške Vlade FBiH, odobravaju nepoštivanje odluka Ustavnoga suda BiH koje ne idu u korist bošnjačke politike. Odobravaju dakle uništavanje slobode ogromnoga dijela građana koji zbog tog ne osjećaju lojalnost prema državi BiH. Kako biti lojalan državi koja vam oduzima vaša osnovna građanka i nacionalna prava, poput prava na izbor vlastitih političkih predstavnika? Teško ili nikako.

U međuvremenu, dok se Sarajevo bavi nametanjem Komšića Hrvatima i osporavanjem postojanja RS-a, događa se propast države i posljedično demografska kataklizma. Nitko više ne želi živjeti u ovakvoj državi i društvu. BiH se kroz zadnjih 20-ak godina pretvorila u državu mržnje u kojoj se izbori osvajaju kroz poruke koje pozivaju na ubijanje i silovanje političkih neistomišljenika, u kojoj se cijeli narodi sustavno sotoniziraju i kriminaliziraju, u kojoj je govor mržnje ušao u mainstream, u kojoj političke stranke otvoreno vode hajku protiv novinara i medija i u kojoj korupcija cvjeta. Također, ne zaboravimo da sve političke procese u BiH na koncu vode stranci te je pravo pitanje što je zapravo njihov interes? Što to oni više žele od BiH? Jasno je u ovom trenutku da ne žele stabilnu u prosperitetnu državu. Možda i strani faktor „navija“ da se BiH naposljetku sama od sebe uruši.

Dodik je, pak, ovih dana rekao i kako BiH možda neće postojati već do proljeća 2021. godine. Njegove pak prognoze treba ozbiljno shvatiti. Ovih dana on radi samo ono što je i najavio – vraća Daytonski mirovni sporazum na „tvorničke postavke“, a ako to ne uspije onda ide na osamostaljivanje RS-a.

Brojne nadležnosti su u posljednjih 25 godina nasilnim intervencijama međunarodne zajednice prenesene s entiteta na razinu države i Dodik je davno najavio kako to želi ispraviti.

Zanimljivo je to što se Sarajevo ponaša kao da jedva čeka da se RS osamostali pa da onda lakše FBiH pretvore u unitarnu državu s bošnjačkom dominacijom.

Otvoreno ostaje samo pitanje hoće li Hrvati ostati u „krnjoj BiH“ jednom kad se Srbi odcijepe? Sigurno je da neće. Iako u ovom trenutku snažna država BiH jest interes hrvatskoga naroda, vrijeme je da se krene promišljati o rezervnim opcijama. Tako bi se buduće vrijeme trebalo iskoristiti da se pokušaju osnažiti hrvatske institucije u BiH te spremno dočekati rasplet srpsko-bošnjačkog političkog sukoba. Ma kakav on bio.

Piše: Jurica Gudelj/ Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari