Connect with us

Kolumne

Tako mu Bog pomogao

Objavljeno

on

Da je kojim slučajem Kolinda Grabar Kitarović za mandata predsjednice RH namjerno prekršila zakon i pritom si prisvojila prerogative Ustavnog suda tumačeći njegovu usklađenost s Ustavom, medijska bi se kamarila našla u gadnoj gabuli, svojevrsnoj trilemi – proglasiti ju guskom, tukom ili, jednostavno, kokoši?

No, to je bilo neko drugo vrijeme, kad je ta dužnost još bila nepotrebna, a činjenica, što je Grabar Kitarović bila jedina među najvišim državnim dužnosnicima izravno izabrana, ni spomena vrijedna. Danas, međutim, stvari stoje skroz drukčije. To što jedini među vodećom trojicom ima izravan izborni legitimitet, Zorana Milanovića kvalificira u neku vrstu ajatolaha. Mjerodavan je za sve – od epidemiologije do ustavnoga prava – i to mimo ne samo stručnog, nego i za to ovlaštenog svijeta.

To što smije otvoreno kršiti zakon, a da ga prevladavajući mediji, osim rubno, ni ne okrznu, zapravo je definitivna potvrda da Milanović može činiti što ga volja, ne bi li destabilizirao hrvatsku državu u ovim ionako nemirnim vremenima, kad se ona nosi s izazovima kakvi se javljaju jednom u stoljeću. U medijski osokoljenom Milanoviću uzavrela je krv predaka u toj mjeri da se prvi vratio na „staro normalno“ – kroči šumom (a i gorom) tamo gdje postoji uređeni put, sukladan najboljoj europskoj praksi.

Kud Ivo, tud i ja!

Još jučer medijskim korifejima transparentnosti demokratskih procesa i zakonskih procedura zakonom uređeni put odjednom kao da više nije po volji. Po ustaljenom običaju mažu oči svima koji to vole, pretpostavljajući apsurdno pravo na mišljenje o činjenicama činjenicama samim. Naravno, mišljenje o kakvoći uređenog puta može imati svatko. Štono bi rekao Clint Eastwood, utjelovljujući Prljavog Harryja – „Mišljenje je k’o guzica. Ima ga svatko!“ No, tkogod mišljenje iznosio, bile to kumice s placa, ili uvaženi ustavnopravni stručnjaci, taman se zvali Đorđe i Biljana, pa čak i pravnik bez iskustva u struci poput predsjednika RH glavom i bradom, nitko nema pravo kršiti ili poticati na kršenje zakona i propisanih procedura. Jednostavno, u društvu temeljenom na vladavini prava, a ne tiraniji samovolje, zakone se ne može po volji zaobilaziti, a da se pritom ne ruši i temelje sustava. S time tko je što rekao, tko što misli i tko se s kim prepucava samo se zamagljuje činjenica da je priča o izbornom predsjednika Vrhovnog suda zakonom uređena, što donedavno nije bila. Naime, zakon postoji već 3 godine i dosad ga nitko nije javno propitkivao. Štoviše, o njemu je, kao rijetko kad i gdje, postignuto suglasje između vlasti i oporbe, da bi sad odjednom postao toliko loš da ga se smije kršiti. Tko to podržava, sam se od zakona odmeće.

Upravo u ovako kristalno jasnim slučajevima razotkrivanje je najuočljivije. Mnogi se nisu sramili ogoliti se do kože, što šutnjom, što oglasivši se. Primjerice, Milanovićevu pobočniku – kako danas, tako i u doba kad je ovaj, kako će se koju godinu kasnije sâm pohvaliti, znao i ono što mu zakon ne dopušta znati – Orsatu Miljeniću, koji je prilikom donošenja na sva usta hvalio taj zakon, odjednom kao da je maca popapala jezik. Ili se sakrio u mišju rupu. Ha, valjda čovjek zna što šuti i zašto šuti. No, zato pravnička gromada od formata, Peđa Grbin, ne šuti. Šteta,… da je šutio, ostao bi filozof. Ovako su iza dojmljive fasade izbili na površinu sav jad i bijeda tog, još jednog aparatčika u nizu na čelu slijednice Komunističke partije. Milanovićevu izravnu primjenu Ustava dotični je usporedio sa situacijom kad je Andrej Plenković torpedirao Mostove ministre iz Vlade, također izravno primijenivši Ustav. No, to je jedina sličnost između ta dva postupka. Kad su već navodno slobodni i nezavisni mediji nezainteresirano drijemali propuštajući ukoriti Grbina zbog neprikladne analogije, iz HDZ-a su bili prisiljeni odvratiti mu kako se ne radi o usporedivoj situaciji. U Plenkovićevu slučaju, naime, nije postojao zakon koji bi uređivao predmetno postupanje, pa ga i nije mogao prekršiti, dok u Milanovićevu zakon itekako postoji. I prekršen je! Logički efektno potučenom Grbinu nije preostalo nego da se pokunjeno jada kako se HDZ poziva Ustav samo kad mu odgovara. Inače, SDP je nadaleko poznat po tome kako poseže za Ustavom samo kad mu ne odgovara. U usporedbi s nakaradnom Grbinovom logikom, čak se i Milanović pokazao dosljednim. On se, naime, pozvao na presedan iz 2005. godine kad je Ivo Sanader, zaobišavši zakonsku proceduru, direktno primijenio Ustav kako bi uklonio spomen-ploču Juri Francetiću. Zanimljiva logika – ako je pogriješio, očito uzor mu, Sanader, onda, eto, smije griješiti i on, Milanović. Neki bi rekli – kud Ivo, tud i ja!

Milanović na popravnom ispitu

Sklonost kršenju zakona u pravilu nalazi izvorište u manjkavu kućnom odgoju. Milanović ga je ne prvi put pokazao prostački se obrušivši na Gordana Jandrokovića. Predsjednik Sabora se, međutim, nije dao uvući u blato ni na jedan od dva načina na koja ga je Milanović vabio – niti pristajući na vulgarni ulični rječnik, niti se praveći da je prihvatljivo eklatantno kršiti zakon, što Milanović u ovome slučaju čak ni ne negira, nego se time otvoreno hvali. Pristajući na to, Jandroković bi srozao dostojanstvo vrhovnog zakonodavnog tijela predstavničke demokracije i de facto postao Milanovićevim suradnikom pri kršenju zakona. Ovako je postupio pedagoški ispravno, vrativši Milanovića na popravni ispit. Mada, veliko je pitanje koliko pedagogija sad ovome uopće može pomoći, kad se maloga nije smjestilo u popravni dom dok je bilo vrijeme.

Ako ne rodonačelnik, onda najuporniji promicatelj grubog narušavanja integriteta osobe Gordana Jandrokovića u javnom prostoru je zasigurno još jedan privjesak iz Milanovićeve zbirke dvometraša (u tim krugovima popularnije -„njonjo“), danas trbuhozborac mu u Saboru, a domalo u medijima srednje struje. Njemu uopće nije mrsko papagajski ponavljati Milanovićeve najekstravagantnije nebuloze, ne kako bi se sprdao s njim, nego to čini posve ozbiljna izraza lica ostavljajući dojam poput Bustera Keatona. Kod njega je, doduše, pitanje tek u kojoj mjeri je omalovažavanje boljih od sebe posljedica odgoja kojeg je ponio od kuće u kojoj je odrastao, a u kojoj preodgojne nadogradnje u kući u kojoj se skrasio pod paskom družice. E, baš one koja služi kao most između Mosta i Tomaševića, kao što on služi kao most između Mosta i Milanovića. Slijedeći i u tome Milanovića, dotični je svat toliko fiksiran na Jandrokovića da ga je uoči parlamentarnih izbora lovio poput kakvog grabežljivca, da bi na kraju hametice potučen polomio zube. Jandroković mu se grdno zamjerio komunikacijom sa stanovitim američkim činovnikom glede pitanja Hrvata u BiH. Ipak, pozorniji, i u zbivanja upućeniji promatrač će u Jandrokovićevu ondašnjem ponašanju prepoznati pragmatičnu državnu politiku, spremnu pod pritiskom najveće svjetske sile učiniti i korak unatrag (a sve se to zbivalo u kontekstu višestrukih ucjena Hrvatske uoči završetka pregovora o pristupanju Europskoj uniji), da bi se potom moglo učiniti dva koraka naprijed. Uostalom, nije li se slično dogodilo i početkom ’94 kad je prihvaćen Washingtonski sporazum? Nema ništa neobično u tome što je diletantima, kojima je tkanje politike nepoznanica, takvo što nedokučivo. No, da u njima prebiva makar zrno zdrave seljačke pameti, uočili bi da dok HDZ-ova politika i kad u pogledu interesa Hrvata u BiH učini korak unatrag, potom napravi barem dva prema naprijed, dočim je SDP-ova, kako za Račana tako i za Milanovića, činila samo korake nazad. I zato Milanovićeve slatke riječi, kao i one saborskog mu satelita, treba uzeti sa zrnom soli. Da im je uistinu do dobra Hrvata u BiH, držali bi se one – šutnja je zlato. A isto vrijedi i kad su Hrvati u Hrvatskoj posrijedi.

Poslije Kuma I, Kum II?

Po tko zna koji put, grotesknijim od osramoćenih SDP-ovaca pokazuje se Milanovićevo tobože desno saborsko krilo. Toliko su desni da je u pjesmama njihovih predvodnika lakše naći riječ Hrvatska (a već to je pitanje za milijun kuna, ako ne i dolara), nego javne nastupe u kojima bi se odredili desnima. No, ponosni „blesničari“ desno ne kriju samo na riječima, još jače ga kriju djelima. Tim, ne samo politički polupismenim lakrdijašima smisao djelovanja je cirkusantski balansirati na žici, držeći ekvidistancu između istinski suprotstavljenih strana. Orijentiraju se isključivo prema tome tko je što rekao, a ne što je rečeno. Za njih je rušenje temelja države, hrvatske države, dogovoreni igrokaz, obična farsa, pri čemu ne uviđaju da se zauzimanjem „zlatne sredine“ između kršenja i pridržavanja zakona zapravo svrstavaju na stranu prekršitelja. A kad se priča pomnije osvijetli, pokazuje se da toj strani čak i naginju. Malo bi se držali zakona, ali su istodobno spremni prihvatiti njegovo kršenje, bude li Milanović predložio kandidata neporecivog stručnog i ljudskog integriteta, te, naravno, pokaže li se isti spremnim za promjene, ili njihovim rječnikom – reforme. Podupre li ga javnost, ma štogod to značilo, poduprijet će ga i oni, baš kao što su svojedobno poduprli Daliju Orešković. I sad bi netko trebao povjerovati kako će dvojac Milanović – Đurđević, koji se svim silama opirao promjenama koje je nosilo pristupanje EU u predmetu izručenja Perkovića i Mustača, trebao biti jamac željenih promjena.

Ipak, beskompromisna spremnost na kršenje zakona nositelje takvih promjena legitimira u očima onih za koje su Hrvati najveći majmuni u EU kontekstu, i to baš sad kad Hrvatska poteže EU sredstva poprilično iznad svoje kategorije, a nisu bili majmuni neposredno uoči pristupa Uniji, dok je europska pipa bila zavrnuta zbog Milanovićevog protivljenja provedbi europskih zakona.

Kad je hrvatsko pravosuđe posrijedi, poluinteligenti slijeva i neinteligenti zdesna spremno nalaze zajednički nazivnik u zakletom antišeksizmu. Pritom „desni“ podrepaši ne nalaze ništa neobično u tome što se mediji, za koje su inače jedinstveni u ocjeni da služe onome što nazivaju „dubokom državom“, obrušavaju na Vladimira Šeksa, a ne na njih. Pa kako to? K tome, njihovi puleni najveći prostor dobivaju upravo u medijima sa središnjicom, na ovaj ili onaj način smještenom u Beogradu, ujedno i najbližima strukturama izraslim na gnojištu obavještajno-represivnog aparata iz komunističkog totalitarizma. Upravo ih ti mediji iz nekog razloga umjetno održavaju na političkom životu. Sigurno ne zato što su im beskorisni. Oni, naime, znaju cijeniti njihove zasluge pri instalaciji Milanovića na Pantovčak, jer ne odrediti se prema nekom pitanju ima istovjetan učinak kao i prijeći na drugu stranu, kao što u nogometu zabiti gol jednako vrijedi kao i ne primiti ga. Ono za što su im poslužili na razini Hrvatske, sad kane ponoviti u Zagrebu. Jer što će kumeki, nego poslije Kuma I izabrati Kuma II?

Figa u džepu

Zoranu Milanoviću na jednome ipak vrijedi odati priznanje. Njegov rat protiv institucija koje državu čine državom uistinu je utemeljen na neposrednom mu iskustvu. Naime, institucije kojima se nalazi(o) na čelu u to su vrijeme doista bile, ili jesu, upravo onakve kakvima Milanović zamišlja druge institucije – uhljebničke, društvu na teret, pa i na štetu. Stoga je on naprasito zaključio, čineći logičku grešku poopćavanjem, kako i druge državne službe i institucije ne mogu biti drukčije. No, kako se danas lijepo vidi, recimo, na primjeru Vlade, to ne znači da su lošim upravljanjem u prošlosti institucije uništene za svagda, nego da postoje ljudi, sposobni osoviti ih opet na noge i smisleno voditi sukladno hrvatskom nacionalnom interesu.

Upravo zato je institucije, pa i kad rade loše, štetno ukidati, a ne samo zato što se time ukidaju instrumenti i atributi države, koje mnogi odveć olako svode samo na emocionalno (zastavu, grb, himnu, valutu), zanemarujući pritom funkcionalno. Zoran Milanović sustavno razara i jedno i drugo – i nacionalnu simboliku, ne poštujući kalendar državnih blagdana, i državni aparat, ne poštujući zakone i zakonite upravitelje. Zapravo, ova jedva godina dana Milanovićevog predsjedničarenja pokazuje kako je u njegovoj predsjedničkoj prisezi sve rečeno s figom u džepu. Osoba bez tračka časti, savjesti i odgovornosti pozivala se upravo na sve navedeno. I kakvo čudo što se sad drži Ustava i zakona upravo onoliko koliko čuva nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost Republike Hrvatske, a čuva ih tako da ne propušta prigodu posijati razdor. Ironično, Milanović se nije pokazao potpunim krivokletnikom u samo jednoj, jedincatoj rečenici predsjedničke prisege – Tako mi Bog pomogao! Koliko vjeruje u Boga, toliko je vjeran Ustavu i zakonima, u konačnici i Republici Hrvatskoj. A zašto bi netko tko je tako srčano čuvao najmračnije tajne čuvara komunističke Jugoslavije, pa i pod cijenu kršenja europskih zakona i gospodarskog zaostajanja za Europom već dobrano zaostale Hrvatske, sad čuvao demokratski poredak hrvatske države utemeljen na Ustavu i zakonima?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari