Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Alkemija Balkana

Objavljeno

na

Prije neke, čini mi se, četiri godine, našao sam jedan mali tekst u časopisu „Vijenac“ o predstavljanju hrvatske kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu i zgrozio se nad činjenicom da tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije dopustila samostalni hrvatski štand na tom sajmu knjiga, nego je, navodno, kako je službeno rečeno, zbog štednje, poslala hrvatsko izaslanstvo na zajednički štand regije. Krenuo sam tragati preko tog teksta i došao do niza upravo nevjerojatnih detalja.

Žurim reći da je pitanje bi li cijela afera uopće zapela za oko promatračima da u hrvatskom sastavu nisu bile i dalmatinske klape pa se kao velik problem pokazalo pitanje kako potpisati dalmatinske klape na tzv. zajedničkom štandu regije. I onda se netko dosjetio pa je donio veliki natpis na kojemu je stajalo „balkan beat“! Tako su na zajedničkom štandu „regije“ bile predstavljene hrvatske dalmatinske klape!

Ministarstvo se tada čvrsto branilo da su razlozi štednje bili odlučujući da hrvatska kultura nije bila predstavljena na samostalnom štandu, premda se poslije utvrdilo da su samo zrakoplovne karte predstavnika hrvatskih vlasti koji su tamo stizali stajale više od zakupa samostalnog štanda.

‘Jugoslavenski’ štand

Ali, to je bilo doba carevanja Ive Josipovića, kada je regija bila obvezna literatura i svatko tko se nije poklonio regiji, bio je tretiran kao negativac! No, stvar je bila to bizarnija što je Hrvatska, čini mi se 2008. godine, bila pozvana kao počasna gošća istog tog sajma knijiga u Leipzigu i tada je jedan njemački novinar pitao ondašnjeg direktora sajma Olivera Zillea da zbog čega je pozvao Hrvatsku kao počasnu gošću.

Pitanje njemačkog novinara nije bilo bez izvjesne doze revolta, Nijemac je zapravo pitao: zašto je jedna mala Hrvatska u specijalnom statusu na jednom moćnom i velikom, jednom od najvećih sajmova knjiga u Europi? No, ravnatelj Sajma knjiga bio je pripravan i spremno je odgovorio, i to njemački precizno i pedantno, rekavši da je Hrvatska pozvana kako bi se pokazala posebnost i specifičnost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi, da je Hrvatska zemlja bogate kulture ovdje pozvana da pokaže barem dio te svoje bogate kulture i kulturne baštine, o čemu da se zna vrlo malo, jer zemlja je stekla neovisnost tek nedavno. I hrvatsko izaslanstvo je stiglo, punih osam dana sudjelovalo je na brojnim manifestacijama i bio je to pun pogodak.

Pet godina poslije, hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar donosi odluku da Hrvatska na istom tom sajmu ne nastupa kao samostalna država, nego da se dakle hrvatska književnost predstavlja u sklopu zajedničkog štanda jugoistočne Europe, de facto kao nekad na štandu Jugoslavije! Cijela stvar je postala transparentna jer su se morale tiskati brošure svih štandova, pa tako i ovog regionalnog, i tako se doznalo o priči o dalmatinskim klapama kao „balkan beat“glazbi.

I sve se to dogodilo jedva dva mjeseca prije našeg ulaska u Uniju kad su zaredala brojna znatiželjna pitanja iz inozemstva: možete li nam pobliže objasniti hrvatske kulturne specifičnosti u odnosu na regiju? No, ministrica je na ovaj način tretirajući hrvatsku kulturu poslala zapravo ovu poruku: sve vam je to „u regiji“, dragi moji – isto! Tako se pokazalo da Oliver Zille bolje razumije hrvatsku nacionalnu kulturnu samobitnost od velike, sjajne, perspektivne, školovane i talentirane Andree Zlatar Violić.

Ove godine, dakle četiri godine poslije, Hrvatska opet ide na Sajam knjiga u Leipzig, ovaj put samostalno. Dakle, nema štanda regije, odnosno zajedničkog štanda zemalja bivše Jugoslavije, ali „the devil is on the detail“. Naime, na ovogodišnjem sajmu knjiga Hrvatsku će predstavljati Slobodan Šnajder i Damir Karakaš sa svojim sjajnim knjigama, s time što će se hrvatski autori predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki.

Književni pak program Tradukija ove je godine osmišljen oko teme „Ni Istok ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se, kako stoji u informaciji i obrazloženju Ministarstva kulture, „ predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegova uključivanja u europski kulturni kontekst“.

Politička tumaranja

I kad pogledate taj put od gotovo deset godina, od Olivera Zillea koji nas je pozvao “da se vidi različitost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi”, preko Andree Zlatar koja nas je besramno izravno vratila u Jugoslaviju, do današnjeg tretmana “ni istok ni zapad”, vi vidite u prvom redu naša politička tumaranja – zemlju čija elita ne zna što je nacionalna svijest, što je nacionalna kultura i što je to nacionalna kulturna politika.

Očito je da u Leipzigu postoji jasna snaga koja ovaj širi prostor tretira i dalje kao jedinstveni jugoslavenski prostor, no to nije raritet, vrlo često ćete vani vidjeti da nam jezik tretiraju kao hrvatsko-srpski, pitanje je samo zbog čega mi ne pružamo otpor tom tretmanu.

Zašto se hrvatska kultura ne predstavlja u sklopu priče o uspravnici Jadran – Baltik? Zašto mi ne iniciramo naše pozicioniranje u tom području, nego zadovoljni hrlimo u „alkemiju Balkana“? Zašto smo neosjetljivi na činjenicu da nas gotovo uvredljivo pozicioniraju kao „ni istok, ni zapad“? Zašto se ne borimo za našu srednjoeuropsku poziciju, zašto svijetu ne pokažemo da su naša renesansna obala i krležijanska srednjoeuropska književnost ono što su oblikovala stoljeća.

Pa ako je kultura, kao što u pravilu jest, pitanje alkemije različitih utjecaja, zar alkemija srednje Europe i alkemija Mediterana nisu kudikamo više oblikovale naš kulturni izričaj od „alkemije Balkana“? Da, ima kod nas utjecaja Balkana, da, ima kod nas primjesa balkanskog mentaliteta, ali nema nikakve dvojbe da mi nismo „ni istok ni zapad“. Ni kulturno ni politički. Ali, to mi moramo reći i pokazati. Mi to nismo kulturološki doista kroz stoljeća, mi to nismo politički, jer smo uvijek pripadali Zapadu.

A ta teza „ni istok ni zapad“ zapravo je modificirana jugoslavenska teza jer samo u Jugoslaviji ovaj prostor politički nije bio ni istok ni zapad. I ako ostanemo na toj poziciji, mi ćemo sutra biti tretirani kao dio regije koja je „ni istok ni zapad“. Toj regiji u Europi politički danas nema mjesta, niti će ga biti sutra.

Zašto onda šaljemo takvu poruku? Izuzmemo li jugoslavensko razdoblje onog dekretom uvedenog „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ koji je, kako vidimo, preživio u mnogim glavama do dana današnjega, stoljeća naše povijesti prije toga nisu izvedena iz famozne „alhemije Balkana“! Zašto se sramimo toga.

Je li Držić Balkan?

Je li Marulić Balkan? Je li to Držić? Jesu li to Krleža, Marinković, Slobodan Novak, Šenoa i Marija Jurić Zagorka? Jesu li Tin Ujević i Matoš izašli iz „alhemije Balkana“? Jesu li Janko Polić Kamov, Ivan Zvane Črnja i Eugen Kumičić alkemičari Balkana? Zašto ne baštinimo te ljude i tu ostavštinu i svijetu ne pokazujemo i taj kulturni dar? Da, alkemija Balkana to su i Andrić i Meša Selimović i niz drugih, ali zbog čega šutimo o našem pretežitom kulturološkom miljeu?

Zašto se tako upravo patološki vraćamo samo i jedino jugoslavenskim svjetionicima, samo jugoslavenskom prostoru i samo jugoslavenskom određenju? Jednom, u „hard“ varijanti trgamo lance i idemo na zajednički štand kao da je Jugoslavija i danas živa, drugi put u „light“ varijanti prinosimo žrtvu „alhemiji Balkana“.

Molim: ne bježimo pred činjenicom da ćete pronaći prstohvat Balkana kod nas, ne bježimo pred poviješću, ali mi ne postojimo od 1918., kao da do tada nije bilo ni svijeta, niti nas na tom svijetu. Toliko o kulturi, baštini i povijesnoj zadanosti.

Govorimo li pak o politici i porukama koje neizravno šaljemo u tom smislu, srednja Europa valjda ostaje naša centralna pozicija. Jer, ako tome nije tako, u sutrašnjem prestrojavanju Europe mogli bismo skliznuti vrlo lako u prostor „ ni istok ni zapad“. To doduše danas nije definiran politički prostor, ali jedno je sigurno: to nije Europa, najmanje Europska unija.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari