Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Alkemija Balkana

Objavljeno

na

Prije neke, čini mi se, četiri godine, našao sam jedan mali tekst u časopisu „Vijenac“ o predstavljanju hrvatske kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu i zgrozio se nad činjenicom da tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije dopustila samostalni hrvatski štand na tom sajmu knjiga, nego je, navodno, kako je službeno rečeno, zbog štednje, poslala hrvatsko izaslanstvo na zajednički štand regije. Krenuo sam tragati preko tog teksta i došao do niza upravo nevjerojatnih detalja.

Žurim reći da je pitanje bi li cijela afera uopće zapela za oko promatračima da u hrvatskom sastavu nisu bile i dalmatinske klape pa se kao velik problem pokazalo pitanje kako potpisati dalmatinske klape na tzv. zajedničkom štandu regije. I onda se netko dosjetio pa je donio veliki natpis na kojemu je stajalo „balkan beat“! Tako su na zajedničkom štandu „regije“ bile predstavljene hrvatske dalmatinske klape!

Ministarstvo se tada čvrsto branilo da su razlozi štednje bili odlučujući da hrvatska kultura nije bila predstavljena na samostalnom štandu, premda se poslije utvrdilo da su samo zrakoplovne karte predstavnika hrvatskih vlasti koji su tamo stizali stajale više od zakupa samostalnog štanda.

‘Jugoslavenski’ štand

Ali, to je bilo doba carevanja Ive Josipovića, kada je regija bila obvezna literatura i svatko tko se nije poklonio regiji, bio je tretiran kao negativac! No, stvar je bila to bizarnija što je Hrvatska, čini mi se 2008. godine, bila pozvana kao počasna gošća istog tog sajma knijiga u Leipzigu i tada je jedan njemački novinar pitao ondašnjeg direktora sajma Olivera Zillea da zbog čega je pozvao Hrvatsku kao počasnu gošću.

Pitanje njemačkog novinara nije bilo bez izvjesne doze revolta, Nijemac je zapravo pitao: zašto je jedna mala Hrvatska u specijalnom statusu na jednom moćnom i velikom, jednom od najvećih sajmova knjiga u Europi? No, ravnatelj Sajma knjiga bio je pripravan i spremno je odgovorio, i to njemački precizno i pedantno, rekavši da je Hrvatska pozvana kako bi se pokazala posebnost i specifičnost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi, da je Hrvatska zemlja bogate kulture ovdje pozvana da pokaže barem dio te svoje bogate kulture i kulturne baštine, o čemu da se zna vrlo malo, jer zemlja je stekla neovisnost tek nedavno. I hrvatsko izaslanstvo je stiglo, punih osam dana sudjelovalo je na brojnim manifestacijama i bio je to pun pogodak.

Pet godina poslije, hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar donosi odluku da Hrvatska na istom tom sajmu ne nastupa kao samostalna država, nego da se dakle hrvatska književnost predstavlja u sklopu zajedničkog štanda jugoistočne Europe, de facto kao nekad na štandu Jugoslavije! Cijela stvar je postala transparentna jer su se morale tiskati brošure svih štandova, pa tako i ovog regionalnog, i tako se doznalo o priči o dalmatinskim klapama kao „balkan beat“glazbi.

I sve se to dogodilo jedva dva mjeseca prije našeg ulaska u Uniju kad su zaredala brojna znatiželjna pitanja iz inozemstva: možete li nam pobliže objasniti hrvatske kulturne specifičnosti u odnosu na regiju? No, ministrica je na ovaj način tretirajući hrvatsku kulturu poslala zapravo ovu poruku: sve vam je to „u regiji“, dragi moji – isto! Tako se pokazalo da Oliver Zille bolje razumije hrvatsku nacionalnu kulturnu samobitnost od velike, sjajne, perspektivne, školovane i talentirane Andree Zlatar Violić.

Ove godine, dakle četiri godine poslije, Hrvatska opet ide na Sajam knjiga u Leipzig, ovaj put samostalno. Dakle, nema štanda regije, odnosno zajedničkog štanda zemalja bivše Jugoslavije, ali „the devil is on the detail“. Naime, na ovogodišnjem sajmu knjiga Hrvatsku će predstavljati Slobodan Šnajder i Damir Karakaš sa svojim sjajnim knjigama, s time što će se hrvatski autori predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki.

Književni pak program Tradukija ove je godine osmišljen oko teme „Ni Istok ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se, kako stoji u informaciji i obrazloženju Ministarstva kulture, „ predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegova uključivanja u europski kulturni kontekst“.

Politička tumaranja

I kad pogledate taj put od gotovo deset godina, od Olivera Zillea koji nas je pozvao “da se vidi različitost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi”, preko Andree Zlatar koja nas je besramno izravno vratila u Jugoslaviju, do današnjeg tretmana “ni istok ni zapad”, vi vidite u prvom redu naša politička tumaranja – zemlju čija elita ne zna što je nacionalna svijest, što je nacionalna kultura i što je to nacionalna kulturna politika.

Očito je da u Leipzigu postoji jasna snaga koja ovaj širi prostor tretira i dalje kao jedinstveni jugoslavenski prostor, no to nije raritet, vrlo često ćete vani vidjeti da nam jezik tretiraju kao hrvatsko-srpski, pitanje je samo zbog čega mi ne pružamo otpor tom tretmanu.

Zašto se hrvatska kultura ne predstavlja u sklopu priče o uspravnici Jadran – Baltik? Zašto mi ne iniciramo naše pozicioniranje u tom području, nego zadovoljni hrlimo u „alkemiju Balkana“? Zašto smo neosjetljivi na činjenicu da nas gotovo uvredljivo pozicioniraju kao „ni istok, ni zapad“? Zašto se ne borimo za našu srednjoeuropsku poziciju, zašto svijetu ne pokažemo da su naša renesansna obala i krležijanska srednjoeuropska književnost ono što su oblikovala stoljeća.

Pa ako je kultura, kao što u pravilu jest, pitanje alkemije različitih utjecaja, zar alkemija srednje Europe i alkemija Mediterana nisu kudikamo više oblikovale naš kulturni izričaj od „alkemije Balkana“? Da, ima kod nas utjecaja Balkana, da, ima kod nas primjesa balkanskog mentaliteta, ali nema nikakve dvojbe da mi nismo „ni istok ni zapad“. Ni kulturno ni politički. Ali, to mi moramo reći i pokazati. Mi to nismo kulturološki doista kroz stoljeća, mi to nismo politički, jer smo uvijek pripadali Zapadu.

A ta teza „ni istok ni zapad“ zapravo je modificirana jugoslavenska teza jer samo u Jugoslaviji ovaj prostor politički nije bio ni istok ni zapad. I ako ostanemo na toj poziciji, mi ćemo sutra biti tretirani kao dio regije koja je „ni istok ni zapad“. Toj regiji u Europi politički danas nema mjesta, niti će ga biti sutra.

Zašto onda šaljemo takvu poruku? Izuzmemo li jugoslavensko razdoblje onog dekretom uvedenog „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ koji je, kako vidimo, preživio u mnogim glavama do dana današnjega, stoljeća naše povijesti prije toga nisu izvedena iz famozne „alhemije Balkana“! Zašto se sramimo toga.

Je li Držić Balkan?

Je li Marulić Balkan? Je li to Držić? Jesu li to Krleža, Marinković, Slobodan Novak, Šenoa i Marija Jurić Zagorka? Jesu li Tin Ujević i Matoš izašli iz „alhemije Balkana“? Jesu li Janko Polić Kamov, Ivan Zvane Črnja i Eugen Kumičić alkemičari Balkana? Zašto ne baštinimo te ljude i tu ostavštinu i svijetu ne pokazujemo i taj kulturni dar? Da, alkemija Balkana to su i Andrić i Meša Selimović i niz drugih, ali zbog čega šutimo o našem pretežitom kulturološkom miljeu?

Zašto se tako upravo patološki vraćamo samo i jedino jugoslavenskim svjetionicima, samo jugoslavenskom prostoru i samo jugoslavenskom određenju? Jednom, u „hard“ varijanti trgamo lance i idemo na zajednički štand kao da je Jugoslavija i danas živa, drugi put u „light“ varijanti prinosimo žrtvu „alhemiji Balkana“.

Molim: ne bježimo pred činjenicom da ćete pronaći prstohvat Balkana kod nas, ne bježimo pred poviješću, ali mi ne postojimo od 1918., kao da do tada nije bilo ni svijeta, niti nas na tom svijetu. Toliko o kulturi, baštini i povijesnoj zadanosti.

Govorimo li pak o politici i porukama koje neizravno šaljemo u tom smislu, srednja Europa valjda ostaje naša centralna pozicija. Jer, ako tome nije tako, u sutrašnjem prestrojavanju Europe mogli bismo skliznuti vrlo lako u prostor „ ni istok ni zapad“. To doduše danas nije definiran politički prostor, ali jedno je sigurno: to nije Europa, najmanje Europska unija.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari