Pratite nas

Talibani tuku i progone hrvatske starce, a političari ih ponižavaju svojom nekulturom

Objavljeno

na

U hrvatskom selu Ratanj kod Kraljeve Sutjeske, iz kojeg su Muslimani i njihova talibanska Armija protjerali sve Hrvate tijekom agresije, te izvršili zločin etničkoga i vjerskog čišćenja, današnji Bošnjaci su gotovo na mrtvo pretukli jednoga hrvatskog povratnika te jednog  nešto lakše ranili.

U toj ponovnoj, zapravo nastavljenoj muslimanskoj agresiji vehabija iz Vareša 22-godišnji Arnes Delić je teško ranio hrvatskog povratnika 74-godišnjeg Niku Crpelju, a njegovu susjedu 79-godišnju Maricu Kristić nešto lakše. I nije slučajno za Uskrs izvršen taj zločin, jer najveće stradanje Hrvata katolika od strane Muslimana Bošnjaka uvijek se događao ili za Uskrs ili za Božić, kada je izvršen i muslimanski zločin nad Hrvatima u Buhinim Kućama. „Crveni Uskrs i  Božić“ Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sve su to dimenzije vjerskog rata u toj zemlji.

FIGA U DŽEPU - Bakir Izetbegović čestita Uskrs kardinalu Vinku Puljiću

FIGA U DŽEPU – Bakir Izetbegović čestita Uskrs kardinalu Vinku Puljiću

Zasigurno iza ovih napada na hrvatske povratnike, kakvi se događaju i stalno ponavljaju u svim hrvatskim selima u koja se vraćaju prognani Hrvati, stoji političko i vjersko vodstvo bošnjačkog naroda. Kao i svi dosad počinjeni takvi muslimanski zločini i ovaj će ostati nekažnjen, što je dokaz da iza njih stoji bošnjačka politika i političari.

Teško ranjavanje jednog, i nešto lakše drugog hrvatskog povratnika nepobitan je dokaz bošnjačkog etničkog i vjerskog čišćenja na prostorima Fedaracije. Talibansko mučenje starca te još starije i  bolesne žene slika je islamskoga jedanaestorujanskog terorizma koji ruši i ubija diljem nemuslimanskog svijeta, napose tamo gdje su kršćani malobrojniji, nezaštićeniji i obespravljeniji kakav je slučaj Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. No to je i slika buduće islamske Bosne i Hercegovine, koja poprima crte najradikalniji islamskih zemalja u kojima traje brutalan progon kršćana.

Tim, a to je samo jedan u nizu muslimanskih zločina nad hrvatskim povratnicima, terorističko talibanskim činom nad nemoćnim hrvatskim starcima koji su došli da umru na trinaeststoljetnom ognjištu svojih pradjedova, pokazana je i slika bošnjačkih političara, onih koji navodno zagovaraju multinacionalnu i multikonfesionalnu beha zajednicu. Naravno bez nebošnjaka i nemuslimana. To je njihovo poznato ratno sredstvo, isto ono kojim su se služili u agresiji kada su i protjerali te stare. I kada se nisu zatvarali i kažnjavali muslimanski zločinci ubojice hrvatskih povratnika u travničkom, bugojanskom, zeničkom, sarajevskom ili fojničkom kraju, ništa se drugo i nije moglo očekivati osim nastavka tog vjerskog terorizma. Umjesto da su se ti bošnjački talibani najoštrije kaznili za ubojstvo hrvatskih povratnika u Travniku i silovanje hrvatskih starica, oni su kod političkog i vjerskog bošnjačkog vodstva uzimani u obranu, a njihovi zločini branjeni na sve moguće načine. Čak se ponižavalo i samu žrtvu na način da su Hrvati kroz razne nametnute harače morali plaćati odvjetnike tih terorista.

Ovim nizom teških muslimanskih ubojstava i  ranjavanja hrvatskih povratnika Bosna i Hercegovina postaje svjetski problem islamskog terorizma. Tim više što iza ovih vjerskih zločina stoji na način što još nikada nije adekvatno osuđen terorist ili političko i vjersko vodstvo bošnjačkog naroda. Treba li se prisjećati Cerićeve obrane talibanskih zločina u Bugojnu, Sarajevu, Zenici, Travniku te Izetbegovićeve obrane i pomilovanja muslimanskih ubojica fojničkih fratara. Ubojice dvojice fojničkih „ujaka“ Alija Izetbegović je ne samo pomilovao i oslobodio već nagradio i uzdigao u visine nacionalnih muslimanskih heroja.

Kontinuitet Alijine politike zločina, progona i ponižavanja Hrvata – „zvona su za hajvan“ uspješno održava njegov sin Bakir. Upravo u Bugojnu gdje je Alija i rekao za crkvena zvona da su „za hajvan“, u tom gradu je počinjen jedan od najvećih i još uvijek nekažnjenih muslimanskih zločina nad Hrvatima. Bilo je stoga i očekivati da će njegov sin Bakir nastaviti oćevim putom vođenja politike u okvirima „Islamske deklaracije“, i snažne nostalgije za Turskom i turskim genocidnim vremenom okupacije Bosne i Hercegovine.

Među “čestitarima” našli su se nositelji Titine štafete i drugi jugonostalgičari

Gledajući sliku Bakirova ponašanja na Uskrsnom prijmu kod kardinala Vinka Puljića vidila se sva otomanska bahatost i nekultura tog političara, koji se sve više nameće kao Sulejman Veličanstveni. Naime, dok se svi koje je kardinal primio rukuju i pozdravljaju na razini europske kulture i uljudnosti Bakir Veličanstveni s moralnom vertikalom hrvatskog katoličkog naroda, dok se jednom rukom rukuje drugu drži u džepu. Krajnje sramotno, nekulturno i ponižavajuće da se postavlja pitanje, je li uistinu moguć suživot tako velikih kulturnih i civilizacijskih razlika. Kako približiti te daleke posebnosti, one europske i zapadne koje živi i zagovara kardinal Puljić i one osmanlijsko-vehabijske koje demonstrira Bakir Veličanstveni.

U europskom svijetu kojem je Bosna i Hercegovina pripadala i u kojem je bila sa svim europskim vrijednostima sve do otomanske okupacije kada je vrijeme stalo u toj zemlji a zbog toga Izetbegović i drugi bošnjački izetbegovići nostalgiraju za tim periodom čovjek nikada ne drži ruku u džepu kada se rukuje s drugim čovjekom. Čak ni onda kada se rukuje s djetetom. A eto Izetbegović 2 to čini kada se rukuje s kardinalom. Tom nepristojnošću, tom nekulturom, Bakir Izetbegović nije htio poniziti samo kardinala, već i sve vjernike katolike koje uzoriti kardinal Puljić  predstavlja i vodi u tom bosanskom vilajetu.

U tom susretu nedodirljivih kulturnih i civilizacijskih razlika vidila se i sva duboka i na žalost nikada više ujedinjena podijeljenost BiH. Vidjela se sva bošnjačka mržnja prema drugom i drugačijem, njihov opasan cilj s tom zemljom i njihova opasna namjera unitariziranja i centraliziranja hercegbosanskoga društva. Vidjela se naprosto neodrživost takve Bosne i Hercegovine i nemogućnost zajedničkog života u razlikama.

Jednako tako u tom susretu kojim je Izetbegović ponižavao kardinala, Uskrs i vjernike katolike do razine raje kako su bili ponižavani u otomanskom vremenu koje Izetbegović zaziva i poziva, potvrdilo se pravo Hrvata na svoj entitet. Jer samo entitet im može jamčiti pravo i sigurnost u takvoj bahatosti Bakira Silnog. No da u svojoj bahatosti vrijeđanja i ponižavanja Hrvata Bakir Veličanstveni nema granica kazuje i činjenica kako taj političar svaki hrvatski mirni europski pokušaj realiziranja svog prava jednakosti i ravnopravnosti u okvirima vlastitog entiteta naziva islamofobijom a Hrvate islamofobima. Ti argumenti osporavanja i nepriznavanja hrvatskog prava na svoj entitet najsnažnij je dokaz bošnjačke kršćanofobije i bošnjačkih kršćanofoba koje predvodi Mustafa Cerić, Bakir Izetbegović, Muhamed Filipović i drugi.

Takva isključivost u tako složenoj zemlji, zapravo je najgrublje nepriznavanje drugih i drukčijih te njihovih prava i sloboda. U konačnici to je talibansko rušenje i Bosne i Hercegovine sa svim njezinim nacionalnim i vjerskim  šarolikostima. To je naprosto muslimansko-bošnjački kontinuitet stvaranja i gradnje etnički i vjerski čiste islamske Bosne i Hercegovine, onakve kakvu je zagovarao Mustafa Cerić nostalgičarenjem za turskim vremenom i Turskom za koju je kazao: „Turska je vazda bila naša mati, tako je bila i tako će ostati“. Nije li i ovo razlog troentitetiziranja Bosne i Hercegovine, jer jedino samo u takvoj federalnoj ili konfederalnoj zajednici svaki bi narod mogao biti slobodan u izabiru svoje „mati“, jer zasigurno im nije ista.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari