Pratite nas

Vijesti

Telefoniranje nekad i danas – tehnologija se promijenila, a naš osjećaj za pristojnost?

Objavljeno

na

Nikad neću zaboraviti dan kada je moja obitelj dobila svoj prvi kućni telefon. Bilo je to tamo negdje krajem sedamdesetih, dok su se cestama polako kotrljale Lade i Stojadini, u dječjim vrtićima se za doručak služila jeftina pašteta na polubijelom kruhu lošeg okusa, a njemački turist niže srednje klase u smiješnim plastičnim sandalama kojima nespretno hoda po jadranskoj kamenoj plaži smatran je bogom.

Telefon je bio bijedo-sive boje, s brojčanikom na okretanje koji je prilikom biranja broja proizvodio tipičan zujavi zvuk, velik i nekako nezgrapan no nama prekrasan. Vrhunac uzbuđenja nastao je kada su nam objavili naš telefonski broj. Nije bilo potrebe zapisivati ga – tada su telefonske brojeve, i to ne samo vlastite, pamtili svi, čak i djeca.

Dodatnu provalu radosti izazvala je činjenica da smo dobili broj bez dvojnika. Ah, dvojnik… Jedan od relikata starih, mračnih vremena, nešto poput spaljivanja vještica i liječenja puštanjem krvi. Obično je to bio vaš prvi susjed s kojim ste dijelili zajedničku telefonsku liniju, što je posljedično značilo da vi on ne može telefonirati onda kada telefonirate vi, a vi ne možete telefonirati onda kada telefonira on. Takva situacija rezultirala je čistim ispadima poput snažnog lupanja metlom o zid koji dijeli njegov stan od vašeg i urlanja: ‘P**ka ti materina, skini se već jednom s je**nog telefona!’ te sličnih kreativnih oblika izražavanja emocija. Mi smo dobili telefonski broj bez dvojnika, što je značilo da možemo telefonirati kad god hoćemo – pod uvjetom da linije nisu u kvaru, i to je bio dovoljan razlog za pripremanje svečane večere. Pečenog pileta s krumpirićima. Da, onakvog kakvo danas, gotovo, možete kupiti u Konzumu za dvadesetak kuna. Onda je pečeno pile bilo luksuz. Baš kao i telefon.

AA009679

U međuvremenu su se stvari drastično promijenile. Za voće sad moramo posegnuti u novčanik dublje nego za piletinu i dobar dio mesa, nekada jeftina riba postala je skupa, a za šoping više ne moramo otići u Trst ili Graz već je dovoljno odvesti se njemačkim, talijanskim ili japanskim autom kojeg smo kupili na kredit do prvog šoping centra koji je obično udaljen na maksimalno desetak minuta vožnje. Možemo poslati i muža u nabavu. Ako mu nešto zaboravimo staviti na popis, nazvat ćemo ga. Telefonski. Ima mobitel. Pardon, to je već passe. Ima pametni telefon. S njim se može spojiti i na internet i pogledati gdje se ono nalazi onaj Kozmo u koji smo mu rekli da svrati putem i donese nam aceton i jastučiće od vate.

Fiksni telefon ne samo što više ne izaziva oduševljenje već odlazi u ropotarnicu prošlosti. Mnogi ga u svojim domovima više uopće nemaju i sve češće se priča kako je to samo za starce. U uredima se još, doduše, junački drži i odolijeva zubu vremena. Tu je često spojen na nekakav Cisco ili CRM softver, umrežen s računalom, dio nekakvog šireg sustava komunikacije, nadzora i kontrole. Pametan telefon zato ima svatko. Čak i klinci. Štoviše, oni često njima rukuju bolje od staraca. Jasno, svi seru protiv pretjerane komercijalizacije ili opsjednutosti suvremenom tehnologijom ali kad klinac zatrepće suznim okicama i kaže: ‘Mama, tata, ja sam jedini u razredu koji nema Samsung Galaxy S5, ajde vi odolite i nemojte mu to kupiti za Božić ili rođendan. Mislim, možete, što ne? Klince je svakako dobro naučiti da sreća ne leži u materijalnome i da ne mogu uvijek dobiti ono što žele. Ali istovremeno se lomite jer znate da nema goreg pakla za zdrav razvoj tog istog klinca od izopćenja iz zajednice. A klinac bez pametnog telefona je izopćen. Pa ćete tražiti kompromis i kupiti mu Samsung Galaxy Fame. I gristi se jer znate da je svaka odluka koju donesete – pogrešna.

Danas više nitko ne pamti telefonske brojeve, često se događa da ljudi ne znaju ni svoj. ‘Ej, daj mi svoj broj’. ‘Čekaj, nazvat ću te pa ćeš ga imati ubilježenog…’ Tako je lakše nego se pokušati sjetiti koji ono vražji broj imamo. Da ne pričamo o tome da sve više ljudi ima više od jednog mobitela. Jedan je za kolege i poslovne partnere, drugi je privatan, treći je privatan ali samo za bliske članove obitelji i frendove, a tu je negdje i onaj četvrti za koji nitko ne zna osim ljubavnice. Sve njih – osim eventualno onog zadnjeg, ako ga imate – dobili ste sklapanje supermegahiperpovoljnog ugovora kojim ste sam aparat dobili za cijenu jednog ličkog krumpira i za koji kasnije plaćate mjesečnu ratu za koju su vas uvjerili da je ‘nećete ni osjetiti’, u sklopu višegodišnjeg ugovora koji funkcionira tako da ćete lakše sebe dekapitirati i otići sutra na posao nego ga raskinuti.

ASUS-PadFone-2-6Kada su se pojavili mobiteli – iz kojih su se potom izrodili pametni telefoni – svi smo naivno mislili kako će nam sad međusobna komunikacija biti lakša. Na neki način i jest – da, stvarno je zgodno kad možete nazvati muža koji upravo vozi prema šoping centru jer ste mu zaboravili reći da kupi muškatni oraščić koji vam treba za musaku. Ali jesmo li zbog masovnog posjedovanja mobilnih telefona postali pouzdaniji u međusobnim dogovorima? Vraga. Kad smo se mogli osloniti samo na kućni fiksni telefon puno smo više pazili da na susret s nekim dođemo na dogovoreno mjesto i u dogovoreno vrijeme. Znali smo da ne smijemo zafrknuti jer ne možemo javiti da ćemo kasniti ili da smo spriječeni. A danas? Danas se nazove s pametnog telefona i baci jalova isprika kao što je: ‘Znaš, gužva je u prometu’. Kao da je prometna gužva u Zagrebu nastala tek jučer pa nas nešto sprječava da je predvidimo i krenemo malo ranije – kako smo to nekad činili. Danas čak ni ne nazovemo uvijek. ‘Sorry, baš mi je krepala baterija na mobitelu.’ Nekima, kako čujem, krepa čak i kad se penju po neobilježenim putovima na Sljemenu pa malo zalutaju. Toliko o prednostima suvremene tehnologije.

Kada je suvremena tehnologija u pitanju, postoji nešto što se zove kompenzacija rizika. Kao što je mnogima običaj automobil voziti brže i s manje opreza zbog saznanja da ima ABS, DSC i čitav niz elektronskih pizdarija, tako nam i spoznaja da imamo pametni telefon u džepu ulijeva neki osjećaj sigurnosti pa krećemo kasnije na dogovore, mijenjamo ih u posljednji trenutak jer znamo da si to možemo priuštiti, a sama kvaliteta komunikacije postaje bazična, čak i primitivna. Nekad smo jedne druge nazivali putem fiksnog telefona i pazili smo da se uvijek kulturno predstavimo i pozdravimo na početku i na kraju razgovora koji je uvijek imao glavu i rep. Danas nazovemo, bez predstavljanja – pa vidi tko zove, zar ne? ‘Ej, kasnim, sjedi u birc i čekaj me’… Klik, poklopljeno. Čak uvijek i ne zovemo, nekad šaljemo SMS. I nije to elaboriran tekst kao nekada u pismima koja su se slala poštom. Često nam se ne da ni pisati cijele riječi, a kamoli rečenice. Zato umjesto da napišemo ‘Molim te, doći u kafić, žao mi je što kasnim’, napišemo ‘Pls, birc, kasnim’. Napredak u tehnologiji nije, na žalost, vezan uz napredak u međuljudskim odnosima. Štoviše, često mu ide na uštrb. Kvalitetu međusobnih odnosa kompromitiramo svojim podaničkim odnosom prema tehnologiji.

Znate, ja jako volim svoj pametni telefončić. Čak ga od milja zovem Plavko jer je tamnoplave boje. I malo mi smeta što ga moja mačka mrzi pa ga, čim ga vidi, baca na pod. Super mi je to što preko njega mogu na internet. Toliko puta bih zalutala da ga nije bilo, ne bih našla kontakt podatke neke prodavaonice, grizla bih se oko nekog glupog pitanja čiji odgovor mi je na vrh jezika poput ‘kako se prave faširanci’… Fantastično je to što su mi svi kontakti i svi odgovori na dohvat ruke. Volim svoj pametni telefončić. Ali čvrsto vjerujem da mi on, kao blagodat suvremene tehnologije, ne daje pravo mijenjati planove u posljednji trenutak, gaziti dogovore, praviti budale od ljudi ili biti prema njima bezobrazna. Ružna riječ uvijek je ružna riječ, bila ona napisana grafitnom olovkom na komadu papira ili bila ona otipkana na nečijem ekranu za dodirivanje. Suvremena tehnologija daje nam mogućnosti činiti stvari brže i jednostavnije, ali ne daje nam dozvolu za bezobrazluk. Ljudskost ipak uvijek ostaje ljudskost.  G.M./fizzit.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč jakoj kiši danas je u Zagrebu na prosvjednom skupu u organizaciji hrvatskih studenata iz Hrvatske i BiH bilo prisutno više od 1 000 studenata.

Studenti s drugim građanima okupili su se u utorak 12. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića u 13 sati odakle su krenuli prema Trgu sv. Marka s glavnim transparentnom „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“.

Nakon okupljanja na Markovom trgu, ispred Hrvatskog sabora, otpjevana je hrvatska himna te je održana minuta šutnje u čast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama rata.

Studenti su naglasili kako su se okupili i prije četiri godine na istom mjestu, samo nekoliko dana nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki, pod geslom „Još nije kasno!“. Ipak, kako su istaknuli, vlasti su zanemarivale vrlo važne činjenice, što je dovelo do smrti „čovjeka koji je s prijezirom odbacio laži, gledao na nepravdu i koji je prezirao nelogičnost i nerad dobrog dijela predstavnika njegovog naroda, za koji je na kraju i život dao!“

Studenti su uspjeli prikupiti preko 6000 potpisa za svoje zahtjeve koje su pročitali na skupu. Naglasili su kako ne žele dozvoliti da se „Hrvatska ponižava zbog sitnih interesa“ te da iznose konkretne zahtjeve kako bi se zaštitili sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, jer je vrijeme da dođe „do oštrog suprotstavljanja onima koji gaze ljudska, politička, ekonomska i sva ustavna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Među potpisnicima našli su se i saborski zastupnici iz kluba zastupnika HDZ-a, Mosta, Hrasta, nezavisni zastupnici, HSS-a,  zastupnici Europskog parlamenta, generali HV-a i HVO-a, mnogi sveučilišni profesori, akademici i javni intelektualci.

Studente je u Hrvatski sabor, gdje je i službeno predana predstavka s potpisima, primilo izaslanstvo HDZ-a na čelu s Božom Ljubićem, Mosta na čelu s Božom Petrovom i drugima,  Hrasta na čelu s Hrvojem Zekanovićem, Neovisnih za Hrvatsku na čelu sa zastupnikom Željkom Glasnovićem te Ivicom Mišićem kao zastupnikom stranke Promijenimo Hrvatsku.

Na sastanku je, kako doznajemo, više puta naglašeno kako je za Hrvate u BiH važan konsenzus političkog Zagreba. Mladi su zastupnicima istaknuli kako žele da se zajedništvom nadiđe dnevna politika po pitanju Hrvata u BiH, a sudeći po podršci iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, to su i uspjeli.

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Šola: Gospodine Plenkoviću, trebate se malo zamisliti

Objavljeno

na

Objavio

Kako je (tradicionalna) ljevica padom Berlinskog zida politički poražena i utopila se u bezličnost sveprisutnog političkog centrizma, sukladno Gramscijevu “receptu”, spas pokušava pronaći prebacujući se na područje kulture (kulturkamf) i obrazovanja.

Tako je i kod nas HNS, kao i SDP prije s Jokićem, inzistirao na tim resorima sa zadnjim motivom koji nemaju veze ni s kulturom niti obrazovanjem, već s preodgojem naroda i pojedinaca, rušenjem milenijskih vrednota i tradicija, zahvaćeni nietzscheanskim delirijem “prevrednovanja svih vrijednosti”. U tome, kako kod nas, tako i posvuda po svijetu, djeluju netolerantno i isključivo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ideološka podvala

Podsjećamo da je Jokić kao uvrijeđena frajla dao ostavku samo zato jer se njegovu radnu skupinu željelo pluralizirati, dodati stručnjake i znanstvenike s drugih instituta i institucija, a on, koji se krio iza demagoškog slogana “struka, a ne politika”, u svojoj isključivosti to odbio, prema poznatom milanovićevskom “aksiomu” “ili mi ili oni”. Isti taj Milanović razotkrio je Jokićevo skrivanje iza “struke”, rekavši da je on njihov (politički) izbor, točnije njegovog savjetnika Nevena Budaka, zadnjeg šefa Komunističke partije na Filozofskom u Zagrebu.

Potom ministrica Divjak kao “nezavisna” zajedno s HNS-om uvjetuje Plenkovića, inzistirajući da oni vode glavnu riječ u reformi obrazovanja, da bi u “demokratskom i pluralnom” duhu počeli “čistke”, pri čemu je hajka na profesoricu Vican u duhu “tolerancije” zrcalo ljevičarske isključivosti i agresivnosti koje, naravno, pripisuju drugima, pa u ime slobode guše slobode, u ime tolerancije provode netoleranciju, u ime pluralizma nameću vlastiti svjetonazor na totalitarni način, gdje se svaki drukčiji glas etiketira, omalovažava i isključuje.

I njezina zavodljiva krilatica koja zvuči jako pametno “tehnologija, a ne ideologija” je čista ideološka podvala, jer promovira pristup koji bi i pripadnici ljevičarske frankfurtske škole, od Marcusea do Habermasa nazvali opasnim, upravo – ideološkim, ili pak glupošću na tragu fahidiotizma.

Kada je odgojno-obrazovna reforma u pitanju, s ljevice se rasprava vodila ili etiketama ili floskulama, manje argumentima, kao i prepotentno umišljenoj, samodoznačenoj mesijanskoj ulozi progresista nasuprot zatucanim tradicionalistima. Ove snobovske, progresističke ambicije ljevice Chesterton je još početkom prošlog stoljeća rasturio u samo dvije rečenice.

Prva: “I progresisti su tradicionalisti, samo pripadaju različitoj tradiciji.” I druga: “Što je to progresist? To je osoba koja vjeruje da je četvrtak bolji samo zato što dolazi poslije srijede.”

U ovu orwellovsku situaciju u kojoj je laž istina, čistke su tolerancija (Vican), totalitarizam i isključivost pluralizam, došla je u četvrtak poruka hrvatskih biskupa pod naslovom “Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji”, gdje upravo daju svoj prinos raspravi glede nastavnog uputnika (kurikul) i procesa reforme obrazovanja i odgoja.

Nasuprot niže spomenutoj isključivosti, biskupi se zalažu za pluralizaciju odgojno-obrazovnog procesa kada su svjetonazorske odrednice u pitanju (ne matematika, fizika, biologija…), kako to roditeljima jamči i naš Ustav, ne dirajući bilo kojoj svjetonazorskoj skupini u društvu da kroz građanski ili zdravstveni odgoj bira program koji želi, ali isto to ne može se uskratiti ni vjerskim zajednicama, budući da je sloboda savjesti temelj svakog demokratskog društva.

Kakva je to država?

Potom, u duhu najbolje sekularne tradicije, biskupi posebno ističu važnost humanističkih i društvenih znanosti u kontekstu razvijanja kritičkog mišljenja u pluralnim i demokratskim društvima, kao i istine o povijesti u kontekstu nacionalne memorije i identiteta, što su već istaknuli i mnogi javni intelektualci, napose Slaven Letica, upozoravajući da tehnika i tehnologija ne mogu razvijati “kritičku misao”.

I na koncu, u kontekstu tzv. Istanbulske konvencije i problematične, fluidne rodne teorije, biskupi nikome u pluralnom i demokratskom društvu ne osporavaju da sukladno tome odgaja svoju djecu, ali da isto ne mogu osporavati “vjerskim zajednicama da odgajaju djecu u skladu s vlastitim kršćanskim naukom”, jer je to kršenje hrvatskog Ustava i napad na slobodu vjeroispovijesti. U tom smislu, u demokratskom duhu, za razliku od ljevičarskih dogmi i dogmatizma i njihove (medijske) inkvizicije, pozivaju na javnu raspravu.

Poruka hrvatskih biskupa je otvorena, uključiva, tolerantna i nikoga ne vrijeđa. No ona ujedno zabrinjava i plaši iz jednog razloga. Tragikomično je da biskupi u Hrvatskoj 2017. godine nasuprot političarima i vlastodršcima (sekularnoj vlasti) moraju braniti temeljne sekularne vrijednosti zapadne civilizacije: pluralizam, slobodu kritičkog mišljenja, vjerske slobode i demokraciju. Naime, isto to su pod progonima branili i u totalitarnom komunističkom sustavu.

Nad ovom “opasnom” porukom, paradoksom, predsjednik Vlade treba se malo zamisliti: g. Plenkoviću, kakva je to država u kojoj biskupi brane sekularne i demokratske vrijednosti od sekularista (nominalnih) demokrata!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari