Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Alkemija Balkana

Objavljeno

na

Prije neke, čini mi se, četiri godine, našao sam jedan mali tekst u časopisu „Vijenac“ o predstavljanju hrvatske kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu i zgrozio se nad činjenicom da tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije dopustila samostalni hrvatski štand na tom sajmu knjiga, nego je, navodno, kako je službeno rečeno, zbog štednje, poslala hrvatsko izaslanstvo na zajednički štand regije. Krenuo sam tragati preko tog teksta i došao do niza upravo nevjerojatnih detalja.

Žurim reći da je pitanje bi li cijela afera uopće zapela za oko promatračima da u hrvatskom sastavu nisu bile i dalmatinske klape pa se kao velik problem pokazalo pitanje kako potpisati dalmatinske klape na tzv. zajedničkom štandu regije. I onda se netko dosjetio pa je donio veliki natpis na kojemu je stajalo „balkan beat“! Tako su na zajedničkom štandu „regije“ bile predstavljene hrvatske dalmatinske klape!

Ministarstvo se tada čvrsto branilo da su razlozi štednje bili odlučujući da hrvatska kultura nije bila predstavljena na samostalnom štandu, premda se poslije utvrdilo da su samo zrakoplovne karte predstavnika hrvatskih vlasti koji su tamo stizali stajale više od zakupa samostalnog štanda.

‘Jugoslavenski’ štand

Ali, to je bilo doba carevanja Ive Josipovića, kada je regija bila obvezna literatura i svatko tko se nije poklonio regiji, bio je tretiran kao negativac! No, stvar je bila to bizarnija što je Hrvatska, čini mi se 2008. godine, bila pozvana kao počasna gošća istog tog sajma knijiga u Leipzigu i tada je jedan njemački novinar pitao ondašnjeg direktora sajma Olivera Zillea da zbog čega je pozvao Hrvatsku kao počasnu gošću.

Pitanje njemačkog novinara nije bilo bez izvjesne doze revolta, Nijemac je zapravo pitao: zašto je jedna mala Hrvatska u specijalnom statusu na jednom moćnom i velikom, jednom od najvećih sajmova knjiga u Europi? No, ravnatelj Sajma knjiga bio je pripravan i spremno je odgovorio, i to njemački precizno i pedantno, rekavši da je Hrvatska pozvana kako bi se pokazala posebnost i specifičnost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi, da je Hrvatska zemlja bogate kulture ovdje pozvana da pokaže barem dio te svoje bogate kulture i kulturne baštine, o čemu da se zna vrlo malo, jer zemlja je stekla neovisnost tek nedavno. I hrvatsko izaslanstvo je stiglo, punih osam dana sudjelovalo je na brojnim manifestacijama i bio je to pun pogodak.

Pet godina poslije, hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar donosi odluku da Hrvatska na istom tom sajmu ne nastupa kao samostalna država, nego da se dakle hrvatska književnost predstavlja u sklopu zajedničkog štanda jugoistočne Europe, de facto kao nekad na štandu Jugoslavije! Cijela stvar je postala transparentna jer su se morale tiskati brošure svih štandova, pa tako i ovog regionalnog, i tako se doznalo o priči o dalmatinskim klapama kao „balkan beat“glazbi.

I sve se to dogodilo jedva dva mjeseca prije našeg ulaska u Uniju kad su zaredala brojna znatiželjna pitanja iz inozemstva: možete li nam pobliže objasniti hrvatske kulturne specifičnosti u odnosu na regiju? No, ministrica je na ovaj način tretirajući hrvatsku kulturu poslala zapravo ovu poruku: sve vam je to „u regiji“, dragi moji – isto! Tako se pokazalo da Oliver Zille bolje razumije hrvatsku nacionalnu kulturnu samobitnost od velike, sjajne, perspektivne, školovane i talentirane Andree Zlatar Violić.

Ove godine, dakle četiri godine poslije, Hrvatska opet ide na Sajam knjiga u Leipzig, ovaj put samostalno. Dakle, nema štanda regije, odnosno zajedničkog štanda zemalja bivše Jugoslavije, ali „the devil is on the detail“. Naime, na ovogodišnjem sajmu knjiga Hrvatsku će predstavljati Slobodan Šnajder i Damir Karakaš sa svojim sjajnim knjigama, s time što će se hrvatski autori predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki.

Književni pak program Tradukija ove je godine osmišljen oko teme „Ni Istok ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se, kako stoji u informaciji i obrazloženju Ministarstva kulture, „ predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegova uključivanja u europski kulturni kontekst“.

Politička tumaranja

I kad pogledate taj put od gotovo deset godina, od Olivera Zillea koji nas je pozvao “da se vidi različitost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi”, preko Andree Zlatar koja nas je besramno izravno vratila u Jugoslaviju, do današnjeg tretmana “ni istok ni zapad”, vi vidite u prvom redu naša politička tumaranja – zemlju čija elita ne zna što je nacionalna svijest, što je nacionalna kultura i što je to nacionalna kulturna politika.

Očito je da u Leipzigu postoji jasna snaga koja ovaj širi prostor tretira i dalje kao jedinstveni jugoslavenski prostor, no to nije raritet, vrlo često ćete vani vidjeti da nam jezik tretiraju kao hrvatsko-srpski, pitanje je samo zbog čega mi ne pružamo otpor tom tretmanu.

Zašto se hrvatska kultura ne predstavlja u sklopu priče o uspravnici Jadran – Baltik? Zašto mi ne iniciramo naše pozicioniranje u tom području, nego zadovoljni hrlimo u „alkemiju Balkana“? Zašto smo neosjetljivi na činjenicu da nas gotovo uvredljivo pozicioniraju kao „ni istok, ni zapad“? Zašto se ne borimo za našu srednjoeuropsku poziciju, zašto svijetu ne pokažemo da su naša renesansna obala i krležijanska srednjoeuropska književnost ono što su oblikovala stoljeća.

Pa ako je kultura, kao što u pravilu jest, pitanje alkemije različitih utjecaja, zar alkemija srednje Europe i alkemija Mediterana nisu kudikamo više oblikovale naš kulturni izričaj od „alkemije Balkana“? Da, ima kod nas utjecaja Balkana, da, ima kod nas primjesa balkanskog mentaliteta, ali nema nikakve dvojbe da mi nismo „ni istok ni zapad“. Ni kulturno ni politički. Ali, to mi moramo reći i pokazati. Mi to nismo kulturološki doista kroz stoljeća, mi to nismo politički, jer smo uvijek pripadali Zapadu.

A ta teza „ni istok ni zapad“ zapravo je modificirana jugoslavenska teza jer samo u Jugoslaviji ovaj prostor politički nije bio ni istok ni zapad. I ako ostanemo na toj poziciji, mi ćemo sutra biti tretirani kao dio regije koja je „ni istok ni zapad“. Toj regiji u Europi politički danas nema mjesta, niti će ga biti sutra.

Zašto onda šaljemo takvu poruku? Izuzmemo li jugoslavensko razdoblje onog dekretom uvedenog „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ koji je, kako vidimo, preživio u mnogim glavama do dana današnjega, stoljeća naše povijesti prije toga nisu izvedena iz famozne „alhemije Balkana“! Zašto se sramimo toga.

Je li Držić Balkan?

Je li Marulić Balkan? Je li to Držić? Jesu li to Krleža, Marinković, Slobodan Novak, Šenoa i Marija Jurić Zagorka? Jesu li Tin Ujević i Matoš izašli iz „alhemije Balkana“? Jesu li Janko Polić Kamov, Ivan Zvane Črnja i Eugen Kumičić alkemičari Balkana? Zašto ne baštinimo te ljude i tu ostavštinu i svijetu ne pokazujemo i taj kulturni dar? Da, alkemija Balkana to su i Andrić i Meša Selimović i niz drugih, ali zbog čega šutimo o našem pretežitom kulturološkom miljeu?

Zašto se tako upravo patološki vraćamo samo i jedino jugoslavenskim svjetionicima, samo jugoslavenskom prostoru i samo jugoslavenskom određenju? Jednom, u „hard“ varijanti trgamo lance i idemo na zajednički štand kao da je Jugoslavija i danas živa, drugi put u „light“ varijanti prinosimo žrtvu „alhemiji Balkana“.

Molim: ne bježimo pred činjenicom da ćete pronaći prstohvat Balkana kod nas, ne bježimo pred poviješću, ali mi ne postojimo od 1918., kao da do tada nije bilo ni svijeta, niti nas na tom svijetu. Toliko o kulturi, baštini i povijesnoj zadanosti.

Govorimo li pak o politici i porukama koje neizravno šaljemo u tom smislu, srednja Europa valjda ostaje naša centralna pozicija. Jer, ako tome nije tako, u sutrašnjem prestrojavanju Europe mogli bismo skliznuti vrlo lako u prostor „ ni istok ni zapad“. To doduše danas nije definiran politički prostor, ali jedno je sigurno: to nije Europa, najmanje Europska unija.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari