Pratite nas

Kolumne

Teška zabluda inicijative ‘Narod odlučuje’: Demokratizacija stranaka u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Jedna od najopasnijih zabluda, nastala iz potpunog neznanja i nerazumjevanja načina upravljanja političkim strankama i njihovom konkurentskom pozicijom u političkom životu zemlje, pri čemu se ne smije isključiti  u hrvatskim  okolnostima ni namjera stvaranja zabune i krivoga usmjerenja naroda, jest gotovo općeprihvaćena sintagma da je potrebno demokratizirati političke stranke u Hrvatskoj.

To je isto kao pokrenuti kampanju da je potrebno natjerati Gavrilovića na demokratizaciju upravljačkoga procesa u kompaniji.

Obrazloženje tih javnih nastojanja i zagovora je, da će se na taj način značajno poboljšati razina demokracije u zemlji, kao da je konačni i jedini cilj postojanja hrvatske države – demokracija, a ne ostvarivanje najviših mogućih rezultata i efekata za hrvatski narod. Kao što je u Gavrilovića tehnologija instrument, tako je i u nacionalnoj državi demokracija samo – instrument ostvarivanja najboljih rezultata, a ne nikako krajnji cilj.

Da malo demistificiramo to, što su političke stranke u državno-političkom poretku zemlje.

Dakle, što su SDP, HDZ, MOST, HNS, IDS, NZH i ostali?

Tržišnim riječnikom rečeno, to su industrije, svojevrsni politički “gavrilovići”, “vrbovci”, “podravke”, proizvodni obrti, kako komu drago, koje se bave proizvodnjom političkog proizvoda za tržište, a tržište su izbornici – hrvatski državljani, koji kupuju nacionalna rješenja za hrvatski narod.

Polaziti od teze da će se zakonskim, podzakonskim i nekim drugim podsustavima, kao  i javnom prisilom da se odlučivanje u samim strankama drugačije i mimo njihove postojeće volje, i što je još bitnije – potrebe, sa stajališta zadržavanja tržišnog udjela ili dijela izbornog tijala, uredi, pa se u tom smislu ističe navodno uzorni model “jedan član jedan glas” na svim razinama (Stier se recimo zalaže za taj model u HDZ-u) isto je kao i otvoreno nezadovoljstvo prema Gavrilovićevoj ili Podravkinoj pašteti pokušavati riješiti pritiskom na te kompanije da poprave kvalitetu, donošenjem zakona ili zahtjevima za smjenama njihovih rukovodstava.

Problemi loše kvalitete proizvoda se ne rješavaju zakonima, niti se konkurentnost postiže zakonskim rješenjima, koja uvode kupce u procese odlučivanja u proizvodnje. Kupci odlučuju odlukom hoće li ili neće kupiti proizvod, a da bi to mogli mjerodavno raditi i raspolagati svojim potrošačkim i ljudskim pravima na najvišoj razini, što je jedina obaveza država u slobodnom svijetu, nužno je da imaju nesmetani pristup usporednim ponudama i pod jednakim uvjetima – svi. Ne može se recimo očekivati od Gavrilovića poboljšanje kvalitete ako mu Hrvatska država zakonski odredi da je njegovo tržište Banovina, Kordun, Lika, Primorje i Istra, zabrani ulazak konkurencije na to tržište, a ostalim proizvođačima istih ili sličnih proizvoda na isti način raspodjeli utjecaj i ciljane kupce. To je stvar s izbornim jedinicama u Hrvatskoj u aktualnim okolnostima, jer se političkom kupcu proizvoda zvanog nacionalna politika iz Baranje, zabranjuje odlučiti tko će iz Istre ili Dubrovnika odlučivati o njegovom interesu. U unitarnim državama kao što je Hrvatska, to se jednostavno – ne smije događati, jer, ako se događa, slijedi razbijanje te države na federalne političke jedinice. Zakoni se u slobodnom i uspješnom svijetu koriste za definiranje nužnoga minimuma standarda i ravnopravne utakmice na tržištu, a sve ostalo je stvar samoregulacije i odnosa kupaca,  u političkom slučaju izbornika, prema -proizvodima.

Regulaciju treba napraviti tako da onaj tko ima loš proizvod, ili propadne ili stvori konkurentan a ne samo bolji, jer to bolji ne mora značiti i konkurentan, a ako se kompletna regulacija usmjeri u popravljanje postojećih proizvoda bez nužnosti širenja tržišta i izazova konkurencije, kupci, u političkoj utakmici državljani, će biti osuđeni na – sličnu ponudu, a postojeći proizvođači, dakle  stranke – na nesmetano djelovanje i zadržavanje istih pozicija.

To je koncept zadržavanja postojećeg nekonkuretnog ili lošeg poretka.

Zato  su potpuno besmislene primjedbe iz inicijative Narod odlučuje i njenih pristaša, koje su samo nalegle na već odavno postojeće javne ideje iz različitih, a najčešće stranačkih i pripadajućih im kuhinja, da je nužno natjerati stranačka vodstva da biraju najbolje, bez pokušaja da se uredi regulacija jednake vrijednosti svakoga glasa, svakoga izbornoga prava i u konačnici – svakoga kupca stranačkih proizvoda na tržištu političke ponude. Na smiraju komunizma, posve iste floskule je u javnost s ciljem održavanja poretka, lansirala komunistička oligrahija, a pogotovo priče o demokratizaciji partije. Zašto bi netko razuman prisiljavao u okolnostima otvorene konkurencije i slobodnoga dobro reguliranoga tržišta recimo Gavrilovića da poboljša svoje paštete, ili da eventualno proizvede nove, ako može kupiti druge, bolje i kvalitetnije?

Zašto bi netko javnom kampanjom spašavao Gavrilovića, ako on sam ne vidi ili ne želi promjeniti kvalitetu svojih proizvoda i nije ga briga hoće li propasti?

Ista je stvar s HDZ-om i sa svim ostalim političkim strankama.

Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti.

Tko ne vrijedi – neka propadane.

Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.

Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj.

Otrove se zabranjuje.

A loše proizvode ostavlja za reciklažu.

Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti.

I točka.

Zato  je neinteligentno, silno zavaravajuće i vrlo opasno u aktualnim okolnostima osmišljavati sustavne utjecaje na najjače stranke kako bi ponudile na izborima bolje, pravednije ili ne znam kakve kandidate, a pogotovo je opasna iluzija isticati namjeru razvlašćivanja aktualnih rukovodstava tih stranaka navodnim presudnim utjecajem preferencijalnog prava izbornika.

Jednostavno, nacionalni interes ne smije biti koga će Plenković postaviti na prvo ili desete mjesto HDZ-ove liste, nego – omogućiti cijelome narodu u ravnopravnim uvjetima da njegovu ponudu i ponudu svih ostalih ravnopravono ocjenjuje. Pa neka HDZ razmišlja o Plenkoviću.

Svaka industrija, pogon, obrt, svaki sustav u kojem se nešto proizvodi s ciljem ponude na tržištu mora samostalno izabirati i odlučivati o tome što će i kako će ponuditi, kako će to dizajnirati, a prije toga kojem i kakvom ciljanom tržištu to želi ponuditi s kakvim konačnim efektom po svoje potrebe.

I kako će upravljati svojim ljudskim potencijalima.

Inzistirati na tome da je HDZ dobar, samo Plenković ne valja, da je SDP dobar, a samo Bernardić ne valja, pa ih pokušati izvansjki prisiljavati na drugačiji način upravljanja strankama, samo daje alibi nezadovljnicima u tim strankama, a  uz to usmjerava svu pozornost nacije samo i jedino na njih, bilo s pozicije nevaljaštine, ili s bilo koje druge pozicije. U Hrvatskoj danas to služi i stvaranju ničim potkrijepljene iluzije da su oni koji to zagovaraju izvan stranaka – sami po sebi dobra ponuda i bolji od recimo Plenkovića. A ne pada im na pamet širenje tržišta, (primjer s potpunim ignoriranjem tri milijuna državljana i njihovih političkih prava izvan Hrvatske i izbjegavanjem jedne izborne jedinice kao modela tržišne utakmice), jer bi u tom slučaju i sami morali iskoračiti iz svojih uskih okvira, grupica i izložiti se eventualnom gubitku kontrole nad inicijativama koje su promovirali, te strankama koje su formirali, jer je za tako široko i veliko tržište potrebno uz sve ostalo imati i vrhunski proizvod, jasno deklariran i profiliran, te umjesto grupica suradnika, čitav niz ljudi nacionalno prepoznatih s kojima bi se u tom slučaju djelila sudbina tih inicijativa i eventualni rezultati na izborima.

Zašto bi se Hasanbegović recimo isključivo uspoređivao s Plenkovićem, zašto bi netko tko očekuje promjene i novu društvenu i političku kvalitetu recimo tipovao na Željku Markić ili Božu Petrova, ako je jedini usporedni kriteriji -Plenković, Kuščević, Maras, Vesna Pusić i ostala već dugogodišnja javna i politička ponuda na političkom tržištu?

To što jedna ponuda ne valja, nikako ne znači da je ova druga automatski – bolja.

Pitanje je je li dovoljno dobra, ako je i bolja?

Činjenica da Plenković ne valja neće ni malo učiniti boljim Zlatka Hasanbegovića ako on sam ne definira svoje cjelovite političke programe i ako njegova ponuda ne bude dovoljno prihvatljiva i prepoznatljiva naciji.

Zato je potpuno nebitno s polazišta nužnih promjena u Hrvatskoj, kako će HDZ birati svoja rukovodstva, hoće li Stier ili Kovač ili netko treći nadvladati u nekim okolnostima Plenkovića i nastaviti stvarati i producirati ponudu za svoje tržište. Ništa se bitno neće promjeniti, jer je jedini mehanizam koji snažno i efikasno utječe na ponudu političkih kandidata i programa, ideja i stavova, regulacija djelovanja političkog, izbornog tržišta i njegovo najveće moguće proširivanje, nasuprot odavno usmjerenoga na sve načine, pa i ustavno-zakonski, sužavanja. Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji.

I konkurentniji.

Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!?

Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

Ista je stvar sa strankama i političkim ponudama.

Isticati danas da je tri ili deset preferencijalnih prava model sigurnoga ili kako su inicijatori rekli “boljega”, “pravednijega” izbornoga sustava ili političkog odlučivanja, ili model demokratizacije, je smijurija. Čineći predsjednika stranke nesigurnijim u tome tko će mu biti kandidati na izbornim listama, neće se bitno postići kvalitetniji opći izbor, jer  će se isti proizvod i dalje nuditi, samo različito dizjaniran. I neće se uopće postići, niti može, da saborski zastupnici odgovaraju “narodu” jer ih narod u cjelini ni ne bira, nego separacije toga naroda po federalističkom ili čak komunalnom principu, a ne predsjednicima stranaka. Svatko koga stranka predloži na bilo koju listu treba imati odgovornost prema stranci, time i prema predsjedniku.

Ne ulazi se u stranke pod prijetnjom pištoljem!

Drugačije se ne može stranački djelovati, a princip odgovornosti iz neke zajednice prenositi na izvanjsku je – anarhistički s nesagledivim opasnostima za uređeni državno-politički poredak. Primjerice, predviđajući izvanjski utjecaj, ne može se samo pretpostaviti utjecaj dobrih namjera i njihovih nositelja, pa je teško braniti politički poredak od bilo kakvoga utjecaja doboro organiziranih tuzemnih i inozemnih skupina i centara moći, ako će se legalizirati pravo na izvanjsko arbitriranje internim zajednicama. To se pogubno reflektira na izvanjsko arbitriranje i utjecaje na današnju hrvatsku državnu politiku, o čemu inicijatori “odgovornosti narodu umjesto predsjednicima stranaka” ne razmišljaju.

Riješenje je u otvaranju tržišta.

I  njegovoj ispravnoj i ciljanoj regulaciji da se postigne valjan proizvod.

U ovome slučaju valjan proizvod na nacionalnom tržištu hrvatskih politika mora biti valjana nacionalna politika, instrument hrvatski Sabor, a temeljna oznaka toga proizvoda mora biti da je sigurno – nacionalno legitimiran.

Legitmiran znači – potpisan.

Jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih.

To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu.

A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Nikakva korekcija toga cilja, niti bilo kakva korekcija unutarnjih upravljačkih ili bilo kakvih odnosa u strankama, koja se namjerava izvanjski nametnuti, neće pomoći, ako se ne otvori tržište svima i sve izbornike ili kušače hrvatskog političkog vina ne dovede u isti ravnopravan položaj s istim efektima na opću ocjenu programa, ljudi, ili – vina.

A vino koje ne valja – jednostavno ispljunuti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari