Pratite nas

Analiza

THOMPSON I SRPSKE LAŽI

Objavljeno

na

Nakon što je srbijansko ministarstvo vanjskih poslova uručilo prosvjednu notu hrvatskom veleposlaniku u Beogradu Gordanu Markotiću zbog izjava hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Mire Kovača hrvatskim medijima 16. travnja “u kojima se vrijeđa i omalovažava Republika Srbija”, ali i zbog Marka Perkovića Thompsona, oglasio se i sam pjevač. Thompson je u svom odgovoru, zapravo, održao lekciju Ministarstvu vanjskih poslova RH i samom ministru Kovaču koji nije reagirao na očite laži kojima se služi srbijansko ministarstvo vanjskih poslova po onoj Ćosićevoj: Laž je najviše pomogla Srbiji u njenoj povijesti. Naime u svom odgovoru naše ministarstvo sve prepisuje predizbornim aktivnostima u Srbiji. Drugim riječima mogu u tu svrhu lagati i u prosvjednoj noti koju upućuju RH.

[ad id=”93788″]

Za razliku od njih Thompson reagira na laž:

“Organizatori su tijekom tribine pustili dvije moje pjesme, ‘Bojna Čavoglave’ i ‘Samo je ljubav tajna dvaju svjetova’ čiji sam autor te dokumentarni film ‘Tko je Marko Perković Thompson’.

Dakle, gnjusna je laž da su organizatori puštali bilo kakve druge pjesme već spot pjesme koja je obilježila početak moje karijere i Domovinski rat te spot ljubavne pjesme koja je nastala ovih godina. Na taj način, puštajući te dvije pjesme iz dvaju razdoblja (ratno i mirnodopsko) organizatori su vjerojatno željeli dočarati djeci bit života, a to je život u ratu i miru.” (izvor)

Podsjetimo se: “Ministarstvo vanjskih poslova Srbije izražava posebnu zabrinutost zbog sudjelovanja hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona na vjerskoj tribini za mlade u katoličkoj školi u Šibeniku, 16. travnja 2016. i predavanja koje je održao učenicima osnovne i srednje škole, uz pjesme ‘Čavoglave’, i ‘Jasenovac i Gradiška Stara’, u kojima se veličaju ustaštvo i upućuju prijetnje Srbima”, istaknuto je u priopćenju srbijanskog ministarstva.

Naravno u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije itekako znaju da druga spomenuta pjesma nije Thompsonova, ali im je važnije proglasiti “Čavoglave” ustaškom pjesmom, dakle opet slagati. Itekako znaju da je to pjesma iz Domovinskog rata, dakle iz rata u kome je velikosrpska fašistička agresija završila velikom “bežanijom” srpske vojske – “bežanijo m” zbog koje je Slobodan Milošević usporedio “hrabru” srpsku vojsku sa zečevima.

Da hrvatska vlast doista smatra kako je današnja Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu itekako bi na službenu notu i službene laži u njoj morala reagirati jer su napadnuti srpskim lažima i hrvatski branitelj Thompson i simbol Domovinskog rata pjesma “Bojna Čavohlave” pa i u konačnici i Domovinski rat.

Svi se sjećamo, a vidimo da to traje do današnjih dana, kada u RH to sprovode srpske sluge, kako su Srbi u Domovinskom ratu hrvatske branitelje, a i ne samo njih, zvali ustašama. Na tim pozicijama je, očito slijedi iz ove note, Srbija i danas. To se može i razumjeti. Valjda im je to jedini mogući način kako sami sebi mogu objasniti svoj kukavičluk i “bežaniju”.Kako sami sebi mogu objasniti svoju poziciju zečeva u ratu s Hrvatima.

Zapravo sama prosvjedna nota je dana zbog izjava hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Mire Kovača hrvatskim medijima 16. travnja “u kojima se vrijeđa i omalovažava Republika Srbija”, priopćeno je u četvrtak u Beogradu.

Kako je objavljeno na službenoj internetskoj stranici srbijanskog ministarstva, “Ministarstvo smatra neadekvatnim da se u javnim izjavama dužnosnika Hrvatske primjena zakona Srbije opisuje riječima ‘povijesna perverzija’, a Srbiji implicira da je ‘država iz koje su potekli planovi za ratove 1990-ih’ “. Ministarstvo vanjskih poslova Srbije drži kako bi “uzdržavanje od ovakvih ocjena s hrvatske strane ubuduće pridonijelo unapređenju bilateralnih odnosa i dobrosusjedske suradnje”.

Naime u intervjuu za Jutarnji list od 16. travnja ministar Kovač rekao je: “Jasno je da potpuna suradnja s Haaškim sudom kriterij u pregovorima. Isto tako je vrlo jasno da država iz koje su potekli planovi za ratove 1990-ih ne može biti sudac i policajac za ratne zločine za sve zemlje bivše Jugoslavije – uključujući Hrvatsku. Zamislite. To je apsurdno, pače povijesna perverzija, i onemogućava dobrosusjedsku suradnju”.

Što je sporno u ovim tvrdnjama ministra Kovača? Pa očito je sporan hrvatski kukavičluk kada govori o državi iz koje su potekli planovi za ratove 1990-ih, a ne o državi koja je u presudi stalnog suda u Haagu u sporu o genocidu jasno definirala Srbiju kao agresora na RH u cilju stvaranja homogene Velike Srbije a pri tome su agresori činili genocidne radnje. Navedeno je i niz mjesta gdje je to učinjeno!

Zapravo, srbijansku porosvjednu notu možemo shvatiti kao lijek na njihovu dušu. Jer sigurno im je melem na duši kada poslije srpskih zečeva u “Oluji” već godinama gledaju zečeve u hrvatskoj politici.

Valjda zato i spominju Thompsona – hrvatskog branitelja čija je pjesma simbol Domovinskog rata – a hrvatski zečevi, pardon političari ga proganjaju od Račanovog vremena pa do danas. Dopustili su izjednačavanje branitelja sa ustašama, Thompsona i “Bojnu Čavoglave” a danas su dočekali da i sebe vide u istim ulogama.

Takvim svojim ponašanjem i sami su definirali takvu svoju poziciju zečeva pa već i ne pokušavaju sakriti svoju poslušnost svjetskim gazdama. Evo kako to komentira sjajni hrvatski kolumnist dr. sc. Damir Pešorda govoreći o nedavnom slučaju kad je otac s bebom u kolicima, kojega je vozač dobro naciljao, bacio se i gurnuo kolica te nasrtaj nije uspio. Dok smo u prvom slučaju ime podivljalog vozača saznali vrlo brzo, u drugom slučaju vozač je dugo vremena slovio samo kao ”strani državljanin”. Dobrom poznavatelju naših medija odmah je bilo jasno da je vozač iz Srbije, jer da je bio iz Bosne i Hercegovine, Slovenije ili Madžarske, saznali bismo to istog trenutka. Međutim, kad je izgrednik iz Srbije, mora se tomu pažljivo pristupiti. Da ne bismo uznemirili Milorada Pupovca. Koji bi se prijeteći rasplakao da bi Bruxelles i Washington odmah poslali srednjerangiranog diplomata da ga utješi, a Orešković i Grabar-Kitarović bi rezolutno osudili fašizam i tvrdo se zakleli da će se popraviti i neće više griješiti.

http://hrsvijet.net/index.php/kolumna-damir-pesorda/42480-damir-pesorda-travanjska-kronika

Evo nekoliko komentara tri komemoracije u Jasenovcu iz kojih je očito kako vladajući ne razumiju da je RH stvorena u Domovinskom ratu i da im ne smije biti ništa važnije od Domovinskog rata:

“Jedino je Reiner dao izjave novinarima nakon komemoracije. Izrazio je i žaljenje zbog odvojenih komemoracija u Jasenovcu.

– Tužan sam što se odavanje pijeteta nevinim žrtvama ispolitiziralo od nekih ljudi i što se pretvorilo, nažalost, u ono što ne bi trebalo biti. Ti isti su prije dvije godine glasno negodovali zbog dvije kolone u Vukovaru, a sada izbjegavaju državnu komemoraciju. Meni je drago što je sve prošlo dostojanstveno – rekao je Reiner odgovorivši i na pitanje o tome kako spriječiti uzvike “Za dom spremni” na hrvatskim ulicama.

– Ja ne mogu rješavati sve probleme u društvu, pa ni takve koje izazivaju, srećom, marginalne skupine u Hrvatskoj. Ima toga i u drugim, razvijenim zemljama, ali se o tome ne priča toliko kao ovdje– rekao je Reiner branivši i svoju inicijativu da se Sabor nazove Hrvatskim državnim saborom.

– Time se manipuliralo. Izraz Hrvatski državni sabor se koristio i prije NDH. Stjepan Radić je bio govornik u Hrvatskom državnom saboru, a on nije bio ustaša. Ne vidim po čemu bi to bilo nešto čudno, ako se za to steknu uvjeti – zaključio je Reiner. (izvor)

Za vrijeme komemoracije bilo je vrlo neugodno promatrati kompletan hrvatski politički vrh koji je na vrelom suncu u stavu mirno bez riječi stajao puna dva sata. Ni jedne godine nije se ništa slično dogodilo. Prije svega da državna delegacija dođe ovako brojna i u ovako visokom sastavu, da ovoliko dugo ostanu poput nijemih statista i to sve dok i posljednja delegacija nije položila svoj vijenac. Podsjetimo, predsjednica K. G. Kitarović je na službenom putu, a na komemoraciji u Jasenovcu nazočili su Reiner, Orešković, Karamarko, Hasanbegović, Kovač, Bandić, Šustar, Šprlje i brojni saborski zastupnici pa se s pravom može postaviti pitanje ima li netko tko nije bio na komemoraciji?

https://kamenjar.com/povijesni-dan-za-hrvatsku-u-jasenovcu-prvi-put-polozeni-vijenci-za-stradale-od-1941-1951/

Bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih se usuditi doći na Bleiburg?

Zapravo mene je ovaj komentar podsjetio na izvrstan tekst don Anđelka Kaćunka:

http://blog.vecernji.hr/don-kacunko/sto-povezuje-danasnju-katolikofobiju-nacizam-i-antisemitizam-8107

Naime, meni je izgledalo kao da cijeli državni vrh u pokajničkom čina (Kaćunko predlaže za početku svete mise) moli:
“Mi, predstavnici naroda zločinaca, ispovijedamo se Bogu svemogućemu i vama predstavnici naroda žrtava, da sagriješili smo vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i nimalo propustom. Naš grijeh, naš grijeh, naš preveliki grijeh! I zato molimo Jahvu, državu Izrael, Anti-defamacijsku ligu, Centar Simona Wiesenthala i sve njihove podružnice, kao i vas predstavnici naroda žrtava, da nam se smilujete i nikad nam ne oprostite! Amen.”

Nasuprot tome vlast bi mogla poslušati što im kaže fra Zlatko Špehar:

Tzv. antifašizam je bio uradak velikosrpske politike protiv državotvorne i slobodarske volje hrvatskog naroda. Da je bio protiv fašistički orijentiranog režima, hrvatski narod bi ga prihvatio. Budući da je taj isti tzv. antifašizam ‘fašizirao’ cjelokupni hrvatski narod – i to pokušava i danas nastaviti, ne može se na njemu ništa graditi: i EU je osudila režime nacizma, komunizma i fašizma…… A RH je članica EU!? Ili?  http://croexpress.eu/vijest.php?vijest=7612

Ako razumiju poruku fra Zlatka, možda će razumjeti i zašto uporno ponavljam još od 1987. kako Srbi dijele Hrvate na Ustaše i Srpske sluge. A Srpski sluga ne možeš biti djelimično. Kao ni Izdajnik: ili jesi ili nisi!

Koliko god se trudila – hrvatska vlast im je još ustaška. Slijedi daljne posipanje pepelom, zar ne?

Akademik Josip Pečarić


[ad id=”93788″]

PRILOZI:

Josip Jović: Monopol na istinu

Ideološke i nacionalne manjine u Hrvatskoj navikle su držati monopol na ideologiju i na istinu i samo pod tim uvjetima pristaju na kakvu takvu hrvatsku državu – Čak tri komemoracije u Jasenovcu ove godine. Uz onu službenu, već je održana židovska, a nakon nje će Srbi te „drugarice i drugovi“ uz pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ imati svoju prosvjednu komemoraciju. I još, ranije je na istoj crti održan komemorativni skup u Beogradu na kojemu je govorio Aleksandar Vučić spominjući opet 700 tisuća ubijenih. Bojkot službene komemoracije objašnjen je „revitalizacijom ustaštva“. Temeljno je pitanje što se svim tim bojkotima želi postići, i što se objektivno postiže? Deustašizacija, pijetet, pomirenje? Ništa od toga!

“Ustaška” najezda

Kao dokaz ustaške najezde uzima se sve što dođe pod ruku, svaka izjava, svaki poklič, svaki grafit. Vjesnici „fašizacije“ podsjećaju na ispirače zlata u potrazi za dragocjenim zrnom prašine. Njima je stalo da ustaša i ustaških pojava ima što više, oni dobro dođu, oni se znaju i isprovocirati i podmetati. Za sve te fantome optužuju vodeće ljude u državi, koji su, i sami zbunjeni i osumnjičeni, počeli govoriti jezikom „antifašizma“.

Jer, svaki je Hrvat ustaša dok ne dokaže suprotno. Ognjen Kraus veli: “Oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzet će pozornicu.” A on to ne želi gledati! Zoran Milanović je nakon izbora govorio o pobjedi neoustaške ideologije, najavivši novoj vlasti pakao.

Sadašnja državna vlast je, rekoše najradikalniji, isto što i NDH. Pa da, i 1941. godine su postojali parlamentarna demokracija, sloboda govora, jednakost građana pred zakonom, zaštićenost manjina, pa onda i nije ona država bila tako loša.

Nepodnošljiva je svaka vlast koja nije po „našoj volji“. Ideološke i nacionalne manjine u Hrvatskoj navikle su držati monopol na ideologiju i na istinu i samo pod tim uvjetima pristaju na kakvu takvu hrvatsku državu. Smeta im i povratak pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburških žrtava, jer samo njihove žrtve zaslužuju pijetet.

Hrvatima je namijenjena povijesna uloga zločinaca. Kad bi i postojala nekakva „ustašizacija“, za koju objektivni Ivo Baldasar govori kao o statističkoj pogrešci, onda bi to bio razlog više za zajedničko komemoriranje nad žrtvama. Ali ne, žrtve kao i svaki ustaški simbol koriste se za ucjenjivanje državnika i klevetanje države.

Strasni jahači razdora

Na ideju pomirenja oni gledaju s prijezirom i strasno rade na razdoru. Čovjek koji se nikada nedvosmisleno nije distancirao od velikosrpske politike, koji ni riječi nije izustio o rehabilitaciji Draže Mihailovića, koji nikada nije osudio zločine u Vukovaru ili na Bleiburga, koji u zatvoru posjećuje osuđene ratne zločince, nema moralno pravo narodu nabijati kompleks povijesne krivnje. Bilježimo i dvije izjave rečenog Krausa od kojih staje mozak i ledi se krv u žilama.

Prva glasi: Nema pomirenja između žrtve i agresora, pa ni između njihovih potomaka. A druga: Referendum o braku ravan je nacizmu i holokaustu. Nadam se ipak kako ova dvojica prelata nisu predstavnici Srba, odnosno Židova. Inače bi bilo tragično.

Piše: Josip Jović

HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE (HNES)  

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) na svojoj sjednici održanoj

23, travnja 2016 u Hotelu Palace – Dvorana Lenuci u Zagrebu donijelo je sljedeće 

Priopćenje za javnost:

DRAMATIČNE HRVATSKE ETIČKE DVOJBE

Hrvatska država i hrvatski narod u velikim su teškoćama: sve više je ljudi ispod granica siromaštva, mladi stručni kadrovi napuštaju zemlju, nema jasne političke perspektive, osporava se temeljne vrijednosti Hrvatske – posebno su uočljive neke etičke dvojbe:

  • Istina je u Hrvatskoj na stalnoj kušnji. Negira se partizanske zločine. Četništvo je u porastu. Šešeljevo oslobađanje sramota je svijeta koji radi protiv Hrvatske. Daje se legitimitet ideji Velike Srbije,
  • Skupina zapadnih diplomata ovih se dana ponašala kao da su u banana republici. Dijele lekcije, pronalaze fašizam i ustaštvo na svakom koraku i miješaju se izravno u untrašnje poslove zemlje u kojoj su akreditirani,
  • Etički osuđeni Pupovac i drugi vodeći Srbi u Hrvatskoj izmišljaju fašizam i ustaštvo, a zajedno s nekim židovskim pojedincima provociraju slučajem Jasenovac. Pupovac s govornice Sabora otvoreno prijeti,
  • Etički osuđena Vesna Pusić, sada uz podršku Predsjednika Vlade i vodstva HDZa srlja u ostvarenje izbora za glavnu tajnicu UN; tražimo da se povede javna rasprava i da V.Pusić bude saslušana u Odboru Ministarstva vanjskih poslova kako se to čini sa svakim veleposlanikom, a kako ne bi za najviše mjesto u hijerarhiji hrvatskih predstavnika u svijetu, njezina kandidatura je nelegalna, nelegitimna pa prema tome i nevažeća,
  • Lustracija je neophodna Hrvatskoj, HDZ je s lustracijom u programu pobijedio na izborima, a sada se toga odriče, HNES priprema javnu raspravu i prijedlog zakona o lustraciji u Hrvatskoj i zakon o zabrani i uklanjanju imena JB Tita i drugih komunističkih zločinaca s ulica i drugih javnih površina,
  • Šestorica Hrvata iz BiH potpuno su izvan interesa hrvatskih političara, unatoč tomu što nam iz Haaga prijeti krajnje opasna osuda za Hrvatsku.
  • Slovenija je najveće stratište Hrvata u cijeloj povijesti, gdje je  zakopano u jamama i rudnicima preko 100 tisuća Hrvata. Naš član HNESa Roman Leljak, slovenski publicist, se nada da će se nakon Hude Jame, ove godine otvoriti rudnik Pečovnik u kojemu su kosti 12 tisuća Hrvata. Hrvatska ne čini ništa za istinu o ovim stratištima. HNES će sudjelovati u istraživanjima i odati poštu žrtvama Bleiburga i Križnih puteva,
  • Kurikul / Uputstvo za obrazovanje za osnovne i srednje škole etički je neprihvatljiva tvorba bivše vlade, ali, ni ova nova vlada ne pokazuje da će taj opasni program napustiti već da će ga tek doraditi,
  • Predsjednik Vlade Orešković posjetio je Vukovar i tamo  poručio: „Treba nam 10000 hektara oranica u komadu za velikog ulagača iz Bliskog Istoka“; radi se o pokušaju uvođenja otrovnih proizvoda GMO hrane, kakvu proizvodi svjetska firma Monsanto. Bilo bi to pogubno. Moramo se tomu suprotstaviti,
  • HNES upozorava da ove pojave i etičke dvojbe Hrvatska, da bi preživjela, mora istražiti i upozoriti javnost na  štetnost i opasnost koje prijete od tih pojava.

Izvrsni odbor HNES-a

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari