Pratite nas

Svjetski dan slobode medija: UN upozorava na progon novinara

Objavljeno

na

Sloboda medija je jedno od temeljnih ljudskih prava koje je ključno za opstanak demokracije, izjavio je u subotu glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon u povodu Svjetskog dana slobode medija, upozorivši da se novinari i dalje proganjaju, uhićuju i ubijaju.

“Sloboda medija ključna je za opstanak demokracije…sloboda izražavanja, nezavisni mediji i opći pristup znanju učvrstit će naše napore za postizanjem trajnih rezultata za ljude i planet”, kazao je Ban ki-Moon. Upozorio je da se novinari i dalje otimaju, uhićuju, premlaćuju i ubijaju jer govore ili pišu o “neugodnim istinama”.

“Takvo postupanje prema novinarima je nedopustivo u svijetu koji više nego ikada ovisi o globalnim informativnim medijima i novinarima koji u njima rade”, istaknuo je prvi čovjek Ujedinjenih naroda. “Na današnji Svjetski dan slobode medija pozivam sve vlade, društva i pojedince da aktivno brane ovo temeljno ljudsko pravo”, poručio je Ban Ki-moon.

Podsjetio je da je prošle godine ubijeno 70 novinara, od kojih su mnogi izgubili živote u područjima u kojima se vode oružani sukobi. Ove je godine ista sudbina do sada zadesila 14 novinara. “U zatvorima je prošle godine skončalo 211 novinara, od 2008. ih je u egzilu završilo 456, a od 1992. broj ubijenih novinara premašio je 1000 – skoro jedan novinar svaki tjedan”, kazao je Ban.

“Ovo su uznemirujuće brojke. Iza svake takve statistike se krije žena ili muškarac koji su jednostavno obavljali svoj zakoniti posao”, dodao je i istaknuo da “ne smije biti nekažnjivosti za one koji nasiljem, zastrašivanjem ili izvrtanjem sudskih procedura ometaju ili osujećuju njihov rad”.

Prema njegovim riječima, “temeljna sloboda primanja i priopćavanja informacija putem medija ugrožena je svaki dan u godini”.

Opća skupština UN-a proglasila je Svjetski dan slobode medija 3. svibnja 1993. u skladu s člankom 19 Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) također je ukazala na ključnu ulogu medija u razvoju demokracije i odala počast novinarima diljem svijeta.

“Svjetski dan slobode medija služi kao podsjetnik koliko su važni slobodni mediji i njihova temeljna uloga u civilnom društvu. To je dan kada odajemo počast novinarima koji rade u sve težim uvjetima”, priopćila je predstavnica OESS-a za slobodu medija Dunja Mijatović.

Poput Ban ki-Moona i Mijatović je izrazila zabrinutost za sigurnost novinara koja je sve više ugrožena, posebno naglasivši situaciju u Ukrajini. “Međunarodne organizacije moraju raditi zajedno kako bi izvršile pritisak na vlasti da omoguće sigurnost novinara”, poručila je Mijatović. OESS je povodom današnjeg dana objavio drugo izdanje Vodiča za sigurnost novinara.

Reporteri bez granica (RSF) su u veljači svrstali Hrvatsku na 65. mjesto po indeksu medijskih sloboda, jedno mjesto niže nego lani. RSF je u redovnom izvješću o medijskim slobodama u svijetu naveo da je Hrvatska postala članicom Europske unije u srpnju 2013. nakon šestogodišnjih pregovora s Europskom komisijom koji su rezultirali važnim promjenama po pitanju medijskih sloboda “kao što su uključivanje slobode medija i prava na pristup informacijama u Ustav”, ali da treba još puno toga napraviti.

“Državna radio-televizija HRT na udaru je kritika zbog nedostatka neovisnosti nakon provedenih reformi pod vladom lijevog centra premijera Zorana Milanovića. Ravnatelja HRT-a, članove Nadzornog odbora i Programskog vijeća sada imenuje parlament. To daje vladajućoj stranci političku kontrolu nad sadržajem emitiranja”, istaknuo je tada RSF u izvješću.

Od Hrvatskoj bližih zemalja, Austrija je ostala na 12. mjestu gdje je bila i prošle godine, Slovenija se popela za jedno mjesto, na 34. poziciju. Mađarska je pala za osam mjesta – s 56. na 64., a Italija je napredovala s 57. na 49. mjesto. Napredovala je i Srbija koja je 54. (sa 63. mjesta lani), BiH je pala za dva mjesta na 68., Crna Gora pala je za jedno mjesto i sada je na 114., a Makedonija za osam na 124. mjesto.

Finska je na samom vrhu ljestvice RSF-a s najvećom slobodom medija već četvrtu godinu za redom, a odmah iza nje su Nizozemska i Norveška, kao i prošle godine.

novine-100

U povodu Svjetskog dana slobode medija Europska komisija je objavila da podupire četiri projekta vrijedna 800.000 eura koji imaju za cilj jačati pravo na slobodu izražavanja i medijski pluralizam.

Za četiri projekta, pokrenuta početkom ove godine, Europski parlament je izdvojio 800.000 eura. “Oni imaju ključnu ulogu u zaštiti slobode izražavanja, koju jamči Povelja EU-a o temeljnim pravima i ulogu medija u očuvanju demokracije”, navodi Komisija.

Prvi je projekt “Jačanje novinarstva u Europi”, koji provodi Centar za medijski pluralizam i medijske slobode u suradnji s Centrom za medijske i komunikacijske studije. Projekt podupire novinare u Europi u situacijama kada su im ugrožene uređivačke slobode. Centar razvija međunarodnu mrežu medijskih pravnika koji će novinarima pomagati da bolje razumiju regulatorne i zakonske parametre kod prikupljanja informacija, izvještavanja i objavljivanja.

Drugi je projekt Jačanje novinarskih prava i vještina. Međunarodni press institut pruža pravnu, teoretsku i praktičnu potporu u pitanjima klevete. Cilj je stvoriti pozitivno zakonsko okruženje koje poštuje ulogu medija u društvu i koje istodobno omogućava žrtvama lažnog ili krivog izvještavanja da na odgovarajući način zaštite svoj ugled.

U okviru trećeg projekta Komisija financira Index cenzure, izradu digitalne mape kršenja medijskih sloboda i pluralizma u zemljama članicama i kandidatskim zemljama.

Četvrti projekt je Sigurnosna mreža za europske novinare u okviru kojeg udruge Osservatorio Balcani e Caucaso, SEEMO, Ossigeno Informazione i profesorica Eugenia Siapera sa sveučilišta u Dublinu prate, provjeravaju i dokumentiraju medijske slobode u Italiji, jugoistočnoj Europi i Turskoj.

Svjetski dan slobode medija proglasila je Opća skupština UN-a 1993. godine i obilježava se 3. svibnja, na dan kada je donesena Deklaracija u Windhoeku, glavnom gradu Namibije, gdje se održao seminar UNESCO-a o promicanju neovisnosti i pluralizma medija u Africi.

Povelja EU-a o temeljnim pravima jamči poštovanje slobode i pluralizma medija, pravo na informacije i slobodu izražavanja.

hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Naši u svijetu

Učenje hrvatskog jezika – poziv za dodjelu do 170 stipendija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske objavio je Javni poziv za dodjelu do 170 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Zagrebu, Splitu ili Rijeci u akademskoj 2018./2019. godini, rok za slanje prijava je 18. lipnja.

Prijaviti se mogu pripadnici hrvatskoga naroda, njihovi supružnici, kao i prijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo, imaju 18 godina, završenu najmanje srednju školu te prebivalište izvan Hrvatske ili pak prebivalište/boravište u Hrvatskoj najviše dvije zadnje godine.

Stipendije za učenje hrvatskog jezika odobravaju se za sve jezične razine, za jedan ili dva semestra. Uključuju trošak tečaja, subvencioniranje prehrane, te djelomičnu naknadu za smještaj u studentskom domu ili privatno (400 kuna mjesečno) koja se isplaćuje polaznicima koji uspješno završe upisani semestar.

Pojedinosti iz Javnog poziva, koji je objavljen i na engleskom i španjolskom jeziku, dostupne su na mrežnim stranicama Središnjeg ureda.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati