Pratite nas

Komentar

Tako je pisao Johann Georg Reißmüller

Objavljeno

na

dr. Johann Georg Reißmüller

U utorak, 15. siječnja 2019, na zagrebačkom Sveučilištu održat će se komemoracija za Dr. iur. dr. h.c. Johann Georg Reißmüller-a, počasnog doktora znanosti ovog Sveučilišta, koji je preminuo 10. prosinca 2018.

Pogodan je trenutak da osvijestimo što je Johann Georg Reißmüller dne 4. listopada 1991, na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, u uvodniku objavljenom u „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ napisao o toj agresiji.

Visoko pozicionirani hrvatski političari, a i neki članovi ovog Sveučilišta ne znaju što bi rekli o ovome ratu, pa ga  nazivaju “nekim sukobima koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina…“ ili „dogovorenim ratom“. Ako svojim promišljanjem ne mogu proniknuti bit rata, onda bi možda mogli čitati članke naših prijatelja iz inozemstva.

Prijeteće uništenje

Više od trećine Hrvatske otele su srpske oružane snage – „jugoslavenska narodna armija“ i srpske postrojbe – do listopada 1991. To srpskom vodstvu, političarima poput Miloševića te generalima poput Kadijevića i Adžića, očigledno nije dosta. Daljnjim ratnim prodorom oni Hrvatsku hoće baciti na koljena, nakon čega bi poraženom, omrznutom neprijatelju mogli uzeti onoliko teritorija, koliko im se prohtje.

Protiv srpskog ratnog stroja Hrvati se odupiru s iznenađujućom izdržljivošću. Podnosili su jedan vojni poraz iza drugog, ali se nisu dali obeshrabriti. Ali danas je sve više upitno, mogu li još dugo izdržati srpsku premoć.

Hrvatska bi imala dobre izglede da se odupre srpskom osvajačkom naletu, kad bi dobila moderno naoružanje. Naime, srpska „narodna armija“ poput četnika nije baš najhrabrija. Armija je sve svoje uspjehe ostvarila na temelju prednosti u naoružanju, a četnici uvijek djeluju pod zaštitom Armije, bez velikog rizika. Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru.

Ipak Hrvatska nije našla izlaz iz svoje inferiornosti. Tvornice oružja u bivšoj Jugoslaviji nalaze se pretežito na srpskom teritoriju, baš onako kako je „Jugoslavenska narodna armija“ uvijek htjela. Pogone vojne industrije u Hrvatskoj oduvijek je s jakim postrojbama nadzirala „Jugoslavenska narodna armija“. Isporuku tenkova, topova, zrakoplova, protuzračnih raketa iz inozemstva spriječile su zapadne zemlje. Čak niti pješačko oružje, niti streljivo nisu dali isporučiti ugroženim Hrvatima. Svaki put, kad su nanovo potvrdili embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, držali su se kao da su učinili golemo moralno djelo. Moral se sastojao u tome da je Zapad hrvatskome narodu onemogućio djelotvornu obranu od srpske armije, koja u izobilju raspolaže oružjem svih vrsta. Tako su se Hrvati srpskim tenkovima, topovima i zrakoplovima suprostavili takorekuć golim rukama.

Ako je slobodni svijet hotimično doveo do toga, onda bi Hrvatskoj, koja se bori za svoju opstojnost, morao pomoći vojnim sredstvima. Ali to oni do sada odbijaju. Oni su žrtvu agresije osudili na stanje, koje nije daleko od neobranjivosti, te sada s prekriženim rukama gledaju, kako je mrcvare.

Za zapadne države sigurno bi bilo teško Hrvatskoj pružiti vojnu pomoć – kakva god ona bila -, sve dok Hrvatskoj (kao i Sloveniji) uskraćuju priznanje. Nijedan razlog za to odbijanje, koji su zapadni političari iznosili prošlih mjeseci, nije bio uvjerljiv.

Umjesto da Hrvatsku (kao i Sloveniju) priznaju te joj pomognu, zapadne države održale su na pretek konferencije. Sve one su od početka bile osuđene na propast, jer je za svaku mjeru, koja bi pomogla napadnutoj Hrvatskoj, trebala suglasnost agresorske Srbije. Ona se svijetu prikazala u dva ruha: jednom otvoreno kao Republika Srbija, drugi put zakrabuljena kao Jugoslavija, koja već dulje vrijeme postoji kao krinka za srpsku – i dosad komunističku – tiransku i osvajačku silu.

Srbija je prema civiliziranom svijetu pokazala spremnost samo na prividne ustupke. Ona je pristala na sporazume o prekidu vatre – u nakani da ih prekrši, čim joj bude odgovaralo. Srbija je velikodušno dopustila da se na hrvatskom (i slovenskom) teritoriju stacioniraju nenaouružani zapadni promatrači, koji su mogli malo promatrati te ništa spriječiti, niti razaranje hrvatskih gradova i sela niti zvjersku svirepost srpskih četnika nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima. Sada bi trebalo pokrenuti Ujedinjene narode. Ali tamo bi makar Kina svojim vetom mogla zaštititi agresorsku Srbiju. Međutim, do toga možda ne će niti doći.

Svojom neodgovornom politikom velika većina europskih vlada dovela je do toga da se slobodna Hrvatska nalazi pred slomom, a hrvatski narod izložen je samovolji srpskih despota, kako u uniformi tako i u civilu. Ipak, ako bi zapadni političari pomislili, sada bi mogao makar nastati „mir“, onda bi svojim brojnim nečasnim glupostima dodali još jednu. Bosna i Hercegovina već je sada izložena srpskom zahvatu, a i Makedonija se toga pribojava. Albanska narodna skupina u Kosovu pribojava se da bi Srbija s tiranije mogla prijeći na genocid. Ugroženi Mađari u srpskoj Vojvodini traže zaštitu kod Vlade u Budimpešti. I nitko ne bi smio vjerovati da će hrvatski narod pokleknuti pred srpskom silom. Tko je Hrvatsku ostavio na cjedilu, pripremio je pozornicu za novo prolijevanje krvi.

dr.sc. Josip Stjepandic

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari