Pratite nas

Kolumne

Teror duginih boja – 1. dio

Objavljeno

na

Mislim da u Hrvatskoj nema niti jedne jedine mentalno zdrave i razumne osobe koja se – barem intimno u sebi – ponekad ne upita:

Kud ide ovaj svijet? U kakvom to društvu živimo? Koje vrijednosti zastupamo? Što u stvari danas znači biti „napredan“, „suvremen“ i „progresivan“? Što je istinska sloboda pojedinca i gdje su njezine granice? Koje su to univerzalne vrijednosti do kojih držimo, koje priznajemo i prihvaćamo? Možemo li uopće opstati bez sustava vrijednosti i bez priznavanja univerzalnih zakona i načela (zadatosti koje postoje kao nepobitna i neupitna činjenica neovisno od naše volje i od toga prihvaćali ih mi ili ne)?

Dakako, s ovih nekoliko pitanja ni iz bliza se ne iscrpljuju sve dileme i prijepori koji nas dijele, pa ne rijetko dovode i u sukobe koji se u javnom i medijskom prostoru (pogotovu posljednjih godina) očituju u sve radikalnijoj formi, ali ona nas podsjećaju da postoje vrlo važne teme egzistencijalnog značaja oko kojih nismo u stanju postići minimum suglasja potreban ako ništa drugo, a ono barem za jedan suvisli, uljuđeni, civilizirani i argumentirani dijalog.

S nama svijet nije počeo a (nadajmo se) neće ni završiti. Nismo svemoćni niti sveznajući i to što se pokušavamo igrati boga ne znači da smo postali Bogovi. Od vremena od kad postoji kao razumno i smisleno biće, čovjek traga za idealnim modelom društvenih odnosa u kojemu bi pomirio vječitu težnju pojedinca za dominacijom i moći s interesima zajednice.

Idealnog društva nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti, ali čovjek je ipak uspio doći do kakvog-takvog stupnja razvoja pri čemu je (barem u najvećem dijelu današnjeg „razvijenog svijeta“) uspostavio minimum društvenih normi, etičkih i moralnih načela, te pisanih i nepisanih pravila i zakona koji mu omogućuju ono što nazivamo normalnim životom.

Danas je malo takvih koji bi se vratili, primjerice, u vrijeme robovlasničkog ili feudalnog društvenog uređenja, pa utoliko prije moramo biti svjesni činjenice da su ljudskom rodu trebala stoljeća da bi na temelju iskustva, promišljanja i naslijeđenih normi ponašanja konačno došao do spoznaje da se samo u harmoničnoj zajednici u kojoj se međusobno uvažavaju interesi i potrebe svih, može ostvariti slobodan i dostojanstven život svakog pojedinca.

Većina u slobodnim i demokratskim društvima ne smije tlačiti manjinu, niti joj bilo kakvom prisilom određivati granice slobode (osim primjenom zakona usvojenih po predviđenoj demokratskoj proceduri koji vrijede za sve članove zajednice podjednako), ali isto vrijedi i za manjinu koja ne može i ne smije većini nametati bilo kakve norme i pravila ponašanja.

Samo društva u kojima ovaj odnos između manjine i većine funkcionira na zadovoljavajući način (neovisno o tomu je li riječ o razlici u naciji, vjeri, rasi, ideologiji, svjetonazoru), stabilna su i demokratska i mogu se smatrati civilizacijski naprednim i progresivnim.

I pri svemu tomu, ne smijemo smetnuti s uma jednu prostu činjenicu: nema demokratskog i slobodnog društva u kojemu se ne poštiva volja većine kao obvezujuća kad su u pitanju temeljna načela općeg društvenog interesa (zakonitost i usvojene društvene norme). Većina je obvezna poštivati prava manjina, ali samo u okviru postojećih (demokratski usvojenih) pravila, odnosno, ako to ne narušava njezinu ravnopravnost.

Drugim riječima: većina sukladno demokratskoj proceduri i na legalan način (uvjetno rečeno) „nameće“ svoju volju manjini, ali manjina nikad, ni u najdemokratskijim društvima ne može svoju volju nametnuti većini. Manjina svoju vlast nad većinom može ostvariti samo manipulacijom ili prisilom, dakle, izvan demokratske procedure, jer ne postoji demokratski mehanizam koji bi joj to omogućavao na legalan, zakonit i društveno prihvatljiv način. Zakon brojeva, pri čemu se i u najdemokratskijim društvima na svijetu u svim tijelima vlasti odlučuje većinom glasova jedini je za sada poznati način za uspostavu demokratskog i parlamentarnog sustava i ljudski rod još uvijek nije pronašao ništa bolje i pravednije od toga.

Postoje, međutim, bitne društvene kategorije (poput morala, etike, svjetonazora) koje su predstavljale temelj društva i civilizacije prije nego su uobličene u bilo kakva pravila i zakone.

Ljudske zajednice oduvijek funkcioniraju na načelu spontanog izgrađivanja stanovitih društvenih i moralnih normi koje vremenom postaju općeprihvaćene i kao takve obvezujuće za sve članove. Tako se u društvima u konačnici formira ono što nazivamo svjetonazorom, javnim moralom, moralnim normama i etičkim kodeksom zajednice.

Svjetonazor, najkraće rečeno, predstavlja odnos pojedinca prema okolini, pri čemu on zauzima određeni „pogled na svijet“ i formira svoja stajališta i stavove prema ukupnoj zbilji i on je vrlo važan dio ljudske osobnosti i identiteta, ili onoga što zovemo habitusom ili integritetom ljudske osobe (koliko god neki pokušavali dokazati da to nije tako).

Budući da je čovjek po svojoj konstituciji (kako fizičkoj, tako i mentalnoj) ograničeno i nesavršeno biće, on nije i ne može biti mjera svih stvari, niti svoje spoznaje o vlastitom bitku može crpiti iz sebe sama. Jer, kad bi to bio slučaj, bilo bi toliko različitih moralnih i etičkih normi, običajnih zakona i svjetonazora koliko je ljudi na Zemlji. Kako pojedincu, tako i ljudskoj zajednici, dakle, neophodno je usvajanje univerzalnih načela koja imaju ulogu kohezivnog čimbenika u objedinjavanju onoga što na spontan način postaje općeprihvaćeno i u društvu prepoznatljivo kao prevlađujući svjetonazor (a iz čega opet proizlaze društveni i javni moral kao sastavnice određenog „pogleda na svijet“).

Prijeti li nam povratak u čopor?

Otac moderne filozofije povijesti, talijanski  filozof, povjesničar, estetičar, govornik, pravnik i sociolog Giambattista Vico (1668-1744.), smatrao je da (pojednostavljeno rečeno) ljudska civilizacija počiva na tri stupa: religiji, zajednici muškarca i žene i uspostavi kulta mrtvih.

Religija je čovjeku donijela sustav vrijednosti. Podučila ga je tomu da nije on mjera svih stvari i da iznad njega postoje neki viši i jači zakoni kojima se mora povinovati.

Giambattista Vico

Zajednica muža i žene imala je pak, ključnu ulogu u izdvajanju ljudskih jedinki iz čopora, a nastanak obitelji (dakle, rađanje potomstva u okviru te zajednice) značio je konačni prekid s ranijim primitivnim barbarskim načinom života u kojemu su incest, razvrat i nasilje bile sasvim uobičajene i normalne pojave.

 Poštovanje prema mrtvima imalo je također vrlo značajnu ulogu.

Prije svega, nakon što su počeli pokapati svoje pretke na određenim mjestima (uspostavljajući u isto vrijeme kult sjećanja i poštovanja prema njima), ljudi su napuštali dotadašnji nomadski način života i počeli se trajno zadržavati i naseljavati na tim područjima;počeli su također drugačije shvaćati sam misterij smrti i njegovati novi pogled na vlastitu prolaznost; u konačnici, bio je to veliki korak ka spoznaji posebne vrijednosti i značaja ljudskog života – kako onog ovozemaljskog, tako i zagrobnog, jer je sve to bilo praćeno i prihvaćanjem vjerovanja u neumrlost ljudske duše i život poslije smrti (u čemu je najvažniju ulogu opet imala religija).

Povijesni izvori govore da je svestrani filozof i mislilac Giambattista Vico (koji je, navodno, svoj vijek proživio asketski, u odricanju i siromaštvu, pa je vjerojatno stoga i uspio dosegnuti neke više spoznaje), bio izolirani genij i da nikad nije sreo mislioca koji bi mu bio ravan.

Vica se, naravno, može uvažavati ili ne, prihvaćati njegove teze ili ih odbaciti, ali ostaje činjenica da do danas (koliko je barem meni poznato – dopuštam da možda griješim) ni jedna grana koja se s bilo kojega aspekta bavi ljudskim bitkom i razvojem ljudske civilizacije (počevši od ontologije, preko filozofije do sociologije, socijalne psihologije, antropologije itd.), nije pobila njegove temeljne postavke vezano za spomenute stupove civilizacije i za njih našla vjerodostojne supstitute.

Dakle, ljudskom stvoru trebale su stotine tisuća godina da se izdvoji iz čopora istorodnih jedinki i kultivira usvajajući stanovite norme ponašanja i etičke i moralne zasade, te da na temelju njih stvori novu, civiliziranu zajednicu s društvenim redom i poretkom.

No, prijeti li nam danas propast civilizacije kakvu poznajemo i povratak u čopor?

Pitanje nije ni malo bezazleno i postavljeno je s razlogom, jer ono čemu teže LGBTIQ i slični pokreti i njihovi mentori, financijeri i podržavatelji, vodi upravo ka tomu – povratku u čopor!

Ovo je, nažalost, gorka istina s kojom se moramo suočiti – što prije to bolje.

Današnja Europa je u velikom dijelu odbacila Boga (samim time što zanemaruje svoje kršćanske korijene i promovira način života koji je u potpunom neskladu s tim naukom – iako su u njoj kršćani u značajnoj većini u odnosu na ostale religije), zajednica muškarca i žene (brak, obitelj) ugroženija je nego ikad (usprkos svim mogućim normativnim „zaštitama“ koje formalno uživa), a i poštovanje prema mrtvima se ne rijetko prakticira selektivno (ovisno o tomu kojem ideološkom svjetonazoru ili društvenoj skupini su jedinke za života pripadale) i sa sve manje poštovanja i pijeteta.

Mogli bismo čak reći da u takvom sustavu ljudski život baš i nije na nekoj posebnoj cijeni – pa što bi se onda obitelji, humanim odnosima među spolovima, nerođenoj djeci i mrtvima poklanjala neka posebna pozornost?

U cjelini gledano, u današnjoj „suvremenoj“ (zapadnoj) Europi svjedoci smo posvemašnje relativizacije temeljnih postulata na kojima počiva naša civilizacije i sve to čini se sa zastrašujućom lakoćom i ravnodušnošću koja užasava!

Ne priznaju se prirodne, urođene razlike među spolovima koje oduvijek postoje, a rodovi se svode na razinu „društvenog konstrukta“!?

Tako ispada da su prirodne različitosti uvjetovane rođenjem (muško/žensko) izmišljotina konzervativaca i produkt njihovog pogrešnog odgoja djece!? Zar nisu tvrdnje kako roditelji unaprijed utječu na djecu (u smislu njihovog rodnog određenja) time što im oblače odjeću određenih boja i kupuju igračke namijenjene jednom ili drugom spolu, u najmanju ruku stupidne i imbecilne? Upravo u istoj mjeri u kojoj je izvan pameti nametati bilo komu način odijevanja djece i njihovog odgoja – jer to pravo po ljudskim i Božjim zakonima pripada prije i iznad svega biološkim roditeljima.

U ime nekog tobožnjeg „progresa“ nameće se rodna  ideologija kao apsolut ka kojemu se mora težiti radi postizanja neke tobožnje imaginarne društvene „pravde“ i ostvarivanja „manjinskih“ i „ljudskih“ prava!?

Od kad su to seksualne sklonosti i po kojem kriteriju uvrštene u„ljudska i manjinska prava“ – na to pitanje nema odgovora.

I zašto bi samo spomenute skupine uživale ekskluzivno pravo da se njihove sklonosti proglase „ljudskim i manjinskim pravima“? Kako da to ne vrijedi i za druge „manjinske“ skupine (male, debele, ćelave ili ružne, hendikepirane, seksualno frustrirane koji su kao takvi odbačeni i nemaju partnere, za ostavljene, rastavljene, iskompleksirane i sl.)?

Postavljaju se i logična i neizbježna pitanja:

Koja to društvena skupina svoju punu slobodu, emancipaciju i ljudska prava ne može ostvariti u okviru univerzalnih načela koja su propisana međunarodnim aktima o pravima čovjeka i građanina? Zašto se javljaju posebne interesne skupine koje za sebe žele ekskluzivan položaj u društvu i poseban, zaštićen i privilegiran status i to na temelju prava koja im ni po čemu ne pripadaju?

Koja je svrha poništavanja roda, kao date prirodne činjenice koja proistječe iz spola i drugih značajki  što ih neovisno od svoje volje dobivamo rođenjem i na koje nismo u stanju u bilo kojem smislu utjecati?

Mogu li izuzeci, dakle, oni s kojima se priroda na bilo koji način „poigrala“ postati norma kojoj  će se svijet prilagođavati tako da se odrekne svih do tada usvojenih univerzalnih vrednota i načela?

Ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo kako je posrijedi IDEOLOGIJA, DESTRUKTIVNA RUŠILAČKA IDEOLOGIJA, JER RODNA IDEOLOGIJA USMJERENA JE NA DEKONSTRUKCIJU OPĆEPRIHVAĆENIH MORALNIH NORMI I NAČELA, A TIME I NA DESTRUKCIJU CIVILIZACIJE KAKVU POZNAJEMO.

Negiraju se antropološke, biološke i medicinske činjenice kao i temeljne postavke ljudske psihologije, a da se pri svemu tomu ne razmišlja o posljedicama. U ruke kojekakvih liječničkih asocijacija daje se moć da one svojim odlukama presuđuju što jeste a što nije bolest i da se tako poništavaju i derogiraju sva dosadašnja znanstvena postignuća na ovim poljima.

Istaknuti članovi raznih LGBTIQ pokreta i udruga (za koje se ustvari ne zna koga uistinu zastupaju i koliko članova uopće stoji iza njih) svojom agresivnom retorikom i još agresivnijim ponašanjem na ulicama naših gradova nastoje zatvoriti usta svakomu tko pokuša iznijeti drugačije mišljenje ili stav po tom pitanju, a sve se odvija uz veliku potporu i naklonost medija.

Masha Gessen iskreno kaže: „Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca…brak i obitelj treba demontirati“

Ikona današnjeg međunarodnog LGBTIQ pokreta, Masha Gessen, primjerice, usvojim javnim istupima na agresivan način najavljuje destrukciju braka kao zajednice muškarca i žene i otvoreno govori da je to jedan od ciljeva njezinog pokreta.

Riječ je o osobi koja živi u lezbijskoj vezi sa ženom koja je rodila dijete čiji je biološki otac njezin (Mashin) brat, a taj je opet u seksualnoj vezi s drugim partnerima. Ni sami partneri iz tog kruga ne znaju koliko osoba je uključeno u stalne ili povremene seksualne odnose koje održavaju. Na pitanje novinara kako će se pravno regulirati status između više partnera u takvoj zajednici – posebice s obzirom na djecu, Masha lakonski odgovara kako je to „problem države“, a ne njezin!?

Dakle, prepušta se državi i društvu da se nose s posljedicama krajnje neodgovornog ponašanja pojedinaca, dok se sudbina djece u takvim vezama niti ne spominje (prije svega s obzirom na njihov psihofizički razvoj i strukturu ličnosti u tom krugu (čoporu) u kojemu neće znati tko su im roditelji niti jesu li i u kakvoj biološkoj vezi s ostalim članovima te „zajednice“).

Uzme li se u obzir da je kod homoseksualnih, lezbijskih, biseksualnih, transseksualnih i queer osoba izmjena partnera prije pravilo nego izuzetak, krug onih koji su (posredno ili neposredno) uključeni u međusobne intimne veze progresivno raste, pa je sasvim na mjestu zapitati se i kakav utjecaj to ima na širenje spolnih zaraznih bolesti (prije svega AIDS-a za kojega je odavno utvrđeno da se prenosi uglavnom seksualnim odnosom, pri čemu su homoseksualci najrizičnija skupina), a da ne govorimo o moralnim i etičkim normama koje se na ovaj način odbacuju i drastično krše, što ne može ostati bez ozbiljnih implikacija, kako za zajednicu, tako i pojedince uključene u takvu vrstu veza, pogotovu djecu i njihov psihofizički razvoj.

Što se doista krije iza tobožnje borbe za prava LGBTIQ , sama je Masha Gessen izrekla 2016. godine u jednoj jedinoj rečenici koja glasi:

„Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno obitelj, treba – demontirati i ona ne treba dalje postojati u klasičnom obliku.“

Sve je kristalno jasno i svaki komentar suvišan.

„Ugrožena“ LGBTIQ populacija na jednom od svojih marševa ulicama i trgovima Zagreba

Treba li podsjećati da su na najvećem udaru LGBTIQ revolucije zemlje u kojima pretežito živi kršćanska populacija (a Hrvatska je jedna od takvih zemalja)?

Kako se propagiranje istospolnih zajednica – uz nastojanja da im se osigura i posvajanje djece – i legaliziranje raznih drugih oblika seksualnih perverzija uklapaju, primjerice, u mjere koje se pokušavaju donijeti vezano za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske? Kad se razbiju brak i obitelj, što od društvenih vrijednosti uopće ostaje?

 Samo su oni dobri – svi su ostali „nazadni“

Svjedoci smo također još jednog društvenog fenomena koji je itekako zamjetan i kod nas u Hrvatskoj. Genderisti svoju propagandu među ostalim, temelje na crno-bijeloj slici svijeta, u kojemu idealiziraju sami sebe, a sve druge ocrnjuju. Tako se njihove zajednice prikazuju kao primjeri međusobnog poštovanja, uvažavanja, bezgranične i čiste ljubavi, razumijevanja i harmonije u svakom pogledu. Kod njih nema svađa, tuča, mržnje, nasilja, prijevara, kao u „većini“ ovih naših (heteroseksualnih) zajednica. Jednom riječju, tamo vlada posvemašnja idila i tako je sve lijepo i krasno da čovjek gotovo poželi dati im na usvajanje vlastito dijete (ili oni barem tako misle).

Na drugoj strani, ove naše klasične („zaostale“, „primitivne“, „banalne“, „pećinske“, „konzervativne“, „prevaziđene“, „talibanske“, „ognjištarske“, „plemenske“) obiteljske zajednice proistekle iz braka, predstavljene su kao sušta suprotnost. To su (po njima) zajednice u kojima vladaju nesnošljivost i mržnja među partnerima, one su obilježene svakovrsnim nasiljem, lažima i bračnim nevjerama, dvoličnošću, moralnom hipokrizijom, malograđanštinom i primitivizmom. I, dakako, u takvim zajednicama su djeca nesretna i ne mogu izrasti u normalne ljude, što je jedna od nametnutih teza kojom se poručuje kako su one druge (njihove – gender) zajednice upravo pravi milje za odgoj i odrastanje svakog djeteta.

Djeca su u biti, ne bez razloga, jedna od glavnih točki prijepora u ovoj teškoj borbi između dva oprečna pogleda na svijet i to je posljednja crta obrane obitelji kakvu imamo i poznajemo. Oni koji misle da imaju veće pravo odgajati djecu u svojim istospolnim (ili kakvim već sve) zajednicama nego biološki roditelji, vode bitku za djecu, ne bez razloga, jer djeca su temelj obitelji. Obitelj u punom smislu riječi nastaje tek rađanjem djece. Pravom na usvajanje (tuđe) djece, oni bi postigli svoj temeljni cilj: razaranje obitelji.

Još jedno pitanje ostaje „visiti u zraku“, a to je: zašto se genderisti na svu silu i sve mile načine nastoje ugurati u instituciju braka, kad ga ionako smatraju štetnim, zastarjelim, prevaziđenim, promašenim i nepotrebnim i kad misle da je to najgora moguća zajednica za odgoj djece, institucija bez svrhe i smisla?

Odgovor je samo jedan:

zato da bi se institucija braka i obitelji razbila, baš onako kako to jasno kaže i Masha Gessen.

Nisu li, uostalom i pokušaji da se i na razno-razne druge načine relativizira i destruira ljudska priroda dio iste sotonske zamisli kojom je vođena današnja gender ideologija?

Što reći na ideje da se kao normalno prihvati „iznajmljivanje“ maternica, pri čemu žena po narudžbi rađa dijete za bilo koga, tko tu „uslugu“ plati!?

Kako shvatiti i prihvatiti činjenicu da se pojedini homoseksualni i lezbijski parovi „ukrštaju“ tako da žene i muškarci iz tih veza međusobno začinju djecu koja nastavljaju život u istospolnim zajednicama ili čak u zajednicama gdje postoji tko zna koliko još „partnera“ – osoba razno-raznih seksualnih sklonosti i orijentacija koje u tom čoporu seksualno opće kad, kako i s kime im se prohtije?

Kako prihvatiti činjenicu da se time otvaraju vrata bezbrojnim mogućnostima i kombinacijama: primjerice, da se djeca rađaju u zajednicama u kojima žive u isto vrijeme homoseksualci, biseksualci, lezbijke, transseksualci ili pripadnici bilo koje druge seksualne „manjine“?

Kako će se osjećati biće koje se rađa ili odrasta u takvoj zajednici (ono koje se rodilo po „narudžbi“, ne zna za biološke roditelje ili je nastalo u potpuno nejasnim okolnostima u kojima nije razvidno u kakvim je krvnim vezama s drugim njezinim stalnim ili povremenim članovima) i kakve će to sve POSLJEDICE IMATI PO NJEGOVU STRUKTURU LIČNOSTI, PSIHOLOGIJU I IDENTITET?

Očito da to onima koji se prema ovim pitanjima odnose krajnje neodgovorno, vođeni samo svojim seksualnim prohtjevima, nije bitno – u protivnom ne bi činili ono što čine.

Imamo „banke sperme“ i ženskih jajnih stanica, postoji mogućnost „iznajmljivanja ženskih maternica“, u nekim zemljama imamo (već) gotovo ustaljenu praksu „naručivanja“ djece, obećavaju nam da će se u budućnosti moći birati profil djeteta koje se želi imati (po uzoru na Einsteina ili kojeg drugog genijalca), tu je i kloniranje (kao „dokaz“ kako čovjek može biti „bog“), govori se o križanju ljudskih i životinjskih gena…jednom riječju, sve je spremno za PROPAST.

Danas se više ne moramo pitati: kud ide ovaj svijet, nego: pristajemo li na to?

Iza idilične, romantične slike sa zastavom duginih boja (duga nije slučajno odabrana!), krije se rušilačka ideologija – rodna ideologija (genderizam) koja društvu pod krinkom slobode i jednakosti nameće seksualne „modernizme“. Homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transseksualci samo su prvi ešalon iza kojega stupaju bolesnici i manijaci svih vrsta i boja (od queer osoba, preko pedofila, do zoofila, nekrofila i drugih) i to se nikako ne smije izgubiti iz vida. Također, treba znati kako je feministički pokret udarna snaga gender ideologije. U okviru radikalnog feminističkog pokreta koji se obično naziva i „feminizam trećega vala“ (koji započinje od kraja 80-ih godina XX stoljeća) oblikovala se posebno militantna struja: Genderfeminism (Rodni feminizam) koji nastoji eliminirati rodne uloge u društvu.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari