Pratite nas

Reagiranja

Thompson je pjevao u Areni 1999.g pjesmu LIJEPA LI SI, a ‘bogami i opet će’

Objavljeno

na

IDS i njegova siva eminencija Ivan Nino Jakovčić umislili da je Istra njihova prćija, njihovo privatno vlasništvo, njihovo leno. Neka nam pokažu vlasničke listove za ” “poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, šuma, rudnika, iskopa, pitke i termalne vode i pomorskog dobra”citirano iz Programske deklaracije IDS-a Da vidimo tko je to vlasnik “poljoprivradnog i građevinskog zemljišta,šuma,iskopa, pitke i termalne vode,pomorskog dobra i neba nad Istrom?

Hajde Nino Jakovčiću, Borisu Miletiću, Valteru Flego i ostali IDS-ovci, vlasničke listove javno predočite, da vidimo tko je vlasnik Istre?

Ponašate se godinama kao jedini vlasnici Istre, kao jedini zaštitnici interesa istarskog čovjeka, a u stvarnosti kao neprijatelji Republike Hrvatske i istarskih Hrvata.

I  druge su stranke diljem Hrvatske pobjedile u nizu županija, gradova i sela, ali niti jedna nije svojatala ta područja gdje su dobili najviše glasova. Niti jedna stranka nije se postavila kao da je to njihova zemlja. Niti jedna lokalna stranka ne kaže da je pobijedio njihov način života! Svaka regija i županija u Hrvatskoj ima svoje specifičnosti. Zašto bi istarske bile nešto posebno? Zato što se IDS malo zaigrao ,umislio da je apsolutni gospodar Istre, jer dobiva na izborima pravo da formira vlast. Vladati ne znači posjedovati, vladati znači upravljati, ,služiti građanima koji su im svojim glasovima dali povjerenje, da će se upravljati tim djelom zemlje, kao dobar gospodar, a ne za svoj račun i račun svojih podobnih poslušnika ili plaćenika.
IDSovci se busaju u prsa floskulama o multikulturalnosti, toleranciji i suživotu! Sve su to prazne riječi jer rade upravo suprotno.

Sva multikulturalnost se svodi na pogodovanju manjinama srpskoj i talijanskoj, a na uštrb Hrvatima! U mnogim mojim tekstovima na ovom blogu navela sam niz primjera IDS-ove politike spram Hrvatske i istarskih Hrvata,  pa ću sada samo podsjetiti naslovima;

IDS I ISTRIJANSTVO

KAMO IDS VODI ISTRU?

IDS JE PERFIDNO IZOSTAVIO HRVATSKU KOMPONENTU U OBRAZLOŽENJU ISTARSKE HIMNE NA SLUŽBENOJ STRANICI ISTARSKE ŽUPANIJE

REFERENDUM O AUTONOMIJI -PARAVAN ZA REPUBLIKU ISTRU

IVAN JAKOVČIĆ ( IDS) TRAŽI REFERENDUM O AUTONOMIJI ISTRE

HOĆEMO LI PO BORISU MILETIĆU USKORO U ZATVOR I ZA VILU VELEBITA?

IDSovo posezanje za teritorijem drugih država i županije

TALIJANSKE MIROVINE PRIDONIJELE BLAGOSTANJU I ODNAROĐIVANJU HRVATA U ISTRI

ISTARSKI RAZVOD

AGROKOR IVICE TODORIĆA I IDS

UMIŠLJAJU LI BORIS MILETIĆ I IDS DA JE ISTRA NJIHOVO PRIVATNO LENO?

IDS POD POJMOM ANTIFAŠIZAM SAKRIVA ,ZLOČINAČKU DIMENZIJU KOMUNIZMA

SKANDAL U PULI ,SVI PERU RUKE – KRIVAC POZNAT

NEPOŠTIVANJE ZAKONA O ZASTAVI RH OD STRANE IDSovih VLASTI U GRADU PULI

ČIJE JE NEBO NAD ISTROM? SUVERENITET RH PROSTIRE SE I NA ZRAČNI PROSTOR IZNAD TERITORIJA RH,ŠTO ZNAČI DA JE NEBO NAD ISTROM HRVATSKO, A NE IDS-ovo!

IDS KAO REGIONALNA STRANKA SVOJATA ISTRU KAO SVOJE LENO, ALI IDS NE PREDSTAVLJA SVO STANOVNIŠTVO ISTRE, IDS NIJE USPIO SA SVOJOM NACIJOM ISTRIJANA, ZAHVALJUJUĆI ISTARSKIM HRVATIMA, KOJE NARAVNO NE MOŽE ODNARODITI NI POTKUPITI

DEMOKRACIJA PO IDS-u

SA KOJIM PRAVOM SE IDS POSTAVLJA KAO JEDINI GOSPODAR ISTRE?

DOŠAO JE ČAS DA VATRENI I THOMPSON PROSLAVE SREBRO U PULSKOJ ARENI !

KOGA TO DISKRIMINIRA IDS, STRANKA KOJA SE HVALI SUŽIVOTOM, TOLERANCIJOM, MULTIKULTURALNOŠĆU I LIBERALNOM DEMOKRACIJOM?

OTVORENO PISMO BRANITELJSKIM UDRUGAMA PULE I ISTRE

Nakon svih ovih navedenih tekstova, samo čitajući naslove jasno je da je IDS, koji je na vlasti u Istri od osamostaljenja Republike Hrvatske, stvorio paralelnu vlast prema centralnoj državnoj vlasti u Zagrebu, i da je koristeći blagodati lokalne samouprave zaobilazeći  demokratske državne institucije uveo IDS-ovu diktaturu.

U Istri nema nikakve mogućnosti zaposliti se u gradskim i županijskim strukturama vlasti ukoliko nisi član IDS-a,  ili netko iz obitelji. Na taj način IDS je stvorio svoju sigurnu i stalnu glasačku bazu.

Braniteljske udruge nisu se uopće oglasile, niti se oglašavaju, ni na moje otvoreno pismo. Naravno ne smiju pisnuti, jer druge godine nema donacija od  gradskih i županijskih otaca, a ni poslova koje oni namještaju. Znam kako to funkcionira. Kada je bio koncert MP Thompsona u Poreču, otvoreno se prijetilo svima koji posluju preko gradova i općina u kojima je na vlasti IDS, da neće uopće moći konkurirati za poslove, ukoliko budu viđeni na thompsonovu koncertu!

Zato je šjor Nino Jakovčić siguran da “bogami i nećeš” ,jer IDS u Istri vlada, strahovladom. Poznati su sumnjivi slučajevi samoubojstava mladih ljudi, koji su naravno zataškani ili zaboravljeni.

Ovakvom autokratskom vladavinom IDS i njegovi čelnici direktno krše Ustav RH,

Članak 14. Ustava RH

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 54.

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada

Upravo ta prava IDS i njegovi čelnici krše, hrvatskom branitelju i pjevaču MP Thompsonu, a samim time i nama Istarskim Hrvatima!

Na naslovnoj fotografiji vidi se kako je šjor Nino Jakovčić  “Život posvetio poštivanju različitosti i slobode čovjeka. Tako se razmišlja, uči i živi u Istri”

SVA LJUDSKA BIĆA RAĐAJU SE SLOBODNA I JEDNAKA U DOSTOJANSTVU I PRAVIMA

Osim MP Thompsona i Hrvata u Istri! Zar ne šjor Nino Jakovčić ?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke. U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom. Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku. Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”. Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH. Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje. Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari. Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda. Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom. Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti. Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno. Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.” Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje. Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Neki bi bacali bombe na prosvjednike u Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Govor mržnje na Twitteru

Da su riječi gradonačelnika Vukovara o bolesnom društvu apsolutno točne,  svjedoči nezapamćen govor mržnje, koji je zavladao na društvenim mrežama poput Twittera.

Kako se radi o eklatatnom kaznenom dijelu, ništa manjem od poruka upućenim pojedinim političarima gdje autori tih poruka , završavaju 30 dana u pritvoru, najmanje što se očekuje od nadležnih institucija je privođenje na informativni razgovor.

Prijetnja bacanja bombe na prosvjednike u Vukovaru, te na taj način „rješavanja hrvatskog pitanja” nije nimalo benigna prijetnja,

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari