Pratite nas

Kolumne

Teror duginih boja – 1. dio

Objavljeno

na

Mislim da u Hrvatskoj nema niti jedne jedine mentalno zdrave i razumne osobe koja se – barem intimno u sebi – ponekad ne upita:

Kud ide ovaj svijet? U kakvom to društvu živimo? Koje vrijednosti zastupamo? Što u stvari danas znači biti „napredan“, „suvremen“ i „progresivan“? Što je istinska sloboda pojedinca i gdje su njezine granice? Koje su to univerzalne vrijednosti do kojih držimo, koje priznajemo i prihvaćamo? Možemo li uopće opstati bez sustava vrijednosti i bez priznavanja univerzalnih zakona i načela (zadatosti koje postoje kao nepobitna i neupitna činjenica neovisno od naše volje i od toga prihvaćali ih mi ili ne)?

Dakako, s ovih nekoliko pitanja ni iz bliza se ne iscrpljuju sve dileme i prijepori koji nas dijele, pa ne rijetko dovode i u sukobe koji se u javnom i medijskom prostoru (pogotovu posljednjih godina) očituju u sve radikalnijoj formi, ali ona nas podsjećaju da postoje vrlo važne teme egzistencijalnog značaja oko kojih nismo u stanju postići minimum suglasja potreban ako ništa drugo, a ono barem za jedan suvisli, uljuđeni, civilizirani i argumentirani dijalog.

S nama svijet nije počeo a (nadajmo se) neće ni završiti. Nismo svemoćni niti sveznajući i to što se pokušavamo igrati boga ne znači da smo postali Bogovi. Od vremena od kad postoji kao razumno i smisleno biće, čovjek traga za idealnim modelom društvenih odnosa u kojemu bi pomirio vječitu težnju pojedinca za dominacijom i moći s interesima zajednice.

Idealnog društva nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti, ali čovjek je ipak uspio doći do kakvog-takvog stupnja razvoja pri čemu je (barem u najvećem dijelu današnjeg „razvijenog svijeta“) uspostavio minimum društvenih normi, etičkih i moralnih načela, te pisanih i nepisanih pravila i zakona koji mu omogućuju ono što nazivamo normalnim životom.

Danas je malo takvih koji bi se vratili, primjerice, u vrijeme robovlasničkog ili feudalnog društvenog uređenja, pa utoliko prije moramo biti svjesni činjenice da su ljudskom rodu trebala stoljeća da bi na temelju iskustva, promišljanja i naslijeđenih normi ponašanja konačno došao do spoznaje da se samo u harmoničnoj zajednici u kojoj se međusobno uvažavaju interesi i potrebe svih, može ostvariti slobodan i dostojanstven život svakog pojedinca.

Većina u slobodnim i demokratskim društvima ne smije tlačiti manjinu, niti joj bilo kakvom prisilom određivati granice slobode (osim primjenom zakona usvojenih po predviđenoj demokratskoj proceduri koji vrijede za sve članove zajednice podjednako), ali isto vrijedi i za manjinu koja ne može i ne smije većini nametati bilo kakve norme i pravila ponašanja.

Samo društva u kojima ovaj odnos između manjine i većine funkcionira na zadovoljavajući način (neovisno o tomu je li riječ o razlici u naciji, vjeri, rasi, ideologiji, svjetonazoru), stabilna su i demokratska i mogu se smatrati civilizacijski naprednim i progresivnim.

I pri svemu tomu, ne smijemo smetnuti s uma jednu prostu činjenicu: nema demokratskog i slobodnog društva u kojemu se ne poštiva volja većine kao obvezujuća kad su u pitanju temeljna načela općeg društvenog interesa (zakonitost i usvojene društvene norme). Većina je obvezna poštivati prava manjina, ali samo u okviru postojećih (demokratski usvojenih) pravila, odnosno, ako to ne narušava njezinu ravnopravnost.

Drugim riječima: većina sukladno demokratskoj proceduri i na legalan način (uvjetno rečeno) „nameće“ svoju volju manjini, ali manjina nikad, ni u najdemokratskijim društvima ne može svoju volju nametnuti većini. Manjina svoju vlast nad većinom može ostvariti samo manipulacijom ili prisilom, dakle, izvan demokratske procedure, jer ne postoji demokratski mehanizam koji bi joj to omogućavao na legalan, zakonit i društveno prihvatljiv način. Zakon brojeva, pri čemu se i u najdemokratskijim društvima na svijetu u svim tijelima vlasti odlučuje većinom glasova jedini je za sada poznati način za uspostavu demokratskog i parlamentarnog sustava i ljudski rod još uvijek nije pronašao ništa bolje i pravednije od toga.

Postoje, međutim, bitne društvene kategorije (poput morala, etike, svjetonazora) koje su predstavljale temelj društva i civilizacije prije nego su uobličene u bilo kakva pravila i zakone.

Ljudske zajednice oduvijek funkcioniraju na načelu spontanog izgrađivanja stanovitih društvenih i moralnih normi koje vremenom postaju općeprihvaćene i kao takve obvezujuće za sve članove. Tako se u društvima u konačnici formira ono što nazivamo svjetonazorom, javnim moralom, moralnim normama i etičkim kodeksom zajednice.

Svjetonazor, najkraće rečeno, predstavlja odnos pojedinca prema okolini, pri čemu on zauzima određeni „pogled na svijet“ i formira svoja stajališta i stavove prema ukupnoj zbilji i on je vrlo važan dio ljudske osobnosti i identiteta, ili onoga što zovemo habitusom ili integritetom ljudske osobe (koliko god neki pokušavali dokazati da to nije tako).

Budući da je čovjek po svojoj konstituciji (kako fizičkoj, tako i mentalnoj) ograničeno i nesavršeno biće, on nije i ne može biti mjera svih stvari, niti svoje spoznaje o vlastitom bitku može crpiti iz sebe sama. Jer, kad bi to bio slučaj, bilo bi toliko različitih moralnih i etičkih normi, običajnih zakona i svjetonazora koliko je ljudi na Zemlji. Kako pojedincu, tako i ljudskoj zajednici, dakle, neophodno je usvajanje univerzalnih načela koja imaju ulogu kohezivnog čimbenika u objedinjavanju onoga što na spontan način postaje općeprihvaćeno i u društvu prepoznatljivo kao prevlađujući svjetonazor (a iz čega opet proizlaze društveni i javni moral kao sastavnice određenog „pogleda na svijet“).

Prijeti li nam povratak u čopor?

Otac moderne filozofije povijesti, talijanski  filozof, povjesničar, estetičar, govornik, pravnik i sociolog Giambattista Vico (1668-1744.), smatrao je da (pojednostavljeno rečeno) ljudska civilizacija počiva na tri stupa: religiji, zajednici muškarca i žene i uspostavi kulta mrtvih.

Religija je čovjeku donijela sustav vrijednosti. Podučila ga je tomu da nije on mjera svih stvari i da iznad njega postoje neki viši i jači zakoni kojima se mora povinovati.

Giambattista Vico

Zajednica muža i žene imala je pak, ključnu ulogu u izdvajanju ljudskih jedinki iz čopora, a nastanak obitelji (dakle, rađanje potomstva u okviru te zajednice) značio je konačni prekid s ranijim primitivnim barbarskim načinom života u kojemu su incest, razvrat i nasilje bile sasvim uobičajene i normalne pojave.

 Poštovanje prema mrtvima imalo je također vrlo značajnu ulogu.

Prije svega, nakon što su počeli pokapati svoje pretke na određenim mjestima (uspostavljajući u isto vrijeme kult sjećanja i poštovanja prema njima), ljudi su napuštali dotadašnji nomadski način života i počeli se trajno zadržavati i naseljavati na tim područjima;počeli su također drugačije shvaćati sam misterij smrti i njegovati novi pogled na vlastitu prolaznost; u konačnici, bio je to veliki korak ka spoznaji posebne vrijednosti i značaja ljudskog života – kako onog ovozemaljskog, tako i zagrobnog, jer je sve to bilo praćeno i prihvaćanjem vjerovanja u neumrlost ljudske duše i život poslije smrti (u čemu je najvažniju ulogu opet imala religija).

Povijesni izvori govore da je svestrani filozof i mislilac Giambattista Vico (koji je, navodno, svoj vijek proživio asketski, u odricanju i siromaštvu, pa je vjerojatno stoga i uspio dosegnuti neke više spoznaje), bio izolirani genij i da nikad nije sreo mislioca koji bi mu bio ravan.

Vica se, naravno, može uvažavati ili ne, prihvaćati njegove teze ili ih odbaciti, ali ostaje činjenica da do danas (koliko je barem meni poznato – dopuštam da možda griješim) ni jedna grana koja se s bilo kojega aspekta bavi ljudskim bitkom i razvojem ljudske civilizacije (počevši od ontologije, preko filozofije do sociologije, socijalne psihologije, antropologije itd.), nije pobila njegove temeljne postavke vezano za spomenute stupove civilizacije i za njih našla vjerodostojne supstitute.

Dakle, ljudskom stvoru trebale su stotine tisuća godina da se izdvoji iz čopora istorodnih jedinki i kultivira usvajajući stanovite norme ponašanja i etičke i moralne zasade, te da na temelju njih stvori novu, civiliziranu zajednicu s društvenim redom i poretkom.

No, prijeti li nam danas propast civilizacije kakvu poznajemo i povratak u čopor?

Pitanje nije ni malo bezazleno i postavljeno je s razlogom, jer ono čemu teže LGBTIQ i slični pokreti i njihovi mentori, financijeri i podržavatelji, vodi upravo ka tomu – povratku u čopor!

Ovo je, nažalost, gorka istina s kojom se moramo suočiti – što prije to bolje.

Današnja Europa je u velikom dijelu odbacila Boga (samim time što zanemaruje svoje kršćanske korijene i promovira način života koji je u potpunom neskladu s tim naukom – iako su u njoj kršćani u značajnoj većini u odnosu na ostale religije), zajednica muškarca i žene (brak, obitelj) ugroženija je nego ikad (usprkos svim mogućim normativnim „zaštitama“ koje formalno uživa), a i poštovanje prema mrtvima se ne rijetko prakticira selektivno (ovisno o tomu kojem ideološkom svjetonazoru ili društvenoj skupini su jedinke za života pripadale) i sa sve manje poštovanja i pijeteta.

Mogli bismo čak reći da u takvom sustavu ljudski život baš i nije na nekoj posebnoj cijeni – pa što bi se onda obitelji, humanim odnosima među spolovima, nerođenoj djeci i mrtvima poklanjala neka posebna pozornost?

U cjelini gledano, u današnjoj „suvremenoj“ (zapadnoj) Europi svjedoci smo posvemašnje relativizacije temeljnih postulata na kojima počiva naša civilizacije i sve to čini se sa zastrašujućom lakoćom i ravnodušnošću koja užasava!

Ne priznaju se prirodne, urođene razlike među spolovima koje oduvijek postoje, a rodovi se svode na razinu „društvenog konstrukta“!?

Tako ispada da su prirodne različitosti uvjetovane rođenjem (muško/žensko) izmišljotina konzervativaca i produkt njihovog pogrešnog odgoja djece!? Zar nisu tvrdnje kako roditelji unaprijed utječu na djecu (u smislu njihovog rodnog određenja) time što im oblače odjeću određenih boja i kupuju igračke namijenjene jednom ili drugom spolu, u najmanju ruku stupidne i imbecilne? Upravo u istoj mjeri u kojoj je izvan pameti nametati bilo komu način odijevanja djece i njihovog odgoja – jer to pravo po ljudskim i Božjim zakonima pripada prije i iznad svega biološkim roditeljima.

U ime nekog tobožnjeg „progresa“ nameće se rodna  ideologija kao apsolut ka kojemu se mora težiti radi postizanja neke tobožnje imaginarne društvene „pravde“ i ostvarivanja „manjinskih“ i „ljudskih“ prava!?

Od kad su to seksualne sklonosti i po kojem kriteriju uvrštene u„ljudska i manjinska prava“ – na to pitanje nema odgovora.

I zašto bi samo spomenute skupine uživale ekskluzivno pravo da se njihove sklonosti proglase „ljudskim i manjinskim pravima“? Kako da to ne vrijedi i za druge „manjinske“ skupine (male, debele, ćelave ili ružne, hendikepirane, seksualno frustrirane koji su kao takvi odbačeni i nemaju partnere, za ostavljene, rastavljene, iskompleksirane i sl.)?

Postavljaju se i logična i neizbježna pitanja:

Koja to društvena skupina svoju punu slobodu, emancipaciju i ljudska prava ne može ostvariti u okviru univerzalnih načela koja su propisana međunarodnim aktima o pravima čovjeka i građanina? Zašto se javljaju posebne interesne skupine koje za sebe žele ekskluzivan položaj u društvu i poseban, zaštićen i privilegiran status i to na temelju prava koja im ni po čemu ne pripadaju?

Koja je svrha poništavanja roda, kao date prirodne činjenice koja proistječe iz spola i drugih značajki  što ih neovisno od svoje volje dobivamo rođenjem i na koje nismo u stanju u bilo kojem smislu utjecati?

Mogu li izuzeci, dakle, oni s kojima se priroda na bilo koji način „poigrala“ postati norma kojoj  će se svijet prilagođavati tako da se odrekne svih do tada usvojenih univerzalnih vrednota i načela?

Ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo kako je posrijedi IDEOLOGIJA, DESTRUKTIVNA RUŠILAČKA IDEOLOGIJA, JER RODNA IDEOLOGIJA USMJERENA JE NA DEKONSTRUKCIJU OPĆEPRIHVAĆENIH MORALNIH NORMI I NAČELA, A TIME I NA DESTRUKCIJU CIVILIZACIJE KAKVU POZNAJEMO.

Negiraju se antropološke, biološke i medicinske činjenice kao i temeljne postavke ljudske psihologije, a da se pri svemu tomu ne razmišlja o posljedicama. U ruke kojekakvih liječničkih asocijacija daje se moć da one svojim odlukama presuđuju što jeste a što nije bolest i da se tako poništavaju i derogiraju sva dosadašnja znanstvena postignuća na ovim poljima.

Istaknuti članovi raznih LGBTIQ pokreta i udruga (za koje se ustvari ne zna koga uistinu zastupaju i koliko članova uopće stoji iza njih) svojom agresivnom retorikom i još agresivnijim ponašanjem na ulicama naših gradova nastoje zatvoriti usta svakomu tko pokuša iznijeti drugačije mišljenje ili stav po tom pitanju, a sve se odvija uz veliku potporu i naklonost medija.

Masha Gessen iskreno kaže: „Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca…brak i obitelj treba demontirati“

Ikona današnjeg međunarodnog LGBTIQ pokreta, Masha Gessen, primjerice, usvojim javnim istupima na agresivan način najavljuje destrukciju braka kao zajednice muškarca i žene i otvoreno govori da je to jedan od ciljeva njezinog pokreta.

Riječ je o osobi koja živi u lezbijskoj vezi sa ženom koja je rodila dijete čiji je biološki otac njezin (Mashin) brat, a taj je opet u seksualnoj vezi s drugim partnerima. Ni sami partneri iz tog kruga ne znaju koliko osoba je uključeno u stalne ili povremene seksualne odnose koje održavaju. Na pitanje novinara kako će se pravno regulirati status između više partnera u takvoj zajednici – posebice s obzirom na djecu, Masha lakonski odgovara kako je to „problem države“, a ne njezin!?

Dakle, prepušta se državi i društvu da se nose s posljedicama krajnje neodgovornog ponašanja pojedinaca, dok se sudbina djece u takvim vezama niti ne spominje (prije svega s obzirom na njihov psihofizički razvoj i strukturu ličnosti u tom krugu (čoporu) u kojemu neće znati tko su im roditelji niti jesu li i u kakvoj biološkoj vezi s ostalim članovima te „zajednice“).

Uzme li se u obzir da je kod homoseksualnih, lezbijskih, biseksualnih, transseksualnih i queer osoba izmjena partnera prije pravilo nego izuzetak, krug onih koji su (posredno ili neposredno) uključeni u međusobne intimne veze progresivno raste, pa je sasvim na mjestu zapitati se i kakav utjecaj to ima na širenje spolnih zaraznih bolesti (prije svega AIDS-a za kojega je odavno utvrđeno da se prenosi uglavnom seksualnim odnosom, pri čemu su homoseksualci najrizičnija skupina), a da ne govorimo o moralnim i etičkim normama koje se na ovaj način odbacuju i drastično krše, što ne može ostati bez ozbiljnih implikacija, kako za zajednicu, tako i pojedince uključene u takvu vrstu veza, pogotovu djecu i njihov psihofizički razvoj.

Što se doista krije iza tobožnje borbe za prava LGBTIQ , sama je Masha Gessen izrekla 2016. godine u jednoj jedinoj rečenici koja glasi:

„Ovdje se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno obitelj, treba – demontirati i ona ne treba dalje postojati u klasičnom obliku.“

Sve je kristalno jasno i svaki komentar suvišan.

„Ugrožena“ LGBTIQ populacija na jednom od svojih marševa ulicama i trgovima Zagreba

Treba li podsjećati da su na najvećem udaru LGBTIQ revolucije zemlje u kojima pretežito živi kršćanska populacija (a Hrvatska je jedna od takvih zemalja)?

Kako se propagiranje istospolnih zajednica – uz nastojanja da im se osigura i posvajanje djece – i legaliziranje raznih drugih oblika seksualnih perverzija uklapaju, primjerice, u mjere koje se pokušavaju donijeti vezano za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske? Kad se razbiju brak i obitelj, što od društvenih vrijednosti uopće ostaje?

 Samo su oni dobri – svi su ostali „nazadni“

Svjedoci smo također još jednog društvenog fenomena koji je itekako zamjetan i kod nas u Hrvatskoj. Genderisti svoju propagandu među ostalim, temelje na crno-bijeloj slici svijeta, u kojemu idealiziraju sami sebe, a sve druge ocrnjuju. Tako se njihove zajednice prikazuju kao primjeri međusobnog poštovanja, uvažavanja, bezgranične i čiste ljubavi, razumijevanja i harmonije u svakom pogledu. Kod njih nema svađa, tuča, mržnje, nasilja, prijevara, kao u „većini“ ovih naših (heteroseksualnih) zajednica. Jednom riječju, tamo vlada posvemašnja idila i tako je sve lijepo i krasno da čovjek gotovo poželi dati im na usvajanje vlastito dijete (ili oni barem tako misle).

Na drugoj strani, ove naše klasične („zaostale“, „primitivne“, „banalne“, „pećinske“, „konzervativne“, „prevaziđene“, „talibanske“, „ognjištarske“, „plemenske“) obiteljske zajednice proistekle iz braka, predstavljene su kao sušta suprotnost. To su (po njima) zajednice u kojima vladaju nesnošljivost i mržnja među partnerima, one su obilježene svakovrsnim nasiljem, lažima i bračnim nevjerama, dvoličnošću, moralnom hipokrizijom, malograđanštinom i primitivizmom. I, dakako, u takvim zajednicama su djeca nesretna i ne mogu izrasti u normalne ljude, što je jedna od nametnutih teza kojom se poručuje kako su one druge (njihove – gender) zajednice upravo pravi milje za odgoj i odrastanje svakog djeteta.

Djeca su u biti, ne bez razloga, jedna od glavnih točki prijepora u ovoj teškoj borbi između dva oprečna pogleda na svijet i to je posljednja crta obrane obitelji kakvu imamo i poznajemo. Oni koji misle da imaju veće pravo odgajati djecu u svojim istospolnim (ili kakvim već sve) zajednicama nego biološki roditelji, vode bitku za djecu, ne bez razloga, jer djeca su temelj obitelji. Obitelj u punom smislu riječi nastaje tek rađanjem djece. Pravom na usvajanje (tuđe) djece, oni bi postigli svoj temeljni cilj: razaranje obitelji.

Još jedno pitanje ostaje „visiti u zraku“, a to je: zašto se genderisti na svu silu i sve mile načine nastoje ugurati u instituciju braka, kad ga ionako smatraju štetnim, zastarjelim, prevaziđenim, promašenim i nepotrebnim i kad misle da je to najgora moguća zajednica za odgoj djece, institucija bez svrhe i smisla?

Odgovor je samo jedan:

zato da bi se institucija braka i obitelji razbila, baš onako kako to jasno kaže i Masha Gessen.

Nisu li, uostalom i pokušaji da se i na razno-razne druge načine relativizira i destruira ljudska priroda dio iste sotonske zamisli kojom je vođena današnja gender ideologija?

Što reći na ideje da se kao normalno prihvati „iznajmljivanje“ maternica, pri čemu žena po narudžbi rađa dijete za bilo koga, tko tu „uslugu“ plati!?

Kako shvatiti i prihvatiti činjenicu da se pojedini homoseksualni i lezbijski parovi „ukrštaju“ tako da žene i muškarci iz tih veza međusobno začinju djecu koja nastavljaju život u istospolnim zajednicama ili čak u zajednicama gdje postoji tko zna koliko još „partnera“ – osoba razno-raznih seksualnih sklonosti i orijentacija koje u tom čoporu seksualno opće kad, kako i s kime im se prohtije?

Kako prihvatiti činjenicu da se time otvaraju vrata bezbrojnim mogućnostima i kombinacijama: primjerice, da se djeca rađaju u zajednicama u kojima žive u isto vrijeme homoseksualci, biseksualci, lezbijke, transseksualci ili pripadnici bilo koje druge seksualne „manjine“?

Kako će se osjećati biće koje se rađa ili odrasta u takvoj zajednici (ono koje se rodilo po „narudžbi“, ne zna za biološke roditelje ili je nastalo u potpuno nejasnim okolnostima u kojima nije razvidno u kakvim je krvnim vezama s drugim njezinim stalnim ili povremenim članovima) i kakve će to sve POSLJEDICE IMATI PO NJEGOVU STRUKTURU LIČNOSTI, PSIHOLOGIJU I IDENTITET?

Očito da to onima koji se prema ovim pitanjima odnose krajnje neodgovorno, vođeni samo svojim seksualnim prohtjevima, nije bitno – u protivnom ne bi činili ono što čine.

Imamo „banke sperme“ i ženskih jajnih stanica, postoji mogućnost „iznajmljivanja ženskih maternica“, u nekim zemljama imamo (već) gotovo ustaljenu praksu „naručivanja“ djece, obećavaju nam da će se u budućnosti moći birati profil djeteta koje se želi imati (po uzoru na Einsteina ili kojeg drugog genijalca), tu je i kloniranje (kao „dokaz“ kako čovjek može biti „bog“), govori se o križanju ljudskih i životinjskih gena…jednom riječju, sve je spremno za PROPAST.

Danas se više ne moramo pitati: kud ide ovaj svijet, nego: pristajemo li na to?

Iza idilične, romantične slike sa zastavom duginih boja (duga nije slučajno odabrana!), krije se rušilačka ideologija – rodna ideologija (genderizam) koja društvu pod krinkom slobode i jednakosti nameće seksualne „modernizme“. Homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transseksualci samo su prvi ešalon iza kojega stupaju bolesnici i manijaci svih vrsta i boja (od queer osoba, preko pedofila, do zoofila, nekrofila i drugih) i to se nikako ne smije izgubiti iz vida. Također, treba znati kako je feministički pokret udarna snaga gender ideologije. U okviru radikalnog feminističkog pokreta koji se obično naziva i „feminizam trećega vala“ (koji započinje od kraja 80-ih godina XX stoljeća) oblikovala se posebno militantna struja: Genderfeminism (Rodni feminizam) koji nastoji eliminirati rodne uloge u društvu.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari