Pratite nas

Kronika

Taština: Savo Štrbac se ne predaje

Objavljeno

na

[quote]Direktor udruge Veritas, Savo Štrbac, 13. lipnja o.g. podnio je haškom sudu zahtjev za revizijom oslobađajuće presude Gotovina-Markač, na temelju novih dokaza (110 ekshumiranih posmrtnih ostataka do konca svibnja 2013.) Zanimljivo je spomenuti da u zahtjevu za revizijom Savo Štrbac piše: „…obavljene su ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995.“ Vrijeme će pokazati da li je točno da, osim vremenske koincidencije, nema direktne veze između njegovog podneska i pisma suca Harhoffa, kako to tvrdi Savo Štrbac.[/quote]

[dropcap]D[/dropcap]anski list Berlingske objavio je 13. lipnja pismo haškog suca Frederica Harhoffa u kojem on iznosi sumnje da je predsjednik haškog suda Theodor Meron pod utjecajem američke i izraelske vlade, te da je vršio pritisak na suce kako bi donijeli oslobađajuću presudu u slučajevima Gotovina-Markač, Perišić i Stanišić – Šimatović. Sudac Harhoff pismo je poslao kolegama i prijateljima na 56 adresa i još uvijek nije poznato tko ga je dostavio medijima, navodno bez njegova znanja.

Za svoje navode Harhoff ne daje dokaze nego kaže: „Jesu li američki ili izraelski dužnosnici vršili pritisak na predsjednika suda, vjerojatno nećemo nikad saznati, ili, čini se da je i sudac Orie bio pod pritiskom predsjednika suda, itd. Dov Jacobs, profesor međunarodnog prava i međunarodnog kaznenog prava na renomiranom nizozemskom sveučilištu Leiden, kaže: „Pismo koristi tipičan jezik teorija zavjere za koje je također tipično suptilno prebacivanje tereta dokazivanja na stranu drugoga ili onih koji u zavjere ne vjeruju. Za „urotnike“ je to uvijek win-win situacija, jer dokaze o postojanju zavjere možete iskonstruirati na bezbroj načina.“gotovina-markac

Nakon presude u slučaju Gotovina-Markač a osobito nakon oslobađajuće presude u slučajevima Perišić i Stanišić-Šimatović, u međunarodnim pravnim krugovima razvila se zanimljiva debata i mišljenja u svezi s presudama su podijeljena. Međutim, niti jedan od kritičara ovih recentnih presuda nije pokušao defamirati suca Merona i njegovu sudsku politiku, u medijima, koristeći za to „treću stranu“. Kako to da se baš sudac Harhoff odlučio izaći iz okvira opreznog i razumnog pravnika – što sudeći po njegovoj profesionalnoj biografiji on nedvojbeno jest – i poduzeti ovaj, van svake sumnje, isplaniran potez? Zbog čega svoju pritužbu nije prvo uputio predsjedniku suda, a nakon toga, ako bi se ovaj oglušio, osnivaču Suda, tj. Vijeću sigurnosti UN-a. On to nije niti pokušao – jer, da jest, sigurno bi to sada obznanio – upravo zato jer je cilj bio da pismo dođe u medije. Nije poznato da li i tko stoji iza suca Harhoffa da se tako hrabro odlučio na svoje – sad je to već sasvim jasno – profesionalno samoubojstvo. Na to će pitanje možda odgovor pokušati pronaći odvjetnik Luka Mišetić koji je 19. lipnja, na svojem blogu pod naslovom: „Udruženi zločinački poduhvat protiv suca Theodora Merona“ (na engleskom) objavio neka zanimljiva saznanja.

Vrlo brzo se pokazalo da kredibilitet suda, više od same politike, može rušiti jedan sudac svojim politikantskim potezima kojima je samo dao vjetar u leđa svima onima koji nastoje relativizirati haške presude, kako one prethodne tako i buduće.

rasimTako je obitelj pok. generala Armije BiH Rasima Delića 18. lipnja o.g haškom sudu podnijela zahtjev za revizijom presude (Delić je osuđen 2005. na temelju zapovjedne odgovornosti na 3 godine) uz obrazloženje da se iz pisma suca Harhoffa iščitava njegova sklonost osuđivanju bilo koga tko je obnašao visoku funkciju u ratu te da je stoga njegov sudački integritet dvojben. Naime, sudac Harhoff bio je član sudskog vijeća u predmetu Delić i njegov glas je bio odlučujući za donošenje optužujuće presude. U podnesku haškom sudu odvjetnici obitelji pok. Delića, tvrde kako bi, da je obrana tada znala za ovakve isključive stavove suca Harhoffa, sigurno tražili njegovo izuzeće.

Sudac Harhoff angažiran je i na slučaju dr. Vojislava Šešelja čija se presuda očekuje u listopadu o.g. Kevin Jon Heller, profesor pravnog fakulteta u Melbournu kaže da je za očekivati da odvjetnici Šešelja zatraže izuzeće suca na temelju činjenice da se iz pisma suca Harhoffa nedvojbeno dade zaključiti da je „sklon osuditi.“

Direktor udruge Veritas, Savo Štrbac, 13. lipnja o.g. podnio je haškom sudu zahtjev za revizijom oslobađajuće presude Gotovina-Markač, na temelju novih dokaza (110 ekshumiranih posmrtnih ostataka do konca svibnja 2013.) Zanimljivo je spomenuti da u zahtjevu za revizijom Savo Štrbac piše: „…obavljene su ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995.“ Vrijeme će pokazati da li je točno da, osim vremenske koincidencije, nema direktne veze između njegovog podneska i pisma suca Harhoffa, kako to tvrdi Savo Štrbac.

Zanimljivo je da Harhoff oslobađanja Gotovine i Markača stavlja u isti kontekst s oslobađanjem srbijanskih vojnih i obavještajnih čelnika i sve tri sudske odluke pripisuje dirigiranoj politici velikih sila. Također, dok on privatno može misliti što želi, s profesionalnog aspekta neprihvatljivo je da u svojem pismu tvrdi kako su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje „za ratne zločine koje je počinila hrvatska vojska koja je protjerala srpsko stanovništvo iz područja tzv. republike srpske Krajine (RSK) 1995. Sudac Harhoff bi trebao znati da je u oslobađajućoj presudi utvrđeno da se nije radilo o „protjerivanju“ (zbog navodnog prekomjernog granatiranja) nego o unaprijed planiranoj evakuaciji po zapovjedi i u organizaciji tadašnjih vlasti tzv. RSK. O tome, kao i o vježbama za evakuaciju provedenim mnogo prije Oluje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata posjeduje brojne dokumente i iz srpskih izvora. Dodat ću još – jer sam u tome osobno sudjelovala – da je hrvatska vlada na „crnom tržištu“ uspjela otkupiti planove vlasti tzv. RSK za evakuaciju stanovništva, i to za ne mali novac. Tijekom oslobodilačke akcije Oluja hrvatska je vojska činila sve da pravci za evakuaciju ostanu slobodni kako bi stradanja civila svela na minimum. Sve je to haškim sucima vrlo dobro poznato.

Ovaj pokušaj defamacije suca Merona mogao bi imati utjecaja (i) na slučaj BH šestorke. Naime, i ne treba posebno naglašavati da bi, osim Srbiji, i jednoj državi članici EU-e itekako odgovaralo da se sudac Meron povuče s položaja prije donošenja drugostupanjske presude BH šestorki. A sudeći prema nedavnim neutemeljenim i zabrinjavajućim izjavama Bakira Izetbegovića o navodnoj agresiji Hrvatske na BH, takav ishod ove sramotne priče odgovarao bi i Bošnjacima. Nakon svih ovih događaja, mišljenja sam da sudac Harhoff ne može nastaviti raditi na haškom sudu a moje mišljenje dijeli i profesor Jacobs koji kaže: „Čini se da sudac Harhoff ne drži previše do presumpcije nevinosti te da ima unaprijed stvoreno mišljenje o tome koga treba proglasiti krivim a koga nevinim. Osim toga, Harhoff je u svojem pismu eksplicite apostrofirao dvojicu svojih kolega (suca Merona i suca Gunaya) tako da doista ne vidim kako je njegov daljnji rad na sudu moguć.

“Usprkos manjkavostima koje je haški sud pokazao u svojem dosadašnjem radu on ipak predstavlja velik civilizacijski iskorak. Pokazalo se da je, nakon Nuenberga, takvo sudovanje još uvijek moguće. Iako nije u cijelosti odgovorio svojem povijesnom zadatku, haški sud je ipak donio kakvu-takvu zadovoljštinu žrtvama i obiteljima i stvorio svijest da niti u ratu zločini nisu dopušteni.

“Međunarodno kazneno pravosuđe još je maloljetno. Odvraćanje od zločina, a što je cilj međunarodnih sudova za ratne zločine, ne može se postići odmah”, kazao je sudac Theodor Meron u intervju u emisiji BBC-ja HardTalk u ožujku o.g. gdje je, iako u visokim godinama, lucidno i koncentrirano odgovarao na standardno direktna i provokativna pitanja voditelja. Također, dodao je, „nije posao suda pomirba, premda joj on svojim odlukama može i treba pridonijeti, ono što ljudi traže je prije svega kaznena odgovornost pojedinca. Pomirba je na kraju ipak posao politike.“

dnevno.hr

facebook komentari

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari