Pratite nas

Kultura

Temeljni problemi prijedloga Nacionalnoga kurikula

Objavljeno

na

Nepostojanje analize postojećega stanja


Za poduhvat ovih dimenzija normalno je očekivati da se kvalitetnom analizom hrvatskoga školstva ustanovi postojeće nedostatke i zatim uočene probleme rješava. Umjesto toga tekst „Okvir nacionalnog kurikula“ iskače kao da se nalazimo u intelektualnom vakuumu na način: „Deux ex machina“. To je pak u potpunoj suprotnosti s tezom iz „Okvira“ da predstavlja kontinuitet u razvoju.

[ad id=”93788″]

Hrvatsko školstvo u ovom je trenutku opterećeno brojnim jasnim problemima, među kojima su najvažniji: ponižavajući materijalni položaj edukatora, ponižavajući stupanj ugleda profesije i povezano s time slabi izgledi da bi se u budućnosti moglo regrutirati kvalitetne i optimizmom nabijene mlade kadrove. Umjesto toga na veliko se bubnja praznim argumentima velikih brojeva: koliko je stranica napisano, koliko je ljudi sudjelovalo. Ukratko, najveće, jasne i gotovo svakom poznate probleme školstva jednostavno se ignorira.


Duboka upitnost Ekspertne skupine


Površni pogled na sastav Ekspertne skupine nalazi da su, od ukupno 7 članova, voditelj i još dva člana zaposlenici „Instituta za društvena istraživanja“ (institucija jasnoga ideološkoga predznaka dok iz instituta „Ivo Pilar“ komplementarnoga svjetonazora nema predstavnika)! Ostali nisu povezani s ključnom problematikom sadašnjega razvojnoga trenutka, onom STEM-područja![1] Ni za taj ostatak ne može se reći da bar predstavljaju ukupne društvene znanosti. Dodatno je zabrinjavajuća odsutnost predstavnika „realnoga svijeta“ kao što su ekonomija, proizvodnja…

Knjiga voditelja projekta „Science and Religion in Croatian Elementary Education“ (Inistitut za društvena istraživanja, 2013.), koja se podudara s nazivom njegova doktorata, nije ideološki neutralna. Naime, planetarno gledajući, za odnos religije i znanosti postoji više renomiranih pristupa. Danas je samo u našoj sredini komunističkom tiranijom nametnuto gledište o sukobu religije i znanosti. Na University of Cambridge, gdje je dr. sc. Jokić doktorirao, svjetski je poznati fizičar i teolog John Charlton Polkinghorne. On čvrsto argumentira o komplementarnosti i mogućnosti suradnje među dvjema opcijama. Takav je pristup danas široko prihvaćen, a u Hrvatskoj se stidljivo nedavno pojavio samo u 2–3 knjige. Dr. sc. Jokić u svojoj knjizi, prije statističke analize gledišta učenika u Hrvatskoj, ipak naginje k tezi o sukobu znanosti i religije! Javnosti je slabo poznata činjenica da se dr. sc. Jokić stručno formirao u zemlji koja je toliko loše vodila obrazovnu politiku da je osoba broj dva u vladi te zemlje bila prisiljena lani obznaniti javni lov na mlade doktore matematike i fizike da bi ih injektirala u svoj srednjoškolski sustav posebno privilegiranim plaćama!

Ekspertna skupina, ne samo da je ideološki neuravnotežena sastava, nego je i nekompetentna za goruća pitanja hrvatskoga proizvodno-ekonomskoga razvoja. Dakle u onim aktivnostima o kojima izravno ovisi budućnost Republike Hrvatske.


Izbornost nastave; kada i koliko?


Akademik Ivica Kostović, neupitni hrvatski autoritet za istraživanje mozga i kognitivnih aspekata, na Okruglom stolu održanom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1. ožujka 2016. ustvrdio je da rana izbornost nije u skladu sa spoznajama o sposobnostima učenika. (Osobno karikiram, hoćemo li u budućnosti pitati kandidate za upis u osnovnu školu jesu li se voljni upisati i koje bi bile njihove želje pri upisu.) Već dugo vremena su poznate frustracije maturanata u odlučivanju o pozivu na kraju srednjoškolskoga obrazovanja, a oni su bitno stariji od učenika, koji bi to po novom projektu izabirali. Na konstataciju akademika Kostovića pred predstavnicima širokoga spektra različitih struka, osim osobne uznemirenosti, dr. sc. Jokić nije dao kvalitetan odgovor.

Povećana izbornost ima i svoje jake materijalne posljedice. Za nove module i predmete treba pisati nove udžbenike. To jest u interesu grafičke industrije, ali to zasigurno nije u interesu hrvatskoga školskoga sustava. Ponajmanje u trenutcima kada je Republika Hrvatska u sudbonosnoj ekonomskoj situaciji.

Izbornost već sada postoji i očituje se izborom škole za nastavak srednjoškolskoga obrazovanja. Već ovdje učenici donose teške odluke s dalekosežnim posljedicama. Dodatno usitnjavanje izbora izvjesno vodi u pad kvalitete napredovanja u odlučenom smjeru. Na primjeru STEM-područja, pri upisu na fakultete uz dodatni ispit na fakultetu, u odluci za upis, bili su bitni rezultati postignuti tijekom školovanja u relevantnim predmetima. Kako će se sada procjenjivati one, koji su u ključnim predmetima imali smanjeni modul nastave?

Poseban problem izbornosti jest u činjenici da će učenici iz manjih sredina biti neravnopravni u odnosu na one iz većih, jer će povećanjem modula uz isti broj učenika škole morati suziti svoj spektar ponude.


Usvajanje generičkoga znanja


U svim je sredinama jasna uloga generičkih znanja. Tekst „ Okvir nacionalnog kurikula“ obiluje pohvalama na račun generičkih znanja. No istodobno inzistiranje na ishodima obrazovanja jest realno „Contradictio in adjecto“. Naime terminologija i težnja prema ishodima, doslovno interpretirano, predstavlja pritisak prema „know how“-smjeru. Recentni dramatični preokreti u potražnji stručnjaka za pojedine kvalifikacije ističu opasnost koja dolazi od šuvarovskoga pristupa proizvodnje lijeve i desne cipele. Istina je da u krugovima edukatora ishodi obrazovanja jesu u modi, no zanemarivanje cjeline širih sadržaja u obrazovnom sustavu umanjuje izglede za dugoročno preživljavanje u bilo kojoj profesiji. Prividni izlaz jest cjeloživotno učenje, ali kako će se doškolovati osoba s velikim prazninama u generičkom znanju?


Upitnost tvrdnje o kvalifikaciji
kurikulne reforme kao kontituitetu


Vlada Republike Hrvatske je 2005. godine pokrenula promjene u cjelokupnom obrazovnom sustavu, koje su uz sudjelovanje 150 stručnjaka i 450 školnika dovele do stvaranja Hrvatskoga nacionalnoga obrazovnoga standarda (HNOS-a). Na okruglom stolu HAZU 2008. godine analiziralo se postignuća HNOS-a kao i vizije razvoja. Bili su okupljeni najreprezentativniji predstavnici akademskoga života u Republici Hrvatskoj, kao i najistaknutiji pripadnici rada u školama. Entuzijazam mladih učitelja i profesora bio je glavna odlika skupa. Takav rad i pogon sadašnji reformatori nigdje ne spominju i ne prave usporedbe s postignutim. Afirmirana sastavnica stručne javnosti uglavnom se držala po strani tijekom izrade ovoga kurikula. Kako su sadašnji reformatori ustoličeni političkom voljom u trenucima kada je otpor SDP-ovoj ukupnoj politici postao jasan, opravdano je pitanje akademske neutralnosti i (ne)postojanje služenja SDP-ovoj ideologiji.


Napad na tradicijske i etičke vrijednosti
hrvatskoga naroda


Za osobne stavove dr. sc. Jokića oko Domovinskoga rata ilustrativno je pogledati rečenice iz njegove knjige na stranici 31. „In 1991, the Croatian parliament proclaimed independence from Yugoslavia, and later that year Croatian citizens voted in referendum to separate from Yugoslavia and to form the Republic of Croatia. These decisions were followed by a tragic war with the Yugoslav army…“. Naoko korektno, ali događajno i uzročno-posljedično posve pogrješno! Referendum o neovisnosti u Hrvatskoj održan je 19. svibnja 1991.; Sabor je proglasio hrvatsku samostalnost i počeo razdruživanje 26. lipnja 1991., a ono je okončano neovisnošću 8. listopada 1991. Krvavi je pak rat počeo ili kninskom balvanaškom revolucijom u kolovozu 1990., ili krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991. ili pokoljem hrvatskih policajaca u Borovu Selu 3. svibnja 1991., u svakom slučaju prije nego su se hrvatski građani izjasnili za državnu samostojnost. Posebno zabrinjava što je fino sugerirano da je naš referendum bio uzrok rata s JNA. Uočiti je i formulaciju „tragični rat“, a ne necivilizirana agresija.

Ovdje se ne će ulaziti u užasavajući napad na hrvatsku kulturu i identitet kroz predloženu lektiru, jer je u javnosti već objavljeno dovoljno argumenata. Umjesto hrvatskih klasika unesena su djela doista upitne kulturne i etičke vrijednosti. Neka doista na rubu skandala.

Posebno je upitno uplitanje „Građanskoga odgoja i obrazovanja“ u sustav. U Republici Hrvatskoj postoji, na temelju naše općeprihvaćen etike (u suštini kršćanske), jedan standard koji vlada na ovim prostorima još od vremena Austro-Ugarske monarhije. Taj standard komunistički napad na naše civilizacijske vrijednosti nije uspio srušiti. Naime Titovo „Snađi se druže“, iako prakticirano od vlastodržaca, nije upijeno u pore etike pučanstva. Predlagatelji reforme nisu dali primjere i opseg uvođenja takvog predmeta iz drugih zemalja, pogotovo ne iz onih s kojima dijelimo etičke vrijednosti. Nadalje, koji kadrovi bi ovaj ideološki zahvat izvodili?

Vođeni tradicionalnom snošljivošću, koja karakterizira ovu sredinu, možemo dopustiti da pojedini roditelji zatraže takav izborni predmet za svoju djecu. No postavljanje predmeta s jasnom pozicijom indoktrinacije, kao obavezatnoga, u srednju školu nije dopustivo. S jedne strane to je ideološki usmjeren korpus, a sa druge strane uzima vrijeme daleko vrjednijim edukacijskim sadržajima.


Zaključak


Dok je hrvatsko školstvo opterećeno stvarnim materijalnim problemima, pustolovina koja nije utemeljena na ozbiljnoj analizi stanja ne zaslužuje daljnje razmatranje. Nevjerojatan je ideološki postav Ekspertne skupine u kojoj nema stvarnih eksperata. Pitanje preuranjene izbornosti treba postaviti međunarodno afirmiranim hrvatskim stručnjacima. Upitna je zastupljenost generičkih znanja u odnosu na ishode obrazovanja. Hrvatska je imala kvalitetan obrazovni projekt, HNOS. Nigdje se to veliko postignuće međunarodno prepoznatljivih stručnjaka jasno ne spominje niti se trenutni tekst s njim uspoređuje. Vidljiv je ideološki pečat snaga koje odbacuju naše tradicijske etičke vrijednosti; njima ne smijemo prepustiti budućnost Republike Hrvatske. Iz svih navedenih razloga prijedlog reforme treba odbaciti.


prof. emer. dr. sc. Miroslav Furić/Vjera i Djela

Fizički odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu


[1] STEM je kratica od početnih slova engleskih riječi: Science (kojom se obuhvaćaju prirodoslovlje: priroda, priroda i društvo, biologija, kemija, fizika), Technology (tehnologija, informatika), Engineering (tehnički, inženjerstvo) and (i) Math (matematika). STEM se hrvatskom sklopu rabi za sve nastavne predmete koji nisu u društveno-humanističkom, odnosno umjetničkom području. Hrvatska kratica nije u uporabi među prirodoslovcima i tehničarima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

U Mostaru predstavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige

Objavljeno

na

Objavio

U okviru Tropletovih dana kulture 2018. u Mostaru HKZ Troplet organizirao je „Susret s autorom“ prilikom kojeg je prestavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige koje je objavio ove godine.

Knjiga “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)” je nastala na temelju arhivskih materijala mjesnih narodnih odbora koji su nađeni u podrumu općinske zgrade u Ljubuškom. Knjiga ”Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru)” ima 94 stranice, te uz predgovor sadrži popis pobijenih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca u 20. stoljeću.

Autor navodi da su „crkveni ljudi“ stradavali i drugim narodima u Europi u II, svjetskom ratu i poslije ali nigdje u toj mjeri kao Hrvati. U nacističkoj Njemačkoj 220; Istočnoj Njemačkoj 110; Slovenija 220; Poljska 187 svećenika; Slovačka 14; Mađarska “oko deset”; Albanija 67, a među Hrvatima ih je pobijeno blizu 700. Knjiga je napisana na engleskom jeziku i namijenjena svjetskoj javnosti a posebno onima koji proučavaju hrvatsku povijest ili/i dolaze na naše prostore pa se žele upoznati s hrvatskom prošlošću.

Treća knjiga koja je predstavljena zove se ”100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917.”, ima 214 stranica i govori o stradanju, mučenju i ubijanju tisuća zarobljenih pripadnika austrougarske vojske, Hrvata i Slovenaca, koje su zarobili Rusi a mučili srpski oficiri prisiljavajući ih da stupe u kraljevsku srpsku vojsku tijekom 1916. i 1917. godine.

Ovo je prva knjiga koja nakon 100 godina donosi interpelaciju koju je zastupnik Aleksandar Horvat podnio u Hrvatskom saboru.

U predstavljanju, pored autora, prof. dr. Ante Čuvala, sudjelovali su Anita Martinac, književnica; Hrvoje Mandić, povjesničar angažiran u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH i fra Mića Stojić, voditelj Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

-Razdoblje o kome ova knjiga govori je razdoblje golog preživljavnja u okrutnom totalitarnom režimu. Razdoblje je to koje nije dalo čovjeku niti da odžaluje svoje žrtve, niti da traži svoje poginule i ubijene. Na neki način i ova knjiga je spomenik tome vremenu i podnijetoj žrtvi – istaknula je književnica Anita Martinac govoreći o knjizi “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)”

Povjesničar Hrvoje Mandić govorio je o neistraženom razdoblju Prvog svjetskog rata i nedovoljno poznatom pokolju u Odesi.

– Dijelom zbog vremenskoga odmaka, a dijelom i zbog činjenice da su, za razliku od dva kasnija rata, bojišnice bile uglavnom u dalekim zemljama, tematika tog sukoba nije ni približno prisutna u javnosti kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. U Francuskoj, čak i u najmanjim selima, spomenik poginulima u I. svjetskom ratu neizostavan je dio lokalne baštine … – kazao je Mandić.

Miroslav Nikolić, predsjednik HKD ”Troplet”, rekao je kako ova organizacija ove godine ima brojna događanja povodom Tropletovih dana kulture.

-Započeli smo još 21. listopada hodočašćem na Bobovac u sklopu molitve za Domovinu, zatim smo imali različita događanja, sve danas do promocije ovih knjiga – rekao je Nikolić zahvaljujući autoru i predstavljačima.

M.J./Hrsvijet.net

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Marko Ljubić: Nevenka poziva na otpor zlu!

Objavljeno

na

Objavio

Foto – Dorian Stigler

U Društvu hrvatskih književnika, 13. studenog 2018. na Trgu bana Jelačića, je predstavljena nova knjiga gđe. Nevenke Nekić, hrvatske književnice, pod naslovom “S Udbonosni patuljak”, kojoj je urednica bila gđa. Marija Peakić-Mikuljan. Predstavljači su bili g. Marko Ljubić, hrvatski publicist i novinar i Javor Novak, hrvatski književnik i publicist, a moderatorica gđa. Lada Žigo, voditeljica tribina DHK.

Tekst izlaganja Marka Ljubića:

Ocjenjivati javno knjigu iz pozicije književnog kritičara, pokušavati ljudima čitateljima preporučiti ili zadati obveznu strukturu, pripadnost, svrstavanje po formama i oblicima književnog izričaja, nekako je meni oduvijek značilo svojevrsno okivanje onoga što je autor napisao i izrekao. A Nevenka Nekić i okovi ne idu zajedno. Jasno mi je da nije moguće bez bar donekle zadate strukture kritike objediniti književno stvaralaštvo,vrednovati ga, uspoređivati i na temelju toga prema nekim usporednicama preporučiti suvremenicima i onima iz budućnosti, ali, neugoda koju sam oduvijek osjećao vođen i legendom da su kritičari netalentirani kniževnici, koje počesto rukovodi svijest o nedostatku talenta pa onda i frustracija, kod mene je snažnija od  obveze poštivanja tih minimalnih pravila, pa ću o knjizi Neveke Nekić govoriti kao čitatelj bez imalo interesa za davnašnju i strukovnu standardizaciju. Ispričat ću svoju priču u Nevenkinoj priči  “S Udbonosni patuljak”, koju je kao urednica potpisala još jedna sjajna književnica, Marija Peakić Mikuljan.

Djelo “S Udbonosni patuljak” se može kvalificirati na različite načine, koliko čitatelja toliko načina, pri čemu će svaka od tih kvalifikacija imati svoje uporište. To je kratki, snažni politički triler, krim roman, politička novela ili historiografska novela- roman, a meni se kao političkom komentatoru aktualnih hrvatskih bespuća, ponajviše sviđa ideja, tu knjigu predstaviti kao snažnu, neobičnu, dijelom strastvenu, dijelom u prozi, dijelom u poeziji, političku kolumnu, koja se otima uredničkim stnadardima i priča autentičnu priču s prijelaza epoha, i koja, usprkos tome što zahvaća dio neposredne hrvatske i zagrebačke prošlosti, autentične junake zbog kojih će neki s razlogom ovo djelo nazvati roman s ključem, zapravo vrišteći ukazuje na zagrebačku i hrvatsku sadašnjost i prilično sigurno neposrednu sutrašnjicu.

Zato je uvodna prispodoba sa snom i patuljkom zapravo poziv svima nama na intelektualni nemir.

Nevenku je s druge strane i onako teško svrstavati, jer mnogi će reći da ljudi čak i fizički sliče na ono što govore i pogotovo da književnici sliče na svoje priče, stihove, simboliku i poruke. Nekako mi njena ova knjiga zato više možda nego i jedna druga koju je napisala sliči na Nevenku s naslovnica s onom njenom vjetrovitom ili bujnom, kako kome drago, frizurom, koja simbolizira nepokornost i strast osobe, koja, koliko god zračili milinom, toplinom, zrači i snagom nepokornosti i buntovništva, iz kojega ne treba očekivati potvrdu navika ili neki predvidljivi red.

Naime sve u ovoj knjizi ukazuje na otpor.

Nevenka uvodi čitatelja u svoju priču svojevrsnim proroštvom, nekom vrstom predskazanja, koristeći san, dajući svemu praiskonsku biblijsku dimenziju zapisa u čovjekovom životu, koji je kao u slučaju njezinog glavnog lika Stjepana, kome u prvim rečenicama ostavlja ime, zatim uvodi nadimak Kolibrić, koji u jednome kritičnom trenutku razvoja njegovoga života postaje nježan ali zloslutan Koli, da bi na samome kraju ponovo postao Stjepan – kad je manje više sve ispričano i sudbina mu zakucala na životna vrata. Snu s patuljkom, koji je također sudbonosan, a čitatelji mogu po volji i višeznačno, time i izravno kreativno kao svojevrsni suatori s punim pravom tumačiti i interpretirati simboliku patuljka u osobnim doživljajima i tumačenjima same priče, autorica daje suvremenoj priči klasičnu dimenziju, izabire tipične crno-bijele simbole bez straha od stereotipa, pa zlo smješta u crno, crne patuljkove oči, a crnom daje simboliku zla. Već ovdje, na ovome dijelu, pomalo se cijela priča može usporediti i sa slikom, pisanje s potezima kista, a riječi mogu ostati bez tona s puninom vizualnog osjeta. Teško je naime ne uočiti u cijeloj knjizi neku vrstu izražajne integriranosti, neku vrstu simboličke manifestacije slikarstva, poetike i pripovjedanja.

Autorica svome Kolibriću namjenjuje prilično jednostavnu sudbinu, čovjeka razapetog između slobode svoga duha kome je podređen njegov cijeli život, duhu Kolibrića pridaje elemente s jedne strane genijalnosti, vrcakvosti, socijalnosti i komunikativnosti, a s druge strane, upravo taj duh je posve zarobio njenoga glavnog junaka, oduzeo mu praiskonsku mogućnost emotivne emancipacije, ostavio ga bez obitelji i učinio posve sebičnim, zarobljenikom samoga sebe, pa je njegova sudbina zapečaćena upravo snagom njegovoga duha. I utoliko izložena crnom, očima patuljka i početnom predskazanju. Moglo bi se reći da je autorica, a ne znam točno zbog uvjerljivosti, koliko potaknuta stvarnim poznavanjem života svoga zaključanoga junaka, a koliko svojom pripovjedačkom imaginacijom, odlučila kazniti oholost, neumjerenost, svaku vrstu sebičnosti, samozadovoljstva i tako prolaznih vrjednota kojima smo svi počesto opčinjeni upravo danas više možda nego ikada, i zbog kojih se gotovo pretežito oko nas, bar u javnosti -praktično urušava svijet koji bismo izvan svake sumnje mi ovdje okupljeni, htjeli živjeti i koliko toliko poštovati njegove vrjednote.

Ne oduzima svome Kolibriću Nevenka ljudsku toplinu, njegovom duhu, dovitljivosti, genijalnim humoreskama i satiričnim doskočicama ostavlja toplu ljudsku narav, ali ispod te naravi, razvija se priča u kojoj se on susreće sa svakodnevnim prolaznicima, kao s neukim i posve običnim Matijom radeći na uglju, gdje na upečatljiv način Kolibrićevu umnu superiornost i umjetničku narav, suprotstvalja mudrosti neukog čovjeka, koja kao i san s patuljkom, obilježi praktično cijeli život glavnog junaka. Ali, kao podsvijest, koja nikada neće iskoračiti iz okova nadmoćnog duha koji Kolibriću daje prava na koja većina ljudi ne smije ni pomisliti.

Zbog te nadmoćnosti, Kolibrić je i zatvaran, smijao se Mogulu kako Nevenka naziva “najvećega među nama” do devedesete godine, a mnogima i danas, uvodeći u osebujan Kolibrićev lik zgodu s doskočicom – komentarom lova, kada Mogul slavodobitno pred postrojbom fotoreportera pozira uz sedamnaest ubijenih divljih veprova, a Kolibrić fotografiju pred isljednicima komentira – kao osamnaest svinja.

I brani se pogrješkom u brojanju.

Već tu, a i čitavim nizom detalja sličnoga značaja i simbolike, Nevenka Kolibriću daje tipičan karakter čovjeka koji će svoju umnu nadmoć i podređen joj karakter, koji se jednostavno ne će i ne može kontrolirati ni pred evidentnom opasnošću, a koji ga vrlo seriozno, koncizno ali i realno prati do samoga kraja. Sve za duh, pri čemu je to sve doslovno, od vlastite sigurnosti, do gubitka obitelji, Dunje koja ga voli u svakoj zgodi, pogotovo kad bi zapao u nevolje i ostao sam, te sina, koji ga nijemo pita – zašto si takav, i što je stariji sve je hladniji i nesigurniji uz tako velikoga i produhovljenoga oca.

Zato je ovo priča i o gubitku oca.

Zato bi se također priča o Kolibriću, na ovaj Nevenkin način mogla mirne duše gotovo u cjelini i vjerno preslikati na tolike aktualne priče i ljude, na živote koji nas okružuju, veličine, koje su ili proizveli Mogulovi nasljednici radi svojih namjera i otvorene destrukcije temeljnih ljudskih vrjednota u današnjoj Hrvatskoj, pri čemu su te veličine za razliku od Nevenkinog Kolibrića, prazne, neproduhovljene, pa ni nemaju ništa izuzev nasilja i virtualnosti kao zalog, za razliku od Kolibrića – ali u konačnici manje više završava i on kao i oni.

I to je po mom mišljenju najvrjednija kritika u ovoj knjizi.

Krtika samoljubivosti. Samoljubivosti koja nema ni oči, ni razum, ni mudrost, pa iako ima mogućnost i gledati i misliti i čuti mudre ljude kao neukog Matiju suputnika u jednome trenutku životnoga pada, ili prisjetiti se trčkaranja davnašnjoj baki u krilo po toplinu i savjet, nema im se snage ni integriteta predati, uvažiti ih pred svojom veličinom, komoditetom i nekom vrstom mesijanskoga izazova.

Zato je posve konzistentno započeti priču o Kolibriću snom i patuljkom, zato će točno s tim patuljkom Kolibrić završiti a priča ostati neispričana i kao prijeteća poruka kojoj posebnu i specifičnu simboliku daje Peđa, s crnom kravatom na ulaznim vratima dvorane na Krematoriju.

U tome vidim snažnu kritiku današnjega Zagreba, Hrvatske, koje, pričajući i živeći život Kolibrića, Nevenka snažno i strasno voli, ali ne dopušta da joj crne patuljkove oči ili svijest o zagrebačkoj ili hrvatskoj realnoj veličajnosti, blokiraju razum i praiskonsku ljudsku mudrost. Nevenka ne dopušta da Kolibrićeve “đurđe” postanu obrazac hrvatske žene, vodeći Kolibrića kroz život i preko “đurđa” kako je on nazivao prolaznice u svome hedonističkom poimanju života, od tuluma do tuluma. Nevenkina je žena Dunja ili Magda, tako malo prva, druga nešto više, a tako snažno prisutne u ovoj priči. Ukratko, tko god svijet gleda s ozemlja, tko nema perspektive recimo Projekta Velebit oko koga se trenutno okuplja jedna skupinica ljudi, koji dobro vide ljepotu, izazovnost ali i zloslutnost Gabičinih čvrstih grudi, dugih nogu i iskušenje užitka bez ljudske kontrole i svojevrsne obveznosti vrijednijem u ljudskom životu, jasno je kao dan da će mu na nekim vratima nadzirući ispraćaj, završetak, ali i svakodnevnicu do toga trenutka, stajati Peđa i smijuljiti se bolu, suzi i tihoj patnji Dunje i Ivana, ostavljene supruge i sina.

Ili ostavljenoga zavičaja, grada i zemlje Hrvatske.

Nevenka dramaturški snažno, pedagoški neumoljivo i autoritativno ukazuje na to ovom svojom pričom.

Jednostavnost forme kojom ona snažno, gotovo u svakom pasusu, u monologu, dijalozima koji ne guše razvoj priče, postiže dramaturšku napetost, otkriva tipično Nevenkin način pripovjedanja, koga se ne može izuzeti iz učiteljske naravi gotovo refleksnog autoriteta izgrađenoga godinama rada s djecom i mladim ljudima. Kombinacija stavova i pitanja, zapravo u svakoj mislenoj cjelini u knjizi, omogućuje gotovo uredan dijalog čitatelja, ne s njom, ne s junacima koji se smjenjuju u zgodama i događajima, nego sa samim sobom, pa čitanje postaje svojevrsna rasprava, pri čemu čitatelj ima neograničenu mogućnost sudjelovanja, zazuzimanja stavova i komentiranja odluka, poruka, pitanja. Taj pedagoški refleks u određenim elementima ima gotovo surovu snagu, pa Nevenka s lakoćom presjeca dvojbe oko opredjeljenja između zla i dobra, dajući likovima s one strane hrvatske kršćanske naravi često i vrlo groteskna obilježja, predstavljajući ih kao Kolibrić Mogula osamnaestom svinjom, ističući njihove trbušine, oči što vire iz sala, pri čemu ni u jednom trenutku ta obilježja fizičkoga izgleda nisu sama po sebi predmet izrugivanja ili kvalifikacije. Primjerice, Kolibrićev zatvorski cimer, sitni džepar i razbojnik, iako ima i trbušinu, nezgrapan je, krezub, ukratko kao tipičan razbojnik neugledan, nije oličenje zla, jer ga Nevenka uz sve to što ga pripada u tipičnoj kategorizaciji ljudi s one strane, izdvaja iz zla o kojemu ona piše, a koje predstavljaju, s jedne strane ogrezli likovi čija zapuštena tjelesa zapravo govore o izuzetku ljudskoga dostojanstva, a s druge strane, upravo zlu u toj kombinatorici daje i fizički privlačne dimenzije kao svojevrsnom iskušenju predstavljajući zgodnu  Gabicu i Peđu, pa i Klancira, njihovoga zlog pajdaša.

Dramaturška nit u cijeloj knjizi je vidljiva, što stilom, što sadržajem priče, što osobenošću likova koji se isprepliću, ali bez nepotrebnoga gomilanja važnosti i usmjeravanja pozornosti čitatelja na nevažne prolaznike i događaje. Prolaznicima, pogotovo predstavljajući zgode iz Kolibrićeva pokušaja naći posao nakon zatvora, hodočašćenje po kancelarijama, sve od reda sivim i tmurnim rupama kakve ne nude svijetlo i društvenost, te ljudskost po svojoj sivoj naravi, što Nevenka kratkim opisima tu i tamo ponekoga usputnoga detalja posve realno postiže i u vizualnoj dimenziji, autorica postiže poziv na realno preispitivanje današnjice, ponašanja ljudi koji bježe od bilo kakva rizika pružanja ruke neposlušnicima ili oponentima režima, ili intelektualno radoznalim suvremenicima, do prelaska na drugu stranu ulice, kako sveprisutne oči zla ne bi vidjele i – izazvale neugodna pitanja. Ti prolaznici su zapravo u ovoj knjizi snažna, gotovo bolna kritka današnjih Zagrepčana i Hrvata, koji usprkos tome što i vide, i znaju obilježja, i zla i dobra, što vide sve oko sebe, nemaju snage zastati i usprotiviti se novim mogulima. S naglaskom, da je ranijega Mogula zamjenio neki nepoznati i nepersonalizirani, ali ništa manje nazočan, dok su Golemi ili Svileni, gotovo pa vjerno oživljeni i preslikani u hrvatsku stvarnost. Točno kao u ovoj priči, u ovome političkom krimiću s dubokim poetskim sekvencama i slikarskom imaginacijom, simbolika koju vidimo, ali ju ne uvažavamo, događa se u našim životima i oko nas na svakome koraku.

Počevši od ovoga pomalo mitskog mjesta hrvatskog identiteta, Društva hrvatskih književnika, gdje predstavljamo Nevenkinu knjigu, nad kojim visi neki Peđa na vratima, koga ni ne moramo vidjeti, ali nema sumnje da čeka ili očekuje kremiranje. I sve čini da do njega dođe, a mi mu se nemamo snage oduprijeti ostajući u ilegali u svojoj domovini.

Nevenka inače postiže snagu izražaja koristeći često svima poznate simbole, pogotovo kad se radi o zloslutnim značenjima. Recimo, tri poljupca lažnoga brata i sestre, koji su odveli Kolibrića, prvo Koliju, zatim ga sahranili kao Stjepana, tipičan je simbol i predskazanje, gotovo uz rame patuljkovih crnih, zlih i oživljenih očiju. Istodobno, tri poljupca govore o snažnom karakteru autorice, koja ne dopušta nagađanje o svojim stavovima, odnosu prema svojim vrjednotama ili nazivlju iskustvenoga zla, kao što ih ne dopušta ni u jednome dijelu knjige, ali ni u cijelom svom književnom i javnom opusu.

Konačno, čitatelj će se u ovoj priči susresti s čitavim nizom autentičnih historigrafskih detalja, koje u svojoj autorskoj imaginaciji autorica ne slijedi doslovno, predpostavljajući čak i kronologiju živoj priči i čovjeku i ljudima oko njega, susresti će se s prigušenim i obezplemenjenim Zagrebom u liku tople žene Magde, koja je kao i Zagreb i Hrvatska čak i danas, živjela u sivim prostorima i poslušno glumila cijeli svoj život bezbojnog partijskog aparatčika čuvajući u limenoj kutijici priču o svojoj prošlosti duboko u svome stančiću, daleko od nadzora Tamo Gdje Treba kako Nevenka imenuje zgradu na Zrinjevcu, ukazujući pojmovima Zrinjevca i zloglasne zgrade na sveprisutni paradoks neposredne zagrebačke prošlosti; pohranjenu priču u kutijici kojoj su “osloboditelji” koji nam se i danas nameću kao sudbina i civilizacijski uzor, oduzeli njenu plemenitost, pa je tek u smrti postala ono što je bila po rođenju, odgoju i naslijedstvu – plemenita. Čitatelj će se susresti s nevjerojatno lijepim figurama, od kojih ću istaći opis tišine, tišinom trave u vodi, što na određenim mjestima teškom i zloslutnom razvoju događaja, pa i teškim i snažnim izrazima, daje ljepotu dostojnu kategorizacije književnosti –lijepom. Na kraju, ovu knjigu ne valja uspoređivati. Čak ni s prethodnim Nevenkinim knjigama, jer usporedbe i pokušaj svrstavanja po mom mišljenju, s jedne strane, oduzimaju Nevenki ono iskonsko što je upravo u ovoj priči izrekla, jer život, pa i poetika autora je kao rijeka, da parafraziram antičkog filozofa – nikada nećemo ući u istu rijeku. Zato vodu valja pustiti neka miluje i zapljuskuje svoje obale, a u ovoj knjizi valja potražiti još jednu, bar malčice novu Nevenku, nas same, naš Zagreb i Hrvatsku, a puna je pouka. Šteta bi ih bila propustiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari