Pratite nas

Vijesti

‘Svjedok vjere – svjedok Kristov’ – Bl. Miroslav Bulešić, 100 obljetnica rođenja

Objavljeno

na

Divljački je ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. A Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašista, bio je svećenik, koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente;

“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu” znao je govoriti.

Velika mržnja koja je toliko snažna  da je tražila ljudsku krv, usađena je  komunističkom ideologijom u svijest ljudi, koji u svojoj zaluđenosti izgube svaku ljudskost i po njima  neistomišljenici nemaju pravo na život. U toj svojoj zaslijepljenosti uzimaju si pravo da odlučuju o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost  da i danas poslije 75 godina, doživimo da jedan zastupnik u Hrvatskom Saboru izjavi;

„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

“Ne znam zašto ga biskup već nije poslao u Kongo jer tamo spada”, rekao je Stazić i upitao zašto se privremeno, u vrijeme koronakrize, ne suspendiraju Vatikanski ugovori za koje država izdvaja milijardu kuna na godinu. Na sve to reagirao je i teolog i saborski zastupnik iz redova MOST nezavisnih lista.

“Nenad Stazić bi neposlušne svećenike slao u Kongo po kazni! Ne zna Nenad da je biti misionar u Crkvi čast i služenje, a ne kazna. Hrvatski misionari u Kongu hrane i školuju tisuće gladne djece! Napreduje Nenad, samo on to ne zna!”Marko Sladoljev

Ovaj primjer jasno pokazuje da je komunizam ideologija zločina i mržnje! Kada su vidjeli da su kao takvi osuđeni, onda su se preobukli u antifašiste, ali samo preobukli, mozak nisu mogli zamijeniti kao odjeću!

Miroslav Bulešić rođen je u hrvatskoj , seljačkoj obitelji  u istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat  od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja”
kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj
Juraj Dobrila.

Već u 10-toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bio  revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. Budući da je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine

U Rimu je Miroslav Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku

“Moja majka,otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo

” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”

Mene je hrvatska majka rodila!

Prva župa u koju je poslan služiti Bogu i vjernicima, bila je Baderna, u jesen 1943, godine. U toj se župi slijedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji.

U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću:

“Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…”

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava:

“Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»”

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu:

“A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti, oprosti mi, i nek’ mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! […] Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika”

Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.”

Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život:

“Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.” Protivnicima pak i progoniteljima poručuje:

“Moja osveta je – oprost”

Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje župe:

“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. “

Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Sošići i Barat. Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privlačna. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. Vjernike su grubim pritiscima odvraćali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjenčanja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u povećem broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove propovijedi. Od svjedoka i danas čujemo kako su komunisti priznavali svoju nemoć i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatrajući kako narod hrli na misu, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili:

“Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”.

Župnika Bulešića pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka pođe u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo će biti na miru. No on je odvratio:

Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!”

Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da će ga ubiti. On je odgovorio:

Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”

Iz Duhovnog dnevnika Bl. Miroslava Bulešića, Ilija Jakovljević

Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

Posvećuje se radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo.

To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas. I dočekali 24.kolovoza 1947.godine na podjeli Svete krizme u Lanišću;

O tome svjedoči i svjedok, te 1947.godine 12-godišnjak Josip Spinotti, koji je sakrament sv. potvrde u toj laniškoj “krvavoj krizmi” primio kao jedan od 237 krizmanika: “Odmah se pročulo da je došla milicija, da smo ostavili ručak i otrčali tamo. Pred župnom kućom se moglo svašta vidjeti. Bilo je tamo mnoštvo mladih, ali snažno izmanipuliranih. Nitko tko nije bio komunist nije mogao ni doći blizu jer su vikali: ‘Dolje fašisti! Ubili smo fašiste, nema ih više!’ Posebno je to vikao upravo onaj koji je ubio Bulešića i teško ranio mons. Ukmara. Potom su iz kuće izvukli Bulešićevu svećeničku halju i počeli se s njom dobacivati, kao da je neki trofej. I dalje su vikali: ‘Nema više fašista, ubili smo fašiste!’ Tadašnja milicija bila je na vratima, ali oni su provalili unutra, pa izašli van. Onaj koji ubio Bulešića sišao je na vodu oprati nož i svoje krvave ruke”, posvjedočio je Spinotti.

Svjedoci koji su vidjeli ubojstvo svećenika Bulešića, vidjeli su i ubojicu Slavka Sankovića, stanovnika susjednog sela Brgudca. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi: Isuse primi dušu moju uz svoj gnjusni komentar – ali sam mu je ja primio!

“Krvavu krizmu i ubojstvo Bulešića ne može se razumjeti ako se ne zna činjenica da se sakrament potvrde u vrijeme ratnih godina nije podijeljivao”, objašnjava  dr. Ivan Milotić član Pastoralnog vijeća Porečke i Pulske biskupije, autor nekoliko knjiga te brojnih znanstvenih i stručnih radova koji se, među ostalim, bave i poviješću Crkve u Istri.

“Stoga, 1947. krizme u Istri bile su pravi događaji s nekoliko stotina krizmanika na jednoj proslavi. Općenito, tadašnjoj vlasti narod je smetao. Odnosno, to je bila vlast koja je bila u cijelosti odvojena od naroda. Proslava u Lanišću je bio jedan od takvih događaja gdje se okupio velik broj ljudi krizmanika i njihovih obitelji. Miroslav Bulešić bio je tada, možemo reći, dečko od 27 godina. Taj mladi svećenik se i prije isticao svojom odvažnošću i zaštitom posebno svetih sakramenata. Naime, kada govorimo o događajima u Lanišću, to nije zapravo napad isključivo ad personam, nego je to napad na sakrament svete Crkve. Miroslav Bulešić imao je određene i diplomatske vještine, posebice u svemu odnosu prema biskupu Radossiju. Međutim, kao mlad čovjek bio je vrlo energičan i vrlo je precizno štitio interese Crkve. Istovremeno, bio je svjestan rizika kojega preuzima, što se vidi iz njegovog dnevnika, ali i svjedočanstva ljudi koji su ga okruživali, a koji su posvjedočili tom događaju.”

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim.

“Upravo je oprost Bulešićeva duhovna oporuka”, svjedoči vlč. Zgrablić: “Volim ga stavljati u kategoriju zaštitnika i zagovornika opraštanja. Svi imamo problema s opraštanjem, jer što je čovjek stariji, to teže prašta, a možda je najpoznatija ta Miroslavova rečenica o oprostu pa nekako ja volim potaknuti hodočasnike da, ako netko ima problema s opraštanjem, odnosno muči se u nepraštanju, da moli bl. Miroslava zagovor da može oprostiti i postići tu slobodu srca.”

“S obzirom na Bulešićeve riječi o oprostu, ali i način života i smrti, nisu neobične riječi sluge Božjega kardinala Kuharića koji je za Bulešića i bl. Stepinca rekao ‘Isti duh, ista vjera’”, kaže vicepostulator Jakovljević: “Oni su bili pastiri bez premca. Nisu gledali sebe, nego su gledali svoje stado, svoju Crkvu, svoj narod. Upravo u tome je njihova veličina – da su izložili vlastite živote, a i jedan i drugi mogli su ih sačuvati. Ali bili su spremni umrijeti za istinu, za pravdu, za Boga, za one ideale i vrednote od kojih naš narod živi stoljećima. Da su otišli i sačuvali svoje vlastite živote, mi im ne bi mogli ništa prigovoriti, s obzirom da su sačuvali vlastiti život. Međutim, darujući svoje živote, oni su tolike ljude sačuvali na duhovnom životu. Oni su umrli, podnoseći mučeništvo za duhovne živote mnogih generacija u našem narodu, ali i šire.”

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom. Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice boljševističko-komunističke Partije, samozvani antifašisti. Tu se nalazi i ime vlč. Miroslava Bulešića.

Smrt svećenika Miroslava Bulešića naručeno je partijsko ubojstvo, dvije godine poslije završetka Drugog svjetskog rata. Zaključuje se to po izjavama izvršitelja i po sudskom procesu iz onog vremena. Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva. Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja revolucionarna tajna policija.

Antifašizam u Istri potječe prije Drugoga svjetskog rata. To je zapravo bio otpor fašističkoj kraljevini Italiji, a predvodilo ga je istarsko svećenstvo. Zapravo, kad govorimo o antifašizmu u njegovim korijenima u Istri, govorimo o otporu kojeg je istarsko, točnije hrvatsko, svećenstvo iz Istre, pružalo talijanskom okupatoru. Godine 1947., kad je Bulešić ubijen, tragova pravog antifašizma u Istri više nema., dr. Ivan Milotić

https://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/24714-d-borovcak-antifasist-svecenik-miroslav-bulesic-zrtva-je-zlocinackoga-crvnog-fasizma.html

Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjeg Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013. godine  u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

HODAK: U svijetu živi oko 17 tisuća boraca Drugog svjetskog rata, od čega 50-ak tisuća u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se vraća u normalu. Napokon je opet više uhićenih nego zaraženih. Milanović na Dan državnosti nije položio vijenac na Tuđmanov grob, siguran da 30. svibanj nije Dan državnosti. Petra Petter je na fejsu zatečena: “Da li je ova izjava istinita?“. Naravno da jest. Predsjednik niže biser za biserom!

Policija radi i nedjeljom. Remetinec se puni. Narod se veseli. Došao je na naplatu vršak HDZ-ove hobotnice. Kad će kapitalci, nitko još ne zna. Valjda iza izbora! Ne zna se ni jesu li to samo HDZ-ovci ili i neki tuđi loši momci!

Eto, na primjer, Policijska uprava primorsko-goranska tereti šest riječkih “hadezeovaca“ za kaznena djela iz domene gospodarskog kriminaliteta. Dvije firme natjecale su se za posao vrijedan milijun i šesto tisuća kuna, to jest za postavljanje pozornice s krovom za otvaranje EPK. Jedna iz Srbije, a druga iz Zagreba. I kao što se i očekivalo, riječki “hadezeovci“ dali su posao srpskoj firmi.

Još jedan napad na slobodarsku riječku kulturu

Policija je nefleksibilna i kruta kad tvrdi da su “hadezeovci“ pogodovali srpskom “Studiju Berar Rental“ jer ta tvrtka nije dostavila dokaz kako nema prema RH dugova po osnovi poreza itd.

“Hadezeovci” iz Rijeke “prosto ne mogu da veruju…”.  Pa kakovo je to bratstvo i jedinstvo ako ne možemo “komšijama” da damo priliku u ova teška korona vremena da nešto zarade?

Šarmantna Emina Višnjić izjavila je “da ne zna na čemu bi se ta prijava uopšte mogla temeljiti…“.

Evo, još jedan napad na slobodarsku riječku kulturu! A izbori su pred vratima. Glavni glumci smo mi birači. Napokon smo došli na štih. Ovaj puta ne smijemo zaj**ati .

Moj zlobni teniski partner prof. Žukina misli da mi birači i nismo dobili Bog zna kakvu ulogu. To je kao kad dobiješ ulogu u pornofilmu da glumiš muža koji rano ujutro odlazi na posao…, a vodoinstalater, dimnjačar i ostali dolaze k tvojoj ženi kasnije.

Moj splitski “dopisnik“ Tonči Jelavić šalje mi jednu zgodnu misao Marka Twaina: “Političare i pelene treba mijenjati, često iz istog razloga“.

Ne bih se bojao da Bernardić, Beljak, Maras i Mrak-Taritaš preuzmu vlast, ali bih bio jako žalostan

Pita me moja kolegica iz ureda: “Šefe, jel’ se vi bojite pauka?” ”Ne!” rekoh. ”To je dobro jer vam jedan upravo diže auto!” Ne bih se ja bojao ni da mi je Milanović predsjednik, Bernardić premijer, Beljak ministar policije, Maras ministar pravosuđa i Mrak-Taritaš šefica USKOK-a. Samo bi bio jako, jako žalostan.

Uostalom, Ustav “zaostale“ Švicarske započinje riječima: “In Namen Gottes des Allmachten…“ ili ”u ime Boga svemogućega”. Znači, kad bi Lijevom našom vladala gore navedena ekipa jedini adut ostala bi nam molitva: ”U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga…“.

Ovih dana osjeća se nagla depresija među Hrvatekima. Tip se pita na fejsu: “Ima li život smisla bez presice Stožera…“.

U svijetu 17 tisuća boraca Drugog svjetskog rata, od čega 50-ak tisuća u Hrvatskoj

K’o da je pitao ima li života prije smrti? Ima, ima sigurno. Dolaze dramatični, odlučujući izbori. Bernardić je već sastavio Vladu. U vrijeme recesije koju svi najavljuju, Bernardić, Beljak, Mrak-Taritaš i bratja bit će građanima čvrsto sidro dok tonu u retardaciju. Uz njega su sve antife, preživjeli sudionici Drugog svjetskog rata. Naime, na cijelom svijetu živi oko 17 tisuća vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. Od toga njih više od pedeset tisuća živi u Hrvatskoj.

Kad smo već kod Drugog svjetskog rata, prisjetih se jednog raritetnog detalja. Naime, zadnja bitka u tom epskom ratu odigrala se na prostoru Bosanske Posavine, a postala je poznata kao bitka za Odžak. Započela je 19. travnja i potrajala sve do 25. svibnja 1945. godine. Evo napokon bitke koju su partizani dobili. Oko pedeset tisuća “malobrojnih i slabo naoružanih“ boraca NOB-a uspjeli su, nakon fratara na Širokom Brijegu, sedamnaest dana po svršetku rata slomiti otpor onih koji su savršeno znali što znači pasti u partizansko zarobljeništvo. Ova bitka je razlog čestih evociranja partizanskih herojskih podviga.

Tako jedna od čelnica “Retard“ iliti ”Restart” koalicije Anka Taritaš Mrak kaže: “U najtežim trenutcima jedrenja pjevala sam partizanske pjesme…“.

Mira Bartolić ima “retrogradni“ komentar: “Kaj, dok jedri pjeva po šumama i gorama, zbilja prigodno“.

No, dobro, to je demokracija usprkos rezoluciji Vijeća Europe o komunističkim zločinima. Nek’ si naša Ankica popeva… Tko pjeva zlo ne misli. Navodno.

Netko je napisao da smo pravno retardirana država

Puno je ljepša i humanija priča ona o Dani Lukajiću, bivšem zapovjedniku logora Manjača pokraj Banja Luke. U tom je logoru otkrivena masovna grobnica s 450 ubijenih logoraša. Usprkos tome i “budnosti“ našeg DORH-a, Dane je punih jedanaest godina obilazio sve partizanske derneke u Hrvatskoj i BiH, sve dok ga naša granična policija nije napokon lišila slobode. Vjerojatno iz “nehata“. Netko je napisao da smo pravno retardirana država. Samo se ne mogu sjetiti tko…?

Neki cinik na fejsu cvili: “Loša je vijest da smo u govnima, a dobra je da ima za sve“.

O čemu bih pisao u mojim kolumnama da nema “Obzora“ i progresivnog lijevog urednika Gorana Gerovca, popularnog Gere: “Kad vam netko zaželi “sretan Dan Republike“ padne li vam na pamet 30. 5. ili 29. 11.?“ Što u tom slučaju padne našem Geri na njegovu revolucionarnu pamet više je nego jasno iz “robovlasničkog“ teksta.

Gerina kolumna je iz mitske 1941. godine: “Nikada robom“. Sjećate se monumentalnih parola: “Bolje grob nego rob“? S vremenom su je Gerini partizani, pritisnuti od “nadmoćnog “neprijatelja, malo preoblikovali u “Bolje rob nego grob.“ Naravno, Gera ne zna za to jer nije bio ni u 6. Ličkoj ni u 11. Dalmatinskoj. Doduše ni predsjednik boraca NOB-a Habulin nije bio ni rob ni grob jer je rođen 1959. godine.

Evo jedan ljupki primjer tifusarskog virusa za koji ni dan danas nema cjepiva niti će ga ikada izumiti.

Tko se na prijevaru dokopao hrvatske države?

Kaže drug urednik: “Oni koji su se, mogu slobodno reći, na prijevaru dokopali hrvatske države grčevito brane pozicije s kojima…“ itd. Gera dijalektički podučava nas neuki narod i to svojim stilom nastavnika predvojničke obuke koji piše drvenim plugom. Hajmo pogledati tko se to “na prijevaru“ dokopao hrvatske države?

Možda oni kojima je otac Škorinog “Mate“, kad je došla devedeseta, rekao “sad ili nikada“ ili možda oni koje su klali na Ovčari, a možda i onaj klinac od 16 godina kojeg su na Ovčari strijeljali?! Da nije možda kradljivac onaj Francuz iz HOS-a kojeg je priklao drug Štuka koji sad negdje u Subotici pije nikšićko pivo? Što je sa “prevarantima“ iz Borova Sela? Njih dvanaest je bilo dokrajčeno letvama. Što je s maloljetnim prevarantima, s 405 djece koja su izgubila život prilikom te krađe…?

Gera nas superiorno, u stilu sekretara Rajonskog komiteta iz Mesničke, uvjerava: “I izbori koji dolaze bit će neizrecivo glupi i neće donijeti ništa više od prizemnih dvoboja mizernih taština iza kojih ne stoje nikakve ličnosti“. Tu se prvi put slažem s Gerom, Pofukom, Žonjom, Ivanom Jakelić… Izbori su zaista neizrecivo glupi.

Zna Gera kako su se u pravoj jugo-demokraciji odvijali istinski izbori. Kad su Gerini nekada organizirali izbore šest mjeseci prije izbora znao se pobjednik! Tu nije bilo “mizernih taština“. Bravar je bio krajnje ponizna i samozatajna osoba. Svirao je glasovir, mačevao, pušio kubanske cigare, nosio maršalsku bijelu uniformu, slikao se s američkim glumcima i bez imalo taštine dotjerao do desetog ratnog zločinca XX. stoljeća. Gera se ljuti: “Nećete čuti…ni jednu duhovitiju misao… ”.

Pun Goli otok jer je ‘Bravar’ cijenio humor

Ore Gera svojim drvenim plugom. Po njemu je “Bravar” izuzetno cijenio humor. Stvarno je bio duhovit, napose kad je rekao: “Ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota…“. U Bravarovo vrijeme mogao si umrijeti od smijeha ili od metka. Njegov briljantni humor osjetila je i 22-godišnja Jenna Lebl, novinarka iz Beograda, židovskog porijekla. Kao dijete preživjela je nacistički logor.

U redakciji je posvjedočila kako joj je jedan kolega ispričao vic da je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ”ljubičicu bijelu od 100 kila”. Nakon što ju je neki redakcijski udbaš odcinkao, odveli su je u zatvor UDB-e u Glavnjaču, pa u Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur i na Goli otok. Evo kako je kroz pet zatvora od travnja 1949. do kolovoza 1951. godine. Gerina Yuga cijenila i razvijala humor na Golom otoku, Grguru, u Glavnjači… Naravno, onaj tko opravdava i podržava takva zvjerstva, njemu je sad sve “neizrecivo glupo“, sivo i bez zdravog humora.

Ima tog komunističkog “humora“ koliko vam srce želi. Recimo, onaj vic da će “prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska postati država”. Ili u siječnju 1946. godine kad je bila izrečena presuda protiv željezničkog službenika Hot Nahod (Mehmeda i Paše), starog 33 godine, oca jednog djeteta. Optužen je bio da je na zidu jedne prostorije na željezničkoj stanici u Sunji napisao: “Nije šala, posralo Maršala, Ozna pita tko je posro Tita?” Osuđen je bio na dvije godine zatvora s prisilnim radom na Okružnom sudu u Petrinji. Da rikneš od smijeha. Bilo je u Gerinoj Jugi stotine i stotine takvih i sličnih “duhovitosti“. A danas je sve tako dosadno i glupo. Svatko priča što hoće. Gdje li su nestala dobra stara vremena?

Dosjetke s društvenih mreža

Ljuti se lik na fejsu: “Uhitili Anu Karamarko i Josipu Rimac sad kad ja nisam u zatvoru. Je*emti zemlju. Koje sam ja ku**eve sreće, mene će zatvoriti kad i Anku Taritaš Mrak i Radu Borić…“.

Čitam na fejsu: “Inteligentni ljudi ostaju budni do kasno i imaju manju potrebu za snom. Dugo godina sam mislio da me je*e nesanica…kad ono inteligencija”. Već tradicionalno pred izbore buknu afere, privođenja, istražni zatvori…slučajno? Ličani, tradicionalno lišeni akademskih manira, vole reći: kad slučaj hoće i mrtvac prdne! Vjetroelektrana Krš-Pađene u blizini Knina najveća je u RH. Vrijednost tog projekta je 237
milijuna eura ili 1,8 milijardi kuna. Vau… Kako Hercegovci kažu: IMT ili imal’ mene tute…

I sad zamislite one “inteligentne“ koji nemaju potrebu za snom. Ma kakav san. Tko može spavati uz 1,8 milijardi kuna. Piše Davor Ivanković, jedan od ”najmilijih“ novinara Gorana Gerovca, u nedjeljnom Večernjaku o prvom “velu“ koji je skinut s projekta Krš-Pađene. Piše i o lišavanju slobode “autsajdera“, zgodničkoj Josipi Rimac koju se tereti za “sitniš“ od 45.000 eura.

Davor uzburkava maštu svojih čitatelja o još pet do šest prozirnih vela koja će se tek trebati skinuti s te investicija-afere. Hoće li, pitam se? Iza nje, naime, stoje vrlo zvučna i moćna imena. To je inače druge najveća investicija u  RH, odmah iza Pelješkog mosta. Gordan Malić, istraživački novinar svojedobno je “ušao duboko“ u novčane transakcije u projektu Krš-Pađene. Naslov jednog članka mi se posebno svidio: “Zaustavi se vjetre…!“ Oni koji imaju manju potrebu za snom jednim ovakvim projektom osigurali su sebe i svoje nasljednike. Zato “žena kran“ iz Rijeke koja je platila za spot od tri minute tvrtki iz Srbije 550.000 kn može mirno otići na spavanje u 21 sat…

Honore de Balzac je napisao: “Bogatstvo je zamka: ono što vjerujemo da posjedujemo, to posjeduje nas!”

Borci s mitskom crvenom zvijezdom

U Obzoru je izašao zanimljiv intervju s Goranom Tribusonom, akademikom, dobitnikom ovogodišnje Nagrade grada Zagreba. Još su zanimljivija razmišljanja našeg akademika o zemlji koja ga tako voli i nagrađuje: “Mi smo zemlja tihih zgarišta. Ovdje je stvoren stav da je samo mrtav partizan dobar partizan”. Goran je stari roker. Ide na koncerte Rolling Stonesa i misli da su partizani zaslužili malo bolji status od ovog kojeg imaju u RH. Misli na one borce s mitskom crvenom zvijezdom na kapi i ramenima. Romantično, Sutjeska, Neretva…

Međutim, istu takvu zvijezdu imali su i kršni momci koji su klali po Vukovaru i odvodili ranjenike iz bolnice na Ovčaru. Iste partizanske uniforme, iste činove. Partizanske uniforme, a četničke brade. Identične uniforme sa sjajnom zvijezdom koje su od 8. maja 1945. godine ubijale po Zagrebu, tako da danas Zagreb doslovno leži na kostima i kosturima. To su naši ”oslobodioci” koji su oko 3000 ljudi, žena, djece i staraca žive bacili i zazidali u Hudu jamu.

Naravno, naš akademik u to ne vjeruje. Na žalost, postoji dugačak film, ali i depeša koja je bila poslana u Beograd: Druže Maršale, zadatak je izvršen… Zato hvala Gradonačelniku i Gradskoj skupštini Grada Zagreba što nas je i ove godine svojim nagradama podsjetila tko kod nas može i treba dobiti nagradu. Šteta što Gradska skupština nije bila pokrovitelj bitke na Sutjesci.

Podsjeća me na čovjeka koji je htio na dijetu, a nije izlazio iz debele hladovine.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

TRUMP: Sjedinjene Američke Države će proglasiti ANTIFA kao terorističku organizaciju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Davor Ivo Stier ide na HDZ-ovu listu

Objavljeno

na

Objavio

Davor Ivo Stier ipak će se naći na izbornoj listi HDZ-a u sedmoj izbornoj jedinici.

Stier kaže da je najgore što se Hrvatima može dogoditi da se u ovakvoj situaciji stave u ruke SDP-ova Davora Bernardića pa zove desne birače da ne rasipaju glasove.

Nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u, vi ste još jedini “aktivni” iz pokera izazivača koji nisu uspjeli pobijediti Andreja Plenkovića i bit ćete na izbornoj listi?

Unutarstranački izbori zapravo su dokaz snage koju je imao HDZ da ode korak dalje u jačanju unutarstranačke demokracije, puno više nego ostale stranke u Hrvatskoj. Moja je poruka konstantno bila da nakon toga moramo svi zajedno raditi na pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima. Sada to obećanje želim ispuniti.

Vama aktualni vrh stranke, vidimo, nije uzeo za zlo protukandidaturu, što je valjda normalno. Međutim, drugi su otpali, za njih nije bilo mjesta, evo Penava je i otišao iz HDZ-a?

Mene je predložila županijska organizacija HDZ-a Zagrebačke županije, a liste se tek moraju sastaviti idućih dana. Na središnjim je tijelima stranke da obave taj dio posla.

Prevladava mišljenje da će na izbornim listama HDZ-a manjkati ljudi iz desnog političkog krila i da Plenković tu ima problema u sastavljanju lista. Na izborima 2016. godine takvi su osvajali mnogo glasova. Prijeti li opasnost da sada HDZ prođe lošije jer neće kandidirati takve članove?

HDZ pobjeđuje kada okuplja. Uvijek sam isticao da u HDZ-u treba biti mjesta i za one nešto liberalnije i za one nešto konzervativnije, no ujedinjene kad je riječ o programskim načelima stranke. Uvjeren sam da će tako biti sastavljene i izborne liste. Naravno, to je odluka koju moraju donijeti ljudi koje je članstvo demokratski izabralo da budu u vrhu stranke. No vjerujem da će sastav tih lista pokazati kadrovski i politički potencijal stranke i na ovim parlamentarnim izborima.

Čini li vam se da doživljavamo određeni deja vu? Sjećamo se vašeg stava na predsjedničkim izborima da HDZ-u nije u interesu rat s Miroslavom Škorom, nego sa SDP-om. Nisu uvažili te argumente i znamo kako je završilo, na Pantovčaku je osoba iz SDP-a.

Ova kampanja jasno je definirana i naš je glavni suparnik SDP i lijeva koalicija. E, sada je važno naglasiti i da je realno očekivati da će samo HDZ ili SDP moći dati mandatara. I zato bi svako rasipanje glasova od centra pa nadesno moglo zapravo pomoći SDP-u da prema izbornom sustavu (D’Hondtu) dođe do pozicije da on predlaže mandatara. Zato ću ja učiniti sve što je u mojoj moći da HDZ bude jasan pobjednik ovih parlamentarnih izbora. Biramo zapravo hoćemo li u ovoj situaciji, kada se svijet suočava s najvećom ekonomskom krizom od 1929. godine, za mandatara imati Andreja Plenkovića ili Davora Bernardića. A tu dvojbi nema. S obzirom na iskustvo, spremnost, na vođenje hrvatske Vlade u ovim izazovnim vremenima, Plenković je u velikoj prednosti.

Sada je situacija za desnu opciju čak lošija nego na predsjedničkim izborima jer ovdje postoje tri političke snage koje će se međusobno trošiti – HDZ, Škoro i Most, i tu će sigurno biti dosta tzv. palih glasova.

Očito postoji napetost između Domovinskog pokreta i Mosta, ali ključno je pitanje ovih izbora tko će dati mandatara koji će voditi Hrvatsku u trenutku kada cijeli svijet ulazi u najveću ekonomsku krizu u posljednjih sto godina. Ne bih želio da se u Hrvatskoj dogodi situacija kao na primjer u Španjolskoj, u kojoj su socijalisti pobijedili Pučku stranku i došli na vlast jer su se glasovi demokršćanskih i konzervativnih birača rasipali kod stranaka Ciudadanos i Vox. Danas su ti demokršćanski i konzervativni birači nezadovoljni socijalističkom vladom. Iz tog primjera, ali i iz vlastitog iskustva, na predsjedničkim izborima 2019. moramo izvući pouku.

Jeste li vi ostali u igri djelomično i stoga što bi u skoroj budućnosti shodno rezultatima izbora moglo doći do pregovora sa Škorinom listom, u čemu biste vi mogli imati važnu ulogu s obzirom na to da među vama vlada elementarno povjerenje?

Moja uloga i moja želja jasna je pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima. To je jedina garancija da ljevica neće imati potpunu dominaciju u političkom sustavu, od Pantovčaka do Banskih dvora. Jasna pobjeda HDZ-a ključna je da Hrvatska brzo nakon izbora dobije snažnu i funkcionalnu vladu koja će se uspješno suočiti s velikim ekonomskim izazovima koji su pred nama, baš kao što se uspješno suočila s koronavirusom.

Dakle, bit će najvažnije dobiti barem zastupničko mjesto više jer će predsjednik Zoran Milanović, koji je na Pantovčak stigao iz lijeve opcije, najprije pozvati SDP da proba sastaviti Vladu ako osvoji najveći pojedinačan broj zastupnika. Ili će se čekati tko prvi skupi 76 ruku?

Sustav funkcionira tako da, ako se glasovi demokršćanskih i konzervativnih birača rasipaju i fragmentiraju, SDP-ova lijeva koalicija može dobiti tzv. rubne mandate i onda biti u poziciji predložiti mandatara za sastavljanje Vlade. Međutim, to se neće dogoditi jer će HDZ ponuditi politiku i kandidate koji mogu dobiti većinsku potporu hrvatskih ljudi na parlamentarnim izborima.

Je li se uopće trebalo dogoditi da HDZ sam sebe zapravo hendikepira odbacivanjem desnog krila i stigne li se to još zakrpati putem izbornih lista?

HDZ će i dalje imati potrebnu širinu da okupi većinu hrvatskih ljudi. Ako se pod desnim misli na očuvanje nacionalnog identiteta i suvereniteta, HDZ se tu ne da natkriliti nikome. Tu su rezultati razborite i uspješne državotvorne politike, a ne samo retorika. Na tragu Tuđmanova inauguracijskog govora 30. svibnja 1990. godine, hrvatski suverenitet osnažujemo jačanjem pozicija u Europi, a ne protiv EU i NATO-ova saveza. Ovih deset milijardi eura koje je Hrvatska osigurala u Europi za suočavanje s ekonomskim posljedicama koronavirusa samo su jedan konkretan primjer suvremene suverenističke i državotvorne politike na djelu. Primjer politike HDZ-a nasuprot dokazanoj nesposobnosti bivše SDP-ove Vlade u korištenju fondova EU. Isto tako i primjer demokršćanske politike, jer nasuprot i socijalistima i radikalnoj desnici kršćanska se demokracija zauzima za jačanje nacionalnih država koje će u slobodnoj i ujedinjenoj Europi primijeniti logiku suradnje umjesto sukoba.

Uspješno upravljanje koronakrizom i sprečavanje da hrvatsko gospodarstvo padne u ambis – hoće li to biti dovoljno da birači to nagrade, hoće li se toga birači sjetiti kada budu glasali ili Plenkoviću prijeti sudbina Churchilla?

Hrvatski ljudi cijene uspjeh Vlade u borbi protiv pandemije koronavirusa, ali time nisu riješeni svi izazovi. Ne smijemo se zavaravati, pred nama je razdoblje koje traži državotvornu i razboritu politiku koja najprije mora obraniti, a onda i obnoviti hrvatsku ekonomiju. Sjetimo se posljednje velike globalne recesije prije desetak godina i kako su se druge europske države oporavljale dok smo mi padali tijekom SDP-ove Vlade. Hrvatski će građani 5. srpnja morati odlučiti hoće li vođenje države povjeriti Plenkoviću ili Bernardiću. Znam da ima građana koji su nezadovoljni nekim aspektima rada naše Vlade. Ni ja se nisam u svemu slagao s vrhom svoje stranke. Međutim, bio bih neodgovoran kad bih umanjio ili zanemario važnost ovog trenutka za Hrvatsku i njezinu budućnost. Hrvatska nema vremena za eksperimente. Sasvim sigurno ne u ovim okolnostima. Zato ću učiniti sve što mogu da HDZ pobijedi na izborima.

Jesu li za HDZ otežavajuća okolnost afere s palim ministrima, kao i ova aktualna vezana za uhićenja viđenijih HDZ-ovaca u državnom aparatu? Kako će se ova posljednja uhićenja odraziti na vaše birače, pozitivno ili negativno?

Uvijek je dobro vrijeme za borbu protiv korupcije, bez obzira na to kako se uhićenja mogu odraziti na mišljenje birača. U prvom redu mora biti interes države, a tek onda stranke. A poruka da nema nedodirljivih pokazuje privrženost Vlade jačanju pravne države. Vjerujem da hrvatski ljudi to cijene i očekuju nastavak borbe protiv korupcije i klijentelizma.

Baš ste vi godinama bili poznati po naglašavanju borbe protiv klijentelizma i korupcije u stranci i čak se taj vaš stav doživljavao kao jedan od razloga što ste lošije prošli na unutarstranačkim izborima. No izgleda da ste bili u pravu kad ste tražili borbu protiv korupcije.

Kad sam napisao “Novu hrvatsku paradigmu” i tijekom svih mojih javnih nastupa, uvijek sam naglašavao da su i klijentelizam i korupcija društveni problem. Ne tek problem jedne političke grupacije nego uistinu cijelog društva. I da se ti problemi moraju riješiti strukturno. Ova sadašnja antikorupcijska akcija u sektoru energetike pokazuje da se pravna država bori i obračunava s kriminalom i to treba pozdraviti.

Pitanje je bilo i jeste li zadovoljni što ste očito bili u pravu kad ste upozoravali na klijentelizam i korupciju?

Energetika je strateški sektor za državu koji umnogome određuje njenu geopolitičku poziciju. Korupcija i klijentelizam nisu dopustivi nigdje, ali posebno su opasni u tako osjetljivom sektoru, jer se preko njega može utjecati na strateško usmjerenje zemlje. Stoga ne bi bilo razborito da ovu antikorupcijsku akciju gledam u kontekstu neke osobne satisfakcije. Nisam za nju zaslužan ili odgovoran. Prije bih rekao da je ona dodatni razlog za moj angažman u potpori HDZ-u na ovim izborima, a povrh toga u izgradnji hrvatske države koja će biti čvrsto usidrena na političkom Zapadu.

Je li vam itko u stranci rekao: “Stier, bio si u pravu”?

To nije potrebno.

Jeste li unutar vrha stranke i s Plenkovićem razgovarali o tome na što će se HDZ orijentirati u drugom mandatu osvojite li opet vlast?

Obrana i obnova hrvatske ekonomije bit će glavna zadaća u ovoj situaciji bez presedana u svjetskoj povijesti. HDZ je u tom smislu instrument za uspjeh hrvatske države, kao što je bio i alat za njeno stvaranje. Prava pokretačka snaga u našim je ljudima i vjerujem da oni žele učinkovitu vlast, a ne eksperimente, ideološke podjele i stagnaciju koju smo imali za vrijeme vladavine SDP-a. Zato gledam s optimizmom ne samo na sljedeće parlamentarne izbore nego i na budućnost Hrvatske,  rekao je Stier za Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari