Pratite nas

Thompsona mrze hrvatske izdajice, udbaši i pokvarenjaci

Objavljeno

na

Strašno je ovo što se događa s Markom Perkovićem Thompsonom. Riječ je o jednom od najpopularnijih hrvatskih pjevača zabavne glazbe, branitelju, domoljubu i čovjeku koji nikada nije silazio sa svoga puta, odnosno nikada nije prešutio da je Hrvat, samo zato da na njegove koncerte dođe što više ljudi.

Nije otišao u Beograd ili Podgoricu i počeo nastup s onom već dobro znanom otrcanom rečenicom kojom započinju svoje nastupe pojedini hrvatski pjevači kad se nađu u Srbiji i Crnoj Gori: “Prijatelji stari, gdje ste?” Oko njegovih koncerata uvijek je “gužva”, jalni su mu i zavidni, prije svega većina njegovih kolega, jer dok on puni stadione kao od šale, oni se “busaju u prsa”, ako napune neku malo veću “selsku” dvoranu. Čudno je i to da ljudi s hrvatske estrade ne podižu svoj glas kad mu se zabranjuju nastupi (kao nekada u vrijeme Jugoslavije Vice Vukovu), kao da se uistinu radi o nekom “ustaškom pjevaču”, a ne čovjeku čiji su nastupi i pjesme obilježene isključivo domoljubnom tematikom, jer nitko  od naših zabavljača ne pjeva toliko o Bogu, obitelji i Domovini, kao on.

 E, to mu ne mogu oprostiti.

Sada čitamo da ima problema oko već dogovorenog i gotovo rasprodanog koncerta u Berlinu. Pojedini mediji su nastojali prikazati ovaj skandal na način da je Njemačka “zabranila” nastup ovom velikom hrvatskom pjevaču i skladatelju, što naravno nije istina. Opet su, a tko drugi, glavnu ulogu u ovom incidentu odigrale prije svega hrvatske izdajice, doušnici, udbaši koji su  poglavito u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata sklonili sebe i svoje najbliže u neke od europskih država, jer se nisu željeli boriti za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Ali i pojedini lijevo orijentirani hrvatski mediji i portali. Naime, nigdje nismo čuli ili pročitali da je primjerice jednoj Svetlani  Ražnatović – Ceci, bivšoj supruzi ratnog zločinca Željka Arkana bilo gdje u Europi zabranjen nastup (sad su tek protiv nje digli glas, ali u Srbiji, u Novom Sadu!), a ta Ceca, koja pjeva “srpske folklorne pjesme” i uzdiže srpske četnike, da ne povjeruješ, omiljena je pjevačica i jednom dobrom  dijelu Hrvata, koji bi da ona kojim slučajem nastupi (a ne će!) u Hrvatskoj sigurno napunila tri Arene.

Tijekom svoje karijere Ceca, kao srpska “domoljubna” pjevačica,  dobila je (da ne povjeruješ) čak oko 150 nagrada i priznanja, a Thompson gotovo – ni jedno, osim od hrvatskih branitelja!

 Sve to nije ništa čudno, osobito kad se zna da ne mali broj Hrvata nije želio Republiku Hrvatsku, da su oduvijek bili za Brozovu Jugoslaviju. Kad su čuli da Thompson ima problema oko nastupa u Njemačkoj, što na njegovu stranu nije stalo tamošnje hrvatsko veleposlanstvo i objasnilo da je riječ o pjevaču domoljubnih pjesama, a ne o nekakvom “fašisti” ili ustaši”? Oni koji dolaze na njegove koncerte (zar je grijeh što mašu s hrvatskim zastavama?) isključivo su ljudi koji vole svoju hrvatsku Domovinu. Ali, kako će Thompson to dokazati pojedinim (u ovom slučaju) njemačkim medijima, kad s nekim nastupima u Hrvatskoj, kao primjerice u Puli, ima problema, gdje ga napadaju ljudi ala Kajin, jakovčići i slični, koji obožavaju Jugoslavene poput Šerbedžije, ali ne i Hrvate poput Marka Perkovića Thompsona? Obično ti istarski domoljubi (svaka čast iznimkama, ne malom broju hrvatskih branitelja iz ovoga kraja), i dalje ističu Broza, partizane i komuniste, masovno obilježavaju njihove obljetnice, a nemaju (zamislite) ništa protiv Talijana koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili fašisti i okupatori! Pa, kad se sve to zbroji, kad se stave na kup sva groznomorna i nepoštena “kokodakanja” oko Thompsona kao pjevača koji (zamislite!) “zaziva” NDH (a rođen je  1966.!), onda je valjda svima sve jasno.

Tražimo od državnih institucija kojih se to tiče da zaštite ovog velikog hrvatskog pjevača i skladatelja, poglavito kad nastupa u inozemstvu, te da se već u povodu raznih “zabrana” njegovih koncerata napokon oglasi i Hrvatsko društvo skladatelja, ZAMP i slični, baš kao i cijela hrvatska estrada, a ne da šute i podmuklo se smiju i cerekaju cirkusu koji se bezrazložno plete oko njegova imena.

 Osim toga, neka se oglase i hrvatski pisci, neka prouče tekstove pjesama koje pjeva, pa neka kažu što je u njima “ustaško i fašističko”?

 Ali, ne Hrvati će, kao što je bio slučaj i s pokojnim Vice Vukovom, radije zabiti glavu u pijesak!

 (Svaka čast iznimkama, poput akademika Josipa Pečarića!).

Sramotno da sramnije ne može biti!

Mladen Pavković/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Trump prijeti da će borce IS-a pustiti na europske granice

Objavljeno

na

Objavio

Američki predsjednik Donald Trump pozvao je u petak europske države da prime natrag svoje građane koji su se priključili Islamskoj državi (IS) i koji su zatvoreni u kampovima na istoku Sirije pod kontrolom kurdskih snaga.

Tisuće stranih boraca iz osamdesetak zemalja priključilo se IS-u kada je 2014. zauzeo goleme predjele Sirije i Iraka. Sudbina militanata i njihovih obitelji postala je vruće pitanje otkako je početkom godine proglašena pobjeda nad IS-om.

Dio djece je vraćen, ali europske države su nesklone tome da prime natrag one koji su se svjesno priključili toj radikalnoj skupini. “U jednom trenutku morat ću reći: ili ćete ih primiti natrag ili ću ih pustiti da dođu na vaše granice”, rekao je Trump novinarima u Bijeloj kući.

Dodao je da SAD neće plaćati troškove pritvora “tisuća boraca”. “Većina njih je došla iz Europe” istaknuo je.

Tisuće civila, uključujući one povezane s IS-om, stigle su u kampove nakon akcija koalicije predvođene SAD-om protiv ekstremista na sjeveroistoku Sirije. (Hina)

 

Trump najavio Iranu najstrože sankcije ikada određene nekoj zemlji

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari