Pratite nas

Komentar

Tako je pisao Johann Georg Reißmüller

Objavljeno

na

dr. Johann Georg Reißmüller

U utorak, 15. siječnja 2019, na zagrebačkom Sveučilištu održat će se komemoracija za Dr. iur. dr. h.c. Johann Georg Reißmüller-a, počasnog doktora znanosti ovog Sveučilišta, koji je preminuo 10. prosinca 2018.

Pogodan je trenutak da osvijestimo što je Johann Georg Reißmüller dne 4. listopada 1991, na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, u uvodniku objavljenom u „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ napisao o toj agresiji.

Visoko pozicionirani hrvatski političari, a i neki članovi ovog Sveučilišta ne znaju što bi rekli o ovome ratu, pa ga  nazivaju “nekim sukobima koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina…“ ili „dogovorenim ratom“. Ako svojim promišljanjem ne mogu proniknuti bit rata, onda bi možda mogli čitati članke naših prijatelja iz inozemstva.

Prijeteće uništenje

Više od trećine Hrvatske otele su srpske oružane snage – „jugoslavenska narodna armija“ i srpske postrojbe – do listopada 1991. To srpskom vodstvu, političarima poput Miloševića te generalima poput Kadijevića i Adžića, očigledno nije dosta. Daljnjim ratnim prodorom oni Hrvatsku hoće baciti na koljena, nakon čega bi poraženom, omrznutom neprijatelju mogli uzeti onoliko teritorija, koliko im se prohtje.

Protiv srpskog ratnog stroja Hrvati se odupiru s iznenađujućom izdržljivošću. Podnosili su jedan vojni poraz iza drugog, ali se nisu dali obeshrabriti. Ali danas je sve više upitno, mogu li još dugo izdržati srpsku premoć.

Hrvatska bi imala dobre izglede da se odupre srpskom osvajačkom naletu, kad bi dobila moderno naoružanje. Naime, srpska „narodna armija“ poput četnika nije baš najhrabrija. Armija je sve svoje uspjehe ostvarila na temelju prednosti u naoružanju, a četnici uvijek djeluju pod zaštitom Armije, bez velikog rizika. Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru.

Ipak Hrvatska nije našla izlaz iz svoje inferiornosti. Tvornice oružja u bivšoj Jugoslaviji nalaze se pretežito na srpskom teritoriju, baš onako kako je „Jugoslavenska narodna armija“ uvijek htjela. Pogone vojne industrije u Hrvatskoj oduvijek je s jakim postrojbama nadzirala „Jugoslavenska narodna armija“. Isporuku tenkova, topova, zrakoplova, protuzračnih raketa iz inozemstva spriječile su zapadne zemlje. Čak niti pješačko oružje, niti streljivo nisu dali isporučiti ugroženim Hrvatima. Svaki put, kad su nanovo potvrdili embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, držali su se kao da su učinili golemo moralno djelo. Moral se sastojao u tome da je Zapad hrvatskome narodu onemogućio djelotvornu obranu od srpske armije, koja u izobilju raspolaže oružjem svih vrsta. Tako su se Hrvati srpskim tenkovima, topovima i zrakoplovima suprostavili takorekuć golim rukama.

Ako je slobodni svijet hotimično doveo do toga, onda bi Hrvatskoj, koja se bori za svoju opstojnost, morao pomoći vojnim sredstvima. Ali to oni do sada odbijaju. Oni su žrtvu agresije osudili na stanje, koje nije daleko od neobranjivosti, te sada s prekriženim rukama gledaju, kako je mrcvare.

Za zapadne države sigurno bi bilo teško Hrvatskoj pružiti vojnu pomoć – kakva god ona bila -, sve dok Hrvatskoj (kao i Sloveniji) uskraćuju priznanje. Nijedan razlog za to odbijanje, koji su zapadni političari iznosili prošlih mjeseci, nije bio uvjerljiv.

Umjesto da Hrvatsku (kao i Sloveniju) priznaju te joj pomognu, zapadne države održale su na pretek konferencije. Sve one su od početka bile osuđene na propast, jer je za svaku mjeru, koja bi pomogla napadnutoj Hrvatskoj, trebala suglasnost agresorske Srbije. Ona se svijetu prikazala u dva ruha: jednom otvoreno kao Republika Srbija, drugi put zakrabuljena kao Jugoslavija, koja već dulje vrijeme postoji kao krinka za srpsku – i dosad komunističku – tiransku i osvajačku silu.

Srbija je prema civiliziranom svijetu pokazala spremnost samo na prividne ustupke. Ona je pristala na sporazume o prekidu vatre – u nakani da ih prekrši, čim joj bude odgovaralo. Srbija je velikodušno dopustila da se na hrvatskom (i slovenskom) teritoriju stacioniraju nenaouružani zapadni promatrači, koji su mogli malo promatrati te ništa spriječiti, niti razaranje hrvatskih gradova i sela niti zvjersku svirepost srpskih četnika nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima. Sada bi trebalo pokrenuti Ujedinjene narode. Ali tamo bi makar Kina svojim vetom mogla zaštititi agresorsku Srbiju. Međutim, do toga možda ne će niti doći.

Svojom neodgovornom politikom velika većina europskih vlada dovela je do toga da se slobodna Hrvatska nalazi pred slomom, a hrvatski narod izložen je samovolji srpskih despota, kako u uniformi tako i u civilu. Ipak, ako bi zapadni političari pomislili, sada bi mogao makar nastati „mir“, onda bi svojim brojnim nečasnim glupostima dodali još jednu. Bosna i Hercegovina već je sada izložena srpskom zahvatu, a i Makedonija se toga pribojava. Albanska narodna skupina u Kosovu pribojava se da bi Srbija s tiranije mogla prijeći na genocid. Ugroženi Mađari u srpskoj Vojvodini traže zaštitu kod Vlade u Budimpešti. I nitko ne bi smio vjerovati da će hrvatski narod pokleknuti pred srpskom silom. Tko je Hrvatsku ostavio na cjedilu, pripremio je pozornicu za novo prolijevanje krvi.

dr.sc. Josip Stjepandic

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Gordana Zelenika: ‘Blago zemlji koja vas ima …’

Objavljeno

na

Objavio

Još uvjek čujem glas moga oca kako mi govori.
“Ja tebi neću moći pomoći puno u životu, sve ćes morati sama.”

Bila sam peti razred osnovne škole i pitala sam kako to da iako sam odličan učenik ne mogu nikada ići na skijanje.
Ni na more. I zašto mi nemamo vikendicu na moru? I zašto nikada nemamo novaca?
I kako to da živimo u kući bez parketa i nisu dobili stan kao svi drugi?
I zašto je čovjek koji je pogledao našu kuću rekao mami da više nikada ne šalje zahtjeve za kredit jer dobro zna zašto ga neće dobiti?
I zašto je mama plakala?

On mi je tiho objasnio da ja ne moram ovdje ostati.
Da dobro učim, izaberem fakultet u kojemu Partija ništa ne može odlučivati.
I da jednog dana jednostavno odem van.
Daleko odavde.
Život se posložio tako da sam u istinu i otišla.
Gotovo bez pozdrava.
Oni su odlučili da jedan od nas mora preživjeti.
U Zagreb su donijeli moju odjeću i knjige.

I ja sam otišla zadnjim PAN American letom u New York.
Oni su ostali na milost i nemilost Četnicima i
JNA koji su nemilice tukli moj Osijek okružen sa tri strane.
Godine na rubu gladovanja, učenje na stranom jeziku po 12 sati dnevno,
na socijalnoj margini u novoj zemlji.
Tuđoj.

Neizvjesnost hoću li ikada više vidjeti svoje najdraže.
Prosvjedi, davanje zadnjih dolara doslovno odvojenih od usta..
Košmar.
Negdje tamo na drugom kontinentu stvarala se moja Hrvatska.
Na krvi moje braće, mojih prijatelja.

Naučila sam u stranoj zemlji podignuti glavu.
Biti ponosna na svoje ljude,
na svoju zemlju.
Iako mi je strana zemlja dala ogroman osjećaj slobode, nagradila sve moje napore i otvorila bezbroj mogucnosti, u srcu je ostala bol.
Za slikama moga djetinjstva.
Za poznatom mirisom kuće i majke.
Za mojim ljudima.
Neopisiva je to bol.
Zna ju samo onaj tko ju je na ovaj način osjetio.
Emigrant.

Vratila sam se očekujući je ponosnu i sretnu !
Lijepu kao u snovima.
Dočekala me tužna, opljačkana, sa ljudima pognutih glava, osramoćenim pobjednicima gurnutim na margine društvenog života.
A tamo gore, neka stara poznata pjesma.
Ona sa početka priče.
Neki čudni ljudi na krivim mjestima.
Poznata su mi bila imena stranaka, ali ono sto govore nikako se sa tim imenima više se nije moglo povezati.
Tko je ovdje sada moj?
Je li itko?
I zašto svi šute kada je tamo, odakle dolazim, bilo sasvim normalno da se pobunimo radi
širine plaže koju su nam obećali a nisu napravili??
I onda jasno i glasno čujem jedno ime
koje jasno i glasno
uz odobravanje svih koji na njegove izjave šute, govori o tome kakva treba biti njihova Hrvatska.

Ime tog gospodina je Krešo Beljak.

Gledam ga isključivo kao žena, povratnica iz emigracije, nacionalno osvještena Hrvatica i katolkinja.
I pitam one koji navodno “zovu “iseljenu Hrvatsku da se vrati, kako će objasniti ne činjenje na riječi upućene ženi, povratnici, Ruži Tomašić :
“Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i ući nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajicama.
Sikter iz Hrvatske!!!”
Kako će objasniti katoliku Hrvatu koji je prodao kuću i poslao novac za obranu Hrvatske riječi upućene katoličkom aktivistu Batarelu :

“Za KATOLIKA Vicu želim da što prije opet postane Vincent John. Da izmoli 100 Oče naša na Zagrebačkom aerodromu prije nego što zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao. Da pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji a ne kod nas.“
Kako će objasniti nama koji smo naučili na suživot sa ljudima raznih rada i vjeroispovjesti divljački napad na dr Zlatka Hasanbegovića, Hrvata muslimanske vjeroispovjesti :

“a Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda i jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića samo je prevelika kukavica da to javno prizna. Efendija Hasanbegović je obićni domaći izdajnik, kriptonacist, lažljivac, provokator, saboter hrvatske pred međunarodnom javnošću.”

Kako će oni koji pozivaju Hrvate da se vrate objasniti da nitko riječju nije reagirao niti osudio brutalno vrijeđanje Hrvatskog domicilnog naroda u njihovoj vlastitoj zemlji riječima kojima ih nikada u stranim zemljama u kojima žive se nitko ne bi usudio vrijeđati?

Doček naših srebrnih nogometaša koji su proslavili ime svoje zemlje
Krešo Beljak naziva ovako: Radi Thompsona koji je svirao kada je emigracija sakupljala novce !

„Mora mi smeće fašističko dan pokvarit… ali ne će, nabijem njega i sve fašiste!!! Danas samo Hrvatska..”

Beljak ovako vidi ljude koji se ne slažu sa politikom Milorada Pupovca

“Bagra“ sve su glaniji i sve jači a većina šuti i gleda… do kad!?!? Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u „njihovu“ zatucanu Hrvatsku”

A u isto vrijeme proziva cijenjenu umjetnicu, ženu Meri Cetinić ovim riječima :
JER SE OGLASILA ZBOG MICANJA HOSOVE PLOĆE PODIGNUTE POGINULIMA: „Zvali su je crvena Meri. U pravilu su politički, vjerski, nacionalni ili spolni konvertiti najglasniji. Kompleksi su zeznuta stvar.“

Čovjeku koji na javnoj TV otvoreno priznaje da puši marihuanu i zalaže se za njenu proizvodnju, jos bi se u nekim okolnostima takve izjave i dale razmotriti, no ako je on predsjednik političke stranke i član Amsterdamske koalicije koja odabire ljude za EU Parlament, teško se ovako nešto igdje u civiliziranom svijetu može tolerirati.

Gospodo ! Pozivate Hrvate da se vrate?
A stotine tisuća obitelji radi ovakvih političara upravo sada govore iste riječi koje je moj otac meni govorio prije 40 godina u komunističkoj
Jugoslaviji !

I na koncu, čestita Krešo pobunu u Srbiji protiv vlasti u Beogradu
I on bi tako nešto priredio !!!
A na pravoslavni Božić zaklinje se u bratstvo i jedinstvo..i zazivlje Tita !

No eto.. želja mu se ispunila pa tako će imati prosvjed protiv sebe 23.3. u Samoboru..
Demokratski.. jer mi Hrvati želimo ipak civiliziranu demokratsku zemlju u kojoj nas nitko neće smatrati građanima drugog reda.
A jednom kada se retorika i ponašanje ovakvih političara civilizira, možda se i vrati iseljena Hrvatska i prestanu se mladi dalje iseljavati…

Tragedija u svemu je da je slogan njegove Amsterdamske koalicije “ Lijepa naša Europo..”
Da… blago zemlji koja vas ima…

i koji bi ovakvu viziju i bogatstvo svoje kulture reprezentativno prenosili dalje po svijetu !

Gordana Zelenika

Beljak u elementu: ‘Gazite bandu! I mi ćemo uskoro’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: O nekim se stvarima očito ne smije pričati na većim razinama

Objavljeno

na

Objavio

Za manje od 24 sata gotovo cijeli svijet je znao za svakog od ubijenih muslimana na Novom Zelandu, što je dobro jer zlo ne treba tajiti i pretvarati se kako ne postoji, pokoj im duši svima. No, zašto u našem hrvatskom društvu, a kamoli u svijetu, tek rijetki znaju za:

1. Doljane
2. Križančevo Selo
3. Uzdol
4. Trusinu
5. Dusinu
6. Čukle
7. Lužane
8. Gusti Grab
9. Orlište
10. Sušanj
11. Grm
12. Miletiće
13. Krpeljiće
14. Maljine
15. Vitez
16. Kraljevu Sutjesku
17. Drenovnik
18. Slapnicu
19. Ljubince
20. Vrbanju
21. Bugojno
22. Kiseljak (Žepče)
23. Zabilje
24. Grabovicu
25. Vrbicu
26. Hudutsko
27. Kopljare
28. Vareš
29. Fojnicu
30. Buhine Kuće
31. …

Ovo nisu ni sva stratišta Hrvata na kojima su tadašnje muslimanske postrojbe klale, ubijale civile, starice, starce, trudnice, djevojčice, dječake i zarobljene pripadnike HVO-a, već tek ona koja mi padaju na pamet dok ovo pišem. O njima ne da se ne govori, već nemamo procesuirane ni izvršitelje, a kamoli nalogodavce.

Mnogi su danas profesori, vozači autobusa, konobari, ekonomisti, inženjeri… Žive i dalje kuću do kuću s onima čije su obitelji ubili. Samo u Srednjoj Bosni pripadnici ABiH pobili su 1051-og hrvatskog civila (121 hrvatsko dijete.)

Postoje i fotografije i video materijali koji pokazuju i dokazuju tko je takve stvari činio, ali ti zločinci danas mirnije šetaju nego hrvatski narod koji u praksi nema osnovna ljudska ni politička prava.

O nekim se stvarima očito ne smije pričati na većim razinama. Ili oni koji bi trebali, a za to su plaćeni, a jednostavno ne znaju.

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari