Pratite nas

Kolumne

Test za domoljube – okupiti se ili raspršiti se?

Objavljeno

na

Kako to uoči važnijih izbora obično biva, na sceni je anketna hajka s ciljem utjerivanja birača u pomno pripremljene torove. Anketarima se najveći prostor za lov u mutnom otvara u prikazu rezultata stranaka ispod izbornog praga. Naime, u njihovu slučaju odstupanje od stvarnog izbornog rezultata uvijek mogu opravdati statističkom greškom.

Predizborna namamljivanja

Oslanjajući se na tu zahvalnu okolnost, izvidi agencije Promocija Plus za naručitelja HRT, koje u središnjem Dnevniku prezentira novinarka Tatjana Munižaba, pokazuju kako se veći broj desno percipiranih lista vrti oko samoga izbornog praga. Uz Most koji blago odskače, listu Marijane Petir, NHR i suvereniste Ruže Tomašić, tu je sad i lista Mislava Kolakušića, za koju anketa nepobitno utvrđuje, a Munižaba naglašava, da privlači uglavnom desno orijentirane birače. A time ujedno lijeve birače suptilno odvraća od Kolakušića. Istodobno, razvikani izazivači s ljevice (Start i Pametno) gube dah tavoreći na svega 2-3 % glasova, dočim “Možemo” ne može ni dotle.

Upravo zato što izaziva simpatije i dojam neovisnosti u očima lakomislenog dijela domoljubne javnosti, vrijedi se zapitati koja je prava poruka te ankete agencije u vlasništvu Agana Begića. Kako to da baš gotovo sve liste koje simpatiziraju desni birači odjednom imaju realne šanse za mandat, dok su pandani im slijeva daleko od toga? Ne navodi li se možda svjesnim precjenjivanjem desnih lista njihove potencijalne birače na što veći rasap glasova koji će u konačnici završiti u bunaru? A biračima ljevice jasno poručuje kako sitne ribe na tom političkom polu nemaju šanse pa im nema druge doli okupiti se oko onih koji sigurno prelaze prag (SDP i Amsterdamska koalicija)?

Isto ispitivanje po prvi put pokazuje i primjetan pad popularnosti HDZ-a – za skoro 2%. Pad, makar još uvijek u okviru statističke greške, pojavio se, slučajno ili ne, koji dan uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, savršeno se uklopivši u ozračje pripravljanja medijskog ražnja za Milijana Brkića. Lijevo-liberalni komentatori danima su molili i kumili Andreja Plenkovića da se napokon obračuna s dežurnim nevaljalcem pa da s tim trofejnim skalpom u zubima prodre u srca birača centra, onih kojima uporno i uspješno već 30 godina gade HDZ, tkogod ga vodio. Ipak, Plenković se nije pokazao tako naivnim da bi nasjeo na providnu provokaciju.

Pomalo neočekivano, HDZ-u najviše u prilog ide anketa koja mu daje najmanje, svega 4 mjesta u Europskom parlamentu. Naime, za razliku od drugih koje ga vide za 10% ispred SDP-a, anketa CroElecto daje mu svega 3% prednosti. Kako je ista agencija uoči nedavnih izbora u Ličko-senjskoj županiji HDZ-u davala 4% prednosti u odnosu na listu Darka Milinovića, a završilo je razlikom od dobrih 15 postotaka, što reći nego – pametnom dosta! A može i – što se babi tilo, to joj se i snilo!

Pupovac i prijatelji

Jednog ne posve beznačajnog igrača anketari kriju kao zmija noge. Respektabilan rezultat na prethodnim europskim izborima, kad je kao posebni gost na SDP-ovoj listi osvojio skoro 3% svih glasova na razini Hrvatske, ohrabrio je Milorada Pupovca da poduprt Dejanom Jovićem, vrlo vjerojatno i vladajućim krugovima u Srbiji, pokrene projekt – “Kako je lepo biti Srbin u Briselu”. Na valu već otrcanih taktičkih manevara – u gradu u kojem pod okriljem noći na igralištu bude iscrtana svastika, sad SDSS-ovi predizborni plakati bivaju išarani (kao) naručenim porukama uvredljivog sadržaja – Pupovac najavljuje mobilizaciju strateške pričuve u vidu glasačke traktorske divizije, razasute diljem Srbije i Republike Srpske. No, čak i ako ne uspije lansirati Dejana Jovića u briselsku orbitu, u slučaju solidnog rezultata od nekih 4-5%, pokazna bi vježba dobila prolaznu ocjenu kao demonstracija snage za daleko važnije, parlamentarne izbore.

Neki su se krugovi koji figuriraju kao domoljubni poprilično uzjogunili na mogućnost povećanja broja biračkih mjesta u konzulatima RH u Beogradu, Subotici i Banjaluci. No, što to zapravo znači? Birači koje će Pupovac i Jović tamo animirati, morat će se zaputiti na istu lokaciju, u istu zgradu, kao dosad, jedino će umjesto sat vremena čekati nekih pola sata ili možda četvrt sata, i samo utoliko će im glasovanje, na koje imaju pravo, biti olakšano. Podsjetimo, odluka da oni koji su digli ruku na Hrvatsku mogu zadržati hrvatsko državljanstvo, time i izborno pravo, potječe još iz vremena predsjednika Tuđmana. Pragmatično je donesena pod pritiskom međunarodne zajednice kako bi se hrvatsko Podunavlje reintegriralo bez žrtava, a Hrvatsku zaštitilo od stigme etničkog čišćenja u Oluji. Iz vremena Andreja Plenkovića datira, pak, jedna druga pragmatična odluka. Ona o otvaranju konzulata u Vitezu i Livnu, čime se Hrvatima Lašvanske doline i Završja doista bitno olakšava pristup glasovanju budući sad ne moraju više ići u podosta udaljene Sarajevo i Mostar. Potez nalik ovomu bio bi kad bi Hrvatska otvorila konzulat u Novom Sadu, a nije, što bi zaista olakšalo glasovanje Srbima pobjeglima pred Olujom, tamo nastanjenima u znatnom broju. Toliko o perverznoj uroti vladajućih.

Kad se već dotičemo perverzije, zanimljivo je primijetiti kako se zabrinuti domoljubi još uvijek ne usude uočiti kako bi upravo elektronsko glasovanje, predloženo u promjenama izbornog zakona Roberta Podolnjaka i prijatelja, umnogome olakšalo pristup glasovanju Pupovčevim biračima stacioniranim izvan Hrvatske. Kako ti birači, za razliku od Hrvata u BiH, većinom imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj (zato i masovno dolaze na lokalne izbore autobusima prijevoznika Lasta), to bi znatno povećalo SDSS-ove izglede da stekne mandate, ne samo na listi za nacionalne manjine, nego i na listama u redovnim izbornim jedinicama, primjerice, u 4., 5. i 6., a posebno u 9. izbornoj jedinici. No, zašto se onda Pupovac tako grčevito protivi prijedlogu koji mu poboljšava izborne mogućnosti? Obilježje svake dobre strategije je natjerati suparnika da čini ono što želiš. Stoga je posve logično da Pupovac na suha mu zlata vrijedan prijedlog ne odgovara trljajući ruke, nego ga energično napada. U protivnom bi neprincipijelne saveznike, Podolnjaka i prijatelje, kompromitirao među njihovim pristašama, a ovako im samo učvršćuje vjerodostojnost.

I “nadriliječnici” bi u Bruxelles

Kad netko ozbiljno oboli ili se to dogodi bliskoj mu osobi, potegnut će sve moguće veze ne bi li nekako došao do liječnika-specijalista na najboljem glasu. Malotko će u takvim okolnostima zatražiti savjet od pekara, mesara, električara…, ili bilo koga nepovezanog sa stručnim liječničkim krugovima. Međutim, kad se radi o Hrvatskoj, taj instinkt nekako zakržlja. Narod će pohrliti kod bilo koga tko je na butigu izvjesio natpis “Ja sam liječnik”. Što se bude više hvalio da je neovisan o drugim liječnicima, da su svi ostali tek barabe koji međusobno trguju kako bi od bolešću unesrećenih izvukli što veći novac, da je on jedini čist jer s takvima ne želi imati posla, to više rastu šanse da će zaokupiti pozornost naroda.

Takvi “liječnici” koji se ne obaziru na svijet oko sebe, nego sami najbolje znaju, redovna su pojava i u političkoj areni. Ovakvim vidom suverenizma ističu se manekeni okupljeni oko klinike “MOST”. Oni bi se u Europskom parlamentu borili za Hrvatsku ne surađujući ni s kim, tek bi se jadali poput Kalimera – nitko nas ne voli, ‘oćemo odštetu! A onda, ispod naoko privlačnog, površinskog domoljubnog sloja odjednom izbije na vidjelo gorljivo protivljenje svakom projektu usmjerenom ka energetskoj neovisnosti Hrvatske – od termoelektrane u Pločama do LNG-a na Krku. Kao da se uopće ne bore za hrvatske interese nego za neke druge. Ostaje tek pitanje dobiju li zauzvrat nešto više nego jedno veliko – SPASIBO!

Ništa manje revno prozivat će liječnike na splitskoj ginekologiji za nesavjesno liječenje, samo kako bi zaradili ovacije lijevo-liberalnih medija, koji potom slavodobitno najavljuju prismotru hrvatske Vlade od strane nadležnog tijela Ujedinjenih naroda zbog ugrožavanja reproduktivnih prava žena. Eto, slučajno baš kad se priprema novi zakon o pobačaju. A UN nerođenima sudi, nije to tajna, otprilike istim aršinom kao šestorici Hrvata Herceg-Bosne. Spomenimo i kako sjajne suverenističke zamisli MOST-a neminovno dovode do arbitraža sa susjedima u kojima baš ne iskazuju zavidno umijeće. Štoviše, kad se zateknu pogrešno brifiranima, gaće im učas znatno povećaju volumen tako da više ničemu i nikome ne mogu poslužiti,… Nikome, osim možda Anti Tomiću kao pokrivalo za glavu ili kolegi mu Damiru Karakašu za zamotati užinu… E, da, kao i za malom djecom, i za nadobudnim suverenistima netko uvijek treba čistiti. Srećom, ima tko… I dobro to radi!

Uz doktore iz Mosta, za Europu su spremni i kolege im koji su na svojoj ordinaciji istaknuli barjak neovisnosti. Ti, ipak, ne bi sami. Rado bi se skrasili u grupaciji političkih stranaka, Europa naroda i sloboda. Uspjelo im to ili ne, za uljuđenu je Europu neprocjenjiv gubitak što njihova perjanica, gospodin Hasanbegović, čak i bude li izabran, ipak ne će sjesti u briselske klupe. Šteta, jer ako je onomad u Novom listu Ladislava Ilčića označio mjerom šovinizma, i to poradi jednog suzdržanog nastupa u pogledu migrantske problematike, kakvim li bi se tek riječima obrušio na Salvinija i Marine Le Pen? Štoviše, nije teško zamisliti Hasanbegovića kako na nekom okupljanju Europe naroda i sloboda za himnu te političke grupacije predlaže refren Plavog orkestra – Fa,…,fa,… fašista,… ne…moj… biti ti! Drugi razlog zbog kojeg Hasanbegović ne može put Bruxellesa su njegove saborske dužnosti. Naime, kad zagusti, netko mora čuvati kvorum, a gdje ćeš prikladnije osobe za to od jednog dokazanog “kvorum-efendije”.

Više kao kuriozitet navodimo kako se neki Hrvati koji žive u BiH, ili su porijeklom odatle, navodno spremaju Hasanbegoviću dati glas. Njihova je srca osvojio beskompromisnom borbom protiv hrvatsko-srpske koalicije koju je, doduše, dobrih pola godine, tada još u idiličnoj fazi “suhoga zlata”, mučenički trpio skutrivši joj se u njedrima. No, sad kad su odnosi Plenkovića i Pupovca u fazi “ima moj broj telefona”, Hasanbegović taj savez više nikako ne može podnijeti. Stoga bi oni, koji mu kane dati glas, a ostvaruju biračko pravo i u BiH, istinsku dosljednost pokazali tek kad bi ga dali i tamošnjim begovićima (jer kako tražiti dosljednost od političara ako ni sâm nisi dosljedan?). Ima njih tamo, koji se bore protiv hrvatsko-srpske koalicije, koliko ti srce poželi, pri čemu je Hasanbegovićeva politika tek odvjetak tih združenih pregnuća.

Fatalne posljedice traljavog opismenjavanja

U šumi nadriliječnika prosječan čovjek lako ostane zbunjen. Tomu osjetno doprinosi školovanje, ponajprije ono na društveno-humanističkim fakultetima, potom izloženost medijskom zračenju, kako lijevo-liberalnom, tako i onom koje sebe naziva domoljubnim, ali i sve drugo što čovjeka modernog doba lako dovede u stanje da mu srce otvrdne, a posljedično i um omekša. Ironično, naučivši prepoznavati slova mnogi je pojedinac našeg doba zapravo postao funkcionalno nepismen, nesposoban razlučivati ono što je njegovu pretku, analfabetu, predstavljalo mačji kašalj čineći ga, paradoksalno, funkcionalno pismenim. Taj je predak naučio kako je okupljanje oko matice već samo po sebi vrijednost. Ako ništa drugo, i u slučaju iznevjerenih očekivanja, očuvanjem organiziranog ustroja zadržava se kapacitet i potencijal za buduće naraštaje. A to nije mala stvar. Tu je lekciju, za razliku od većine tadašnjih birača, naučio i najstariji birač na prijelomnim izborima 2000. godine. Na upit za koga je glasovao, 102-godišnjak koji je Božjom milošću proživio dramatiku čitavog dvadesetog vijeka, odgovorio je iskustvom nataloženom mudrošću – za onoga koji je došao na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku!

Zato među onima koji se ne obaziru na iskustvo vlada posvemašnja zbrka. Unatoč formalnoj naobrazbi, ili možda baš zato, takvima se svašta može podvaliti. Čas su spremni na suradnju s Podolnjakom u korist Pupovca, čas se u obiteljskom krugu okupljaju pred televizorom uživajući u showu “Tvoje lice zvuči poznato”. Zure u muške koji se oblače u ženske i obrnuto, a da se ni na tren ne zapitaju ne uvlači li im se time, potiho, u podsvijest sama bit Konvencije protiv koje su dan prije prosvjedovali. Tako će i sad, nakon Hoda za život, već idući dan pohrliti dati glas stranci čijih pola saborskih zastupnika ima liberalno stajalište prema pravu na pobačaj, onoj istoj koja je, podržana lijevo-liberalnim medijima, već izvela saborski performans na tu temu u svrhu međunarodnog pritiska na hrvatske vlasti. Neke vezane za BiH glas savjesti zacijelo ne će spriječiti da dadnu glas onima koji su u najboljem slučaju ravnodušni prema tamošnjim Hrvatima, samo kako ga ne bi dali onima koji po tom pitanju napokon nešto ozbiljno rade. I kako onda ne će biti idealne medijske mušterije?

Tko hladne glave pogleda prošlost, shvatit će kako je gotovo sve te zvijezde u redovima što desnih političkih stranaka, što istaknutih nevladinih konzervativnih udruga, zapravo odabrao lijevo-liberalni medijski aparat. Uočivši među njima one najsvadljivije i najdestruktivnije, ega velikog kao Velebit, isprva bi ih demonizirali do krajnjih granica, kako bi na njih usmjerili pozornost i naklonost povodljivih domoljuba. A sada, kad čine ono što im je po volji – mrve desnu scenu te po istom receptu po kojem su sotonizirani sami, demoniziraju stožernu pučku stranku, pritom preuzimajući od ljevice ne samo metode, nego i vokabular – drže ih prihvatljivima, svesrdno im dajući prostor.

A da raspršenost i razmrvljenost nisu nikakvi znaci demokratičnosti nego slabosti, jako dobro zna ljevica čija organizirana logistika pred svake bitne izbore anketama učas ispuše kojekakve, prethodno umjetno nabildane orahe i oraščiće.

Razumna alternativa mudrosti

Kad već pojedinci tvrdokornog srca i smekšanog uma uporno odbijaju postupiti sukladno iskustvu mudrog 102-godišnjaka, kao razuman alternativni izbor nudi im se Marijana Petir, bez obzira što nema besprijekornu političku prošlost (nije li ona besprijekorna samo u onih koji ju uopće nemaju?). Osim zamašnog političkog iskustva, Petir se može pohvaliti i rezultatima djelovanja u Europskom parlamentu, u čemu joj zasigurno nije odmogla pripadnost vodećoj tamošnjoj grupaciji. Ukratko, poznaje ljude i procedure, i ne ustručava se surađivati s drugima na dobro Hrvatske.

Ne manje važno, njezin bi uspjeh dobro uzdrmao poziciju Kreše Beljka na čelu Hrvatske seljačke stranke, koju je, izvrgnuvši ju ideološkoj travestiji, preveo skroz lijevo. Njegova politička moć se zasniva na potpori samoborskih vladara iz sjene, poniklih iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom bivše države, dovoljno moćnih da Gradu Samoboru priskrbe neformalnu političko-pravosudnu autonomiju, de facto položaj male Istre. Zato, kako nedavno rezignirano reče ministar Goran Marić – koji, prolazeći kroz medijskog “vrućeg zeca”, upravo kusa posljedice izbacivanja Stjepana Mesića iz neovlašteno korištene državne vile – protiv Miše Broza, sina Josipovog, istovjetan postupak uslijed nezakonitog uživanja državnog feuda na području Samobora nikako nije moguće provesti već 20 godina.

Dakle, desni birači imaju priliku okupiti se protiv onih na koje su, barem na riječima, silno ogorčeni, a unatoč tome, prečesto im sasvim dobro posluže. Gledano iz te perspektive, glas za Marijanu Petir, za razliku od glasa za nacionalističke i suverenističke rogove u vreći, ne će biti bačen, ušla u Europski parlament ili ne.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari