Pratite nas





By Order of his Government the Marquis Imperiali, Ambassador of His Majesty the King of Italy, has the honour to communicate to the Rt. Hon. Sir Edward Grey, His Britannic Majesty’s Principal Secretary of State for Foreign Affairs, and to their Excellencies M. Paul Cambon, Ambassador of the French Republic, and to Count de Benckendorff, Ambassador of His Majesty the Emperor of All the Russias, the following memorandum:

Article 1.

A military convention shall be immediately concluded between the General Staffs of France, Great Britain, Italy, and Russia. This convention shall settle the minimum number of military forces to be employed by Russia against Austria-Hungary in order to prevent that Power from concentrating all its strength against Italy, in the event of Russia deciding to direct her principal effort against Germany. This military convention shall settle question of armistices, which necessarily comes within the scope of the Commanders-in-chief of the Armies.

Article 2.

On her part, Italy undertakes to use her entire resources for the purpose of waging war jointly with France, Great Britain, and Russia against all their enemies.

Article 3.

The French and British fleets shall render active and permanent assistance to Italy until such time as the Austro-Hungarian fleet shall have been destroyed or until peace shall have been concluded. A naval convention shall be immediately concluded to this effect between France, Great Britain and Italy.

Article 4.

Under the Treaty of Peace, Italy shall obtain the Trentino, Cisalpine Tyrol with its geographical and natural frontier (the Brenner frontier), as well as Trieste, the counties of Gorizia and Gradisca, all Istria as far as the Quarnero and including Volosca and the Istrian islands of Cherso and Lussin, as well as the small islands of Plavnik, Unie, Canidole, Palazzuoli, San Pietro di Nembi, Asinello, Gruica, and the neighbouring islets. Note:
The frontier required to ensure execution of Article 4 hereof shall be traced as follows:
From the Fiz Umbrail as far as north of the Stelvio, it shall follow the crest of the Rhetian Alps up to the sources of the Adige and the Eisach, then following the Reschen and Brenner mountains and the Oetz and Ziller heights. The frontier shall then bend towards the south, cross Mt. Toblach and join the present frontier of the Carnic Alps. It shall follow this frontier line as far as Mt. Tarvis and from Mt. Tarvis the watershed of the Julian Alps by the Predil Pass, Mt. Mangart, the Tricorno (Terglu), and the watersheds of the Podberdo, Podlaniscam, and Idria passes. From this point the frontier shall follow a south-easterly direction towards the Schneeberg, leaving the entire basin of the Save and its tributaries outside Italian territory. From the Schneeberg, the frontier shall come down to the coast in such a way as to include Castua, Mattuglia and Volosca within Italian territory.

Article 5.

Italy shall also be given the province of Dalmatia within its present borders, including Lisarica and Tribanj in the north, and in the south up to a line starting on the shore of the promontory of Planka and extending to the east following the peaks which create divides in such a way as to leave in the Italian territory all the valleys and watercourses descending towards Sibenik, such as Cikola, Krka and Butisnjica and their tributaries. In addition, Italy shall be given the isles situated in the north and in the west of Dalmatia, starting from the isles of Premuda, Silba, Olib, Skrda, Maun, Pag and Vir in the north up to Mljet in the south, including the isles of Sv. Andrija, Bisevo, Vis, Hvar, Torkul, Korcula, Kaciol and Lastovo, along with nearby reefs and islets, as well as Palagruz, but excluding the isles of Veliki Drvenik and Mali Drvenik, Ciovo, Solta and Brac. The following shall be neutralised:
1. The entire coast from the promontory of Planka in the north to the southern coast of the peninsula of Peljesac in the south, so as to encompass the whole peninsula;
2. A part of the coast starting in the north at a point at a distance of 10 kilometres south of Cavtat and extending in the direction of the south all the way to the river Vojusa, encompassing the Bay and Port of Kotor, the ports of Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Medovanski, Durres, without encroaching upon the rights of Montenegro based on the declarations of the Great Powers which they exchanged in April and May 1909; these rights shall apply only to the present territory of Montenegro and shall not be applicable to the lands and ports yet to be accorded to it; consequently, no part of the coast in possession of Montenegro at present shall be neutralised; the restrictions relating to the port of Bar consented to by Montenegro in 1909 shall remain in force;
3. Finally, all the islands which have not been granted to Italy.
The four allied Great Powers shall grant the following territories to Croatia, Serbia and Montenegro: The entire coast in the upper Adriatic from Volosko on the border of Istria to the northern coast of Dalmatia, comprising the present Hungarian coast and the Croatian littoral, including the port of Rijeka and the small ports of Novi and Karlobag, as well as the isles of Krk, Prvic, Grgur, Goli and Rab. In the southern Adriatic, in the area in which Serbia and Montenegro are interested, the entire coast from the promontory of Planka to the River Drim, including the important ports of Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj and St. Ivan Medovanski, as well as the isles of Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Ciovo, Solta, Brac, Jakljan and Kolocep. The port of Durres shall be left to the independent Muslim State of Albania.

Article 6.

Italy shall receive full sovereignty over Valona, the island of Saseno and surrounding territory of sufficient extent to assure defence of these points (from the Voiussa to the north and east approximately to the northern boundary of the district of Chimara on the south).

Article 7.

Should Italy obtain the Trentino and Istria in accordance with the provisions of Article 4, together with Dalmatia and the Adriatic islands within the limits specified in Article 5, and the Bay of Vlore (Article 6), and if the central portion of Albania is reserved for the establishment of a small autonomous neutralised State, Italy shall not oppose the division of Northern and Southern Albania between Montenegro, Serbia, and Greece. The coast from the southern border of the Italian possession of Vlore up to the cape of Stylos shall be neutralised. Italy shall be instructed to represent Albania in its international relations. Italy is agreeable to this arrangement provided that a sufficiently large territory is left in the east of Albania in order to secure the common border to Greece and Serbia in the west of Lake Ohrid.

Article 8.

Italy shall receive entire sovereignty over the Dodecanese Islands which she is at present occupying.

Article 9.

Generally speaking, France, Great Britain, and Russia recognise that Italy is interested in the maintenance of the balance of power in the Mediterranean and that, in the event of the total or partial partition of Turkey in Asia, she ought to obtain a just share of the Mediterranean region adjacent to the province of Adalia, where Italy has already acquired rights and interests which formed the subject of an Italo-British convention. The zone which shall eventually be allotted to Italy shall be delimited, at the proper time, due account being taken of the existing interests of France and Great Britain. The interests of Italy shall also be taken into consideration in tbe event of the territorial integrity of the Turkish Empire being maintained and of alterations being made in the zones of interest of the Powers. If France, Great Britain, and Russia occupy any territories in Turkey in Asia during the course of the war, tbe Mediterranean region bordering on the Province of Adalia within the limits indicated above shall be reserved to Italy, who shall be entitled to occupy it.

Article 10.

All rights and privileges in Libya at present belonging to the Sultan by virtue of the Treaty of Lausanne are transferred to Italy.

Article 11.

Italy shall receive a share of any eventual war indemnity corresponding to their efforts and her sacrifices.

Article 12.

Italy declares that she associates herself in tbe declara tion made by France, Great Britain, and Russia to the effect that Arabia and Moslem Holy Places in Arabia shall be left under the authority of an independent Moslem Power.

Article 13.

In the event of France and Great Britain increasing their colonial territories in Africa at the expense of Germany, those two Powers agree in principle that Italy may claim some equitable compensation, particularly as regards the settlement in her favour of the questions relative to the frontiers of the Italian colonies of Eritrea, Somaliland, and Libya and the neighbouring colonies belonging to France and Great Britain.

Article 14.

Great Britain undertakes to facilitate the immediate conclusion, under equitable conditions, of a loan of at least 50,000,000 punds to be issued on the London market.

Article 15.

France, Great Britain, and Russia shall support such opposition as Italy may make to any proposal in the direction of introducing a representative of the Holy See in any peace negotiations or negotiations for the settlement of questions raised by the present war.

Article 16.

The present arrangement shall be held secret. Only the consent of Italy to the declaration of 5 September 1914 shall be made public immediately after the declaration of war by or against Italy. Having acquainted themselves with this Memorandum the representatives of France, Great Britain and Russia, duly authorized to that effect, have concluded with the representative of Italy, also duly authorized by his Government, the following Treaty.
France, Great Britain and Russia declare that they are agreeable to the Memorandum proposed by the Italian Government.
Referring to Articles 1, 2 and 3 of the Memorandum which provide for military cooperation between the four Great Powers on land and at sea, Italy declares that it shall enter the war as soon as possible, within a period not longer than a month after the signing of this declaration. In witness whereof the representatives duly authorized for that purpose have signed these presents and affixed their seals thereto.
Done at London, on 26 April 1915, in four originals.
Signed by:

  • Sir Edward Grey
  • Paul Cambon
  • Marquis Imperiali
  • Count Benckendorff


[one_half_last] Prijevod

Naređenjem njegove vlade markiz Imperiali, predstavnik Njegovoga Veličanstva talijanskoga kralja, ima čast priopćiti Uvaženom Edwardu Greyu, državnom tajniku za vanjske poslove Njegovog britanskog Veličanstva, i ostalim ekselencijama M. Paulu Cambonu, predstavniku Francuske Republike, i grofu Benckendorffu, predstavniku Njegovog Veličanstva Cara svih Rusa, slijedeći memorandum:

Članak 1.

Sklapa se vojni ugovor između vrhovništava Francuske, Velike Britanije, Italije i Rusije. Ovim ugovorom se utvrđuje najmanji broj oružanih snaga koje će Rusija pokrenuti protiv Austro-Ugarske kako bi ju spriječila u koncentriranju svih svojih snaga protiv Italije, u slučaju da Rusija odluči usmjeriti glavninu svojih snaga protiv Njemačke. Ovaj vojni ugovor će odrediti pitanja primirja, koja nužno dolaze u opseg poslova vojnih zapovjednika.

Članak 2.

Sa svoje strane, Italija će svim svojim snagama sudjelovati u ratu zajedno s Francuskom, Velikom Britanijom i Rusijom protiv svih zajedničkih neprijatelja.

Članak 3.

Francuska i britanska flota će pružiti aktivnu i trajnu pomoć Italiji sve dok Austro-Ugarska flota ne bude uništena ili dok mir ne bude sklopljen. Mornarički ugovor će odmah biti sklopljen u tu svrhu između Francuske, Velike Britanije i Italije.

Članak 4.

U mirovnom ugovoru Italija će dobiti Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (granica Brennera), nadalje Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera i uključivo Volosku i istarske otoke Cres, Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Canidole, Palazzuoli, San Pietri dei Nembi (Ilovik), Asinello, Gruicu i susjedne otočiće. Napomena:
Granica, koja se za izvođenje članka 4. traži, bit će povučena kako slijedi:
Od Piz Umbraila do Stilfser Jocha slijedit će rub Retijskih Alpa sve do izvora Etscha i Eisacka i onda će ići preko prijevora Reschena i Brennera i visovima Oetza i Zillera. Granica će onda zaokrenuti prema jugu, prijeći će preko prijevora Toblacha i dospjet će na sadašnju granicu Karnijskih Alpa. Ova će granica slijediti do prijelaza Tarvisia i onda će iza prijelaza Tarvisia (Trbiža) uzduž razvoda Julijskih Alpa ići preko Predilklanca, preko planine Mangart, preko Triglava (Tricorna) i uzduž razvoda klanaca Podbrdo, Poljanišće i Idrije. Od ove točke granica će uzeti jugoistočni smjer prema Snježniku, dok će izvan talijanskog teritorija izostaviti čitav sliv Save i njezinih pritoka. Od Snježnika će se granica spustiti na (morsku) obalu, tako da će obuhvatiti Kastav, Matulje i Volosko u talijansko područje.

Članak 5.

Italija će isto tako dobiti pokrajinu Dalmaciju, u njezinim sadašnjim administrativnim granicama, obuhvatajući na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu dosižući do linije, koja kod rta Ploče (Planka) izlazi na obalu i prema istoku slijedi vrške vrhova, koji sačinjavaju razvode tako, da će sve doline i vode, koje padaju prema Šibeniku, kao Čikola, Krka, Butušnica i njihove pritoke doći u talijansko područje. Dobit će nadalje sve otoke, koji leže sjeverno i zapadno od kopnene Dalmacije: na sjeveru Premudu, Silbu, Olib, Skardu, Maun, Pag i Vir, sve do Mljeta na jugu, uključujući Sv. Andriju (Svetac), Biševo, Vis, Hvar, Torkul (Šćedro), Korčulu, Kaciol (Sušac) i Lastovo, isto kao i grebene i otočiće uokolo Palagruže, a samo se izuzimaju otoci Drvenik Veliki i Drvenik Mali(Zirona Grande i Piccola), Čiovo, Šolta i Brač. Bit će neutralizirano:
1. Cijela obala od rta Ploče (Planka) na sjeveru sve do južnog dijela poluotoka Pelješca (Sabioncello) na jugu; tako da je čitav ovaj poluotok uključen;
2. Dio obale, koji na sjeveru počinje na točki 10 km. južno od rta Cavtat i na jugu doseže do rijeke Vojuše, tako da su uključeni kotorski zaljev i kotorska luka, luke Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Medovanski, Drač, a da se ne okrnjuju prava Crne Gore, koja slijede iz deklaracija, izmijenjenih između Vlasti u travnju i svibnju 1909., ali budući da se ta prava protežu samo na sadašnje crnogorsko područje, ne mogu biti protegnuta na područja ili luke, koje bi mogle biti dodijeljene Crnoj Gori; dosljedno ne će se smjeti nijedan dio obale neutralizirati, koji sada spada Crnoj Gori; na snazi će ostati ograničenja u pogledu Bara, na koja je Crna Gora godine 1909. sama pristala;
3. te, napokon, svi otoci, koji ne budu dodijeljeni Italiji.
Četiri ujedinjene velesile će jamčiti slijedeći teritorij Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: Cijelo područje obale u gornjem Primorju od Voloskog preko granice s Istrom do južne obale Dalmacije, uključujući sadašnju mađarsku obalu i hrvatsko Primorje, uključujući luku Rijeka i lučice Novi i Karlobag, također i otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli i Rab. Na južnom Jadranu, na području za koje su zainteresirane Srbija i Crna Gora, cijela obala od rta Planka do rijeke Drima, uključujući važne luke Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj i Sveti Ivan Medovanski, također i otoke Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Luka Drač će pripasti neovisnoj muslimanskoj državi Albaniji.

Članak 6.

Italija će dobiti potpuni suverenitet nad Valonom, otokom Sassenom i nad područjem, koje će biti dovoljno da osigura obranu ovih točaka (od Vojuše na sjeveru i istoku, približno do sjeverne granice okruga Cimara na jugu).

Članak 7.

Ako Italija dobije Trentino i Istru, prema uvjetima članka 4., Dalmaciju i jadranske otoke u granicama naznačenima u članku 5. i zaljev Voloska (članak 6.), i ako se bude srednji dio Albanije pridržao za stvaranje male autonomne neutralizirane države, to ne će protiv toga nikakva prigovora stavljati, da budu sjeverni i južni dio Albanije, u slučaju da bi Francuska, Velika Britanija i Rusija to željele, razdijeljeni među Crnom Gorom, Srbijom i Grčkom. Obala od sjeverne granice talijanskog posjeda Valone (vidi članak 6.) do rta Stylos bit će neutralizirana. Italiji će biti naloženo, da zastupa državu Albaniju u njezinim odnosima s inozemstvom. Italija, s druge strane, pristaje u svim slučajevima ostaviti dovoljno područje istočno od Albanije, da se osigura opstanak zajedničke granice između Grčke i Srbije zapadno od Ohridskog jezera.

Članak 8.

Italija će dobiti potpuni suverenitet nad otocima Dodekaneza, koje sada drži zaposjednute.

Članak 9.

Francuska, Velika Britanija i Rusija priznaju u općoj formi, da je Italija zainteresirana na održanju ravnoteže u Sredozemnom moru, i da mora u slučaju potpune ili djelomične diobe azijske Turske dobiti dolični udio u Sredozemnomorskom području, koje graniči s provincijom Adalijom, gdje je Italija već stekla prava interesa, koji su sačinjavali predmet jedne talijansko-britanske konvencije. Zona, koja će eventualno biti priznata Italiji, ako vrijeme bude došlo, bit će razgraničena s obzirom na postojeće interese Francuske i Velike Britanije. Interesi Italije bit će također uvaženi, u slučaju da teritorijalni integritet Otomanskog carstva bude održan, i u slučaju, da bi trebalo poduzeti izmjene u interesnim sferama sila. Ako Francuska, Velika Britanija i Rusija u toku rata zaposjednu teritorije azijske Turske, to će provinciji Adaliji susjedno Sredozemnomorsko područje ostati pridržano Italiji u gore naznačenim granicama, koja će imati pravo (Italija) da ga zaposjedne.

Članak 10.

Italija će u Libiji stupiti u prava i privilegije, koji sada na temelju lozanskog ugovora pripadaju sultanu.

Članak 11.

Italija će dobiti u eventualnim ratnim odštetama udio, koji bude odgovarao njezinim naporima i žrtvama.

Članak 12.

Italija izjavljuje, da se priključuje deklaraciji, koja je dana od Francuske, Vel. Britanije i Rusije, da Arabija i sveta muslimanska mjesta u Arabiji moraju ostati pod pokroviteljstvom neke nezavisne muslimanske sile.

Članak 13.

U slučaju, da bi Francuska i Engleska svoj kolonijalni posjed u Africi povećale na štetu Njemačke, to u principu ove dvije sile priznaju, da bi Italija mogla tražiti neke opravdane kompenzacije, i to time, što bi pitanja granica između talijanskih kolonija u Eritreji, Somaliji i Libiji i susjednih kolonija Francuske i Vel. Britanije bila uređena u njezinu korist.

Članak 14.

Velika Britanija obvezuje se, da će olakšati zaključak zajma, koji se ima odmah podići na londonskom tržištu i to od najmanje pedeset milijuna funti sterlinga uz primjerene uvjete.

Članak 15.

Francuska, Velika Britanija i Rusija potpomagat će otpor, koji će Italija suprotstaviti svakom prijedlogu, koji bi smjerao na to, da se privuče zastupnik sv. Stolice k svim pregovaranjima o miru i o uređenju pitanja, koja je izbacio sadašnji rat.

Članak 16.

Ovaj ugovor držat će se tajnim. Samo će se pristup Italije k deklaraciji od 5. rujna 1914. objelodaniti odmah poslije objave rata po Italiji ili Italiji. Pošto su gornji memorandum primili na znanje, za to dovoljno opunomoćeni zastupnici Francuske, Velike Britanije i Rusije s isto tako od njegove vlade opunomoćenim zastupnikom Italije, zaključili su slijedeći ugovor: Francuska, Velika Britanija i Rusija daju svoj potpuni pristanak na memorandum, koji je predan od talijanske vlade.
Pogledom na č1anke 1, 2, i 3 memoranduma, koji uzimaju u obzir vojničku i pomorsku suradnju četiriju vlasti, Italija izjavljuje, da će, što prije bude moguće, stupiti u rat i to unutar roka, koji ne smije prekoračiti mjesec dana od potpisa ovih ugovora.
U potvrdu izloženoga potpisnici su potpisali ovaj ugovor i priložili svoje pečate.
Zapisano u Londonu, u četverostrukoj izradbi 26. travnja 1915.

  • Sir Edward Grey (Velika Britanija)
  • Paul Cambon (Francuska)
  • Markiz Imperiali (Italija)
  • Grof Benckendorff (Rusija)




Što vi mislite o ovoj temi?



Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret ‘spasiteljima’, Englezima




Fra Bruno Adamčik izradio je najveći broj portreta franjevaca koje su kao i njega kasnije ubili partizani

Silvester (ponekad se piše i Silvijo) Adamčik rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu, u siromašnoj obitelji Ivana Adamčika i Matije, r. Bakula. Otac mu je bio dimnjačar. Osnovnu školu Silvester je završio u Konjicu, a onda se prijavio u franjevačko sjemenište i gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1921. počeo pohađati prvi razred (to bi danas bio 5. razred osnovne škole).

Sačuvan je jedan dopis koji je 28. prosinca 1922. pisao sam Silvester koji moli provincijala da mu oprosti plaćanje kaucije u toj školskoj godini. Kao razlog navodi da je on sin siromašnih roditelja, »te mi nije moguće, da istu plaćam, jer jedini prihod, što ga ima moj otac jest dimnjačarska plaća od koje svi jedva živimo«. Osim toga, sestra mu je bila na liječenju na što je otac morao potrošiti dosta novca.

Njegovu je zamolbu potvrdio i preporučio konjički župnik fra Bazilije Senjak. Provincijal je odbio Silvestrovu molbu te upućuje župnika u Konjicu kako će riješiti problem oko plaćanja kaucije. Točnije, savjetovao mu je da nađe neki drugi izvor plaćanja jer se radi o iznimno malom iznosu: neka se novac skupi u Konjicu ili se obrate Napretkovoj podružnici u Konjicu. Gimnaziju je Silvester, koji je u međuvremenu uzeo redovničko ime fra Bruno, završio 1929. te se iste godine upisuje na franjevačku bogosloviju u Mostaru. Tu je ostao tri godine, do 1932., a posljednju je godinu studija dovršio u Breslau u (ondašnjoj) Njemačkoj 1932./33.

Redovništvo i svećeništvo

Nakon 6. razreda gimnazije, kako je to onda bilo uobičajeno, Silvester je na Humcu stupio u franjevački novicijat. Uzeo je redovničko ime fra Bruno. Bilo je to na Petrovdan (29. lipnja) 1926. Obukao ih je provincijal fra Lujo Bubalo. Njegov je naraštaj bio brojčano velik: bilo ih je deset. Njihove su sudbine teške upravo kakvo je bilo i vrijeme u kojem su živjeli: četvoricu su ubili partizani (fra Julijana Kožula, fra Stjepana Naletilića, fra Anđelka Nuića i fra Brunu), trojica su djelovala u Americi u Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji (fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko i fra Teofil Pehar, koji je 1949. napustio zajednicu i potom kao dijecezanski svećenik djelovao u Kaliforniji), fra Vendelin Vasilj uspio je 1945. pobjeći ispred komunista i završio je također u Americi, a fra Rajko Radišić je ostao u Hercegovini i »zaradio« dugu zatvorsku kaznu u komunističkoj Jugoslaviji dok je fra Inocencije Mandić već prije napustio franjevački red.

Nakon godinu dana (30. lipnja 1927.) u ruke istoga provincijala položili su prve zavjete. Svečane su zavjete položili 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Svećeničke službe fra Bruno je primio ovim redom: za subđakona je zaređen 28. lipnja 1931., za đakona već sutradan, 29. lipnja 1931., a za svećenika ga je 11. prosinca 1932. u Mostaru zaredio biskup fra Alojzije Mišić.

Četvorica svećeničkih kandidata (fra R. Radišić, fra V. Vasilj, fra T. Pehar i fra Bruno) nisu imali godine potrebne za ređenje pa je provincijal 27. svibnja 1932. uputio molbu Sv. Stolici za dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje. U to se vrijeme fra Bruno nalazio na odsluženju vojnog roka. Vojsku je služio od 10. svibnja 1932. do 17. studenoga 1932. u Mostaru (s prekidom). Bio je, kako je to onda bilo uobičajeno, bolničar. Stoga je provincijal 29. kolovoza 1932. molio generala Vojislava Savića, zapovjednika Jadranske divizije, da otpusti iz vojske klerike bolničare radi svećeničkog ređenja (B. Adamčika, J. Kožula, A. Nuića, T. Pehara, F. Skoku i V. Vasilja).

Potom je molio biskupa Mišića da za svećenike zaredi klerike koji su riješeni vojne službe. Tom prigodom ipak nisu bili zaređeni za svećenike jer su uskoro iz mostarske bolničke čete naredili da se privremeno otpušteni klerici moraju vratiti u vojsku. Vojsku su konačno završili 17. studenoga, a za svećenike su zaređeni 11. prosinca.

Već je bilo predviđeno da neki od njih studij nastave u inozemstvu (J. Kožul i V. Vasilj u Parizu, a B. Adamčik i A. Nuić u Breslau), dok su drugi namjeravali poći u Ameriku (David Zrno, T. Pehar, F. Skoko i Lj. Čuvalo). Za njih je provincijal fra Dominik Mandić 30. studenoga 1932. tražio obedijenciju od generala reda. General je dao dopuštenje za »Amerikance«, ali su »Europljani« dobili odbijenicu. Preporučio je da se opet napravi reskript. Uskoro je provincijal Mandić opet pisao generalu i tražio dopuštenje za studij u inozemstvu, na što je ovaj put general odgovorio potvrdno.

Fra Bruno i fra Anđelko su se odmah nakon generalova dopuštenja zaputili u Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj). Provincijal Mandić im je poslao i popratno pismo za provincijala u Breslau, datirano 9. siječnja 1933. Početkom veljače njih se dvojica javljaju iz Breslaua provincijalu. Lijepo im je, ostali su klerici prema njima susretljivi, hrana im je odlična, a klima prijatna. Nostalgije je bilo – ali već je »isparila«. Za sada skupa stanuju, u jednoj sobi, ali će do Uskrsa imati zasebne sobe.

S njemačkim im je jezikom dosta teško, ali napreduju. Nadaju se da će uskoro moći na sveučilištu pratiti predavanja. Njemački jezik slušaju i na predavanjima u sjemeništu (kućna teologija), ali ne razumiju puno. Uho se pomalo privikava na njemački. Na savjet samih domaćina oni samo nekoliko sati slušaju, a njemački radije uče u sobi. Mole da im se pošalju nove svjedodžbe jer su ove koje imaju iz Mostara pogrješno ispunjene.

Studij glazbe i profesura na Širokom Brijegu

U Breslau ipak nisu ostali dugo: do ljeta iste godine. Već se, naime, znalo da od jeseni 1933. fra Bruno započinje svoju profesuru na Širokom Brijegu. Provincijal je o tome obavijestio Bansku upravu još 17. svibnja 1933. Novi profesori na Širokom Brijegu trebali su od nove školske godine biti fra Bruno i fra Rajko Radišić. Uz to provincijal obavještava o novim pastoralcima koji će u toj godini stupiti u službu – a sve to javlja »radi doplatka na skupoću«.

Uprava širokobriješke gimnazije bila je obaviještena 21. kolovoza iste godine o nekim promjenama, a među njima i da će fra Bruno Adamčik biti novi profesor glazbe od početka nove školske godine. Već prije toga provincijal je poslao fra Bruni obedijenciju da se može iz Breslaua vratiti u Provinciju. Naravno da je fra Bruno već prije znao o tome što provincijal namjerava učiniti pa je već u srpnju 1933. pisao o tome iz Breslaua. Njemu i fra Anđelku predavanja su završila, a on je već pozvan na Široki Brijeg.

Misli da se u drugi semestar, koji počinje 1. studenoga, njih dvojica ne će uključivati jer tamo ionako ne mogu ostati pa zašto onda uzalud trošiti novac za upis novoga semestra. Stoga kažu da će na praznicima malo razgledati kraj oko Breslaua. Moli provincijala da može kupiti neke glazbene sitnice: »Kad ste me već odredili na Široki Brijeg to bih ipak mimo drugi moj rad imao osobitu volju više pažnje posvetiti pjevanju korala.« Moli da bi rado naručio 10-15 komada Graduale Romanum – što nije tako skupo.

Fra Anđelko moli da bi kupio nekoliko »propovjednika« te neke knjige za pastorizaciju. Isto tako pitaju kad moraju biti u Provinciji. Novac za put tražit će opet s pomoću intencija i to ako ih bude. Primili su novi šematizam (uredio ga fra D. Mandić, izdan 1933.), koji im se svidio. Čestitaju provincijalu imendan. Pismo je opet supotpisao fra Anđelko Nuić.

Fra Bruno je, dakle, bio iznimno glazbeno nadaren pa se govorilo o njegovu studiju glazbe. On se o tome raspitivao kod provincijala još u svom pismu od 4. ožujka 1933. Želio bi znati provincijalovu konačnu odluku o svome studiju glazbe. Ipak je s posebnim studijem glazbe fra Bruno, čini se, morao pričekati još dvije godine. Tako je glazbu na širokobriješkoj gimnaziji najprije predavao dvije školske godine (1933. – 1935.) kao dobro nadaren, ali ipak nesvršen glazbenik pa je potom bio upućen na studij glazbe i to u staru »postojbinu«, dakle, opet u Breslau. Od provincijala je obedijenciju za studij glazbe u Breslau dobio 23. rujna 1935.

Nema previše podataka o njegovu studiju glazbe u Breslau. Provincijal mu piše 24. siječnja 1936. neka štedi i neka redovito polaže svoje ispite. Fra Bruno je, pak, pisao provincijalu 11. ožujka 1937. da je dao ispite za zimski semestar te šalje misne intencije da se zadovolje. Krajem iste godine fra Bruno opet piše provincijalu. Studij mu je pri koncu, »a profesor na Univerzi mi već govori, da počnem što prije raditi na disertaciji«. Građu bi mogao naći u Zagrebu, a o tome mu je govorio i dr. Božidar Širola. Stoga moli provincijala da bi zimski raspust mogao provesti u Zagrebu prikupljajući građu. Širola će mu pomoći.

Već je krajem godine doista bio u Zagrebu. Odatle je provincijalu uputio pismo s računom za svoje putne troškove. U Zagreb je putovao s jednim bratom laikom koji ide za kuhara na Široki Brijeg. Sljedeći fra Brunin dopis iz Breslaua potječe tek iz sredine 1939. Javlja provincijalu da je imao problema u studiju zbog političkog stanja u zemlji. Rat je već bio počeo. Moli da mu se dopusti da ostane još godinu dana kako bi završio studij glazbe.

Međutim, provincijal je već postao nestrpljiv. Stoga javlja Adamčiku da do konca kolovoza 1939. studij privede kraju koliko može, a poslije toga neka se vrati u Provinciju gdje je već određen za profesora u gimnaziji. No, provincijal je ipak dopustio Adamčiku da dovrši svoj studij. Tako se on u Provinciju nije trebao vratiti 1939., kako je bilo određeno, nego tek godinu dana kasnije. Trebao je početi predavati od školske godine 1940./41. Dekret je dobio 10. svibnja 1940.: »Ovim Vas imenuje Starješinstvo Franjevačke Provincije u Mostaru nastavnikom na našoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1940/41.«

Prema osobnoj kartoteci franjevaca, na službu je pak nastupio tek godinu dana kasnije, 10. travnja 1941. Od tada do svoje smrti fra Bruno Adamčik živio je na Širokom Brijegu kao profesor glazbe. U te četiri (ili pet) godine svoje profesure nije odlazio daleko od Širokog Brijega. U nekoliko je navrata dobio dopuštenje od provincijala da može poći po službenoj dužnosti izvan Provincije. Tako je od provincijala dobio dopuštenje u lipnju 1941. da može poći na euharistijski kongres koji se održavao svakako negdje izvan Hercegovine, a u studenom 1943. da može otići u Sarajevo.

Uz to što se bavio glazbom, fra Bruno se bavio i fotografijom. O tome imamo iznimno vrijedno svjedočanstvo iz pera provincijala fra Lea Petrovića. On je, naime, 14. travnja 1944. naredio fra Bruni da obiđe sve župe koje drže, ili su prije držali franjevci, da tamo fotografira osoblje, kao i skupine župljana sa svojim župnicima, ali i objekte i sve ono što bi moglo biti važno kao dokumentacija za proslavu 100. obljetnice dolaska hercegovačkih franjevaca iz Bosne.

Naime, provincijal Petrović namjeravao je svečano proslaviti 100. obljetnicu odcjepljenja franjevaca rodom iz Hercegovine od dotadašnje zajedničke provincije Bosne Srebrene (1844. –1944.), te je u tu svrhu osnovao odbor koji je pripremao iznimno zahtjevan program proslave. Moglo bi tako biti da je najveći broj portreta franjevaca, koje su kasnije ubili komunisti partizani, snimio upravo fra Bruno Adamčik. Krajem 2008., prilikom preuređenja Franjevačke knjižnice u mostarskom samostanu, pronađeno je mnoštvo filmova iz razdoblja Drugoga svjetskog rata skrivenih iza jedne hrpe knjiga. Ti su negativi otkrili niz izvanrednih motiva, kako ljudi, tako građevina i vjerničkih skupova, a gotovo je nedvojbeno da je to sve ili u najvećoj mjeri snimio upravo fra Bruno.

Učenici o svom profesoru

Učenici, kojima je fra Bruno predavao glazbu na Širokom Brijegu, sjećaju ga se kao iznimno profinjena profesora, kao »gospodina«. Bio je »lijep muškarac«, suradnik glazbenika dr. fra Branka Marijića, a moralo ga se »zapaziti zbog uglađenog držanja i lijepih manira (…) Pratio je fra Branka, skoro ga oponašao. Prvi se fotografijom počeo baviti fra Branko, odmah za njim nastavio je to i fra Bruno. Dirigirati i voditi zbor je nastavio nakon odlaska fra Branka. No nadišao ga je kao kompozitor nabožnih, ali i rodoljubnih kompozicija«.

Bogoslovi su rado pjevali njegovu skladbu Budi nam svecem kod Boga (bl. Nikoli Taveliću), kao i domoljubnu pjesmu Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti. »Fra Bruno je jako držao do sebe, imponirao je po urednosti. Poput nekoga mladića znao bi nositi i ružu, dakako ne u zapučku, no u ruci, a počesto bi ju pomirisao. Nama se to činilo otmjeno, dopadljivo i kao uzor kako treba da se i mi ponašamo. Bio je divan čovjek za društvo: za šetati, pjevušiti, a s nama se odnosio kao ’al pari’. Išao bi s nama kadkada i na kupanje u Lišticu (rijeku).« Drugi jedan njegov đak rekao je o njegovu podrijetlu: »Volio je svoj narod. Netko je pričao da je on porijeklom Slovak, ali je hrvatski osjećao, a nije ništa politički radio.(…) Bio je ozbiljan svećenik, a izvanredan profesor.«

Ne zna mu se grob

Fra Bruno je početkom 1945. bio premješten u Sarajevo, na novi bogoslovni fakultet koje je ministarstvo prosvjete povjerilo svim franjevačkim provincijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Provincijal fra Leo Petrović je početkom 1945. izdao dopuštenje fra Bruni Adamčiku, profesoru glazbe u Sarajevu i članu Hercegovačke franjevačke provincije (na temelju opće ovlasti generala franjevačkog reda da svaki pojedinačni provincijal takva dopuštenja može svojim članovima izdavati za razdoblje od šest mjeseci), da može izbivati izvan klauzure.

No, ipak mu naređuje da mora javiti provincijalu mjesto svoga boravka i moguće promjene prebivališta. Fra Bruno je, dakle, zadnju školsku godinu predavao glazbu na bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a provincijal, poznajući odlično teško stanje u kojem su se nalazili ne samo franjevci nego općenito hrvatski puk, dao mu je dopuštenje da u slučaju potrebe može boraviti izvan samostana, odnosno, snalaziti se za život kako zna i umije. Prema nekim vijestima, fra Bruno se iz Sarajeva, nakon što su krajem rata partizani osvojili grad, povlačio prema sjeveru s hrvatskom vojskom. Štoviše, fra Tugomir Soldo u svojim sjećanjima navodi da su fra Kruno Pandžić i fra Bruno Adamčik, »kada je palo Sarajevo« postali vojni svećenici hrvatske vojske »na terenu«.

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret »spasiteljima«, Englezima. Oni su ih, međutim, kako je općenito poznato, bešćutno predali u komunističke ruke te su mnogi bili ubijeni na brojnim križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. O fra Bruninu posljednjem putovanju ne zna se mnogo. U njegovu osobnom kartonu stoji da je »poginuo iza 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji«.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori tek nešto preciznije da se zatekao na Križnome putu »gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.« Do sada nisu otkriveni nikakvi precizniji podatci o njegovoj sudbini. Jedino je svjedok P. C. ispričao kako je fra Bruno s njim išao u koloni od Zidanog Mosta do nekog malog mjesta iza Celja i da onda dalje nije želio ići, nego je odlučio tu ostati i pričekati sudbinu. Nema nikakve dvojbe kakav mu je bio završetak iako o tome, na žalost, nemamo nikakvih podrobnosti.

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija.SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?




Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.



Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati