Pratite nas

Kolumne

Teror duginih boja – 1. dio

Objavljeno

na

Mislim da u Hrvatskoj nema niti jedne jedine mentalno zdrave i razumne osobe koja se – barem intimno u sebi – ponekad ne upita:

Kud ide ovaj svijet? U kakvom to društvu živimo? Koje vrijednosti zastupamo? Što u stvari danas znači biti „napredan“, „suvremen“ i „progresivan“? Što je istinska sloboda pojedinca i gdje su njezine granice? Koje su to univerzalne vrijednosti do kojih držimo, koje priznajemo i prihvaćamo? Možemo li uopće opstati bez sustava vrijednosti i bez priznavanja univerzalnih zakona i načela (zadatosti koje postoje kao nepobitna i neupitna činjenica neovisno od naše volje i od toga prihvaćali ih mi ili ne)?

Dakako, s ovih nekoliko pitanja ni iz bliza se ne iscrpljuju sve dileme i prijepori koji nas dijele, pa ne rijetko dovode i u sukobe koji se u javnom i medijskom prostoru (pogotovu posljednjih godina) očituju u sve radikalnijoj formi, ali ona nas podsjećaju da postoje vrlo važne teme egzistencijalnog značaja oko kojih nismo u stanju postići minimum suglasja potreban ako ništa drugo, a ono barem za jedan suvisli, uljuđeni, civilizirani i argumentirani dijalog.

S nama svijet nije počeo a (nadajmo se) neće ni završiti. Nismo svemoćni niti sveznajući i to što se pokušavamo igrati boga ne znači da smo postali Bogovi. Od vremena od kad postoji kao razumno i smisleno biće, čovjek traga za idealnim modelom društvenih odnosa u kojemu bi pomirio vječitu težnju pojedinca za dominacijom i moći s interesima zajednice.

Idealnog društva nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti, ali čovjek je ipak uspio doći do kakvog-takvog stupnja razvoja pri čemu je (barem u najvećem dijelu današnjeg „razvijenog svijeta“) uspostavio minimum društvenih normi, etičkih i moralnih načela, te pisanih i nepisanih pravila i zakona koji mu omogućuju ono što nazivamo normalnim životom.

Danas je malo takvih koji bi se vratili, primjerice, u vrijeme robovlasničkog ili feudalnog društvenog uređenja, pa utoliko prije moramo biti svjesni činjenice da su ljudskom rodu trebala stoljeća da bi na temelju iskustva, promišljanja i naslijeđenih normi ponašanja konačno došao do spoznaje da se samo u harmoničnoj zajednici u kojoj se međusobno uvažavaju interesi i potrebe svih, može ostvariti slobodan i dostojanstven život svakog pojedinca.

Većina u slobodnim i demokratskim društvima ne smije tlačiti manjinu, niti joj bilo kakvom prisilom određivati granice slobode (osim primjenom zakona usvojenih po predviđenoj demokratskoj proceduri koji vrijede za sve članove zajednice podjednako), ali isto vrijedi i za manjinu koja ne može i ne smije većini nametati bilo kakve norme i pravila ponašanja.

Samo društva u kojima ovaj odnos između manjine i većine funkcionira na zadovoljavajući način (neovisno o tomu je li riječ o razlici u naciji, vjeri, rasi, ideologiji, svjetonazoru), stabilna su i demokratska i mogu se smatrati civilizacijski naprednim i progresivnim.

I pri svemu tomu, ne smijemo smetnuti s uma jednu prostu činjenicu: nema demokratskog i slobodnog društva u kojemu se ne poštiva volja većine kao obvezujuća kad su u pitanju temeljna načela općeg društvenog interesa (zakonitost i usvojene društvene norme). Većina je obvezna poštivati prava manjina, ali samo u okviru postojećih (demokratski usvojenih) pravila, odnosno, ako to ne narušava njezinu ravnopravnost.

Drugim riječima: većina sukladno demokratskoj proceduri i na legalan način (uvjetno rečeno) „nameće“ svoju volju manjini, ali manjina nikad, ni u najdemokratskijim društvima ne može svoju volju nametnuti većini. Manjina svoju vlast nad većinom može ostvariti samo manipulacijom ili prisilom, dakle, izvan demokratske procedure, jer ne postoji demokratski mehanizam koji bi joj to omogućavao na legalan, zakonit i društveno prihvatljiv način. Zakon brojeva, pri čemu se i u najdemokratskijim društvima na svijetu u svim tijelima vlasti odlučuje većinom glasova jedini je za sada poznati način za uspostavu demokratskog i parlamentarnog sustava i ljudski rod još uvijek nije pronašao ništa bolje i pravednije od toga.

Postoje, međutim, bitne društvene kategorije (poput morala, etike, svjetonazora) koje su predstavljale temelj društva i civilizacije prije nego su uobličene u bilo kakva pravila i zakone.

Ljudske zajednice oduvijek funkcioniraju na načelu spontanog izgrađivanja stanovitih društvenih i moralnih normi koje vremenom postaju općeprihvaćene i kao takve obvezujuće za sve članove. Tako se u društvima u konačnici formira ono što nazivamo svjetonazorom, javnim moralom, moralnim normama i etičkim kodeksom zajednice.

Svjetonazor, najkraće rečeno, predstavlja odnos pojedinca prema okolini, pri čemu on zauzima određeni „pogled na svijet“ i formira svoja stajališta i stavove prema ukupnoj zbilji i on je vrlo važan dio ljudske osobnosti i identiteta, ili onoga što zovemo habitusom ili integritetom ljudske osobe (koliko god neki pokušavali dokazati da to nije tako).

Budući da je čovjek po svojoj konstituciji (kako fizičkoj, tako i mentalnoj) ograničeno i nesavršeno biće, on nije i ne može biti mjera svih stvari, niti svoje spoznaje o vlastitom bitku može crpiti iz sebe sama. Jer, kad bi to bio slučaj, bilo bi toliko različitih moralnih i etičkih normi, običajnih zakona i svjetonazora koliko je ljudi na Zemlji. Kako pojedincu, tako i ljudskoj zajednici, dakle, neophodno je usvajanje univerzalnih načela koja imaju ulogu kohezivnog čimbenika u objedinjavanju onoga što na spontan način postaje općeprihvaćeno i u društvu prepoznatljivo kao prevlađujući svjetonazor (a iz čega opet proizlaze društveni i javni moral kao sastavnice određenog „pogleda na svijet“).

Prijeti li nam povratak u čopor?

Otac moderne filozofije povijesti, talijanski  filozof, povjesničar, estetičar, govornik, pravnik i sociolog Giambattista Vico (1668-1744.), smatrao je da (pojednostavljeno rečeno) ljudska civilizacija počiva na tri stupa: religiji, zajednici muškarca i žene i uspostavi kulta mrtvih.

Religija je čovjeku donijela sustav vrijednosti. Podučila ga je tomu da nije on mjera svih stvari i da iznad njega postoje neki viši i jači zakoni kojima se mora povinovati.

Giambattista Vico

Zajednica muža i žene imala je pak, ključnu ulogu u izdvajanju ljudskih jedinki iz čopora, a nastanak obitelji (dakle, rađanje potomstva u okviru te zajednice) značio je konačni prekid s ranijim primitivnim barbarskim načinom života u kojemu su incest, razvrat i nasilje bile sasvim uobičajene i normalne pojave.

 Poštovanje prema mrtvima imalo je također vrlo značajnu ulogu.

Prije svega, nakon što su počeli pokapati svoje pretke na određenim mjestima (uspostavljajući u isto vrijeme kult sjećanja i poštovanja prema njima), ljudi su napuštali dotadašnji nomadski način života i počeli se trajno zadržavati i naseljavati na tim područjima;počeli su također drugačije shvaćati sam misterij smrti i njegovati novi pogled na vlastitu prolaznost; u konačnici, bio je to veliki korak ka spoznaji posebne vrijednosti i značaja ljudskog života – kako onog ovozemaljskog, tako i zagrobnog, jer je sve to bilo praćeno i prihvaćanjem vjerovanja u neumrlost ljudske duše i život poslije smrti (u čemu je najvažniju ulogu opet imala religija).

Povijesni izvori govore da je svestrani filozof i mislilac Giambattista Vico (koji je, navodno, svoj vijek proživio asketski, u odricanju i siromaštvu, pa je vjerojatno stoga i uspio dosegnuti neke više spoznaje), bio izolirani genij i da nikad nije sreo mislioca koji bi mu bio ravan.

Vica se, naravno, može uvažavati ili ne, prihvaćati njegove teze ili ih odbaciti, ali ostaje činjenica da do danas (koliko je barem meni poznato – dopuštam da možda griješim) ni jedna grana koja se s bilo kojega aspekta bavi ljudskim bitkom i razvojem ljudske civilizacije (počevši od ontologije, preko filozofije do sociologije, socijalne psihologije, antropologije itd.), nije pobila njegove temeljne postavke vezano za spomenute stupove civilizacije i za njih našla vjerodostojne supstitute.

Dakle, ljudskom stvoru trebale su stotine tisuća godina da se izdvoji iz čopora istorodnih jedinki i kultivira usvajajući stanovite norme ponašanja i etičke i moralne zasade, te da na temelju njih stvori novu, civiliziranu zajednicu s društvenim redom i poretkom.

No, prijeti li nam danas propast civilizacije kakvu poznajemo i povratak u čopor?

Pitanje nije ni malo bezazleno i postavljeno je s razlogom, jer ono čemu teže LGBTIQ i slični pokreti i njihovi mentori, financijeri i podržavatelji, vodi upravo ka tomu – povratku u čopor!

Ovo je, nažalost, gorka istina s kojom se moramo suočiti – što prije to bolje.

Današnja Europa je u velikom dijelu odbacila Boga (samim time što zanemaruje svoje kršćanske korijene i promovira način života koji je u potpunom neskladu s tim naukom – iako su u njoj kršćani u značajnoj većini u odnosu na ostale religije), zajednica muškarca i žene (brak, obitelj) ugroženija je nego ikad (usprkos svim mogućim normativnim „zaštitama“ koje formalno uživa), a i poštovanje prema mrtvima se ne rijetko prakticira selektivno (ovisno o tomu kojem ideološkom svjetonazoru ili društvenoj skupini su jedinke za života pripadale) i sa sve manje poštovanja i pijeteta.

Mogli bismo čak reći da u takvom sustavu ljudski život baš i nije na nekoj posebnoj cijeni – pa što bi se onda obitelji, humanim odnosima među spolovima, nerođenoj djeci i mrtvima poklanjala neka posebna pozornost?

U cjelini gledano, u današnjoj „suvremenoj“ (zapadnoj) Europi svjedoci smo posvemašnje relativizacije temeljnih postulata na kojima počiva naša civilizacije i sve to čini se sa zastrašujućom lakoćom i ravnodušnošću koja užasava!

Ne priznaju se prirodne, urođene razlike među spolovima koje oduvijek postoje, a rodovi se svode na razinu „društvenog konstrukta“!?

Tako ispada da su prirodne različitosti uvjetovane rođenjem (muško/žensko) izmišljotina konzervativaca i produkt njihovog pogrešnog odgoja djece!? Zar nisu tvrdnje kako roditelji unaprijed utječu na djecu (u smislu njihovog rodnog određenja) time što im oblače odjeću određenih boja i kupuju igračke namijenjene jednom ili drugom spolu, u najmanju ruku stupidne i imbecilne? Upravo u istoj mjeri u kojoj je izvan pameti nametati bilo komu način odijevanja djece i njihovog odgoja – jer to pravo po ljudskim i Božjim zakonima pripada prije i iznad svega biološkim roditeljima.

U ime nekog tobožnjeg „progresa“ nameće se rodna  ideologija kao apsolut ka kojemu se mora težiti radi postizanja neke tobožnje imaginarne društvene „pravde“ i ostvarivanja „manjinskih“ i „ljudskih“ prava!?

Od kad su to seksualne sklonosti i po kojem kriteriju uvrštene u„ljudska i manjinska prava“ – na to pitanje nema odgovora.

I zašto bi samo spomenute skupine uživale ekskluzivno pravo da se njihove sklonosti proglase „ljudskim i manjinskim pravima“? Kako da to ne vrijedi i za druge „manjinske“ skupine (male, debele, ćelave ili ružne, hendikepirane, seksualno frustrirane koji su kao takvi odbačeni i nemaju partnere, za ostavljene, rastavljene, iskompleksirane i sl.)?

Postavljaju se i logična i neizbježna pitanja:

Koja to društvena skupina svoju punu slobodu, emancipaciju i ljudska prava ne može ostvariti u okviru univerzalnih načela koja su propisana međunarodnim aktima o pravima čovjeka i građanina? Zašto se javljaju posebne interesne skupine koje za sebe žele ekskluzivan položaj u društvu i poseban, zaštićen i privilegiran status i to na temelju prava koja im ni po čemu ne pripadaju?

Koja je svrha poništavanja roda, kao date prirodne činjenice koja proistječe iz spola i drugih značajki  što ih neovisno od svoje volje dobivamo rođenjem i na koje nismo u stanju u bilo kojem smislu utjecati?

Mogu li izuzeci, dakle, oni s kojima se priroda na bilo koji način „poigrala“ postati norma kojoj  će se svijet prilagođavati tako da se odrekne svih do tada usvojenih univerzalnih vrednota i načela?

Ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo kako je posrijedi IDEOLOGIJA, DESTRUKTIVNA RUŠILAČKA IDEOLOGIJA, JER RODNA IDEOLOGIJA USMJERENA JE NA DEKONSTRUKCIJU OPĆEPRIHVAĆENIH MORALNIH NORMI I NAČELA, A TIME I NA DESTRUKCIJU CIVILIZACIJE KAKVU POZNAJEMO.

Negiraju se antropološke, biološke i medicinske činjenice kao i temeljne postavke ljudske psihologije, a da se pri svemu tomu ne razmišlja o posljedicama. U ruke kojekakvih liječničkih asocijacija daje se moć da one svojim odlukama presuđuju što jeste a što nije bolest i da se tako poništavaju i derogiraju sva dosadašnja znanstvena postignuća na ovim poljima.

Istaknuti članovi raznih LGBTIQ pokreta i udruga (za koje se ustvari ne zna koga uistinu zastupaju i koliko članova uopće stoji iza njih) svojom agresivnom retorikom i još agresivnijim ponašanjem na ulicama naših gradova nastoje zatvoriti usta svakomu tko pokuša iznijeti drugačije mišljenje ili stav po tom pitanju, a sve se odvija uz veliku potporu i naklonost medija.

Masha Gessen iskreno kaže: „Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca…brak i obitelj treba demontirati“

Ikona današnjeg međunarodnog LGBTIQ pokreta, Masha Gessen, primjerice, usvojim javnim istupima na agresivan način najavljuje destrukciju braka kao zajednice muškarca i žene i otvoreno govori da je to jedan od ciljeva njezinog pokreta.

Riječ je o osobi koja živi u lezbijskoj vezi sa ženom koja je rodila dijete čiji je biološki otac njezin (Mashin) brat, a taj je opet u seksualnoj vezi s drugim partnerima. Ni sami partneri iz tog kruga ne znaju koliko osoba je uključeno u stalne ili povremene seksualne odnose koje održavaju. Na pitanje novinara kako će se pravno regulirati status između više partnera u takvoj zajednici – posebice s obzirom na djecu, Masha lakonski odgovara kako je to „problem države“, a ne njezin!?

Dakle, prepušta se državi i društvu da se nose s posljedicama krajnje neodgovornog ponašanja pojedinaca, dok se sudbina djece u takvim vezama niti ne spominje (prije svega s obzirom na njihov psihofizički razvoj i strukturu ličnosti u tom krugu (čoporu) u kojemu neće znati tko su im roditelji niti jesu li i u kakvoj biološkoj vezi s ostalim članovima te „zajednice“).

Uzme li se u obzir da je kod homoseksualnih, lezbijskih, biseksualnih, transseksualnih i queer osoba izmjena partnera prije pravilo nego izuzetak, krug onih koji su (posredno ili neposredno) uključeni u međusobne intimne veze progresivno raste, pa je sasvim na mjestu zapitati se i kakav utjecaj to ima na širenje spolnih zaraznih bolesti (prije svega AIDS-a za kojega je odavno utvrđeno da se prenosi uglavnom seksualnim odnosom, pri čemu su homoseksualci najrizičnija skupina), a da ne govorimo o moralnim i etičkim normama koje se na ovaj način odbacuju i drastično krše, što ne može ostati bez ozbiljnih implikacija, kako za zajednicu, tako i pojedince uključene u takvu vrstu veza, pogotovu djecu i njihov psihofizički razvoj.

Što se doista krije iza tobožnje borbe za prava LGBTIQ , sama je Masha Gessen izrekla 2016. godine u jednoj jedinoj rečenici koja glasi:

„Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno obitelj, treba – demontirati i ona ne treba dalje postojati u klasičnom obliku.“

Sve je kristalno jasno i svaki komentar suvišan.

„Ugrožena“ LGBTIQ populacija na jednom od svojih marševa ulicama i trgovima Zagreba

Treba li podsjećati da su na najvećem udaru LGBTIQ revolucije zemlje u kojima pretežito živi kršćanska populacija (a Hrvatska je jedna od takvih zemalja)?

Kako se propagiranje istospolnih zajednica – uz nastojanja da im se osigura i posvajanje djece – i legaliziranje raznih drugih oblika seksualnih perverzija uklapaju, primjerice, u mjere koje se pokušavaju donijeti vezano za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske? Kad se razbiju brak i obitelj, što od društvenih vrijednosti uopće ostaje?

 Samo su oni dobri – svi su ostali „nazadni“

Svjedoci smo također još jednog društvenog fenomena koji je itekako zamjetan i kod nas u Hrvatskoj. Genderisti svoju propagandu među ostalim, temelje na crno-bijeloj slici svijeta, u kojemu idealiziraju sami sebe, a sve druge ocrnjuju. Tako se njihove zajednice prikazuju kao primjeri međusobnog poštovanja, uvažavanja, bezgranične i čiste ljubavi, razumijevanja i harmonije u svakom pogledu. Kod njih nema svađa, tuča, mržnje, nasilja, prijevara, kao u „većini“ ovih naših (heteroseksualnih) zajednica. Jednom riječju, tamo vlada posvemašnja idila i tako je sve lijepo i krasno da čovjek gotovo poželi dati im na usvajanje vlastito dijete (ili oni barem tako misle).

Na drugoj strani, ove naše klasične („zaostale“, „primitivne“, „banalne“, „pećinske“, „konzervativne“, „prevaziđene“, „talibanske“, „ognjištarske“, „plemenske“) obiteljske zajednice proistekle iz braka, predstavljene su kao sušta suprotnost. To su (po njima) zajednice u kojima vladaju nesnošljivost i mržnja među partnerima, one su obilježene svakovrsnim nasiljem, lažima i bračnim nevjerama, dvoličnošću, moralnom hipokrizijom, malograđanštinom i primitivizmom. I, dakako, u takvim zajednicama su djeca nesretna i ne mogu izrasti u normalne ljude, što je jedna od nametnutih teza kojom se poručuje kako su one druge (njihove – gender) zajednice upravo pravi milje za odgoj i odrastanje svakog djeteta.

Djeca su u biti, ne bez razloga, jedna od glavnih točki prijepora u ovoj teškoj borbi između dva oprečna pogleda na svijet i to je posljednja crta obrane obitelji kakvu imamo i poznajemo. Oni koji misle da imaju veće pravo odgajati djecu u svojim istospolnim (ili kakvim već sve) zajednicama nego biološki roditelji, vode bitku za djecu, ne bez razloga, jer djeca su temelj obitelji. Obitelj u punom smislu riječi nastaje tek rađanjem djece. Pravom na usvajanje (tuđe) djece, oni bi postigli svoj temeljni cilj: razaranje obitelji.

Još jedno pitanje ostaje „visiti u zraku“, a to je: zašto se genderisti na svu silu i sve mile načine nastoje ugurati u instituciju braka, kad ga ionako smatraju štetnim, zastarjelim, prevaziđenim, promašenim i nepotrebnim i kad misle da je to najgora moguća zajednica za odgoj djece, institucija bez svrhe i smisla?

Odgovor je samo jedan:

zato da bi se institucija braka i obitelji razbila, baš onako kako to jasno kaže i Masha Gessen.

Nisu li, uostalom i pokušaji da se i na razno-razne druge načine relativizira i destruira ljudska priroda dio iste sotonske zamisli kojom je vođena današnja gender ideologija?

Što reći na ideje da se kao normalno prihvati „iznajmljivanje“ maternica, pri čemu žena po narudžbi rađa dijete za bilo koga, tko tu „uslugu“ plati!?

Kako shvatiti i prihvatiti činjenicu da se pojedini homoseksualni i lezbijski parovi „ukrštaju“ tako da žene i muškarci iz tih veza međusobno začinju djecu koja nastavljaju život u istospolnim zajednicama ili čak u zajednicama gdje postoji tko zna koliko još „partnera“ – osoba razno-raznih seksualnih sklonosti i orijentacija koje u tom čoporu seksualno opće kad, kako i s kime im se prohtije?

Kako prihvatiti činjenicu da se time otvaraju vrata bezbrojnim mogućnostima i kombinacijama: primjerice, da se djeca rađaju u zajednicama u kojima žive u isto vrijeme homoseksualci, biseksualci, lezbijke, transseksualci ili pripadnici bilo koje druge seksualne „manjine“?

Kako će se osjećati biće koje se rađa ili odrasta u takvoj zajednici (ono koje se rodilo po „narudžbi“, ne zna za biološke roditelje ili je nastalo u potpuno nejasnim okolnostima u kojima nije razvidno u kakvim je krvnim vezama s drugim njezinim stalnim ili povremenim članovima) i kakve će to sve POSLJEDICE IMATI PO NJEGOVU STRUKTURU LIČNOSTI, PSIHOLOGIJU I IDENTITET?

Očito da to onima koji se prema ovim pitanjima odnose krajnje neodgovorno, vođeni samo svojim seksualnim prohtjevima, nije bitno – u protivnom ne bi činili ono što čine.

Imamo „banke sperme“ i ženskih jajnih stanica, postoji mogućnost „iznajmljivanja ženskih maternica“, u nekim zemljama imamo (već) gotovo ustaljenu praksu „naručivanja“ djece, obećavaju nam da će se u budućnosti moći birati profil djeteta koje se želi imati (po uzoru na Einsteina ili kojeg drugog genijalca), tu je i kloniranje (kao „dokaz“ kako čovjek može biti „bog“), govori se o križanju ljudskih i životinjskih gena…jednom riječju, sve je spremno za PROPAST.

Danas se više ne moramo pitati: kud ide ovaj svijet, nego: pristajemo li na to?

Iza idilične, romantične slike sa zastavom duginih boja (duga nije slučajno odabrana!), krije se rušilačka ideologija – rodna ideologija (genderizam) koja društvu pod krinkom slobode i jednakosti nameće seksualne „modernizme“. Homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transseksualci samo su prvi ešalon iza kojega stupaju bolesnici i manijaci svih vrsta i boja (od queer osoba, preko pedofila, do zoofila, nekrofila i drugih) i to se nikako ne smije izgubiti iz vida. Također, treba znati kako je feministički pokret udarna snaga gender ideologije. U okviru radikalnog feminističkog pokreta koji se obično naziva i „feminizam trećega vala“ (koji započinje od kraja 80-ih godina XX stoljeća) oblikovala se posebno militantna struja: Genderfeminism (Rodni feminizam) koji nastoji eliminirati rodne uloge u društvu.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari