Pratite nas

Kolumne

Test za domoljube – okupiti se ili raspršiti se?

Objavljeno

na

Kako to uoči važnijih izbora obično biva, na sceni je anketna hajka s ciljem utjerivanja birača u pomno pripremljene torove. Anketarima se najveći prostor za lov u mutnom otvara u prikazu rezultata stranaka ispod izbornog praga. Naime, u njihovu slučaju odstupanje od stvarnog izbornog rezultata uvijek mogu opravdati statističkom greškom.

Predizborna namamljivanja

Oslanjajući se na tu zahvalnu okolnost, izvidi agencije Promocija Plus za naručitelja HRT, koje u središnjem Dnevniku prezentira novinarka Tatjana Munižaba, pokazuju kako se veći broj desno percipiranih lista vrti oko samoga izbornog praga. Uz Most koji blago odskače, listu Marijane Petir, NHR i suvereniste Ruže Tomašić, tu je sad i lista Mislava Kolakušića, za koju anketa nepobitno utvrđuje, a Munižaba naglašava, da privlači uglavnom desno orijentirane birače. A time ujedno lijeve birače suptilno odvraća od Kolakušića. Istodobno, razvikani izazivači s ljevice (Start i Pametno) gube dah tavoreći na svega 2-3 % glasova, dočim “Možemo” ne može ni dotle.

Upravo zato što izaziva simpatije i dojam neovisnosti u očima lakomislenog dijela domoljubne javnosti, vrijedi se zapitati koja je prava poruka te ankete agencije u vlasništvu Agana Begića. Kako to da baš gotovo sve liste koje simpatiziraju desni birači odjednom imaju realne šanse za mandat, dok su pandani im slijeva daleko od toga? Ne navodi li se možda svjesnim precjenjivanjem desnih lista njihove potencijalne birače na što veći rasap glasova koji će u konačnici završiti u bunaru? A biračima ljevice jasno poručuje kako sitne ribe na tom političkom polu nemaju šanse pa im nema druge doli okupiti se oko onih koji sigurno prelaze prag (SDP i Amsterdamska koalicija)?

Isto ispitivanje po prvi put pokazuje i primjetan pad popularnosti HDZ-a – za skoro 2%. Pad, makar još uvijek u okviru statističke greške, pojavio se, slučajno ili ne, koji dan uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, savršeno se uklopivši u ozračje pripravljanja medijskog ražnja za Milijana Brkića. Lijevo-liberalni komentatori danima su molili i kumili Andreja Plenkovića da se napokon obračuna s dežurnim nevaljalcem pa da s tim trofejnim skalpom u zubima prodre u srca birača centra, onih kojima uporno i uspješno već 30 godina gade HDZ, tkogod ga vodio. Ipak, Plenković se nije pokazao tako naivnim da bi nasjeo na providnu provokaciju.

Pomalo neočekivano, HDZ-u najviše u prilog ide anketa koja mu daje najmanje, svega 4 mjesta u Europskom parlamentu. Naime, za razliku od drugih koje ga vide za 10% ispred SDP-a, anketa CroElecto daje mu svega 3% prednosti. Kako je ista agencija uoči nedavnih izbora u Ličko-senjskoj županiji HDZ-u davala 4% prednosti u odnosu na listu Darka Milinovića, a završilo je razlikom od dobrih 15 postotaka, što reći nego – pametnom dosta! A može i – što se babi tilo, to joj se i snilo!

Pupovac i prijatelji

Jednog ne posve beznačajnog igrača anketari kriju kao zmija noge. Respektabilan rezultat na prethodnim europskim izborima, kad je kao posebni gost na SDP-ovoj listi osvojio skoro 3% svih glasova na razini Hrvatske, ohrabrio je Milorada Pupovca da poduprt Dejanom Jovićem, vrlo vjerojatno i vladajućim krugovima u Srbiji, pokrene projekt – “Kako je lepo biti Srbin u Briselu”. Na valu već otrcanih taktičkih manevara – u gradu u kojem pod okriljem noći na igralištu bude iscrtana svastika, sad SDSS-ovi predizborni plakati bivaju išarani (kao) naručenim porukama uvredljivog sadržaja – Pupovac najavljuje mobilizaciju strateške pričuve u vidu glasačke traktorske divizije, razasute diljem Srbije i Republike Srpske. No, čak i ako ne uspije lansirati Dejana Jovića u briselsku orbitu, u slučaju solidnog rezultata od nekih 4-5%, pokazna bi vježba dobila prolaznu ocjenu kao demonstracija snage za daleko važnije, parlamentarne izbore.

Neki su se krugovi koji figuriraju kao domoljubni poprilično uzjogunili na mogućnost povećanja broja biračkih mjesta u konzulatima RH u Beogradu, Subotici i Banjaluci. No, što to zapravo znači? Birači koje će Pupovac i Jović tamo animirati, morat će se zaputiti na istu lokaciju, u istu zgradu, kao dosad, jedino će umjesto sat vremena čekati nekih pola sata ili možda četvrt sata, i samo utoliko će im glasovanje, na koje imaju pravo, biti olakšano. Podsjetimo, odluka da oni koji su digli ruku na Hrvatsku mogu zadržati hrvatsko državljanstvo, time i izborno pravo, potječe još iz vremena predsjednika Tuđmana. Pragmatično je donesena pod pritiskom međunarodne zajednice kako bi se hrvatsko Podunavlje reintegriralo bez žrtava, a Hrvatsku zaštitilo od stigme etničkog čišćenja u Oluji. Iz vremena Andreja Plenkovića datira, pak, jedna druga pragmatična odluka. Ona o otvaranju konzulata u Vitezu i Livnu, čime se Hrvatima Lašvanske doline i Završja doista bitno olakšava pristup glasovanju budući sad ne moraju više ići u podosta udaljene Sarajevo i Mostar. Potez nalik ovomu bio bi kad bi Hrvatska otvorila konzulat u Novom Sadu, a nije, što bi zaista olakšalo glasovanje Srbima pobjeglima pred Olujom, tamo nastanjenima u znatnom broju. Toliko o perverznoj uroti vladajućih.

Kad se već dotičemo perverzije, zanimljivo je primijetiti kako se zabrinuti domoljubi još uvijek ne usude uočiti kako bi upravo elektronsko glasovanje, predloženo u promjenama izbornog zakona Roberta Podolnjaka i prijatelja, umnogome olakšalo pristup glasovanju Pupovčevim biračima stacioniranim izvan Hrvatske. Kako ti birači, za razliku od Hrvata u BiH, većinom imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj (zato i masovno dolaze na lokalne izbore autobusima prijevoznika Lasta), to bi znatno povećalo SDSS-ove izglede da stekne mandate, ne samo na listi za nacionalne manjine, nego i na listama u redovnim izbornim jedinicama, primjerice, u 4., 5. i 6., a posebno u 9. izbornoj jedinici. No, zašto se onda Pupovac tako grčevito protivi prijedlogu koji mu poboljšava izborne mogućnosti? Obilježje svake dobre strategije je natjerati suparnika da čini ono što želiš. Stoga je posve logično da Pupovac na suha mu zlata vrijedan prijedlog ne odgovara trljajući ruke, nego ga energično napada. U protivnom bi neprincipijelne saveznike, Podolnjaka i prijatelje, kompromitirao među njihovim pristašama, a ovako im samo učvršćuje vjerodostojnost.

I “nadriliječnici” bi u Bruxelles

Kad netko ozbiljno oboli ili se to dogodi bliskoj mu osobi, potegnut će sve moguće veze ne bi li nekako došao do liječnika-specijalista na najboljem glasu. Malotko će u takvim okolnostima zatražiti savjet od pekara, mesara, električara…, ili bilo koga nepovezanog sa stručnim liječničkim krugovima. Međutim, kad se radi o Hrvatskoj, taj instinkt nekako zakržlja. Narod će pohrliti kod bilo koga tko je na butigu izvjesio natpis “Ja sam liječnik”. Što se bude više hvalio da je neovisan o drugim liječnicima, da su svi ostali tek barabe koji međusobno trguju kako bi od bolešću unesrećenih izvukli što veći novac, da je on jedini čist jer s takvima ne želi imati posla, to više rastu šanse da će zaokupiti pozornost naroda.

Takvi “liječnici” koji se ne obaziru na svijet oko sebe, nego sami najbolje znaju, redovna su pojava i u političkoj areni. Ovakvim vidom suverenizma ističu se manekeni okupljeni oko klinike “MOST”. Oni bi se u Europskom parlamentu borili za Hrvatsku ne surađujući ni s kim, tek bi se jadali poput Kalimera – nitko nas ne voli, ‘oćemo odštetu! A onda, ispod naoko privlačnog, površinskog domoljubnog sloja odjednom izbije na vidjelo gorljivo protivljenje svakom projektu usmjerenom ka energetskoj neovisnosti Hrvatske – od termoelektrane u Pločama do LNG-a na Krku. Kao da se uopće ne bore za hrvatske interese nego za neke druge. Ostaje tek pitanje dobiju li zauzvrat nešto više nego jedno veliko – SPASIBO!

Ništa manje revno prozivat će liječnike na splitskoj ginekologiji za nesavjesno liječenje, samo kako bi zaradili ovacije lijevo-liberalnih medija, koji potom slavodobitno najavljuju prismotru hrvatske Vlade od strane nadležnog tijela Ujedinjenih naroda zbog ugrožavanja reproduktivnih prava žena. Eto, slučajno baš kad se priprema novi zakon o pobačaju. A UN nerođenima sudi, nije to tajna, otprilike istim aršinom kao šestorici Hrvata Herceg-Bosne. Spomenimo i kako sjajne suverenističke zamisli MOST-a neminovno dovode do arbitraža sa susjedima u kojima baš ne iskazuju zavidno umijeće. Štoviše, kad se zateknu pogrešno brifiranima, gaće im učas znatno povećaju volumen tako da više ničemu i nikome ne mogu poslužiti,… Nikome, osim možda Anti Tomiću kao pokrivalo za glavu ili kolegi mu Damiru Karakašu za zamotati užinu… E, da, kao i za malom djecom, i za nadobudnim suverenistima netko uvijek treba čistiti. Srećom, ima tko… I dobro to radi!

Uz doktore iz Mosta, za Europu su spremni i kolege im koji su na svojoj ordinaciji istaknuli barjak neovisnosti. Ti, ipak, ne bi sami. Rado bi se skrasili u grupaciji političkih stranaka, Europa naroda i sloboda. Uspjelo im to ili ne, za uljuđenu je Europu neprocjenjiv gubitak što njihova perjanica, gospodin Hasanbegović, čak i bude li izabran, ipak ne će sjesti u briselske klupe. Šteta, jer ako je onomad u Novom listu Ladislava Ilčića označio mjerom šovinizma, i to poradi jednog suzdržanog nastupa u pogledu migrantske problematike, kakvim li bi se tek riječima obrušio na Salvinija i Marine Le Pen? Štoviše, nije teško zamisliti Hasanbegovića kako na nekom okupljanju Europe naroda i sloboda za himnu te političke grupacije predlaže refren Plavog orkestra – Fa,…,fa,… fašista,… ne…moj… biti ti! Drugi razlog zbog kojeg Hasanbegović ne može put Bruxellesa su njegove saborske dužnosti. Naime, kad zagusti, netko mora čuvati kvorum, a gdje ćeš prikladnije osobe za to od jednog dokazanog “kvorum-efendije”.

Više kao kuriozitet navodimo kako se neki Hrvati koji žive u BiH, ili su porijeklom odatle, navodno spremaju Hasanbegoviću dati glas. Njihova je srca osvojio beskompromisnom borbom protiv hrvatsko-srpske koalicije koju je, doduše, dobrih pola godine, tada još u idiličnoj fazi “suhoga zlata”, mučenički trpio skutrivši joj se u njedrima. No, sad kad su odnosi Plenkovića i Pupovca u fazi “ima moj broj telefona”, Hasanbegović taj savez više nikako ne može podnijeti. Stoga bi oni, koji mu kane dati glas, a ostvaruju biračko pravo i u BiH, istinsku dosljednost pokazali tek kad bi ga dali i tamošnjim begovićima (jer kako tražiti dosljednost od političara ako ni sâm nisi dosljedan?). Ima njih tamo, koji se bore protiv hrvatsko-srpske koalicije, koliko ti srce poželi, pri čemu je Hasanbegovićeva politika tek odvjetak tih združenih pregnuća.

Fatalne posljedice traljavog opismenjavanja

U šumi nadriliječnika prosječan čovjek lako ostane zbunjen. Tomu osjetno doprinosi školovanje, ponajprije ono na društveno-humanističkim fakultetima, potom izloženost medijskom zračenju, kako lijevo-liberalnom, tako i onom koje sebe naziva domoljubnim, ali i sve drugo što čovjeka modernog doba lako dovede u stanje da mu srce otvrdne, a posljedično i um omekša. Ironično, naučivši prepoznavati slova mnogi je pojedinac našeg doba zapravo postao funkcionalno nepismen, nesposoban razlučivati ono što je njegovu pretku, analfabetu, predstavljalo mačji kašalj čineći ga, paradoksalno, funkcionalno pismenim. Taj je predak naučio kako je okupljanje oko matice već samo po sebi vrijednost. Ako ništa drugo, i u slučaju iznevjerenih očekivanja, očuvanjem organiziranog ustroja zadržava se kapacitet i potencijal za buduće naraštaje. A to nije mala stvar. Tu je lekciju, za razliku od većine tadašnjih birača, naučio i najstariji birač na prijelomnim izborima 2000. godine. Na upit za koga je glasovao, 102-godišnjak koji je Božjom milošću proživio dramatiku čitavog dvadesetog vijeka, odgovorio je iskustvom nataloženom mudrošću – za onoga koji je došao na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku!

Zato među onima koji se ne obaziru na iskustvo vlada posvemašnja zbrka. Unatoč formalnoj naobrazbi, ili možda baš zato, takvima se svašta može podvaliti. Čas su spremni na suradnju s Podolnjakom u korist Pupovca, čas se u obiteljskom krugu okupljaju pred televizorom uživajući u showu “Tvoje lice zvuči poznato”. Zure u muške koji se oblače u ženske i obrnuto, a da se ni na tren ne zapitaju ne uvlači li im se time, potiho, u podsvijest sama bit Konvencije protiv koje su dan prije prosvjedovali. Tako će i sad, nakon Hoda za život, već idući dan pohrliti dati glas stranci čijih pola saborskih zastupnika ima liberalno stajalište prema pravu na pobačaj, onoj istoj koja je, podržana lijevo-liberalnim medijima, već izvela saborski performans na tu temu u svrhu međunarodnog pritiska na hrvatske vlasti. Neke vezane za BiH glas savjesti zacijelo ne će spriječiti da dadnu glas onima koji su u najboljem slučaju ravnodušni prema tamošnjim Hrvatima, samo kako ga ne bi dali onima koji po tom pitanju napokon nešto ozbiljno rade. I kako onda ne će biti idealne medijske mušterije?

Tko hladne glave pogleda prošlost, shvatit će kako je gotovo sve te zvijezde u redovima što desnih političkih stranaka, što istaknutih nevladinih konzervativnih udruga, zapravo odabrao lijevo-liberalni medijski aparat. Uočivši među njima one najsvadljivije i najdestruktivnije, ega velikog kao Velebit, isprva bi ih demonizirali do krajnjih granica, kako bi na njih usmjerili pozornost i naklonost povodljivih domoljuba. A sada, kad čine ono što im je po volji – mrve desnu scenu te po istom receptu po kojem su sotonizirani sami, demoniziraju stožernu pučku stranku, pritom preuzimajući od ljevice ne samo metode, nego i vokabular – drže ih prihvatljivima, svesrdno im dajući prostor.

A da raspršenost i razmrvljenost nisu nikakvi znaci demokratičnosti nego slabosti, jako dobro zna ljevica čija organizirana logistika pred svake bitne izbore anketama učas ispuše kojekakve, prethodno umjetno nabildane orahe i oraščiće.

Razumna alternativa mudrosti

Kad već pojedinci tvrdokornog srca i smekšanog uma uporno odbijaju postupiti sukladno iskustvu mudrog 102-godišnjaka, kao razuman alternativni izbor nudi im se Marijana Petir, bez obzira što nema besprijekornu političku prošlost (nije li ona besprijekorna samo u onih koji ju uopće nemaju?). Osim zamašnog političkog iskustva, Petir se može pohvaliti i rezultatima djelovanja u Europskom parlamentu, u čemu joj zasigurno nije odmogla pripadnost vodećoj tamošnjoj grupaciji. Ukratko, poznaje ljude i procedure, i ne ustručava se surađivati s drugima na dobro Hrvatske.

Ne manje važno, njezin bi uspjeh dobro uzdrmao poziciju Kreše Beljka na čelu Hrvatske seljačke stranke, koju je, izvrgnuvši ju ideološkoj travestiji, preveo skroz lijevo. Njegova politička moć se zasniva na potpori samoborskih vladara iz sjene, poniklih iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom bivše države, dovoljno moćnih da Gradu Samoboru priskrbe neformalnu političko-pravosudnu autonomiju, de facto položaj male Istre. Zato, kako nedavno rezignirano reče ministar Goran Marić – koji, prolazeći kroz medijskog “vrućeg zeca”, upravo kusa posljedice izbacivanja Stjepana Mesića iz neovlašteno korištene državne vile – protiv Miše Broza, sina Josipovog, istovjetan postupak uslijed nezakonitog uživanja državnog feuda na području Samobora nikako nije moguće provesti već 20 godina.

Dakle, desni birači imaju priliku okupiti se protiv onih na koje su, barem na riječima, silno ogorčeni, a unatoč tome, prečesto im sasvim dobro posluže. Gledano iz te perspektive, glas za Marijanu Petir, za razliku od glasa za nacionalističke i suverenističke rogove u vreći, ne će biti bačen, ušla u Europski parlament ili ne.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Objavljeno

na

Objavio

Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.

Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.

Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.

Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…

I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.

Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!

Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!).

Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama. Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.

‘Prošla baba s kolačima’

Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti. To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.

Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!

U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.

Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine.

Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu.

Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”. U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo : Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…

Lubeničarske teorije

Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima… Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.

Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.

Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”

Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke.

Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“. Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.

Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…

I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.

Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?

Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova. Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“.

Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine. Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.

Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.

Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu, pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“

Krivi su i živi i mrtvi

A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića. Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću: ”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom.

Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.

Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli, pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti.

Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“. Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.

Krenulo je Molierovu “Umišljenom bolesniku“. Ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari