Pratite nas

Kolumne

Teška zabluda inicijative ‘Narod odlučuje’: Demokratizacija stranaka u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Jedna od najopasnijih zabluda, nastala iz potpunog neznanja i nerazumjevanja načina upravljanja političkim strankama i njihovom konkurentskom pozicijom u političkom životu zemlje, pri čemu se ne smije isključiti  u hrvatskim  okolnostima ni namjera stvaranja zabune i krivoga usmjerenja naroda, jest gotovo općeprihvaćena sintagma da je potrebno demokratizirati političke stranke u Hrvatskoj.

To je isto kao pokrenuti kampanju da je potrebno natjerati Gavrilovića na demokratizaciju upravljačkoga procesa u kompaniji.

Obrazloženje tih javnih nastojanja i zagovora je, da će se na taj način značajno poboljšati razina demokracije u zemlji, kao da je konačni i jedini cilj postojanja hrvatske države – demokracija, a ne ostvarivanje najviših mogućih rezultata i efekata za hrvatski narod. Kao što je u Gavrilovića tehnologija instrument, tako je i u nacionalnoj državi demokracija samo – instrument ostvarivanja najboljih rezultata, a ne nikako krajnji cilj.

Da malo demistificiramo to, što su političke stranke u državno-političkom poretku zemlje.

Dakle, što su SDP, HDZ, MOST, HNS, IDS, NZH i ostali?

Tržišnim riječnikom rečeno, to su industrije, svojevrsni politički “gavrilovići”, “vrbovci”, “podravke”, proizvodni obrti, kako komu drago, koje se bave proizvodnjom političkog proizvoda za tržište, a tržište su izbornici – hrvatski državljani, koji kupuju nacionalna rješenja za hrvatski narod.

Polaziti od teze da će se zakonskim, podzakonskim i nekim drugim podsustavima, kao  i javnom prisilom da se odlučivanje u samim strankama drugačije i mimo njihove postojeće volje, i što je još bitnije – potrebe, sa stajališta zadržavanja tržišnog udjela ili dijela izbornog tijala, uredi, pa se u tom smislu ističe navodno uzorni model “jedan član jedan glas” na svim razinama (Stier se recimo zalaže za taj model u HDZ-u) isto je kao i otvoreno nezadovoljstvo prema Gavrilovićevoj ili Podravkinoj pašteti pokušavati riješiti pritiskom na te kompanije da poprave kvalitetu, donošenjem zakona ili zahtjevima za smjenama njihovih rukovodstava.

Problemi loše kvalitete proizvoda se ne rješavaju zakonima, niti se konkurentnost postiže zakonskim rješenjima, koja uvode kupce u procese odlučivanja u proizvodnje. Kupci odlučuju odlukom hoće li ili neće kupiti proizvod, a da bi to mogli mjerodavno raditi i raspolagati svojim potrošačkim i ljudskim pravima na najvišoj razini, što je jedina obaveza država u slobodnom svijetu, nužno je da imaju nesmetani pristup usporednim ponudama i pod jednakim uvjetima – svi. Ne može se recimo očekivati od Gavrilovića poboljšanje kvalitete ako mu Hrvatska država zakonski odredi da je njegovo tržište Banovina, Kordun, Lika, Primorje i Istra, zabrani ulazak konkurencije na to tržište, a ostalim proizvođačima istih ili sličnih proizvoda na isti način raspodjeli utjecaj i ciljane kupce. To je stvar s izbornim jedinicama u Hrvatskoj u aktualnim okolnostima, jer se političkom kupcu proizvoda zvanog nacionalna politika iz Baranje, zabranjuje odlučiti tko će iz Istre ili Dubrovnika odlučivati o njegovom interesu. U unitarnim državama kao što je Hrvatska, to se jednostavno – ne smije događati, jer, ako se događa, slijedi razbijanje te države na federalne političke jedinice. Zakoni se u slobodnom i uspješnom svijetu koriste za definiranje nužnoga minimuma standarda i ravnopravne utakmice na tržištu, a sve ostalo je stvar samoregulacije i odnosa kupaca,  u političkom slučaju izbornika, prema -proizvodima.

Regulaciju treba napraviti tako da onaj tko ima loš proizvod, ili propadne ili stvori konkurentan a ne samo bolji, jer to bolji ne mora značiti i konkurentan, a ako se kompletna regulacija usmjeri u popravljanje postojećih proizvoda bez nužnosti širenja tržišta i izazova konkurencije, kupci, u političkoj utakmici državljani, će biti osuđeni na – sličnu ponudu, a postojeći proizvođači, dakle  stranke – na nesmetano djelovanje i zadržavanje istih pozicija.

To je koncept zadržavanja postojećeg nekonkuretnog ili lošeg poretka.

Zato  su potpuno besmislene primjedbe iz inicijative Narod odlučuje i njenih pristaša, koje su samo nalegle na već odavno postojeće javne ideje iz različitih, a najčešće stranačkih i pripadajućih im kuhinja, da je nužno natjerati stranačka vodstva da biraju najbolje, bez pokušaja da se uredi regulacija jednake vrijednosti svakoga glasa, svakoga izbornoga prava i u konačnici – svakoga kupca stranačkih proizvoda na tržištu političke ponude. Na smiraju komunizma, posve iste floskule je u javnost s ciljem održavanja poretka, lansirala komunistička oligrahija, a pogotovo priče o demokratizaciji partije. Zašto bi netko razuman prisiljavao u okolnostima otvorene konkurencije i slobodnoga dobro reguliranoga tržišta recimo Gavrilovića da poboljša svoje paštete, ili da eventualno proizvede nove, ako može kupiti druge, bolje i kvalitetnije?

Zašto bi netko javnom kampanjom spašavao Gavrilovića, ako on sam ne vidi ili ne želi promjeniti kvalitetu svojih proizvoda i nije ga briga hoće li propasti?

Ista je stvar s HDZ-om i sa svim ostalim političkim strankama.

Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti.

Tko ne vrijedi – neka propadane.

Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.

Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj.

Otrove se zabranjuje.

A loše proizvode ostavlja za reciklažu.

Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti.

I točka.

Zato  je neinteligentno, silno zavaravajuće i vrlo opasno u aktualnim okolnostima osmišljavati sustavne utjecaje na najjače stranke kako bi ponudile na izborima bolje, pravednije ili ne znam kakve kandidate, a pogotovo je opasna iluzija isticati namjeru razvlašćivanja aktualnih rukovodstava tih stranaka navodnim presudnim utjecajem preferencijalnog prava izbornika.

Jednostavno, nacionalni interes ne smije biti koga će Plenković postaviti na prvo ili desete mjesto HDZ-ove liste, nego – omogućiti cijelome narodu u ravnopravnim uvjetima da njegovu ponudu i ponudu svih ostalih ravnopravono ocjenjuje. Pa neka HDZ razmišlja o Plenkoviću.

Svaka industrija, pogon, obrt, svaki sustav u kojem se nešto proizvodi s ciljem ponude na tržištu mora samostalno izabirati i odlučivati o tome što će i kako će ponuditi, kako će to dizajnirati, a prije toga kojem i kakvom ciljanom tržištu to želi ponuditi s kakvim konačnim efektom po svoje potrebe.

I kako će upravljati svojim ljudskim potencijalima.

Inzistirati na tome da je HDZ dobar, samo Plenković ne valja, da je SDP dobar, a samo Bernardić ne valja, pa ih pokušati izvansjki prisiljavati na drugačiji način upravljanja strankama, samo daje alibi nezadovljnicima u tim strankama, a  uz to usmjerava svu pozornost nacije samo i jedino na njih, bilo s pozicije nevaljaštine, ili s bilo koje druge pozicije. U Hrvatskoj danas to služi i stvaranju ničim potkrijepljene iluzije da su oni koji to zagovaraju izvan stranaka – sami po sebi dobra ponuda i bolji od recimo Plenkovića. A ne pada im na pamet širenje tržišta, (primjer s potpunim ignoriranjem tri milijuna državljana i njihovih političkih prava izvan Hrvatske i izbjegavanjem jedne izborne jedinice kao modela tržišne utakmice), jer bi u tom slučaju i sami morali iskoračiti iz svojih uskih okvira, grupica i izložiti se eventualnom gubitku kontrole nad inicijativama koje su promovirali, te strankama koje su formirali, jer je za tako široko i veliko tržište potrebno uz sve ostalo imati i vrhunski proizvod, jasno deklariran i profiliran, te umjesto grupica suradnika, čitav niz ljudi nacionalno prepoznatih s kojima bi se u tom slučaju djelila sudbina tih inicijativa i eventualni rezultati na izborima.

Zašto bi se Hasanbegović recimo isključivo uspoređivao s Plenkovićem, zašto bi netko tko očekuje promjene i novu društvenu i političku kvalitetu recimo tipovao na Željku Markić ili Božu Petrova, ako je jedini usporedni kriteriji -Plenković, Kuščević, Maras, Vesna Pusić i ostala već dugogodišnja javna i politička ponuda na političkom tržištu?

To što jedna ponuda ne valja, nikako ne znači da je ova druga automatski – bolja.

Pitanje je je li dovoljno dobra, ako je i bolja?

Činjenica da Plenković ne valja neće ni malo učiniti boljim Zlatka Hasanbegovića ako on sam ne definira svoje cjelovite političke programe i ako njegova ponuda ne bude dovoljno prihvatljiva i prepoznatljiva naciji.

Zato je potpuno nebitno s polazišta nužnih promjena u Hrvatskoj, kako će HDZ birati svoja rukovodstva, hoće li Stier ili Kovač ili netko treći nadvladati u nekim okolnostima Plenkovića i nastaviti stvarati i producirati ponudu za svoje tržište. Ništa se bitno neće promjeniti, jer je jedini mehanizam koji snažno i efikasno utječe na ponudu političkih kandidata i programa, ideja i stavova, regulacija djelovanja političkog, izbornog tržišta i njegovo najveće moguće proširivanje, nasuprot odavno usmjerenoga na sve načine, pa i ustavno-zakonski, sužavanja. Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji.

I konkurentniji.

Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!?

Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

Ista je stvar sa strankama i političkim ponudama.

Isticati danas da je tri ili deset preferencijalnih prava model sigurnoga ili kako su inicijatori rekli “boljega”, “pravednijega” izbornoga sustava ili političkog odlučivanja, ili model demokratizacije, je smijurija. Čineći predsjednika stranke nesigurnijim u tome tko će mu biti kandidati na izbornim listama, neće se bitno postići kvalitetniji opći izbor, jer  će se isti proizvod i dalje nuditi, samo različito dizjaniran. I neće se uopće postići, niti može, da saborski zastupnici odgovaraju “narodu” jer ih narod u cjelini ni ne bira, nego separacije toga naroda po federalističkom ili čak komunalnom principu, a ne predsjednicima stranaka. Svatko koga stranka predloži na bilo koju listu treba imati odgovornost prema stranci, time i prema predsjedniku.

Ne ulazi se u stranke pod prijetnjom pištoljem!

Drugačije se ne može stranački djelovati, a princip odgovornosti iz neke zajednice prenositi na izvanjsku je – anarhistički s nesagledivim opasnostima za uređeni državno-politički poredak. Primjerice, predviđajući izvanjski utjecaj, ne može se samo pretpostaviti utjecaj dobrih namjera i njihovih nositelja, pa je teško braniti politički poredak od bilo kakvoga utjecaja doboro organiziranih tuzemnih i inozemnih skupina i centara moći, ako će se legalizirati pravo na izvanjsko arbitriranje internim zajednicama. To se pogubno reflektira na izvanjsko arbitriranje i utjecaje na današnju hrvatsku državnu politiku, o čemu inicijatori “odgovornosti narodu umjesto predsjednicima stranaka” ne razmišljaju.

Riješenje je u otvaranju tržišta.

I  njegovoj ispravnoj i ciljanoj regulaciji da se postigne valjan proizvod.

U ovome slučaju valjan proizvod na nacionalnom tržištu hrvatskih politika mora biti valjana nacionalna politika, instrument hrvatski Sabor, a temeljna oznaka toga proizvoda mora biti da je sigurno – nacionalno legitimiran.

Legitmiran znači – potpisan.

Jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih.

To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu.

A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Nikakva korekcija toga cilja, niti bilo kakva korekcija unutarnjih upravljačkih ili bilo kakvih odnosa u strankama, koja se namjerava izvanjski nametnuti, neće pomoći, ako se ne otvori tržište svima i sve izbornike ili kušače hrvatskog političkog vina ne dovede u isti ravnopravan položaj s istim efektima na opću ocjenu programa, ljudi, ili – vina.

A vino koje ne valja – jednostavno ispljunuti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari