Pratite nas

Kolumne

Teror duginih boja – 1. dio

Objavljeno

na

Mislim da u Hrvatskoj nema niti jedne jedine mentalno zdrave i razumne osobe koja se – barem intimno u sebi – ponekad ne upita:

Kud ide ovaj svijet? U kakvom to društvu živimo? Koje vrijednosti zastupamo? Što u stvari danas znači biti „napredan“, „suvremen“ i „progresivan“? Što je istinska sloboda pojedinca i gdje su njezine granice? Koje su to univerzalne vrijednosti do kojih držimo, koje priznajemo i prihvaćamo? Možemo li uopće opstati bez sustava vrijednosti i bez priznavanja univerzalnih zakona i načela (zadatosti koje postoje kao nepobitna i neupitna činjenica neovisno od naše volje i od toga prihvaćali ih mi ili ne)?

Dakako, s ovih nekoliko pitanja ni iz bliza se ne iscrpljuju sve dileme i prijepori koji nas dijele, pa ne rijetko dovode i u sukobe koji se u javnom i medijskom prostoru (pogotovu posljednjih godina) očituju u sve radikalnijoj formi, ali ona nas podsjećaju da postoje vrlo važne teme egzistencijalnog značaja oko kojih nismo u stanju postići minimum suglasja potreban ako ništa drugo, a ono barem za jedan suvisli, uljuđeni, civilizirani i argumentirani dijalog.

S nama svijet nije počeo a (nadajmo se) neće ni završiti. Nismo svemoćni niti sveznajući i to što se pokušavamo igrati boga ne znači da smo postali Bogovi. Od vremena od kad postoji kao razumno i smisleno biće, čovjek traga za idealnim modelom društvenih odnosa u kojemu bi pomirio vječitu težnju pojedinca za dominacijom i moći s interesima zajednice.

Idealnog društva nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti, ali čovjek je ipak uspio doći do kakvog-takvog stupnja razvoja pri čemu je (barem u najvećem dijelu današnjeg „razvijenog svijeta“) uspostavio minimum društvenih normi, etičkih i moralnih načela, te pisanih i nepisanih pravila i zakona koji mu omogućuju ono što nazivamo normalnim životom.

Danas je malo takvih koji bi se vratili, primjerice, u vrijeme robovlasničkog ili feudalnog društvenog uređenja, pa utoliko prije moramo biti svjesni činjenice da su ljudskom rodu trebala stoljeća da bi na temelju iskustva, promišljanja i naslijeđenih normi ponašanja konačno došao do spoznaje da se samo u harmoničnoj zajednici u kojoj se međusobno uvažavaju interesi i potrebe svih, može ostvariti slobodan i dostojanstven život svakog pojedinca.

Većina u slobodnim i demokratskim društvima ne smije tlačiti manjinu, niti joj bilo kakvom prisilom određivati granice slobode (osim primjenom zakona usvojenih po predviđenoj demokratskoj proceduri koji vrijede za sve članove zajednice podjednako), ali isto vrijedi i za manjinu koja ne može i ne smije većini nametati bilo kakve norme i pravila ponašanja.

Samo društva u kojima ovaj odnos između manjine i većine funkcionira na zadovoljavajući način (neovisno o tomu je li riječ o razlici u naciji, vjeri, rasi, ideologiji, svjetonazoru), stabilna su i demokratska i mogu se smatrati civilizacijski naprednim i progresivnim.

I pri svemu tomu, ne smijemo smetnuti s uma jednu prostu činjenicu: nema demokratskog i slobodnog društva u kojemu se ne poštiva volja većine kao obvezujuća kad su u pitanju temeljna načela općeg društvenog interesa (zakonitost i usvojene društvene norme). Većina je obvezna poštivati prava manjina, ali samo u okviru postojećih (demokratski usvojenih) pravila, odnosno, ako to ne narušava njezinu ravnopravnost.

Drugim riječima: većina sukladno demokratskoj proceduri i na legalan način (uvjetno rečeno) „nameće“ svoju volju manjini, ali manjina nikad, ni u najdemokratskijim društvima ne može svoju volju nametnuti većini. Manjina svoju vlast nad većinom može ostvariti samo manipulacijom ili prisilom, dakle, izvan demokratske procedure, jer ne postoji demokratski mehanizam koji bi joj to omogućavao na legalan, zakonit i društveno prihvatljiv način. Zakon brojeva, pri čemu se i u najdemokratskijim društvima na svijetu u svim tijelima vlasti odlučuje većinom glasova jedini je za sada poznati način za uspostavu demokratskog i parlamentarnog sustava i ljudski rod još uvijek nije pronašao ništa bolje i pravednije od toga.

Postoje, međutim, bitne društvene kategorije (poput morala, etike, svjetonazora) koje su predstavljale temelj društva i civilizacije prije nego su uobličene u bilo kakva pravila i zakone.

Ljudske zajednice oduvijek funkcioniraju na načelu spontanog izgrađivanja stanovitih društvenih i moralnih normi koje vremenom postaju općeprihvaćene i kao takve obvezujuće za sve članove. Tako se u društvima u konačnici formira ono što nazivamo svjetonazorom, javnim moralom, moralnim normama i etičkim kodeksom zajednice.

Svjetonazor, najkraće rečeno, predstavlja odnos pojedinca prema okolini, pri čemu on zauzima određeni „pogled na svijet“ i formira svoja stajališta i stavove prema ukupnoj zbilji i on je vrlo važan dio ljudske osobnosti i identiteta, ili onoga što zovemo habitusom ili integritetom ljudske osobe (koliko god neki pokušavali dokazati da to nije tako).

Budući da je čovjek po svojoj konstituciji (kako fizičkoj, tako i mentalnoj) ograničeno i nesavršeno biće, on nije i ne može biti mjera svih stvari, niti svoje spoznaje o vlastitom bitku može crpiti iz sebe sama. Jer, kad bi to bio slučaj, bilo bi toliko različitih moralnih i etičkih normi, običajnih zakona i svjetonazora koliko je ljudi na Zemlji. Kako pojedincu, tako i ljudskoj zajednici, dakle, neophodno je usvajanje univerzalnih načela koja imaju ulogu kohezivnog čimbenika u objedinjavanju onoga što na spontan način postaje općeprihvaćeno i u društvu prepoznatljivo kao prevlađujući svjetonazor (a iz čega opet proizlaze društveni i javni moral kao sastavnice određenog „pogleda na svijet“).

Prijeti li nam povratak u čopor?

Otac moderne filozofije povijesti, talijanski  filozof, povjesničar, estetičar, govornik, pravnik i sociolog Giambattista Vico (1668-1744.), smatrao je da (pojednostavljeno rečeno) ljudska civilizacija počiva na tri stupa: religiji, zajednici muškarca i žene i uspostavi kulta mrtvih.

Religija je čovjeku donijela sustav vrijednosti. Podučila ga je tomu da nije on mjera svih stvari i da iznad njega postoje neki viši i jači zakoni kojima se mora povinovati.

Giambattista Vico

Zajednica muža i žene imala je pak, ključnu ulogu u izdvajanju ljudskih jedinki iz čopora, a nastanak obitelji (dakle, rađanje potomstva u okviru te zajednice) značio je konačni prekid s ranijim primitivnim barbarskim načinom života u kojemu su incest, razvrat i nasilje bile sasvim uobičajene i normalne pojave.

 Poštovanje prema mrtvima imalo je također vrlo značajnu ulogu.

Prije svega, nakon što su počeli pokapati svoje pretke na određenim mjestima (uspostavljajući u isto vrijeme kult sjećanja i poštovanja prema njima), ljudi su napuštali dotadašnji nomadski način života i počeli se trajno zadržavati i naseljavati na tim područjima;počeli su također drugačije shvaćati sam misterij smrti i njegovati novi pogled na vlastitu prolaznost; u konačnici, bio je to veliki korak ka spoznaji posebne vrijednosti i značaja ljudskog života – kako onog ovozemaljskog, tako i zagrobnog, jer je sve to bilo praćeno i prihvaćanjem vjerovanja u neumrlost ljudske duše i život poslije smrti (u čemu je najvažniju ulogu opet imala religija).

Povijesni izvori govore da je svestrani filozof i mislilac Giambattista Vico (koji je, navodno, svoj vijek proživio asketski, u odricanju i siromaštvu, pa je vjerojatno stoga i uspio dosegnuti neke više spoznaje), bio izolirani genij i da nikad nije sreo mislioca koji bi mu bio ravan.

Vica se, naravno, može uvažavati ili ne, prihvaćati njegove teze ili ih odbaciti, ali ostaje činjenica da do danas (koliko je barem meni poznato – dopuštam da možda griješim) ni jedna grana koja se s bilo kojega aspekta bavi ljudskim bitkom i razvojem ljudske civilizacije (počevši od ontologije, preko filozofije do sociologije, socijalne psihologije, antropologije itd.), nije pobila njegove temeljne postavke vezano za spomenute stupove civilizacije i za njih našla vjerodostojne supstitute.

Dakle, ljudskom stvoru trebale su stotine tisuća godina da se izdvoji iz čopora istorodnih jedinki i kultivira usvajajući stanovite norme ponašanja i etičke i moralne zasade, te da na temelju njih stvori novu, civiliziranu zajednicu s društvenim redom i poretkom.

No, prijeti li nam danas propast civilizacije kakvu poznajemo i povratak u čopor?

Pitanje nije ni malo bezazleno i postavljeno je s razlogom, jer ono čemu teže LGBTIQ i slični pokreti i njihovi mentori, financijeri i podržavatelji, vodi upravo ka tomu – povratku u čopor!

Ovo je, nažalost, gorka istina s kojom se moramo suočiti – što prije to bolje.

Današnja Europa je u velikom dijelu odbacila Boga (samim time što zanemaruje svoje kršćanske korijene i promovira način života koji je u potpunom neskladu s tim naukom – iako su u njoj kršćani u značajnoj većini u odnosu na ostale religije), zajednica muškarca i žene (brak, obitelj) ugroženija je nego ikad (usprkos svim mogućim normativnim „zaštitama“ koje formalno uživa), a i poštovanje prema mrtvima se ne rijetko prakticira selektivno (ovisno o tomu kojem ideološkom svjetonazoru ili društvenoj skupini su jedinke za života pripadale) i sa sve manje poštovanja i pijeteta.

Mogli bismo čak reći da u takvom sustavu ljudski život baš i nije na nekoj posebnoj cijeni – pa što bi se onda obitelji, humanim odnosima među spolovima, nerođenoj djeci i mrtvima poklanjala neka posebna pozornost?

U cjelini gledano, u današnjoj „suvremenoj“ (zapadnoj) Europi svjedoci smo posvemašnje relativizacije temeljnih postulata na kojima počiva naša civilizacije i sve to čini se sa zastrašujućom lakoćom i ravnodušnošću koja užasava!

Ne priznaju se prirodne, urođene razlike među spolovima koje oduvijek postoje, a rodovi se svode na razinu „društvenog konstrukta“!?

Tako ispada da su prirodne različitosti uvjetovane rođenjem (muško/žensko) izmišljotina konzervativaca i produkt njihovog pogrešnog odgoja djece!? Zar nisu tvrdnje kako roditelji unaprijed utječu na djecu (u smislu njihovog rodnog određenja) time što im oblače odjeću određenih boja i kupuju igračke namijenjene jednom ili drugom spolu, u najmanju ruku stupidne i imbecilne? Upravo u istoj mjeri u kojoj je izvan pameti nametati bilo komu način odijevanja djece i njihovog odgoja – jer to pravo po ljudskim i Božjim zakonima pripada prije i iznad svega biološkim roditeljima.

U ime nekog tobožnjeg „progresa“ nameće se rodna  ideologija kao apsolut ka kojemu se mora težiti radi postizanja neke tobožnje imaginarne društvene „pravde“ i ostvarivanja „manjinskih“ i „ljudskih“ prava!?

Od kad su to seksualne sklonosti i po kojem kriteriju uvrštene u„ljudska i manjinska prava“ – na to pitanje nema odgovora.

I zašto bi samo spomenute skupine uživale ekskluzivno pravo da se njihove sklonosti proglase „ljudskim i manjinskim pravima“? Kako da to ne vrijedi i za druge „manjinske“ skupine (male, debele, ćelave ili ružne, hendikepirane, seksualno frustrirane koji su kao takvi odbačeni i nemaju partnere, za ostavljene, rastavljene, iskompleksirane i sl.)?

Postavljaju se i logična i neizbježna pitanja:

Koja to društvena skupina svoju punu slobodu, emancipaciju i ljudska prava ne može ostvariti u okviru univerzalnih načela koja su propisana međunarodnim aktima o pravima čovjeka i građanina? Zašto se javljaju posebne interesne skupine koje za sebe žele ekskluzivan položaj u društvu i poseban, zaštićen i privilegiran status i to na temelju prava koja im ni po čemu ne pripadaju?

Koja je svrha poništavanja roda, kao date prirodne činjenice koja proistječe iz spola i drugih značajki  što ih neovisno od svoje volje dobivamo rođenjem i na koje nismo u stanju u bilo kojem smislu utjecati?

Mogu li izuzeci, dakle, oni s kojima se priroda na bilo koji način „poigrala“ postati norma kojoj  će se svijet prilagođavati tako da se odrekne svih do tada usvojenih univerzalnih vrednota i načela?

Ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo kako je posrijedi IDEOLOGIJA, DESTRUKTIVNA RUŠILAČKA IDEOLOGIJA, JER RODNA IDEOLOGIJA USMJERENA JE NA DEKONSTRUKCIJU OPĆEPRIHVAĆENIH MORALNIH NORMI I NAČELA, A TIME I NA DESTRUKCIJU CIVILIZACIJE KAKVU POZNAJEMO.

Negiraju se antropološke, biološke i medicinske činjenice kao i temeljne postavke ljudske psihologije, a da se pri svemu tomu ne razmišlja o posljedicama. U ruke kojekakvih liječničkih asocijacija daje se moć da one svojim odlukama presuđuju što jeste a što nije bolest i da se tako poništavaju i derogiraju sva dosadašnja znanstvena postignuća na ovim poljima.

Istaknuti članovi raznih LGBTIQ pokreta i udruga (za koje se ustvari ne zna koga uistinu zastupaju i koliko članova uopće stoji iza njih) svojom agresivnom retorikom i još agresivnijim ponašanjem na ulicama naših gradova nastoje zatvoriti usta svakomu tko pokuša iznijeti drugačije mišljenje ili stav po tom pitanju, a sve se odvija uz veliku potporu i naklonost medija.

Masha Gessen iskreno kaže: „Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca…brak i obitelj treba demontirati“

Ikona današnjeg međunarodnog LGBTIQ pokreta, Masha Gessen, primjerice, usvojim javnim istupima na agresivan način najavljuje destrukciju braka kao zajednice muškarca i žene i otvoreno govori da je to jedan od ciljeva njezinog pokreta.

Riječ je o osobi koja živi u lezbijskoj vezi sa ženom koja je rodila dijete čiji je biološki otac njezin (Mashin) brat, a taj je opet u seksualnoj vezi s drugim partnerima. Ni sami partneri iz tog kruga ne znaju koliko osoba je uključeno u stalne ili povremene seksualne odnose koje održavaju. Na pitanje novinara kako će se pravno regulirati status između više partnera u takvoj zajednici – posebice s obzirom na djecu, Masha lakonski odgovara kako je to „problem države“, a ne njezin!?

Dakle, prepušta se državi i društvu da se nose s posljedicama krajnje neodgovornog ponašanja pojedinaca, dok se sudbina djece u takvim vezama niti ne spominje (prije svega s obzirom na njihov psihofizički razvoj i strukturu ličnosti u tom krugu (čoporu) u kojemu neće znati tko su im roditelji niti jesu li i u kakvoj biološkoj vezi s ostalim članovima te „zajednice“).

Uzme li se u obzir da je kod homoseksualnih, lezbijskih, biseksualnih, transseksualnih i queer osoba izmjena partnera prije pravilo nego izuzetak, krug onih koji su (posredno ili neposredno) uključeni u međusobne intimne veze progresivno raste, pa je sasvim na mjestu zapitati se i kakav utjecaj to ima na širenje spolnih zaraznih bolesti (prije svega AIDS-a za kojega je odavno utvrđeno da se prenosi uglavnom seksualnim odnosom, pri čemu su homoseksualci najrizičnija skupina), a da ne govorimo o moralnim i etičkim normama koje se na ovaj način odbacuju i drastično krše, što ne može ostati bez ozbiljnih implikacija, kako za zajednicu, tako i pojedince uključene u takvu vrstu veza, pogotovu djecu i njihov psihofizički razvoj.

Što se doista krije iza tobožnje borbe za prava LGBTIQ , sama je Masha Gessen izrekla 2016. godine u jednoj jedinoj rečenici koja glasi:

„Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno obitelj, treba – demontirati i ona ne treba dalje postojati u klasičnom obliku.“

Sve je kristalno jasno i svaki komentar suvišan.

„Ugrožena“ LGBTIQ populacija na jednom od svojih marševa ulicama i trgovima Zagreba

Treba li podsjećati da su na najvećem udaru LGBTIQ revolucije zemlje u kojima pretežito živi kršćanska populacija (a Hrvatska je jedna od takvih zemalja)?

Kako se propagiranje istospolnih zajednica – uz nastojanja da im se osigura i posvajanje djece – i legaliziranje raznih drugih oblika seksualnih perverzija uklapaju, primjerice, u mjere koje se pokušavaju donijeti vezano za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske? Kad se razbiju brak i obitelj, što od društvenih vrijednosti uopće ostaje?

 Samo su oni dobri – svi su ostali „nazadni“

Svjedoci smo također još jednog društvenog fenomena koji je itekako zamjetan i kod nas u Hrvatskoj. Genderisti svoju propagandu među ostalim, temelje na crno-bijeloj slici svijeta, u kojemu idealiziraju sami sebe, a sve druge ocrnjuju. Tako se njihove zajednice prikazuju kao primjeri međusobnog poštovanja, uvažavanja, bezgranične i čiste ljubavi, razumijevanja i harmonije u svakom pogledu. Kod njih nema svađa, tuča, mržnje, nasilja, prijevara, kao u „većini“ ovih naših (heteroseksualnih) zajednica. Jednom riječju, tamo vlada posvemašnja idila i tako je sve lijepo i krasno da čovjek gotovo poželi dati im na usvajanje vlastito dijete (ili oni barem tako misle).

Na drugoj strani, ove naše klasične („zaostale“, „primitivne“, „banalne“, „pećinske“, „konzervativne“, „prevaziđene“, „talibanske“, „ognjištarske“, „plemenske“) obiteljske zajednice proistekle iz braka, predstavljene su kao sušta suprotnost. To su (po njima) zajednice u kojima vladaju nesnošljivost i mržnja među partnerima, one su obilježene svakovrsnim nasiljem, lažima i bračnim nevjerama, dvoličnošću, moralnom hipokrizijom, malograđanštinom i primitivizmom. I, dakako, u takvim zajednicama su djeca nesretna i ne mogu izrasti u normalne ljude, što je jedna od nametnutih teza kojom se poručuje kako su one druge (njihove – gender) zajednice upravo pravi milje za odgoj i odrastanje svakog djeteta.

Djeca su u biti, ne bez razloga, jedna od glavnih točki prijepora u ovoj teškoj borbi između dva oprečna pogleda na svijet i to je posljednja crta obrane obitelji kakvu imamo i poznajemo. Oni koji misle da imaju veće pravo odgajati djecu u svojim istospolnim (ili kakvim već sve) zajednicama nego biološki roditelji, vode bitku za djecu, ne bez razloga, jer djeca su temelj obitelji. Obitelj u punom smislu riječi nastaje tek rađanjem djece. Pravom na usvajanje (tuđe) djece, oni bi postigli svoj temeljni cilj: razaranje obitelji.

Još jedno pitanje ostaje „visiti u zraku“, a to je: zašto se genderisti na svu silu i sve mile načine nastoje ugurati u instituciju braka, kad ga ionako smatraju štetnim, zastarjelim, prevaziđenim, promašenim i nepotrebnim i kad misle da je to najgora moguća zajednica za odgoj djece, institucija bez svrhe i smisla?

Odgovor je samo jedan:

zato da bi se institucija braka i obitelji razbila, baš onako kako to jasno kaže i Masha Gessen.

Nisu li, uostalom i pokušaji da se i na razno-razne druge načine relativizira i destruira ljudska priroda dio iste sotonske zamisli kojom je vođena današnja gender ideologija?

Što reći na ideje da se kao normalno prihvati „iznajmljivanje“ maternica, pri čemu žena po narudžbi rađa dijete za bilo koga, tko tu „uslugu“ plati!?

Kako shvatiti i prihvatiti činjenicu da se pojedini homoseksualni i lezbijski parovi „ukrštaju“ tako da žene i muškarci iz tih veza međusobno začinju djecu koja nastavljaju život u istospolnim zajednicama ili čak u zajednicama gdje postoji tko zna koliko još „partnera“ – osoba razno-raznih seksualnih sklonosti i orijentacija koje u tom čoporu seksualno opće kad, kako i s kime im se prohtije?

Kako prihvatiti činjenicu da se time otvaraju vrata bezbrojnim mogućnostima i kombinacijama: primjerice, da se djeca rađaju u zajednicama u kojima žive u isto vrijeme homoseksualci, biseksualci, lezbijke, transseksualci ili pripadnici bilo koje druge seksualne „manjine“?

Kako će se osjećati biće koje se rađa ili odrasta u takvoj zajednici (ono koje se rodilo po „narudžbi“, ne zna za biološke roditelje ili je nastalo u potpuno nejasnim okolnostima u kojima nije razvidno u kakvim je krvnim vezama s drugim njezinim stalnim ili povremenim članovima) i kakve će to sve POSLJEDICE IMATI PO NJEGOVU STRUKTURU LIČNOSTI, PSIHOLOGIJU I IDENTITET?

Očito da to onima koji se prema ovim pitanjima odnose krajnje neodgovorno, vođeni samo svojim seksualnim prohtjevima, nije bitno – u protivnom ne bi činili ono što čine.

Imamo „banke sperme“ i ženskih jajnih stanica, postoji mogućnost „iznajmljivanja ženskih maternica“, u nekim zemljama imamo (već) gotovo ustaljenu praksu „naručivanja“ djece, obećavaju nam da će se u budućnosti moći birati profil djeteta koje se želi imati (po uzoru na Einsteina ili kojeg drugog genijalca), tu je i kloniranje (kao „dokaz“ kako čovjek može biti „bog“), govori se o križanju ljudskih i životinjskih gena…jednom riječju, sve je spremno za PROPAST.

Danas se više ne moramo pitati: kud ide ovaj svijet, nego: pristajemo li na to?

Iza idilične, romantične slike sa zastavom duginih boja (duga nije slučajno odabrana!), krije se rušilačka ideologija – rodna ideologija (genderizam) koja društvu pod krinkom slobode i jednakosti nameće seksualne „modernizme“. Homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transseksualci samo su prvi ešalon iza kojega stupaju bolesnici i manijaci svih vrsta i boja (od queer osoba, preko pedofila, do zoofila, nekrofila i drugih) i to se nikako ne smije izgubiti iz vida. Također, treba znati kako je feministički pokret udarna snaga gender ideologije. U okviru radikalnog feminističkog pokreta koji se obično naziva i „feminizam trećega vala“ (koji započinje od kraja 80-ih godina XX stoljeća) oblikovala se posebno militantna struja: Genderfeminism (Rodni feminizam) koji nastoji eliminirati rodne uloge u društvu.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori