Pratite nas

Kolumne

Teška zabluda inicijative ‘Narod odlučuje’: Demokratizacija stranaka u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Jedna od najopasnijih zabluda, nastala iz potpunog neznanja i nerazumjevanja načina upravljanja političkim strankama i njihovom konkurentskom pozicijom u političkom životu zemlje, pri čemu se ne smije isključiti  u hrvatskim  okolnostima ni namjera stvaranja zabune i krivoga usmjerenja naroda, jest gotovo općeprihvaćena sintagma da je potrebno demokratizirati političke stranke u Hrvatskoj.

To je isto kao pokrenuti kampanju da je potrebno natjerati Gavrilovića na demokratizaciju upravljačkoga procesa u kompaniji.

Obrazloženje tih javnih nastojanja i zagovora je, da će se na taj način značajno poboljšati razina demokracije u zemlji, kao da je konačni i jedini cilj postojanja hrvatske države – demokracija, a ne ostvarivanje najviših mogućih rezultata i efekata za hrvatski narod. Kao što je u Gavrilovića tehnologija instrument, tako je i u nacionalnoj državi demokracija samo – instrument ostvarivanja najboljih rezultata, a ne nikako krajnji cilj.

Da malo demistificiramo to, što su političke stranke u državno-političkom poretku zemlje.

Dakle, što su SDP, HDZ, MOST, HNS, IDS, NZH i ostali?

Tržišnim riječnikom rečeno, to su industrije, svojevrsni politički “gavrilovići”, “vrbovci”, “podravke”, proizvodni obrti, kako komu drago, koje se bave proizvodnjom političkog proizvoda za tržište, a tržište su izbornici – hrvatski državljani, koji kupuju nacionalna rješenja za hrvatski narod.

Polaziti od teze da će se zakonskim, podzakonskim i nekim drugim podsustavima, kao  i javnom prisilom da se odlučivanje u samim strankama drugačije i mimo njihove postojeće volje, i što je još bitnije – potrebe, sa stajališta zadržavanja tržišnog udjela ili dijela izbornog tijala, uredi, pa se u tom smislu ističe navodno uzorni model “jedan član jedan glas” na svim razinama (Stier se recimo zalaže za taj model u HDZ-u) isto je kao i otvoreno nezadovoljstvo prema Gavrilovićevoj ili Podravkinoj pašteti pokušavati riješiti pritiskom na te kompanije da poprave kvalitetu, donošenjem zakona ili zahtjevima za smjenama njihovih rukovodstava.

Problemi loše kvalitete proizvoda se ne rješavaju zakonima, niti se konkurentnost postiže zakonskim rješenjima, koja uvode kupce u procese odlučivanja u proizvodnje. Kupci odlučuju odlukom hoće li ili neće kupiti proizvod, a da bi to mogli mjerodavno raditi i raspolagati svojim potrošačkim i ljudskim pravima na najvišoj razini, što je jedina obaveza država u slobodnom svijetu, nužno je da imaju nesmetani pristup usporednim ponudama i pod jednakim uvjetima – svi. Ne može se recimo očekivati od Gavrilovića poboljšanje kvalitete ako mu Hrvatska država zakonski odredi da je njegovo tržište Banovina, Kordun, Lika, Primorje i Istra, zabrani ulazak konkurencije na to tržište, a ostalim proizvođačima istih ili sličnih proizvoda na isti način raspodjeli utjecaj i ciljane kupce. To je stvar s izbornim jedinicama u Hrvatskoj u aktualnim okolnostima, jer se političkom kupcu proizvoda zvanog nacionalna politika iz Baranje, zabranjuje odlučiti tko će iz Istre ili Dubrovnika odlučivati o njegovom interesu. U unitarnim državama kao što je Hrvatska, to se jednostavno – ne smije događati, jer, ako se događa, slijedi razbijanje te države na federalne političke jedinice. Zakoni se u slobodnom i uspješnom svijetu koriste za definiranje nužnoga minimuma standarda i ravnopravne utakmice na tržištu, a sve ostalo je stvar samoregulacije i odnosa kupaca,  u političkom slučaju izbornika, prema -proizvodima.

Regulaciju treba napraviti tako da onaj tko ima loš proizvod, ili propadne ili stvori konkurentan a ne samo bolji, jer to bolji ne mora značiti i konkurentan, a ako se kompletna regulacija usmjeri u popravljanje postojećih proizvoda bez nužnosti širenja tržišta i izazova konkurencije, kupci, u političkoj utakmici državljani, će biti osuđeni na – sličnu ponudu, a postojeći proizvođači, dakle  stranke – na nesmetano djelovanje i zadržavanje istih pozicija.

To je koncept zadržavanja postojećeg nekonkuretnog ili lošeg poretka.

Zato  su potpuno besmislene primjedbe iz inicijative Narod odlučuje i njenih pristaša, koje su samo nalegle na već odavno postojeće javne ideje iz različitih, a najčešće stranačkih i pripadajućih im kuhinja, da je nužno natjerati stranačka vodstva da biraju najbolje, bez pokušaja da se uredi regulacija jednake vrijednosti svakoga glasa, svakoga izbornoga prava i u konačnici – svakoga kupca stranačkih proizvoda na tržištu političke ponude. Na smiraju komunizma, posve iste floskule je u javnost s ciljem održavanja poretka, lansirala komunistička oligrahija, a pogotovo priče o demokratizaciji partije. Zašto bi netko razuman prisiljavao u okolnostima otvorene konkurencije i slobodnoga dobro reguliranoga tržišta recimo Gavrilovića da poboljša svoje paštete, ili da eventualno proizvede nove, ako može kupiti druge, bolje i kvalitetnije?

Zašto bi netko javnom kampanjom spašavao Gavrilovića, ako on sam ne vidi ili ne želi promjeniti kvalitetu svojih proizvoda i nije ga briga hoće li propasti?

Ista je stvar s HDZ-om i sa svim ostalim političkim strankama.

Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti.

Tko ne vrijedi – neka propadane.

Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.

Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj.

Otrove se zabranjuje.

A loše proizvode ostavlja za reciklažu.

Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti.

I točka.

Zato  je neinteligentno, silno zavaravajuće i vrlo opasno u aktualnim okolnostima osmišljavati sustavne utjecaje na najjače stranke kako bi ponudile na izborima bolje, pravednije ili ne znam kakve kandidate, a pogotovo je opasna iluzija isticati namjeru razvlašćivanja aktualnih rukovodstava tih stranaka navodnim presudnim utjecajem preferencijalnog prava izbornika.

Jednostavno, nacionalni interes ne smije biti koga će Plenković postaviti na prvo ili desete mjesto HDZ-ove liste, nego – omogućiti cijelome narodu u ravnopravnim uvjetima da njegovu ponudu i ponudu svih ostalih ravnopravono ocjenjuje. Pa neka HDZ razmišlja o Plenkoviću.

Svaka industrija, pogon, obrt, svaki sustav u kojem se nešto proizvodi s ciljem ponude na tržištu mora samostalno izabirati i odlučivati o tome što će i kako će ponuditi, kako će to dizajnirati, a prije toga kojem i kakvom ciljanom tržištu to želi ponuditi s kakvim konačnim efektom po svoje potrebe.

I kako će upravljati svojim ljudskim potencijalima.

Inzistirati na tome da je HDZ dobar, samo Plenković ne valja, da je SDP dobar, a samo Bernardić ne valja, pa ih pokušati izvansjki prisiljavati na drugačiji način upravljanja strankama, samo daje alibi nezadovljnicima u tim strankama, a  uz to usmjerava svu pozornost nacije samo i jedino na njih, bilo s pozicije nevaljaštine, ili s bilo koje druge pozicije. U Hrvatskoj danas to služi i stvaranju ničim potkrijepljene iluzije da su oni koji to zagovaraju izvan stranaka – sami po sebi dobra ponuda i bolji od recimo Plenkovića. A ne pada im na pamet širenje tržišta, (primjer s potpunim ignoriranjem tri milijuna državljana i njihovih političkih prava izvan Hrvatske i izbjegavanjem jedne izborne jedinice kao modela tržišne utakmice), jer bi u tom slučaju i sami morali iskoračiti iz svojih uskih okvira, grupica i izložiti se eventualnom gubitku kontrole nad inicijativama koje su promovirali, te strankama koje su formirali, jer je za tako široko i veliko tržište potrebno uz sve ostalo imati i vrhunski proizvod, jasno deklariran i profiliran, te umjesto grupica suradnika, čitav niz ljudi nacionalno prepoznatih s kojima bi se u tom slučaju djelila sudbina tih inicijativa i eventualni rezultati na izborima.

Zašto bi se Hasanbegović recimo isključivo uspoređivao s Plenkovićem, zašto bi netko tko očekuje promjene i novu društvenu i političku kvalitetu recimo tipovao na Željku Markić ili Božu Petrova, ako je jedini usporedni kriteriji -Plenković, Kuščević, Maras, Vesna Pusić i ostala već dugogodišnja javna i politička ponuda na političkom tržištu?

To što jedna ponuda ne valja, nikako ne znači da je ova druga automatski – bolja.

Pitanje je je li dovoljno dobra, ako je i bolja?

Činjenica da Plenković ne valja neće ni malo učiniti boljim Zlatka Hasanbegovića ako on sam ne definira svoje cjelovite političke programe i ako njegova ponuda ne bude dovoljno prihvatljiva i prepoznatljiva naciji.

Zato je potpuno nebitno s polazišta nužnih promjena u Hrvatskoj, kako će HDZ birati svoja rukovodstva, hoće li Stier ili Kovač ili netko treći nadvladati u nekim okolnostima Plenkovića i nastaviti stvarati i producirati ponudu za svoje tržište. Ništa se bitno neće promjeniti, jer je jedini mehanizam koji snažno i efikasno utječe na ponudu političkih kandidata i programa, ideja i stavova, regulacija djelovanja političkog, izbornog tržišta i njegovo najveće moguće proširivanje, nasuprot odavno usmjerenoga na sve načine, pa i ustavno-zakonski, sužavanja. Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji.

I konkurentniji.

Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!?

Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

Ista je stvar sa strankama i političkim ponudama.

Isticati danas da je tri ili deset preferencijalnih prava model sigurnoga ili kako su inicijatori rekli “boljega”, “pravednijega” izbornoga sustava ili političkog odlučivanja, ili model demokratizacije, je smijurija. Čineći predsjednika stranke nesigurnijim u tome tko će mu biti kandidati na izbornim listama, neće se bitno postići kvalitetniji opći izbor, jer  će se isti proizvod i dalje nuditi, samo različito dizjaniran. I neće se uopće postići, niti može, da saborski zastupnici odgovaraju “narodu” jer ih narod u cjelini ni ne bira, nego separacije toga naroda po federalističkom ili čak komunalnom principu, a ne predsjednicima stranaka. Svatko koga stranka predloži na bilo koju listu treba imati odgovornost prema stranci, time i prema predsjedniku.

Ne ulazi se u stranke pod prijetnjom pištoljem!

Drugačije se ne može stranački djelovati, a princip odgovornosti iz neke zajednice prenositi na izvanjsku je – anarhistički s nesagledivim opasnostima za uređeni državno-politički poredak. Primjerice, predviđajući izvanjski utjecaj, ne može se samo pretpostaviti utjecaj dobrih namjera i njihovih nositelja, pa je teško braniti politički poredak od bilo kakvoga utjecaja doboro organiziranih tuzemnih i inozemnih skupina i centara moći, ako će se legalizirati pravo na izvanjsko arbitriranje internim zajednicama. To se pogubno reflektira na izvanjsko arbitriranje i utjecaje na današnju hrvatsku državnu politiku, o čemu inicijatori “odgovornosti narodu umjesto predsjednicima stranaka” ne razmišljaju.

Riješenje je u otvaranju tržišta.

I  njegovoj ispravnoj i ciljanoj regulaciji da se postigne valjan proizvod.

U ovome slučaju valjan proizvod na nacionalnom tržištu hrvatskih politika mora biti valjana nacionalna politika, instrument hrvatski Sabor, a temeljna oznaka toga proizvoda mora biti da je sigurno – nacionalno legitimiran.

Legitmiran znači – potpisan.

Jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih.

To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu.

A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Nikakva korekcija toga cilja, niti bilo kakva korekcija unutarnjih upravljačkih ili bilo kakvih odnosa u strankama, koja se namjerava izvanjski nametnuti, neće pomoći, ako se ne otvori tržište svima i sve izbornike ili kušače hrvatskog političkog vina ne dovede u isti ravnopravan položaj s istim efektima na opću ocjenu programa, ljudi, ili – vina.

A vino koje ne valja – jednostavno ispljunuti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari