Pratite nas

Vijesti

‘Svjedok vjere – svjedok Kristov’ – Bl. Miroslav Bulešić, 100 obljetnica rođenja

Objavljeno

na

Divljački je ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. A Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašista, bio je svećenik, koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente;

“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu” znao je govoriti.

Velika mržnja koja je toliko snažna  da je tražila ljudsku krv, usađena je  komunističkom ideologijom u svijest ljudi, koji u svojoj zaluđenosti izgube svaku ljudskost i po njima  neistomišljenici nemaju pravo na život. U toj svojoj zaslijepljenosti uzimaju si pravo da odlučuju o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost  da i danas poslije 75 godina, doživimo da jedan zastupnik u Hrvatskom Saboru izjavi;

„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

“Ne znam zašto ga biskup već nije poslao u Kongo jer tamo spada”, rekao je Stazić i upitao zašto se privremeno, u vrijeme koronakrize, ne suspendiraju Vatikanski ugovori za koje država izdvaja milijardu kuna na godinu. Na sve to reagirao je i teolog i saborski zastupnik iz redova MOST nezavisnih lista.

“Nenad Stazić bi neposlušne svećenike slao u Kongo po kazni! Ne zna Nenad da je biti misionar u Crkvi čast i služenje, a ne kazna. Hrvatski misionari u Kongu hrane i školuju tisuće gladne djece! Napreduje Nenad, samo on to ne zna!”Marko Sladoljev

Ovaj primjer jasno pokazuje da je komunizam ideologija zločina i mržnje! Kada su vidjeli da su kao takvi osuđeni, onda su se preobukli u antifašiste, ali samo preobukli, mozak nisu mogli zamijeniti kao odjeću!

Miroslav Bulešić rođen je u hrvatskoj , seljačkoj obitelji  u istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat  od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja”
kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj
Juraj Dobrila.

Već u 10-toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bio  revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. Budući da je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine

U Rimu je Miroslav Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku

“Moja majka,otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo

” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”

Mene je hrvatska majka rodila!

Prva župa u koju je poslan služiti Bogu i vjernicima, bila je Baderna, u jesen 1943, godine. U toj se župi slijedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji.

U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću:

“Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…”

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava:

“Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»”

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu:

“A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti, oprosti mi, i nek’ mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! […] Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika”

Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.”

Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život:

“Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.” Protivnicima pak i progoniteljima poručuje:

“Moja osveta je – oprost”

Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje župe:

“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. “

Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Sošići i Barat. Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privlačna. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. Vjernike su grubim pritiscima odvraćali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjenčanja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u povećem broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove propovijedi. Od svjedoka i danas čujemo kako su komunisti priznavali svoju nemoć i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatrajući kako narod hrli na misu, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili:

“Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”.

Župnika Bulešića pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka pođe u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo će biti na miru. No on je odvratio:

Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!”

Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da će ga ubiti. On je odgovorio:

Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”

Iz Duhovnog dnevnika Bl. Miroslava Bulešića, Ilija Jakovljević

Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

Posvećuje se radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo.

To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas. I dočekali 24.kolovoza 1947.godine na podjeli Svete krizme u Lanišću;

O tome svjedoči i svjedok, te 1947.godine 12-godišnjak Josip Spinotti, koji je sakrament sv. potvrde u toj laniškoj “krvavoj krizmi” primio kao jedan od 237 krizmanika: “Odmah se pročulo da je došla milicija, da smo ostavili ručak i otrčali tamo. Pred župnom kućom se moglo svašta vidjeti. Bilo je tamo mnoštvo mladih, ali snažno izmanipuliranih. Nitko tko nije bio komunist nije mogao ni doći blizu jer su vikali: ‘Dolje fašisti! Ubili smo fašiste, nema ih više!’ Posebno je to vikao upravo onaj koji je ubio Bulešića i teško ranio mons. Ukmara. Potom su iz kuće izvukli Bulešićevu svećeničku halju i počeli se s njom dobacivati, kao da je neki trofej. I dalje su vikali: ‘Nema više fašista, ubili smo fašiste!’ Tadašnja milicija bila je na vratima, ali oni su provalili unutra, pa izašli van. Onaj koji ubio Bulešića sišao je na vodu oprati nož i svoje krvave ruke”, posvjedočio je Spinotti.

Svjedoci koji su vidjeli ubojstvo svećenika Bulešića, vidjeli su i ubojicu Slavka Sankovića, stanovnika susjednog sela Brgudca. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi: Isuse primi dušu moju uz svoj gnjusni komentar – ali sam mu je ja primio!

“Krvavu krizmu i ubojstvo Bulešića ne može se razumjeti ako se ne zna činjenica da se sakrament potvrde u vrijeme ratnih godina nije podijeljivao”, objašnjava  dr. Ivan Milotić član Pastoralnog vijeća Porečke i Pulske biskupije, autor nekoliko knjiga te brojnih znanstvenih i stručnih radova koji se, među ostalim, bave i poviješću Crkve u Istri.

“Stoga, 1947. krizme u Istri bile su pravi događaji s nekoliko stotina krizmanika na jednoj proslavi. Općenito, tadašnjoj vlasti narod je smetao. Odnosno, to je bila vlast koja je bila u cijelosti odvojena od naroda. Proslava u Lanišću je bio jedan od takvih događaja gdje se okupio velik broj ljudi krizmanika i njihovih obitelji. Miroslav Bulešić bio je tada, možemo reći, dečko od 27 godina. Taj mladi svećenik se i prije isticao svojom odvažnošću i zaštitom posebno svetih sakramenata. Naime, kada govorimo o događajima u Lanišću, to nije zapravo napad isključivo ad personam, nego je to napad na sakrament svete Crkve. Miroslav Bulešić imao je određene i diplomatske vještine, posebice u svemu odnosu prema biskupu Radossiju. Međutim, kao mlad čovjek bio je vrlo energičan i vrlo je precizno štitio interese Crkve. Istovremeno, bio je svjestan rizika kojega preuzima, što se vidi iz njegovog dnevnika, ali i svjedočanstva ljudi koji su ga okruživali, a koji su posvjedočili tom događaju.”

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim.

“Upravo je oprost Bulešićeva duhovna oporuka”, svjedoči vlč. Zgrablić: “Volim ga stavljati u kategoriju zaštitnika i zagovornika opraštanja. Svi imamo problema s opraštanjem, jer što je čovjek stariji, to teže prašta, a možda je najpoznatija ta Miroslavova rečenica o oprostu pa nekako ja volim potaknuti hodočasnike da, ako netko ima problema s opraštanjem, odnosno muči se u nepraštanju, da moli bl. Miroslava zagovor da može oprostiti i postići tu slobodu srca.”

“S obzirom na Bulešićeve riječi o oprostu, ali i način života i smrti, nisu neobične riječi sluge Božjega kardinala Kuharića koji je za Bulešića i bl. Stepinca rekao ‘Isti duh, ista vjera’”, kaže vicepostulator Jakovljević: “Oni su bili pastiri bez premca. Nisu gledali sebe, nego su gledali svoje stado, svoju Crkvu, svoj narod. Upravo u tome je njihova veličina – da su izložili vlastite živote, a i jedan i drugi mogli su ih sačuvati. Ali bili su spremni umrijeti za istinu, za pravdu, za Boga, za one ideale i vrednote od kojih naš narod živi stoljećima. Da su otišli i sačuvali svoje vlastite živote, mi im ne bi mogli ništa prigovoriti, s obzirom da su sačuvali vlastiti život. Međutim, darujući svoje živote, oni su tolike ljude sačuvali na duhovnom životu. Oni su umrli, podnoseći mučeništvo za duhovne živote mnogih generacija u našem narodu, ali i šire.”

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom. Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice boljševističko-komunističke Partije, samozvani antifašisti. Tu se nalazi i ime vlč. Miroslava Bulešića.

Smrt svećenika Miroslava Bulešića naručeno je partijsko ubojstvo, dvije godine poslije završetka Drugog svjetskog rata. Zaključuje se to po izjavama izvršitelja i po sudskom procesu iz onog vremena. Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva. Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja revolucionarna tajna policija.

Antifašizam u Istri potječe prije Drugoga svjetskog rata. To je zapravo bio otpor fašističkoj kraljevini Italiji, a predvodilo ga je istarsko svećenstvo. Zapravo, kad govorimo o antifašizmu u njegovim korijenima u Istri, govorimo o otporu kojeg je istarsko, točnije hrvatsko, svećenstvo iz Istre, pružalo talijanskom okupatoru. Godine 1947., kad je Bulešić ubijen, tragova pravog antifašizma u Istri više nema., dr. Ivan Milotić

https://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/24714-d-borovcak-antifasist-svecenik-miroslav-bulesic-zrtva-je-zlocinackoga-crvnog-fasizma.html

Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjeg Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013. godine  u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari