Pratite nas

Kolumne

Teška zabluda inicijative ‘Narod odlučuje’: Demokratizacija stranaka u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Jedna od najopasnijih zabluda, nastala iz potpunog neznanja i nerazumjevanja načina upravljanja političkim strankama i njihovom konkurentskom pozicijom u političkom životu zemlje, pri čemu se ne smije isključiti  u hrvatskim  okolnostima ni namjera stvaranja zabune i krivoga usmjerenja naroda, jest gotovo općeprihvaćena sintagma da je potrebno demokratizirati političke stranke u Hrvatskoj.

To je isto kao pokrenuti kampanju da je potrebno natjerati Gavrilovića na demokratizaciju upravljačkoga procesa u kompaniji.

Obrazloženje tih javnih nastojanja i zagovora je, da će se na taj način značajno poboljšati razina demokracije u zemlji, kao da je konačni i jedini cilj postojanja hrvatske države – demokracija, a ne ostvarivanje najviših mogućih rezultata i efekata za hrvatski narod. Kao što je u Gavrilovića tehnologija instrument, tako je i u nacionalnoj državi demokracija samo – instrument ostvarivanja najboljih rezultata, a ne nikako krajnji cilj.

Da malo demistificiramo to, što su političke stranke u državno-političkom poretku zemlje.

Dakle, što su SDP, HDZ, MOST, HNS, IDS, NZH i ostali?

Tržišnim riječnikom rečeno, to su industrije, svojevrsni politički “gavrilovići”, “vrbovci”, “podravke”, proizvodni obrti, kako komu drago, koje se bave proizvodnjom političkog proizvoda za tržište, a tržište su izbornici – hrvatski državljani, koji kupuju nacionalna rješenja za hrvatski narod.

Polaziti od teze da će se zakonskim, podzakonskim i nekim drugim podsustavima, kao  i javnom prisilom da se odlučivanje u samim strankama drugačije i mimo njihove postojeće volje, i što je još bitnije – potrebe, sa stajališta zadržavanja tržišnog udjela ili dijela izbornog tijala, uredi, pa se u tom smislu ističe navodno uzorni model “jedan član jedan glas” na svim razinama (Stier se recimo zalaže za taj model u HDZ-u) isto je kao i otvoreno nezadovoljstvo prema Gavrilovićevoj ili Podravkinoj pašteti pokušavati riješiti pritiskom na te kompanije da poprave kvalitetu, donošenjem zakona ili zahtjevima za smjenama njihovih rukovodstava.

Problemi loše kvalitete proizvoda se ne rješavaju zakonima, niti se konkurentnost postiže zakonskim rješenjima, koja uvode kupce u procese odlučivanja u proizvodnje. Kupci odlučuju odlukom hoće li ili neće kupiti proizvod, a da bi to mogli mjerodavno raditi i raspolagati svojim potrošačkim i ljudskim pravima na najvišoj razini, što je jedina obaveza država u slobodnom svijetu, nužno je da imaju nesmetani pristup usporednim ponudama i pod jednakim uvjetima – svi. Ne može se recimo očekivati od Gavrilovića poboljšanje kvalitete ako mu Hrvatska država zakonski odredi da je njegovo tržište Banovina, Kordun, Lika, Primorje i Istra, zabrani ulazak konkurencije na to tržište, a ostalim proizvođačima istih ili sličnih proizvoda na isti način raspodjeli utjecaj i ciljane kupce. To je stvar s izbornim jedinicama u Hrvatskoj u aktualnim okolnostima, jer se političkom kupcu proizvoda zvanog nacionalna politika iz Baranje, zabranjuje odlučiti tko će iz Istre ili Dubrovnika odlučivati o njegovom interesu. U unitarnim državama kao što je Hrvatska, to se jednostavno – ne smije događati, jer, ako se događa, slijedi razbijanje te države na federalne političke jedinice. Zakoni se u slobodnom i uspješnom svijetu koriste za definiranje nužnoga minimuma standarda i ravnopravne utakmice na tržištu, a sve ostalo je stvar samoregulacije i odnosa kupaca,  u političkom slučaju izbornika, prema -proizvodima.

Regulaciju treba napraviti tako da onaj tko ima loš proizvod, ili propadne ili stvori konkurentan a ne samo bolji, jer to bolji ne mora značiti i konkurentan, a ako se kompletna regulacija usmjeri u popravljanje postojećih proizvoda bez nužnosti širenja tržišta i izazova konkurencije, kupci, u političkoj utakmici državljani, će biti osuđeni na – sličnu ponudu, a postojeći proizvođači, dakle  stranke – na nesmetano djelovanje i zadržavanje istih pozicija.

To je koncept zadržavanja postojećeg nekonkuretnog ili lošeg poretka.

Zato  su potpuno besmislene primjedbe iz inicijative Narod odlučuje i njenih pristaša, koje su samo nalegle na već odavno postojeće javne ideje iz različitih, a najčešće stranačkih i pripadajućih im kuhinja, da je nužno natjerati stranačka vodstva da biraju najbolje, bez pokušaja da se uredi regulacija jednake vrijednosti svakoga glasa, svakoga izbornoga prava i u konačnici – svakoga kupca stranačkih proizvoda na tržištu političke ponude. Na smiraju komunizma, posve iste floskule je u javnost s ciljem održavanja poretka, lansirala komunistička oligrahija, a pogotovo priče o demokratizaciji partije. Zašto bi netko razuman prisiljavao u okolnostima otvorene konkurencije i slobodnoga dobro reguliranoga tržišta recimo Gavrilovića da poboljša svoje paštete, ili da eventualno proizvede nove, ako može kupiti druge, bolje i kvalitetnije?

Zašto bi netko javnom kampanjom spašavao Gavrilovića, ako on sam ne vidi ili ne želi promjeniti kvalitetu svojih proizvoda i nije ga briga hoće li propasti?

Ista je stvar s HDZ-om i sa svim ostalim političkim strankama.

Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti.

Tko ne vrijedi – neka propadane.

Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.

Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj.

Otrove se zabranjuje.

A loše proizvode ostavlja za reciklažu.

Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti.

I točka.

Zato  je neinteligentno, silno zavaravajuće i vrlo opasno u aktualnim okolnostima osmišljavati sustavne utjecaje na najjače stranke kako bi ponudile na izborima bolje, pravednije ili ne znam kakve kandidate, a pogotovo je opasna iluzija isticati namjeru razvlašćivanja aktualnih rukovodstava tih stranaka navodnim presudnim utjecajem preferencijalnog prava izbornika.

Jednostavno, nacionalni interes ne smije biti koga će Plenković postaviti na prvo ili desete mjesto HDZ-ove liste, nego – omogućiti cijelome narodu u ravnopravnim uvjetima da njegovu ponudu i ponudu svih ostalih ravnopravono ocjenjuje. Pa neka HDZ razmišlja o Plenkoviću.

Svaka industrija, pogon, obrt, svaki sustav u kojem se nešto proizvodi s ciljem ponude na tržištu mora samostalno izabirati i odlučivati o tome što će i kako će ponuditi, kako će to dizajnirati, a prije toga kojem i kakvom ciljanom tržištu to želi ponuditi s kakvim konačnim efektom po svoje potrebe.

I kako će upravljati svojim ljudskim potencijalima.

Inzistirati na tome da je HDZ dobar, samo Plenković ne valja, da je SDP dobar, a samo Bernardić ne valja, pa ih pokušati izvansjki prisiljavati na drugačiji način upravljanja strankama, samo daje alibi nezadovljnicima u tim strankama, a  uz to usmjerava svu pozornost nacije samo i jedino na njih, bilo s pozicije nevaljaštine, ili s bilo koje druge pozicije. U Hrvatskoj danas to služi i stvaranju ničim potkrijepljene iluzije da su oni koji to zagovaraju izvan stranaka – sami po sebi dobra ponuda i bolji od recimo Plenkovića. A ne pada im na pamet širenje tržišta, (primjer s potpunim ignoriranjem tri milijuna državljana i njihovih političkih prava izvan Hrvatske i izbjegavanjem jedne izborne jedinice kao modela tržišne utakmice), jer bi u tom slučaju i sami morali iskoračiti iz svojih uskih okvira, grupica i izložiti se eventualnom gubitku kontrole nad inicijativama koje su promovirali, te strankama koje su formirali, jer je za tako široko i veliko tržište potrebno uz sve ostalo imati i vrhunski proizvod, jasno deklariran i profiliran, te umjesto grupica suradnika, čitav niz ljudi nacionalno prepoznatih s kojima bi se u tom slučaju djelila sudbina tih inicijativa i eventualni rezultati na izborima.

Zašto bi se Hasanbegović recimo isključivo uspoređivao s Plenkovićem, zašto bi netko tko očekuje promjene i novu društvenu i političku kvalitetu recimo tipovao na Željku Markić ili Božu Petrova, ako je jedini usporedni kriteriji -Plenković, Kuščević, Maras, Vesna Pusić i ostala već dugogodišnja javna i politička ponuda na političkom tržištu?

To što jedna ponuda ne valja, nikako ne znači da je ova druga automatski – bolja.

Pitanje je je li dovoljno dobra, ako je i bolja?

Činjenica da Plenković ne valja neće ni malo učiniti boljim Zlatka Hasanbegovića ako on sam ne definira svoje cjelovite političke programe i ako njegova ponuda ne bude dovoljno prihvatljiva i prepoznatljiva naciji.

Zato je potpuno nebitno s polazišta nužnih promjena u Hrvatskoj, kako će HDZ birati svoja rukovodstva, hoće li Stier ili Kovač ili netko treći nadvladati u nekim okolnostima Plenkovića i nastaviti stvarati i producirati ponudu za svoje tržište. Ništa se bitno neće promjeniti, jer je jedini mehanizam koji snažno i efikasno utječe na ponudu političkih kandidata i programa, ideja i stavova, regulacija djelovanja političkog, izbornog tržišta i njegovo najveće moguće proširivanje, nasuprot odavno usmjerenoga na sve načine, pa i ustavno-zakonski, sužavanja. Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji.

I konkurentniji.

Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!?

Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

Ista je stvar sa strankama i političkim ponudama.

Isticati danas da je tri ili deset preferencijalnih prava model sigurnoga ili kako su inicijatori rekli “boljega”, “pravednijega” izbornoga sustava ili političkog odlučivanja, ili model demokratizacije, je smijurija. Čineći predsjednika stranke nesigurnijim u tome tko će mu biti kandidati na izbornim listama, neće se bitno postići kvalitetniji opći izbor, jer  će se isti proizvod i dalje nuditi, samo različito dizjaniran. I neće se uopće postići, niti može, da saborski zastupnici odgovaraju “narodu” jer ih narod u cjelini ni ne bira, nego separacije toga naroda po federalističkom ili čak komunalnom principu, a ne predsjednicima stranaka. Svatko koga stranka predloži na bilo koju listu treba imati odgovornost prema stranci, time i prema predsjedniku.

Ne ulazi se u stranke pod prijetnjom pištoljem!

Drugačije se ne može stranački djelovati, a princip odgovornosti iz neke zajednice prenositi na izvanjsku je – anarhistički s nesagledivim opasnostima za uređeni državno-politički poredak. Primjerice, predviđajući izvanjski utjecaj, ne može se samo pretpostaviti utjecaj dobrih namjera i njihovih nositelja, pa je teško braniti politički poredak od bilo kakvoga utjecaja doboro organiziranih tuzemnih i inozemnih skupina i centara moći, ako će se legalizirati pravo na izvanjsko arbitriranje internim zajednicama. To se pogubno reflektira na izvanjsko arbitriranje i utjecaje na današnju hrvatsku državnu politiku, o čemu inicijatori “odgovornosti narodu umjesto predsjednicima stranaka” ne razmišljaju.

Riješenje je u otvaranju tržišta.

I  njegovoj ispravnoj i ciljanoj regulaciji da se postigne valjan proizvod.

U ovome slučaju valjan proizvod na nacionalnom tržištu hrvatskih politika mora biti valjana nacionalna politika, instrument hrvatski Sabor, a temeljna oznaka toga proizvoda mora biti da je sigurno – nacionalno legitimiran.

Legitmiran znači – potpisan.

Jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih.

To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu.

A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Nikakva korekcija toga cilja, niti bilo kakva korekcija unutarnjih upravljačkih ili bilo kakvih odnosa u strankama, koja se namjerava izvanjski nametnuti, neće pomoći, ako se ne otvori tržište svima i sve izbornike ili kušače hrvatskog političkog vina ne dovede u isti ravnopravan položaj s istim efektima na opću ocjenu programa, ljudi, ili – vina.

A vino koje ne valja – jednostavno ispljunuti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke

Objavljeno

na

Objavio

Nepregledno mnoštvo Hrvatica i Hrvata u Koloni sjećanja, u hladnom, doista studenom danu, od posljednjeg ustaškog uporišta (Stanimirović) to jest legendarne Bolnice koju treba pisati velikim slovom, kao što pišem, do groblja hrvatskih junaka koji samo pola godine prije nisu ni znali da u njima živi herojski, ratnički duh predaka, a izbio je tako silno i veličajno da će ih pamtiti svi naraštaji do kraja povijesti. Bilo je tu snage i prkosa, vještine i snalažljivosti, izdržljivosti i bezmjerne hrabrosti da se toliko dugo opiru hijenama koje su imale sve oružje ovoga svijeta, osim nuklearnog, a i za njim bi posegnule da im je bilo pri ruci. Pa i tako je Vukovar izgledao kao da je na nj pala nuklearna bomba.

Kakve konvencije (uključujući Ženevsku), kakva pravila ratovanja, kakva briga za civile, za djecu, samo divljačko razaranje i ubijanje u vrijeme opsade Vukovara i nakon nje, masakri u izvedbi životinja dresiranih da mrze sve hrvatsko. Ostavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.

Biskup Živković iz Gradišća, čijem govoru bi se mogle staviti primjedbe jer mu štošta nije poznato, u jednom je bio posve u pravu – da se ta Europa, koju i sam s puno strasti zastupa – jako čudi (valjda u kuloarima) što samo u Hrvatskoj nije bilo ama baš nikakve lustracije. Licemjerna Europa koja je mogla u trenutku približavanja Hrvatske EU postaviti i taj zahtjev, a nije. Pa je Hrvatska ušla nelustrirana, takva i ostala, što je između ostalog i objašnjenje njezina valjanja po dnu neuspješnih europskih država, objašnjenje svega vidljivoga i nevidljivoga u birokratskim strukturama, u pravosuđu i osjetljivim službama, u podmuklim bočnim udarima i, na kraju krajeva u politici koja nema karaktera (značaja, hrv.) od početka stoljeća do danas, nema samostalnu i jasnu strategiju i nije izašla iz Jugoslavije. Kako nije, reći ćete, pa jest.

A nije, kažem, samo je jedan nadnacionalni organizam brzo zamijenila drugim da ne bi trebala misliti svojom glavom i nije važno kako se taj drugi zove jer je ionako sve ostalo isto: upute i direktive dolaze izvana, hrvatskom se narodu na lijep način poručuje da previše ne priča o sebi jer ima neke hipoteke, valjda, što zatim mediji u Hrvatskoj koriste, izvlače i navlače, poručuje se da Hrvati ne trebaju imati samosvijest jer to (i opet valjda) njima ne pristoji, nepristojno je, da moraju prihvaćati i ono što im nije drago ili im je štoviše odiozno, stambolske i marakeške, a bit će još, neka mala Hrvatska šuti i bude sretna što je nekim čudom pobijedila u ratu devedesetih, neka tetoši srpsku manjinu čija se većina pridružila srbijanskom imperijalizmu i terorizmu u doba Miloševića, neka ne lovi zločince, neka se regionalno snažnije povezuje – isprva gospodarski i kulturno, poglavito kulturno – i neka se nikako ne priključuje sumnjivoj srednjoj Europi, budući da njoj ondje nije mjesto i mogla bi biti optužena za najveći grijeh (baš kao u Jugoslaviji), za nacionalizam, grijeh koji se širi upravo i najviše tom nesretnom središnjom Europom. A zna se kamo to vodi, hrvatskom je domoljubnom nacionalistu kao i u Jugoslaviji, mjesto u lepoglavama.

Tu treba zastati. U Europi, ne samo srednjoj ili osrednjoj, događaju se promjene. Nije točno da je uzrok gibanjima migrantska kriza, ta je kriza samo povod. Stare i mlađe europske države već dugo pokazuju nervozu što im se oduzima vlastitost – stare jer na te opasne novotarije nisu navikle i uvrijeđene su pa gledaju gdje je exit, mlađe jer imaju iskustva iz komunizma gdje bijahu sluge pokorne i ne žele to više biti. U svima njima vrije. To se vrenje u bruxelleskim i njima podložnim krugovima naziva raznim imenima: populizam, suverenizam, nacionalizam, a opasni šljam, znači, populistima, suverenistima i nacionalistima. Da bih terminološki olakšao stvari, predlažem novu riječ: popusunac, koja kao kratica nastala od prvih slogova zgodno obuhvaća sve navedene opasnosti za čovječanstvo, i zvuči ugodno: popusunac.

Popusunac je opaka beštija: on nekako, sunac jedan, u svojoj primitivnoj nesvijesti, misli da je prirodno voljeti svoju domovinu, svoju naciju, da je naravno osjećati se pripadnikom svoga naroda i svega što ga čini različitim od drugih, da poštuje i pamti neobične i u stvari nevjerojatne načine na koje je taj njegov svojeglavi narod uspijevao ostati u povijesti, da ima svoje običaje koje ne nameće drugima, svoj jezik, svoje dostojanstvo. Popusunac u Hrvatskoj i drugdje po Europama osjeća nelagodu i u njemu ključaju sirove strasti. On se pita što se to događa da svi moraju biti nekako isti, da svi moraju izgovarati jednake fraze kako ne bi bili izopćeni, njemu je jadniku što na umu to na drumu jer ne zna što je to politička korektnost pa ne zna ni zašto dobiva po gubici, u svojoj blesavosti drži da živi u slobodi, da je verbalni delikt prošlost.

Popusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom. Popusunac se ipak i dalje srdi, počinje glasno rogoboriti i ide dotle da se počne baviti politikom. Uviđa da nije sam, da je dio sličnoga pokreta koji se događa u svim zemljama, da je injekcija sorosevske i slične globotomije prestala djelovati, da sluge otuđenog birokratskog bruxelleskoga stroja za faširanje manjih nacija postaju nesigurne, a u nesigurnosti bahate i drske da bi prikrile strah, pa za širenje straha i panike optužuju popusunca.

Popusunac nije rasist, nije šovinist, njemu se gade svi totalitarni sustavi i baš je zato popusunac. Vidi da se tu događa nešto slično sustavima koje prezire, novi totalitarizam koji se šverca pod plaštem demokracije, a od poznatih u ne tako davnoj prošlosti preuzeo je metode koje su se i tada pokazale uspješnima, pa će i opet. Ako tko iskoči iz partijske linije, bolje da ga nema. I nema ga, doista, možda još hoda, ali je već politički mrtav. Takav se možda može spasiti ako se prostre po zemlji pred nogama vladara i izgovori ili napiše (samoborski slučaj) samokritiku kakva se ne pamti od kulturne revolucije u Kini. No ni to ne pomaže.

Pustimo Europu i popusunce. Vraćam se u Vukovar, to jest u dane prije osamnaestoga, kada je u jednoj otvorenoj televizijskoj emisiji vrlo pametno, ah, rečeno da progon ratnih zločinaca srbijanskoga i srpskog identiteta ima tri dimenzije: pravosudnu, političku i ljudsku. S tim da bi, valjda (sigurno) ona ljudska htjela da se sve to pohvata i „privede pravdi“, ali teško je to, kaže pravosudna dimenzija koja nije, znači, ljudska, još je teže, kaže politička, jer tu ima svakakvih problema koje ljudski um ne može pratiti. Ali politika nastoji. Tako je skandalozno i neshvatljivo ne samo žrtvama nego i bilo kojem normalnom čovjeku, stupidna hrvatska politika glatko dopustila da Srbija otvori 23. poglavlje u pregovorima s EU, zadržavajući pravo na univerzalnu jurisdikciju. Ali zato će, kaže politika, pozorno pratiti kako se univerzalna Srbija ponaša i to će biti presudno za zaključivanje poglavlja, ako se ne bude lijepo ponašala, ne će ga zaključiti, a za sve će se brinuti hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova koja je tri (ili koliko) godina bila savjetnica toj istoj Srbiji, što nije sukob interesa nego mnogo gore.

Postojalo je za sve te sitne probleme i neko povjerenstvo, i još postoji, ali se ne sastaje da ne bi radilo cirkuse. Dotle je hrvatska jurisdikcija stavljala u ladice optužbe protiv zločinaca, a sada ih navodno vadi („Dvadeset pet posto više“). Zločini počinjeni u Hrvatskoj, na hrvatskom tlu i nad hrvatskim ljudima, nisu zanimljivi ni „međunarodnoj zajednici“ i njezinom preminulom sudu koji se još trza, „zajednica„ bi iz geostrateških razloga rado vidjela Srbiju u EU pa makar joj progledala kroz prste, a kada se to dogodi i ako usporedo bude stvorena europska vojska, onda će hrvatske i srpske postrojbe te armije biti sjedinjene zbog lakše koordinacije i sličnosti jezika i tako ćemo opet dobiti jugoslavensku vojsku, isprva u okviru europske a zatim – u mogućem scenariju – i izvan okvira, dotično srpsku vojsku. U poznatim okvirima.

Ona će njegovati tradicije jugoslavenske vojske iz dvadesetoga stoljeća, uključujući bleiburške pokolje i druge spomena vrijedne događaje, naravno i Vukovar, a kolone sjećanja voditi ne samo do groblja nego i do Srijemske Mirovice, Stajićeva i Beograda, gdje će im se gubiti trag. Već i sada, dok se još izgledna budućnost naivnim popusumcima čini nevjerojatnom, javljaju se glasovi u samoj Hrvatskoj (nego gdje) da kolona sjećanja ne bi trebala hodati baš svake godine, valjda je slab interes (65.000 ljudi) pa bi bilo dobro pješačiti svakih deset godina, zatim samo svakih pedeset i na kraju stotinu, da bude okruglo, da se ne uznemiravaju svake godine i vlasti i sablasti, da vlasti ne moraju stalno odgovarati na pitanja zašto nitko nije odgovarao, što je njima, vlastima, već dosadno i otrcano. Ako tko od ožalošćenih i gnjevnih postavi to pitanje, bit će pozvan na informativni razgovor. Ako se nađe policajac koji ozbiljno shvaća svoju dužnost, bit će udaljen iz službe. Mir i pomirba s onima koji 27 godina ne žele otkriti gdje su masovne i nemasove grobnice hrvatskih branitelja i civila.

Divljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?

Interliber

Bio sam ondje 17. studenoga, dan prije Kolone sjećanja.Velika gužva, vidim da ima više čitatelja nego pisaca, što nisam znao. Sve nekako neugodno stisnuto, makar je (bivši) Velesajam tako prostran da bi se mogla srediti još jedna od napuštenih golemih zgrada, zaraslih i s očitim tragovima zuba vremena. Neki nakladnici imaju manje prostorije u koje se mogu zavući i spasiti od nesnosne buke tzv. glazbe od koje se čuju samo basovi. U jednoj takvoj oazi naletim na neobično društvo kojim dominira ugledni čovjek i nakladnik, i riječ po riječ – dođemo do Bleiburga i Križnih puteva.

Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke, te kada misli da sve napokon zna, iznenadi se. „Čuli ste za Matijašev grob“, pita me uglednik. „Niste? To je blizu Ilirske Bistrice. Tamo su komunisti poubijali takoreći srednji, činovnički stalež endehazijski. Sve, žene i muškarce. Ostala su djeca, ali nisu znali što bi s njima, malo su razmišljali pa onda i djecu pobili. Eto, ta su djeca u Matijaševom grobu.“ Tako je bilo, a dan poslije sjećanje na vukovarsku tragediju. Na radiju čujem sačuvane audio snimke iz dana kada se Bolnica još držala, upravo u nju unose dijete od šest mjesesci, smrtno ranjeno. Navečer odlična druga epizoda dokumentarne emisije „Srce Vukovara“, djeca ubijena granatama kada su u kratkotrajnom zatišju izašla iz skloništa, ista slika kao i u Slavonskom Brodu… Žrtve Vukovara? Ne, taj me sklop riječi srdi. Nije se Vukovar odjednom srušio na ljude i oni postali žrtvama grada. Nisu žrtve Vukovara, nego žrtve srpske agresije na Vukovar. I nisu svi oni mladi ljudi „dali živote“, kako glasi fraza, nego su im krvnici oduzeli život.

I na kraju, vraćam se na početak i biskupa Egidija Živkovića koji je citirao onu o opraštanju „jer ne znaju što čine“. Nema oprosta, jer je krvoločna banda znala što čini, pripremana je na to vrlo dugo, a intenzivno zadnjih pet godina u osamdesetima… I ponavlja se stalno ono „da se ne ponovi“. A da se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao

Objavljeno

na

Objavio

Svaki potez državnika zapadne civilizacije i demokracije u islamskim zemljama diljem svijeta doživljava se i tretira kao vjerska provokacija, i udar na muslimane i njihove svetinje. U posljednje vrijeme od muslimanskog udara na zapadnu demokraciju, civilizaciju, i na kršćanstvo 11. rujna 2001., od dana kada je islamski svijet nenajavljeno započeo globalni vjerski rat protiv kršćana i kršćanstva, traju pokušaji ušutkavanja slobodnog svijeta od strane islamskih zemalja, što je zapravo pokušaj uvođenja diktature islama u svijetu.

Ništa, ili gotovo ništa, nisu napravili državnici demokratskog zapadnog svijeta a da nije bilo na žestokom udaru muslimana. Čak i obrana svoga naroda u zemlji, obrana nacionalnog i vjerskog identiteta na udaru je islamista, i etiketira se islamofobijom. Takva reakcija islamskog svijeta na političke poteze predsjednika iz ostatka svijeta, sve više izgleda kao agresija ušutkavanja, zastrašivanja i ograničavanja suvereniteta zemalja zapadne civilizacije. Naravno i slobode govora. Već su i vidljivi islamski uspjesi u demokratskim zemljama koje su svakim danom prestrašenije, tiše i ograničenije u slobodama, u svom političkom djelovanju, koje im uskraćuju islamske zemlje različitim pritiscima, napose terorističkim akcijama diljem kršćanskog svijeta.

Nedavni suverenistički potez američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela naišao je na isilovski otpor u muslimanskom svijetu. Digli se i mladi i stari, bogati i gladni muslimani u islamskom svijetu protiv te odluke, što nije ništa drugo već muslimansko miješanje u politiku druge zemlje, i prisilni pokušaj utjecaja na predsjednika suverene i neovisne države. I to na ograničavanje politike vodeće demokratske zemlje svijeta.

Po svim muslimanskim zemljama, tako i u Bosni i Hercegovini, prosvjedovalo se protiv Amerike, protiv Izraela, i svih oni zemalja koje su stale na američku stranu. Pale se američke zastave, prijeti se sa milijardom muslimana iz svijeta, sklapaju se islamski savezi otpora, sve to zbog jednog legitimnog poteza suverene i slobodne države. I još što je daleko opasnije i suvremenom slobodnom zapadnom svijetu nerazumljivije, je činjenica da muslimani u svijetu svaki njihov politički potez pretvaraju u vjerski sukob.

Sve se to događa u vremenu kada islamski terorizam ubija i ruši kršćanski svijet, i kad kršćani u ime ljudski prava i vjerski sloboda primaju milijune muslimana, a te iste muslimanske zemlje na najbrutalniji način progone kršćane iz svojih društava.

Kršćanska šutnja na stradanje kršćana kako u zemljama slobodnog svijeta, kao i u islamskim, dovela je do toga da su muslimanske zemlje sve više vjerski čiste islamske, a kršćanske sve više multireligijske, s tendencijom brisanja svakog kršćanskog znaka, kao što je slučaj u islamskim društvima.

No ono što još reakciju muslimana i svijetu na američki potez priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela čini vjerski radikalnom, i isiliziranijom je u tome da taj isti muslimanski svijet se nikada još nije digao na prosvjede i tražio da se oskrnavljena i džamijanizirana crkva Svete Sofije u Carigradu vrati kršćanima. Zar nije i ta od muslimana okupirana i obešćašena crkva jednaka, pa možda i veča svetinja kršćanima nego li je Jeruzalem muslimanima.

Daleko više je dokaza o važnosti za kršćane crkve Svete Sofije koju su Turci osvojili 1453. i pretvorili u džamiju, dogradivši joj 4 minareta, negoli je povijesni dokaza o Jeruzalemu kao svemuslimanskom gradu. I nikada barem ne do sada, što ne znači i da ne će jednoga dana, moćni kršćanski se svijet dignuti, kao što to čine muslimani prema Jeruzalemu, i tražiti povrat crkve Svete Sofije u njenu prvotnu funkciju.U crkvu koju su sami kršćani sagradili.

A na to imaju veče pravo negoli muslimani na Al-aksanovu džamiju u Jeruzalemu. Kršćanska šutnja nikako ne daje pravo muslimanima na daljnja osvajanja kršćanskih prostora, gradova i crkava.

Slijedom muslimanskih prosvjeda, koji su se održavali i po Bosni i Hercegovini što je znak velikog islamiziranja zemlje kroz proces unitarizacije i isilizacie, protiv američkog naroda i američkog predsjednika glede odnosa prema Jeruzalemu, nemaju li i kršćani katolici to isto pravo na svoje crkve na ćijim temeljima su osmanlije izgradili džamije u petssto godišnjem danku u krvi u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Da bude još veča muslimanska opasnost osvajanja Bosne i Hercegovine i današnji beha muslimani grade džamije na hrvatskoj okupiranoj zemlji u Travniku, i još nekim okupiranim beha teritorijima.

Nisu li po povijesnoj kršćanskoj činjenici okupirane Bosne i Hercegovine Osmanlije izgradile sve džamije na kršćanskoj zemlji, bilo da su je silom prisvojili što je bilo u najviše slučajeva, bilo da su njihove vlasnike prisilili da prijeđu na islam. Ne daje li ta povijesna činjenica kršćanima svijeta pravo na solidariziranje sa beha kršćanima i da prosvjeduju u znak važnosti porušenih crkava u Bosni i Hercegovini.

Stoga, beha muslimani kao ni suvremeni Turci, naslijednici Osmanlija, nemaju nikakvo moralno ni vjersko pravo govoriti o Jeruzalemu kao važnom svetom gradu svih muslimana, a u isto vrijeme graditi džamije na katoličkoj zemlji, prkositi sa onima na crkvenim temeljima, i okupiranu crkvu Svete Sofije ne vratiti kršćanima.

Kako s vremenom završe multikonfesionalni gradovi, i zemlje, ako se na vrijeme ne osiguraju kršćani u njima najbolje govori današnja sto posto čista muslimanska slika Sarajeva, i dijela Bosne i Hercegovine pod muslimanskom vlašću. Za taj grad se govorilo da je europski Jeruzalem, a danas gotovo ni traga o kršćanima. I tko će odgovarati za to vjersko čišćenje kršćana katolika u tom gradu, što ga očistili muslimani tijekom i poslije beha građansko vjerskog sukoba.

A bio je nekad glavni grad svih vjera, svih beha nacija. Susretište svijetova, civilizacija i kultura. Danas u njemu ni traga o tim drugim, kršćanskim i hrišćanskim vjerama i kulturama.

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao, a to je u procesu otomanske okupacije BiH i prisilne islamizacije pokorenih naroda i osvojenih prostora. Treba početi vraćati crkve kršćanima, kako one preinačene u džamije tako i one na ćijim temeljima su kasnije izgrađene džamije, jer svaki drugi potez muslimana je jačanje i širenje kršćanofobije koja svijet uvodi u vjerski rat s nepredvidim posljedicama.

Ako je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana, onda je i crkva Svete Sofije, i bosanskohercegovački problem kršćana katolika, pitanje koje se tiče svih kršćana svijeta. Jer da nije bilo turskih osvajanja i prisilnih islamizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda, ne bi danas bilo ni slučaja Jeruzalema ni problema Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari