Pratite nas

Kolumne

Test za domoljube – okupiti se ili raspršiti se?

Objavljeno

na

Kako to uoči važnijih izbora obično biva, na sceni je anketna hajka s ciljem utjerivanja birača u pomno pripremljene torove. Anketarima se najveći prostor za lov u mutnom otvara u prikazu rezultata stranaka ispod izbornog praga. Naime, u njihovu slučaju odstupanje od stvarnog izbornog rezultata uvijek mogu opravdati statističkom greškom.

Predizborna namamljivanja

Oslanjajući se na tu zahvalnu okolnost, izvidi agencije Promocija Plus za naručitelja HRT, koje u središnjem Dnevniku prezentira novinarka Tatjana Munižaba, pokazuju kako se veći broj desno percipiranih lista vrti oko samoga izbornog praga. Uz Most koji blago odskače, listu Marijane Petir, NHR i suvereniste Ruže Tomašić, tu je sad i lista Mislava Kolakušića, za koju anketa nepobitno utvrđuje, a Munižaba naglašava, da privlači uglavnom desno orijentirane birače. A time ujedno lijeve birače suptilno odvraća od Kolakušića. Istodobno, razvikani izazivači s ljevice (Start i Pametno) gube dah tavoreći na svega 2-3 % glasova, dočim “Možemo” ne može ni dotle.

Upravo zato što izaziva simpatije i dojam neovisnosti u očima lakomislenog dijela domoljubne javnosti, vrijedi se zapitati koja je prava poruka te ankete agencije u vlasništvu Agana Begića. Kako to da baš gotovo sve liste koje simpatiziraju desni birači odjednom imaju realne šanse za mandat, dok su pandani im slijeva daleko od toga? Ne navodi li se možda svjesnim precjenjivanjem desnih lista njihove potencijalne birače na što veći rasap glasova koji će u konačnici završiti u bunaru? A biračima ljevice jasno poručuje kako sitne ribe na tom političkom polu nemaju šanse pa im nema druge doli okupiti se oko onih koji sigurno prelaze prag (SDP i Amsterdamska koalicija)?

Isto ispitivanje po prvi put pokazuje i primjetan pad popularnosti HDZ-a – za skoro 2%. Pad, makar još uvijek u okviru statističke greške, pojavio se, slučajno ili ne, koji dan uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, savršeno se uklopivši u ozračje pripravljanja medijskog ražnja za Milijana Brkića. Lijevo-liberalni komentatori danima su molili i kumili Andreja Plenkovića da se napokon obračuna s dežurnim nevaljalcem pa da s tim trofejnim skalpom u zubima prodre u srca birača centra, onih kojima uporno i uspješno već 30 godina gade HDZ, tkogod ga vodio. Ipak, Plenković se nije pokazao tako naivnim da bi nasjeo na providnu provokaciju.

Pomalo neočekivano, HDZ-u najviše u prilog ide anketa koja mu daje najmanje, svega 4 mjesta u Europskom parlamentu. Naime, za razliku od drugih koje ga vide za 10% ispred SDP-a, anketa CroElecto daje mu svega 3% prednosti. Kako je ista agencija uoči nedavnih izbora u Ličko-senjskoj županiji HDZ-u davala 4% prednosti u odnosu na listu Darka Milinovića, a završilo je razlikom od dobrih 15 postotaka, što reći nego – pametnom dosta! A može i – što se babi tilo, to joj se i snilo!

Pupovac i prijatelji

Jednog ne posve beznačajnog igrača anketari kriju kao zmija noge. Respektabilan rezultat na prethodnim europskim izborima, kad je kao posebni gost na SDP-ovoj listi osvojio skoro 3% svih glasova na razini Hrvatske, ohrabrio je Milorada Pupovca da poduprt Dejanom Jovićem, vrlo vjerojatno i vladajućim krugovima u Srbiji, pokrene projekt – “Kako je lepo biti Srbin u Briselu”. Na valu već otrcanih taktičkih manevara – u gradu u kojem pod okriljem noći na igralištu bude iscrtana svastika, sad SDSS-ovi predizborni plakati bivaju išarani (kao) naručenim porukama uvredljivog sadržaja – Pupovac najavljuje mobilizaciju strateške pričuve u vidu glasačke traktorske divizije, razasute diljem Srbije i Republike Srpske. No, čak i ako ne uspije lansirati Dejana Jovića u briselsku orbitu, u slučaju solidnog rezultata od nekih 4-5%, pokazna bi vježba dobila prolaznu ocjenu kao demonstracija snage za daleko važnije, parlamentarne izbore.

Neki su se krugovi koji figuriraju kao domoljubni poprilično uzjogunili na mogućnost povećanja broja biračkih mjesta u konzulatima RH u Beogradu, Subotici i Banjaluci. No, što to zapravo znači? Birači koje će Pupovac i Jović tamo animirati, morat će se zaputiti na istu lokaciju, u istu zgradu, kao dosad, jedino će umjesto sat vremena čekati nekih pola sata ili možda četvrt sata, i samo utoliko će im glasovanje, na koje imaju pravo, biti olakšano. Podsjetimo, odluka da oni koji su digli ruku na Hrvatsku mogu zadržati hrvatsko državljanstvo, time i izborno pravo, potječe još iz vremena predsjednika Tuđmana. Pragmatično je donesena pod pritiskom međunarodne zajednice kako bi se hrvatsko Podunavlje reintegriralo bez žrtava, a Hrvatsku zaštitilo od stigme etničkog čišćenja u Oluji. Iz vremena Andreja Plenkovića datira, pak, jedna druga pragmatična odluka. Ona o otvaranju konzulata u Vitezu i Livnu, čime se Hrvatima Lašvanske doline i Završja doista bitno olakšava pristup glasovanju budući sad ne moraju više ići u podosta udaljene Sarajevo i Mostar. Potez nalik ovomu bio bi kad bi Hrvatska otvorila konzulat u Novom Sadu, a nije, što bi zaista olakšalo glasovanje Srbima pobjeglima pred Olujom, tamo nastanjenima u znatnom broju. Toliko o perverznoj uroti vladajućih.

Kad se već dotičemo perverzije, zanimljivo je primijetiti kako se zabrinuti domoljubi još uvijek ne usude uočiti kako bi upravo elektronsko glasovanje, predloženo u promjenama izbornog zakona Roberta Podolnjaka i prijatelja, umnogome olakšalo pristup glasovanju Pupovčevim biračima stacioniranim izvan Hrvatske. Kako ti birači, za razliku od Hrvata u BiH, većinom imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj (zato i masovno dolaze na lokalne izbore autobusima prijevoznika Lasta), to bi znatno povećalo SDSS-ove izglede da stekne mandate, ne samo na listi za nacionalne manjine, nego i na listama u redovnim izbornim jedinicama, primjerice, u 4., 5. i 6., a posebno u 9. izbornoj jedinici. No, zašto se onda Pupovac tako grčevito protivi prijedlogu koji mu poboljšava izborne mogućnosti? Obilježje svake dobre strategije je natjerati suparnika da čini ono što želiš. Stoga je posve logično da Pupovac na suha mu zlata vrijedan prijedlog ne odgovara trljajući ruke, nego ga energično napada. U protivnom bi neprincipijelne saveznike, Podolnjaka i prijatelje, kompromitirao među njihovim pristašama, a ovako im samo učvršćuje vjerodostojnost.

I “nadriliječnici” bi u Bruxelles

Kad netko ozbiljno oboli ili se to dogodi bliskoj mu osobi, potegnut će sve moguće veze ne bi li nekako došao do liječnika-specijalista na najboljem glasu. Malotko će u takvim okolnostima zatražiti savjet od pekara, mesara, električara…, ili bilo koga nepovezanog sa stručnim liječničkim krugovima. Međutim, kad se radi o Hrvatskoj, taj instinkt nekako zakržlja. Narod će pohrliti kod bilo koga tko je na butigu izvjesio natpis “Ja sam liječnik”. Što se bude više hvalio da je neovisan o drugim liječnicima, da su svi ostali tek barabe koji međusobno trguju kako bi od bolešću unesrećenih izvukli što veći novac, da je on jedini čist jer s takvima ne želi imati posla, to više rastu šanse da će zaokupiti pozornost naroda.

Takvi “liječnici” koji se ne obaziru na svijet oko sebe, nego sami najbolje znaju, redovna su pojava i u političkoj areni. Ovakvim vidom suverenizma ističu se manekeni okupljeni oko klinike “MOST”. Oni bi se u Europskom parlamentu borili za Hrvatsku ne surađujući ni s kim, tek bi se jadali poput Kalimera – nitko nas ne voli, ‘oćemo odštetu! A onda, ispod naoko privlačnog, površinskog domoljubnog sloja odjednom izbije na vidjelo gorljivo protivljenje svakom projektu usmjerenom ka energetskoj neovisnosti Hrvatske – od termoelektrane u Pločama do LNG-a na Krku. Kao da se uopće ne bore za hrvatske interese nego za neke druge. Ostaje tek pitanje dobiju li zauzvrat nešto više nego jedno veliko – SPASIBO!

Ništa manje revno prozivat će liječnike na splitskoj ginekologiji za nesavjesno liječenje, samo kako bi zaradili ovacije lijevo-liberalnih medija, koji potom slavodobitno najavljuju prismotru hrvatske Vlade od strane nadležnog tijela Ujedinjenih naroda zbog ugrožavanja reproduktivnih prava žena. Eto, slučajno baš kad se priprema novi zakon o pobačaju. A UN nerođenima sudi, nije to tajna, otprilike istim aršinom kao šestorici Hrvata Herceg-Bosne. Spomenimo i kako sjajne suverenističke zamisli MOST-a neminovno dovode do arbitraža sa susjedima u kojima baš ne iskazuju zavidno umijeće. Štoviše, kad se zateknu pogrešno brifiranima, gaće im učas znatno povećaju volumen tako da više ničemu i nikome ne mogu poslužiti,… Nikome, osim možda Anti Tomiću kao pokrivalo za glavu ili kolegi mu Damiru Karakašu za zamotati užinu… E, da, kao i za malom djecom, i za nadobudnim suverenistima netko uvijek treba čistiti. Srećom, ima tko… I dobro to radi!

Uz doktore iz Mosta, za Europu su spremni i kolege im koji su na svojoj ordinaciji istaknuli barjak neovisnosti. Ti, ipak, ne bi sami. Rado bi se skrasili u grupaciji političkih stranaka, Europa naroda i sloboda. Uspjelo im to ili ne, za uljuđenu je Europu neprocjenjiv gubitak što njihova perjanica, gospodin Hasanbegović, čak i bude li izabran, ipak ne će sjesti u briselske klupe. Šteta, jer ako je onomad u Novom listu Ladislava Ilčića označio mjerom šovinizma, i to poradi jednog suzdržanog nastupa u pogledu migrantske problematike, kakvim li bi se tek riječima obrušio na Salvinija i Marine Le Pen? Štoviše, nije teško zamisliti Hasanbegovića kako na nekom okupljanju Europe naroda i sloboda za himnu te političke grupacije predlaže refren Plavog orkestra – Fa,…,fa,… fašista,… ne…moj… biti ti! Drugi razlog zbog kojeg Hasanbegović ne može put Bruxellesa su njegove saborske dužnosti. Naime, kad zagusti, netko mora čuvati kvorum, a gdje ćeš prikladnije osobe za to od jednog dokazanog “kvorum-efendije”.

Više kao kuriozitet navodimo kako se neki Hrvati koji žive u BiH, ili su porijeklom odatle, navodno spremaju Hasanbegoviću dati glas. Njihova je srca osvojio beskompromisnom borbom protiv hrvatsko-srpske koalicije koju je, doduše, dobrih pola godine, tada još u idiličnoj fazi “suhoga zlata”, mučenički trpio skutrivši joj se u njedrima. No, sad kad su odnosi Plenkovića i Pupovca u fazi “ima moj broj telefona”, Hasanbegović taj savez više nikako ne može podnijeti. Stoga bi oni, koji mu kane dati glas, a ostvaruju biračko pravo i u BiH, istinsku dosljednost pokazali tek kad bi ga dali i tamošnjim begovićima (jer kako tražiti dosljednost od političara ako ni sâm nisi dosljedan?). Ima njih tamo, koji se bore protiv hrvatsko-srpske koalicije, koliko ti srce poželi, pri čemu je Hasanbegovićeva politika tek odvjetak tih združenih pregnuća.

Fatalne posljedice traljavog opismenjavanja

U šumi nadriliječnika prosječan čovjek lako ostane zbunjen. Tomu osjetno doprinosi školovanje, ponajprije ono na društveno-humanističkim fakultetima, potom izloženost medijskom zračenju, kako lijevo-liberalnom, tako i onom koje sebe naziva domoljubnim, ali i sve drugo što čovjeka modernog doba lako dovede u stanje da mu srce otvrdne, a posljedično i um omekša. Ironično, naučivši prepoznavati slova mnogi je pojedinac našeg doba zapravo postao funkcionalno nepismen, nesposoban razlučivati ono što je njegovu pretku, analfabetu, predstavljalo mačji kašalj čineći ga, paradoksalno, funkcionalno pismenim. Taj je predak naučio kako je okupljanje oko matice već samo po sebi vrijednost. Ako ništa drugo, i u slučaju iznevjerenih očekivanja, očuvanjem organiziranog ustroja zadržava se kapacitet i potencijal za buduće naraštaje. A to nije mala stvar. Tu je lekciju, za razliku od većine tadašnjih birača, naučio i najstariji birač na prijelomnim izborima 2000. godine. Na upit za koga je glasovao, 102-godišnjak koji je Božjom milošću proživio dramatiku čitavog dvadesetog vijeka, odgovorio je iskustvom nataloženom mudrošću – za onoga koji je došao na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku!

Zato među onima koji se ne obaziru na iskustvo vlada posvemašnja zbrka. Unatoč formalnoj naobrazbi, ili možda baš zato, takvima se svašta može podvaliti. Čas su spremni na suradnju s Podolnjakom u korist Pupovca, čas se u obiteljskom krugu okupljaju pred televizorom uživajući u showu “Tvoje lice zvuči poznato”. Zure u muške koji se oblače u ženske i obrnuto, a da se ni na tren ne zapitaju ne uvlači li im se time, potiho, u podsvijest sama bit Konvencije protiv koje su dan prije prosvjedovali. Tako će i sad, nakon Hoda za život, već idući dan pohrliti dati glas stranci čijih pola saborskih zastupnika ima liberalno stajalište prema pravu na pobačaj, onoj istoj koja je, podržana lijevo-liberalnim medijima, već izvela saborski performans na tu temu u svrhu međunarodnog pritiska na hrvatske vlasti. Neke vezane za BiH glas savjesti zacijelo ne će spriječiti da dadnu glas onima koji su u najboljem slučaju ravnodušni prema tamošnjim Hrvatima, samo kako ga ne bi dali onima koji po tom pitanju napokon nešto ozbiljno rade. I kako onda ne će biti idealne medijske mušterije?

Tko hladne glave pogleda prošlost, shvatit će kako je gotovo sve te zvijezde u redovima što desnih političkih stranaka, što istaknutih nevladinih konzervativnih udruga, zapravo odabrao lijevo-liberalni medijski aparat. Uočivši među njima one najsvadljivije i najdestruktivnije, ega velikog kao Velebit, isprva bi ih demonizirali do krajnjih granica, kako bi na njih usmjerili pozornost i naklonost povodljivih domoljuba. A sada, kad čine ono što im je po volji – mrve desnu scenu te po istom receptu po kojem su sotonizirani sami, demoniziraju stožernu pučku stranku, pritom preuzimajući od ljevice ne samo metode, nego i vokabular – drže ih prihvatljivima, svesrdno im dajući prostor.

A da raspršenost i razmrvljenost nisu nikakvi znaci demokratičnosti nego slabosti, jako dobro zna ljevica čija organizirana logistika pred svake bitne izbore anketama učas ispuše kojekakve, prethodno umjetno nabildane orahe i oraščiće.

Razumna alternativa mudrosti

Kad već pojedinci tvrdokornog srca i smekšanog uma uporno odbijaju postupiti sukladno iskustvu mudrog 102-godišnjaka, kao razuman alternativni izbor nudi im se Marijana Petir, bez obzira što nema besprijekornu političku prošlost (nije li ona besprijekorna samo u onih koji ju uopće nemaju?). Osim zamašnog političkog iskustva, Petir se može pohvaliti i rezultatima djelovanja u Europskom parlamentu, u čemu joj zasigurno nije odmogla pripadnost vodećoj tamošnjoj grupaciji. Ukratko, poznaje ljude i procedure, i ne ustručava se surađivati s drugima na dobro Hrvatske.

Ne manje važno, njezin bi uspjeh dobro uzdrmao poziciju Kreše Beljka na čelu Hrvatske seljačke stranke, koju je, izvrgnuvši ju ideološkoj travestiji, preveo skroz lijevo. Njegova politička moć se zasniva na potpori samoborskih vladara iz sjene, poniklih iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom bivše države, dovoljno moćnih da Gradu Samoboru priskrbe neformalnu političko-pravosudnu autonomiju, de facto položaj male Istre. Zato, kako nedavno rezignirano reče ministar Goran Marić – koji, prolazeći kroz medijskog “vrućeg zeca”, upravo kusa posljedice izbacivanja Stjepana Mesića iz neovlašteno korištene državne vile – protiv Miše Broza, sina Josipovog, istovjetan postupak uslijed nezakonitog uživanja državnog feuda na području Samobora nikako nije moguće provesti već 20 godina.

Dakle, desni birači imaju priliku okupiti se protiv onih na koje su, barem na riječima, silno ogorčeni, a unatoč tome, prečesto im sasvim dobro posluže. Gledano iz te perspektive, glas za Marijanu Petir, za razliku od glasa za nacionalističke i suverenističke rogove u vreći, ne će biti bačen, ušla u Europski parlament ili ne.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari