Pratite nas

Kolumne

Test za domoljube – okupiti se ili raspršiti se?

Objavljeno

na

Kako to uoči važnijih izbora obično biva, na sceni je anketna hajka s ciljem utjerivanja birača u pomno pripremljene torove. Anketarima se najveći prostor za lov u mutnom otvara u prikazu rezultata stranaka ispod izbornog praga. Naime, u njihovu slučaju odstupanje od stvarnog izbornog rezultata uvijek mogu opravdati statističkom greškom.

Predizborna namamljivanja

Oslanjajući se na tu zahvalnu okolnost, izvidi agencije Promocija Plus za naručitelja HRT, koje u središnjem Dnevniku prezentira novinarka Tatjana Munižaba, pokazuju kako se veći broj desno percipiranih lista vrti oko samoga izbornog praga. Uz Most koji blago odskače, listu Marijane Petir, NHR i suvereniste Ruže Tomašić, tu je sad i lista Mislava Kolakušića, za koju anketa nepobitno utvrđuje, a Munižaba naglašava, da privlači uglavnom desno orijentirane birače. A time ujedno lijeve birače suptilno odvraća od Kolakušića. Istodobno, razvikani izazivači s ljevice (Start i Pametno) gube dah tavoreći na svega 2-3 % glasova, dočim “Možemo” ne može ni dotle.

Upravo zato što izaziva simpatije i dojam neovisnosti u očima lakomislenog dijela domoljubne javnosti, vrijedi se zapitati koja je prava poruka te ankete agencije u vlasništvu Agana Begića. Kako to da baš gotovo sve liste koje simpatiziraju desni birači odjednom imaju realne šanse za mandat, dok su pandani im slijeva daleko od toga? Ne navodi li se možda svjesnim precjenjivanjem desnih lista njihove potencijalne birače na što veći rasap glasova koji će u konačnici završiti u bunaru? A biračima ljevice jasno poručuje kako sitne ribe na tom političkom polu nemaju šanse pa im nema druge doli okupiti se oko onih koji sigurno prelaze prag (SDP i Amsterdamska koalicija)?

Isto ispitivanje po prvi put pokazuje i primjetan pad popularnosti HDZ-a – za skoro 2%. Pad, makar još uvijek u okviru statističke greške, pojavio se, slučajno ili ne, koji dan uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, savršeno se uklopivši u ozračje pripravljanja medijskog ražnja za Milijana Brkića. Lijevo-liberalni komentatori danima su molili i kumili Andreja Plenkovića da se napokon obračuna s dežurnim nevaljalcem pa da s tim trofejnim skalpom u zubima prodre u srca birača centra, onih kojima uporno i uspješno već 30 godina gade HDZ, tkogod ga vodio. Ipak, Plenković se nije pokazao tako naivnim da bi nasjeo na providnu provokaciju.

Pomalo neočekivano, HDZ-u najviše u prilog ide anketa koja mu daje najmanje, svega 4 mjesta u Europskom parlamentu. Naime, za razliku od drugih koje ga vide za 10% ispred SDP-a, anketa CroElecto daje mu svega 3% prednosti. Kako je ista agencija uoči nedavnih izbora u Ličko-senjskoj županiji HDZ-u davala 4% prednosti u odnosu na listu Darka Milinovića, a završilo je razlikom od dobrih 15 postotaka, što reći nego – pametnom dosta! A može i – što se babi tilo, to joj se i snilo!

Pupovac i prijatelji

Jednog ne posve beznačajnog igrača anketari kriju kao zmija noge. Respektabilan rezultat na prethodnim europskim izborima, kad je kao posebni gost na SDP-ovoj listi osvojio skoro 3% svih glasova na razini Hrvatske, ohrabrio je Milorada Pupovca da poduprt Dejanom Jovićem, vrlo vjerojatno i vladajućim krugovima u Srbiji, pokrene projekt – “Kako je lepo biti Srbin u Briselu”. Na valu već otrcanih taktičkih manevara – u gradu u kojem pod okriljem noći na igralištu bude iscrtana svastika, sad SDSS-ovi predizborni plakati bivaju išarani (kao) naručenim porukama uvredljivog sadržaja – Pupovac najavljuje mobilizaciju strateške pričuve u vidu glasačke traktorske divizije, razasute diljem Srbije i Republike Srpske. No, čak i ako ne uspije lansirati Dejana Jovića u briselsku orbitu, u slučaju solidnog rezultata od nekih 4-5%, pokazna bi vježba dobila prolaznu ocjenu kao demonstracija snage za daleko važnije, parlamentarne izbore.

Neki su se krugovi koji figuriraju kao domoljubni poprilično uzjogunili na mogućnost povećanja broja biračkih mjesta u konzulatima RH u Beogradu, Subotici i Banjaluci. No, što to zapravo znači? Birači koje će Pupovac i Jović tamo animirati, morat će se zaputiti na istu lokaciju, u istu zgradu, kao dosad, jedino će umjesto sat vremena čekati nekih pola sata ili možda četvrt sata, i samo utoliko će im glasovanje, na koje imaju pravo, biti olakšano. Podsjetimo, odluka da oni koji su digli ruku na Hrvatsku mogu zadržati hrvatsko državljanstvo, time i izborno pravo, potječe još iz vremena predsjednika Tuđmana. Pragmatično je donesena pod pritiskom međunarodne zajednice kako bi se hrvatsko Podunavlje reintegriralo bez žrtava, a Hrvatsku zaštitilo od stigme etničkog čišćenja u Oluji. Iz vremena Andreja Plenkovića datira, pak, jedna druga pragmatična odluka. Ona o otvaranju konzulata u Vitezu i Livnu, čime se Hrvatima Lašvanske doline i Završja doista bitno olakšava pristup glasovanju budući sad ne moraju više ići u podosta udaljene Sarajevo i Mostar. Potez nalik ovomu bio bi kad bi Hrvatska otvorila konzulat u Novom Sadu, a nije, što bi zaista olakšalo glasovanje Srbima pobjeglima pred Olujom, tamo nastanjenima u znatnom broju. Toliko o perverznoj uroti vladajućih.

Kad se već dotičemo perverzije, zanimljivo je primijetiti kako se zabrinuti domoljubi još uvijek ne usude uočiti kako bi upravo elektronsko glasovanje, predloženo u promjenama izbornog zakona Roberta Podolnjaka i prijatelja, umnogome olakšalo pristup glasovanju Pupovčevim biračima stacioniranim izvan Hrvatske. Kako ti birači, za razliku od Hrvata u BiH, većinom imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj (zato i masovno dolaze na lokalne izbore autobusima prijevoznika Lasta), to bi znatno povećalo SDSS-ove izglede da stekne mandate, ne samo na listi za nacionalne manjine, nego i na listama u redovnim izbornim jedinicama, primjerice, u 4., 5. i 6., a posebno u 9. izbornoj jedinici. No, zašto se onda Pupovac tako grčevito protivi prijedlogu koji mu poboljšava izborne mogućnosti? Obilježje svake dobre strategije je natjerati suparnika da čini ono što želiš. Stoga je posve logično da Pupovac na suha mu zlata vrijedan prijedlog ne odgovara trljajući ruke, nego ga energično napada. U protivnom bi neprincipijelne saveznike, Podolnjaka i prijatelje, kompromitirao među njihovim pristašama, a ovako im samo učvršćuje vjerodostojnost.

I “nadriliječnici” bi u Bruxelles

Kad netko ozbiljno oboli ili se to dogodi bliskoj mu osobi, potegnut će sve moguće veze ne bi li nekako došao do liječnika-specijalista na najboljem glasu. Malotko će u takvim okolnostima zatražiti savjet od pekara, mesara, električara…, ili bilo koga nepovezanog sa stručnim liječničkim krugovima. Međutim, kad se radi o Hrvatskoj, taj instinkt nekako zakržlja. Narod će pohrliti kod bilo koga tko je na butigu izvjesio natpis “Ja sam liječnik”. Što se bude više hvalio da je neovisan o drugim liječnicima, da su svi ostali tek barabe koji međusobno trguju kako bi od bolešću unesrećenih izvukli što veći novac, da je on jedini čist jer s takvima ne želi imati posla, to više rastu šanse da će zaokupiti pozornost naroda.

Takvi “liječnici” koji se ne obaziru na svijet oko sebe, nego sami najbolje znaju, redovna su pojava i u političkoj areni. Ovakvim vidom suverenizma ističu se manekeni okupljeni oko klinike “MOST”. Oni bi se u Europskom parlamentu borili za Hrvatsku ne surađujući ni s kim, tek bi se jadali poput Kalimera – nitko nas ne voli, ‘oćemo odštetu! A onda, ispod naoko privlačnog, površinskog domoljubnog sloja odjednom izbije na vidjelo gorljivo protivljenje svakom projektu usmjerenom ka energetskoj neovisnosti Hrvatske – od termoelektrane u Pločama do LNG-a na Krku. Kao da se uopće ne bore za hrvatske interese nego za neke druge. Ostaje tek pitanje dobiju li zauzvrat nešto više nego jedno veliko – SPASIBO!

Ništa manje revno prozivat će liječnike na splitskoj ginekologiji za nesavjesno liječenje, samo kako bi zaradili ovacije lijevo-liberalnih medija, koji potom slavodobitno najavljuju prismotru hrvatske Vlade od strane nadležnog tijela Ujedinjenih naroda zbog ugrožavanja reproduktivnih prava žena. Eto, slučajno baš kad se priprema novi zakon o pobačaju. A UN nerođenima sudi, nije to tajna, otprilike istim aršinom kao šestorici Hrvata Herceg-Bosne. Spomenimo i kako sjajne suverenističke zamisli MOST-a neminovno dovode do arbitraža sa susjedima u kojima baš ne iskazuju zavidno umijeće. Štoviše, kad se zateknu pogrešno brifiranima, gaće im učas znatno povećaju volumen tako da više ničemu i nikome ne mogu poslužiti,… Nikome, osim možda Anti Tomiću kao pokrivalo za glavu ili kolegi mu Damiru Karakašu za zamotati užinu… E, da, kao i za malom djecom, i za nadobudnim suverenistima netko uvijek treba čistiti. Srećom, ima tko… I dobro to radi!

Uz doktore iz Mosta, za Europu su spremni i kolege im koji su na svojoj ordinaciji istaknuli barjak neovisnosti. Ti, ipak, ne bi sami. Rado bi se skrasili u grupaciji političkih stranaka, Europa naroda i sloboda. Uspjelo im to ili ne, za uljuđenu je Europu neprocjenjiv gubitak što njihova perjanica, gospodin Hasanbegović, čak i bude li izabran, ipak ne će sjesti u briselske klupe. Šteta, jer ako je onomad u Novom listu Ladislava Ilčića označio mjerom šovinizma, i to poradi jednog suzdržanog nastupa u pogledu migrantske problematike, kakvim li bi se tek riječima obrušio na Salvinija i Marine Le Pen? Štoviše, nije teško zamisliti Hasanbegovića kako na nekom okupljanju Europe naroda i sloboda za himnu te političke grupacije predlaže refren Plavog orkestra – Fa,…,fa,… fašista,… ne…moj… biti ti! Drugi razlog zbog kojeg Hasanbegović ne može put Bruxellesa su njegove saborske dužnosti. Naime, kad zagusti, netko mora čuvati kvorum, a gdje ćeš prikladnije osobe za to od jednog dokazanog “kvorum-efendije”.

Više kao kuriozitet navodimo kako se neki Hrvati koji žive u BiH, ili su porijeklom odatle, navodno spremaju Hasanbegoviću dati glas. Njihova je srca osvojio beskompromisnom borbom protiv hrvatsko-srpske koalicije koju je, doduše, dobrih pola godine, tada još u idiličnoj fazi “suhoga zlata”, mučenički trpio skutrivši joj se u njedrima. No, sad kad su odnosi Plenkovića i Pupovca u fazi “ima moj broj telefona”, Hasanbegović taj savez više nikako ne može podnijeti. Stoga bi oni, koji mu kane dati glas, a ostvaruju biračko pravo i u BiH, istinsku dosljednost pokazali tek kad bi ga dali i tamošnjim begovićima (jer kako tražiti dosljednost od političara ako ni sâm nisi dosljedan?). Ima njih tamo, koji se bore protiv hrvatsko-srpske koalicije, koliko ti srce poželi, pri čemu je Hasanbegovićeva politika tek odvjetak tih združenih pregnuća.

Fatalne posljedice traljavog opismenjavanja

U šumi nadriliječnika prosječan čovjek lako ostane zbunjen. Tomu osjetno doprinosi školovanje, ponajprije ono na društveno-humanističkim fakultetima, potom izloženost medijskom zračenju, kako lijevo-liberalnom, tako i onom koje sebe naziva domoljubnim, ali i sve drugo što čovjeka modernog doba lako dovede u stanje da mu srce otvrdne, a posljedično i um omekša. Ironično, naučivši prepoznavati slova mnogi je pojedinac našeg doba zapravo postao funkcionalno nepismen, nesposoban razlučivati ono što je njegovu pretku, analfabetu, predstavljalo mačji kašalj čineći ga, paradoksalno, funkcionalno pismenim. Taj je predak naučio kako je okupljanje oko matice već samo po sebi vrijednost. Ako ništa drugo, i u slučaju iznevjerenih očekivanja, očuvanjem organiziranog ustroja zadržava se kapacitet i potencijal za buduće naraštaje. A to nije mala stvar. Tu je lekciju, za razliku od većine tadašnjih birača, naučio i najstariji birač na prijelomnim izborima 2000. godine. Na upit za koga je glasovao, 102-godišnjak koji je Božjom milošću proživio dramatiku čitavog dvadesetog vijeka, odgovorio je iskustvom nataloženom mudrošću – za onoga koji je došao na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku!

Zato među onima koji se ne obaziru na iskustvo vlada posvemašnja zbrka. Unatoč formalnoj naobrazbi, ili možda baš zato, takvima se svašta može podvaliti. Čas su spremni na suradnju s Podolnjakom u korist Pupovca, čas se u obiteljskom krugu okupljaju pred televizorom uživajući u showu “Tvoje lice zvuči poznato”. Zure u muške koji se oblače u ženske i obrnuto, a da se ni na tren ne zapitaju ne uvlači li im se time, potiho, u podsvijest sama bit Konvencije protiv koje su dan prije prosvjedovali. Tako će i sad, nakon Hoda za život, već idući dan pohrliti dati glas stranci čijih pola saborskih zastupnika ima liberalno stajalište prema pravu na pobačaj, onoj istoj koja je, podržana lijevo-liberalnim medijima, već izvela saborski performans na tu temu u svrhu međunarodnog pritiska na hrvatske vlasti. Neke vezane za BiH glas savjesti zacijelo ne će spriječiti da dadnu glas onima koji su u najboljem slučaju ravnodušni prema tamošnjim Hrvatima, samo kako ga ne bi dali onima koji po tom pitanju napokon nešto ozbiljno rade. I kako onda ne će biti idealne medijske mušterije?

Tko hladne glave pogleda prošlost, shvatit će kako je gotovo sve te zvijezde u redovima što desnih političkih stranaka, što istaknutih nevladinih konzervativnih udruga, zapravo odabrao lijevo-liberalni medijski aparat. Uočivši među njima one najsvadljivije i najdestruktivnije, ega velikog kao Velebit, isprva bi ih demonizirali do krajnjih granica, kako bi na njih usmjerili pozornost i naklonost povodljivih domoljuba. A sada, kad čine ono što im je po volji – mrve desnu scenu te po istom receptu po kojem su sotonizirani sami, demoniziraju stožernu pučku stranku, pritom preuzimajući od ljevice ne samo metode, nego i vokabular – drže ih prihvatljivima, svesrdno im dajući prostor.

A da raspršenost i razmrvljenost nisu nikakvi znaci demokratičnosti nego slabosti, jako dobro zna ljevica čija organizirana logistika pred svake bitne izbore anketama učas ispuše kojekakve, prethodno umjetno nabildane orahe i oraščiće.

Razumna alternativa mudrosti

Kad već pojedinci tvrdokornog srca i smekšanog uma uporno odbijaju postupiti sukladno iskustvu mudrog 102-godišnjaka, kao razuman alternativni izbor nudi im se Marijana Petir, bez obzira što nema besprijekornu političku prošlost (nije li ona besprijekorna samo u onih koji ju uopće nemaju?). Osim zamašnog političkog iskustva, Petir se može pohvaliti i rezultatima djelovanja u Europskom parlamentu, u čemu joj zasigurno nije odmogla pripadnost vodećoj tamošnjoj grupaciji. Ukratko, poznaje ljude i procedure, i ne ustručava se surađivati s drugima na dobro Hrvatske.

Ne manje važno, njezin bi uspjeh dobro uzdrmao poziciju Kreše Beljka na čelu Hrvatske seljačke stranke, koju je, izvrgnuvši ju ideološkoj travestiji, preveo skroz lijevo. Njegova politička moć se zasniva na potpori samoborskih vladara iz sjene, poniklih iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom bivše države, dovoljno moćnih da Gradu Samoboru priskrbe neformalnu političko-pravosudnu autonomiju, de facto položaj male Istre. Zato, kako nedavno rezignirano reče ministar Goran Marić – koji, prolazeći kroz medijskog “vrućeg zeca”, upravo kusa posljedice izbacivanja Stjepana Mesića iz neovlašteno korištene državne vile – protiv Miše Broza, sina Josipovog, istovjetan postupak uslijed nezakonitog uživanja državnog feuda na području Samobora nikako nije moguće provesti već 20 godina.

Dakle, desni birači imaju priliku okupiti se protiv onih na koje su, barem na riječima, silno ogorčeni, a unatoč tome, prečesto im sasvim dobro posluže. Gledano iz te perspektive, glas za Marijanu Petir, za razliku od glasa za nacionalističke i suverenističke rogove u vreći, ne će biti bačen, ušla u Europski parlament ili ne.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari