Pratite nas

Kolumne

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Američka povjesničarka židovskog podrijetla, stručnjakinja za holokaust na prostoru Jugoslavije (s posebnim fokusom na NDH), dr. Esther Gitman spada u red znanstvenika koji se ne povode za trendovima, ideologijom ili simpatijama javnosti, nego u svome radu slijede jedini ispravan put – istinu, argumente i činjenice.

Godine prekopavanja arhiva i pažljiva raščlamba dokumenata, urodili su vrijednim radovima i knjigama od kojih su za nas Hrvate najzanimljivije one koje se odnose na NDH i blaženog Alojzija Stepinca; iz razumljivih razloga, jer kod mnogih još uvijek  izazivaju “kontroverze” i sasvim oprečna mišljenja i stavove.

Njezina najnovija knjiga  Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights (Alojzije Stepinac – Stup ljudskih prava) koja će biti predstavljena sutra, 13. veljače 2019. (na 59-u obljetnicu pokopa našeg blaženika), bavi se likom i djelom kardinala Stepinca na poseban način i preko njegova životnog puta i djelovanja otkriva kako je mladi hrvatski svećenik iz maloga Krašića i seljačke obitelji postao junakom nacije i Crkve i moralni uzor mnogim ljudima diljem svijeta. Njegova nepokolebljiva vjernost Kristu, materi Crkvi i svojemu narodu odolijevala je svim iskušenjima. Bio je glas istine, apologet vjere i neumorni borac protiv svake nepravde i sve što je govorio, pisao i poduzimao, činio je po svojoj savjesti. Upravo zbog toga što se nikad nije odrekao univerzalnih kršćanskih vrednota i Boga, ovaj produhovljeni svećenik je vođen istinom i slijedeći Krista postao istinskim svjetionikom i putokazom – nama i naraštajima koji dolaze poslije nas.

Kad osoba poput dr. Gitman, koja piše i govori na temelju osobnog iskustva (jer i nju je spasio kardinal Stepinac) i autentičnih dokumenata, svoj višegodišnji naporni rad pretoči u knjigu kao što je ova, to je pothvat vrijedan divljenja i poštovanja.

Čitavih godinu dana svakodnevnog prekopavanja i prikupljanja gradiva – pri čemu je kroz njezine ruke prošlo više od 30 tisuća dokumenata (uz 5000 faksimila koje čuva u osobnom arhivu) i bogato iskustvo iz ranijih godina, sadržani u ovoj knjizi koja nema drugih pretenzija osim da svjedoči istinu, jednako kako je to činio i pokojni kardinal i blaženik Alojzije.

Istina je naša nasušna potreba. I koliko god se ponekad činilo da je laž jača, ona je vrijedna svake žrtve. To nam poručuje i o tomu nam svjedoči časna i hrabra žena, dr. Esther Gitman.

Svaki njezin rad, knjiga, intervju, sve ono što napiše i kaže, prožeto je težnjom za istinom i pravednošću i to su te nemjerljive i neprocjenjive vrijednosti kojima teže ljudi sa savješću, oni koji se ne mire s lažima i ne dopuštaju da prevlada zlo.

I u svojim ranijim knjigama, dr. Gitman je jednako otvoreno i hrabro progovarala o mnogim događajima iz razdoblja Drugoga svjetskog rata koje danas u Hrvatskoj spominju samo rijetki, ponajprije iz razloga “kontroverzi” koje ih prate.

Počevši od svoje doktorske disertacije (1999. godine) na temu: Rescue of Jews in the Independent State of Croatia, 1941-1945. (Spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1942.-1945.) nadalje, bila je i ostala zaokupljena temama koje još uvijek prekriva koprena neznanja, šutnje, ili propagandnih laži koje su nam podmetnute umjesto povijesne istine.

Istom temom ona se bavi i u knjizi Kad hrabrost prevlada (iz 2011, u Zagrebu je tiskana, 2012.), gdje na 344. stranice dr. Gitman iznosi istinu o Židovima u NDH. I ovaj je istraživački pothvat iziskivao veliki trud – traganje za dokumentima, iščitavanje i analizu opsežne literature, brojne susrete i razgovore s preživjelim svjedocima događaja ili njihovim potomcima, dane i noći studioznog rada na sistematiziranju i provjeri gradiva.

I napor je urodio plodom.

Dr. Gitman je pronašla preko 450 pisama u kojima su mnogi Hrvati – od seoskih župnika i časnih sestara, do ustaških časnika i građana, često riskirajući vlastitu sigurnost ili živote, pisali ustaškim vlastima, pa i samome Paveliću, tražeći oslobađanje zatočenih. Autorica uz pomoć arhivskih izvora svjedoči da su se i čitava sela ili radni kolektivi znali svojim potpisima založiti za one koji su bili u nevolji i tražiti njihovo oslobađanje.

I u ovoj knjizi, opet je naglašena uloga blaženog kardinala Stepinca, čije je zauzimanje za ljude (neovisno o njihovoj vjeri i naciji) bilo naročito izraženo, unatoč svim opasnostima koje su bile vezane s takvim njegovim djelovanjem.

Brojni su Židovi i pravoslavci spašavani od deportacija (koje su vlastima NDH uvjetovali Nijemci), a bilo je čak i Stepinčevih kontakata s talijanskim okupacijskim dužnosnicima o prebacivanju onih kod kojih je to bilo moguće u talijansku zonu, kako bi ostali na životu i izbjegli transporte u njemačke radne ili koncentracijske logore. I u mnogim je slučajevima tadašnji zagrebački nadbiskup uspijevao. No, ni on nije bio svemoguć, niti je mogao zaustaviti rat i sve ono zlo koje se u tom ratu događalo.

Mada ima i onih koji iz ideoloških motiva ignoriraju i prešućuju njezin rad, dr. Esther Gitman i knjige što ih je napisala, danas su nezaobilazno štivo za svakoga tko traga za istinom i povijest Drugoga svjetskog rata, razdoblje NDH i povijest Katoličke crkve ne mogu se pisati a da se ne uzme u obzir argumentacija koju ona iznosi.

Ova je časna i hrabra znanstvenica 2015. godine primila Medalju za širenje istine o blaženom Alojziju Stepincu, koju joj je u ime Katoličke crkve u Hrvata i kardinala Josipa Bozanića dodijelio pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.

Godine 2017., “Mreža hrvatskih žena” dodijelila joj je nagradu Friends of Croatia (Prijatelj Hrvatske), također zbog promicanja istine o kardinalu naše Crkve koji je u vihoru Drugoga svjetskog rata i tada porobljenoj Europi bio usamljen primjer časnog i hrabrog svećenika koji je dizao svoj glas za čovjeka, pravdu i istinu, osuđujući jednako svako zlo i sve što je upereno protiv Božjih zakona.

Hrvatskome narodu i našoj Crkvi osobe koje slijede istinu i pronose je svijetom su dragocjene; jer “na nas Hrvate i na našu povijest nabačeno je toliko blata, da bi svaki Hrvat koji može držati pero u ruci i zna pisati morao pisati istinu” – govorio je blagopokojni kardinal dr. Franjo Kuharić, živi svjedok Stepinčevih riječi što ih je ovaj izgovorio nakon njegova ređenja (15. srpnja 1945. godine) u zagrebačkoj katedrali obraćajući se mladima svećenicima: “Šaljem vas u krvavu kupelj”-

Dr. Gitman nije po krvi Hrvatica, ali zacijelo je mnogima i draga i bliska, jer naš je narod oduvijek prihvaćao čista i otvorena srca sve ljude dobre volje i časnih namjera.

Tomu nas, uostalom, poučava i životni put našega blaženika koji se svojom žrtvom i mučeništvom zauvijek upisao u crkvenu u nacionalnu povjesnicu…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Biskup Košić: Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ne smije biti talac srpskih laži i mitova

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari