Pratite nas

Kolumne

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Američka povjesničarka židovskog podrijetla, stručnjakinja za holokaust na prostoru Jugoslavije (s posebnim fokusom na NDH), dr. Esther Gitman spada u red znanstvenika koji se ne povode za trendovima, ideologijom ili simpatijama javnosti, nego u svome radu slijede jedini ispravan put – istinu, argumente i činjenice.

Godine prekopavanja arhiva i pažljiva raščlamba dokumenata, urodili su vrijednim radovima i knjigama od kojih su za nas Hrvate najzanimljivije one koje se odnose na NDH i blaženog Alojzija Stepinca; iz razumljivih razloga, jer kod mnogih još uvijek  izazivaju “kontroverze” i sasvim oprečna mišljenja i stavove.

Njezina najnovija knjiga  Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights (Alojzije Stepinac – Stup ljudskih prava) koja će biti predstavljena sutra, 13. veljače 2019. (na 59-u obljetnicu pokopa našeg blaženika), bavi se likom i djelom kardinala Stepinca na poseban način i preko njegova životnog puta i djelovanja otkriva kako je mladi hrvatski svećenik iz maloga Krašića i seljačke obitelji postao junakom nacije i Crkve i moralni uzor mnogim ljudima diljem svijeta. Njegova nepokolebljiva vjernost Kristu, materi Crkvi i svojemu narodu odolijevala je svim iskušenjima. Bio je glas istine, apologet vjere i neumorni borac protiv svake nepravde i sve što je govorio, pisao i poduzimao, činio je po svojoj savjesti. Upravo zbog toga što se nikad nije odrekao univerzalnih kršćanskih vrednota i Boga, ovaj produhovljeni svećenik je vođen istinom i slijedeći Krista postao istinskim svjetionikom i putokazom – nama i naraštajima koji dolaze poslije nas.

Kad osoba poput dr. Gitman, koja piše i govori na temelju osobnog iskustva (jer i nju je spasio kardinal Stepinac) i autentičnih dokumenata, svoj višegodišnji naporni rad pretoči u knjigu kao što je ova, to je pothvat vrijedan divljenja i poštovanja.

Čitavih godinu dana svakodnevnog prekopavanja i prikupljanja gradiva – pri čemu je kroz njezine ruke prošlo više od 30 tisuća dokumenata (uz 5000 faksimila koje čuva u osobnom arhivu) i bogato iskustvo iz ranijih godina, sadržani u ovoj knjizi koja nema drugih pretenzija osim da svjedoči istinu, jednako kako je to činio i pokojni kardinal i blaženik Alojzije.

Istina je naša nasušna potreba. I koliko god se ponekad činilo da je laž jača, ona je vrijedna svake žrtve. To nam poručuje i o tomu nam svjedoči časna i hrabra žena, dr. Esther Gitman.

Svaki njezin rad, knjiga, intervju, sve ono što napiše i kaže, prožeto je težnjom za istinom i pravednošću i to su te nemjerljive i neprocjenjive vrijednosti kojima teže ljudi sa savješću, oni koji se ne mire s lažima i ne dopuštaju da prevlada zlo.

I u svojim ranijim knjigama, dr. Gitman je jednako otvoreno i hrabro progovarala o mnogim događajima iz razdoblja Drugoga svjetskog rata koje danas u Hrvatskoj spominju samo rijetki, ponajprije iz razloga “kontroverzi” koje ih prate.

Počevši od svoje doktorske disertacije (1999. godine) na temu: Rescue of Jews in the Independent State of Croatia, 1941-1945. (Spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1942.-1945.) nadalje, bila je i ostala zaokupljena temama koje još uvijek prekriva koprena neznanja, šutnje, ili propagandnih laži koje su nam podmetnute umjesto povijesne istine.

Istom temom ona se bavi i u knjizi Kad hrabrost prevlada (iz 2011, u Zagrebu je tiskana, 2012.), gdje na 344. stranice dr. Gitman iznosi istinu o Židovima u NDH. I ovaj je istraživački pothvat iziskivao veliki trud – traganje za dokumentima, iščitavanje i analizu opsežne literature, brojne susrete i razgovore s preživjelim svjedocima događaja ili njihovim potomcima, dane i noći studioznog rada na sistematiziranju i provjeri gradiva.

I napor je urodio plodom.

Dr. Gitman je pronašla preko 450 pisama u kojima su mnogi Hrvati – od seoskih župnika i časnih sestara, do ustaških časnika i građana, često riskirajući vlastitu sigurnost ili živote, pisali ustaškim vlastima, pa i samome Paveliću, tražeći oslobađanje zatočenih. Autorica uz pomoć arhivskih izvora svjedoči da su se i čitava sela ili radni kolektivi znali svojim potpisima založiti za one koji su bili u nevolji i tražiti njihovo oslobađanje.

I u ovoj knjizi, opet je naglašena uloga blaženog kardinala Stepinca, čije je zauzimanje za ljude (neovisno o njihovoj vjeri i naciji) bilo naročito izraženo, unatoč svim opasnostima koje su bile vezane s takvim njegovim djelovanjem.

Brojni su Židovi i pravoslavci spašavani od deportacija (koje su vlastima NDH uvjetovali Nijemci), a bilo je čak i Stepinčevih kontakata s talijanskim okupacijskim dužnosnicima o prebacivanju onih kod kojih je to bilo moguće u talijansku zonu, kako bi ostali na životu i izbjegli transporte u njemačke radne ili koncentracijske logore. I u mnogim je slučajevima tadašnji zagrebački nadbiskup uspijevao. No, ni on nije bio svemoguć, niti je mogao zaustaviti rat i sve ono zlo koje se u tom ratu događalo.

Mada ima i onih koji iz ideoloških motiva ignoriraju i prešućuju njezin rad, dr. Esther Gitman i knjige što ih je napisala, danas su nezaobilazno štivo za svakoga tko traga za istinom i povijest Drugoga svjetskog rata, razdoblje NDH i povijest Katoličke crkve ne mogu se pisati a da se ne uzme u obzir argumentacija koju ona iznosi.

Ova je časna i hrabra znanstvenica 2015. godine primila Medalju za širenje istine o blaženom Alojziju Stepincu, koju joj je u ime Katoličke crkve u Hrvata i kardinala Josipa Bozanića dodijelio pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.

Godine 2017., “Mreža hrvatskih žena” dodijelila joj je nagradu Friends of Croatia (Prijatelj Hrvatske), također zbog promicanja istine o kardinalu naše Crkve koji je u vihoru Drugoga svjetskog rata i tada porobljenoj Europi bio usamljen primjer časnog i hrabrog svećenika koji je dizao svoj glas za čovjeka, pravdu i istinu, osuđujući jednako svako zlo i sve što je upereno protiv Božjih zakona.

Hrvatskome narodu i našoj Crkvi osobe koje slijede istinu i pronose je svijetom su dragocjene; jer “na nas Hrvate i na našu povijest nabačeno je toliko blata, da bi svaki Hrvat koji može držati pero u ruci i zna pisati morao pisati istinu” – govorio je blagopokojni kardinal dr. Franjo Kuharić, živi svjedok Stepinčevih riječi što ih je ovaj izgovorio nakon njegova ređenja (15. srpnja 1945. godine) u zagrebačkoj katedrali obraćajući se mladima svećenicima: “Šaljem vas u krvavu kupelj”-

Dr. Gitman nije po krvi Hrvatica, ali zacijelo je mnogima i draga i bliska, jer naš je narod oduvijek prihvaćao čista i otvorena srca sve ljude dobre volje i časnih namjera.

Tomu nas, uostalom, poučava i životni put našega blaženika koji se svojom žrtvom i mučeništvom zauvijek upisao u crkvenu u nacionalnu povjesnicu…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Biskup Košić: Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ne smije biti talac srpskih laži i mitova

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari