Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Alkemija Balkana

Objavljeno

na

Prije neke, čini mi se, četiri godine, našao sam jedan mali tekst u časopisu „Vijenac“ o predstavljanju hrvatske kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu i zgrozio se nad činjenicom da tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije dopustila samostalni hrvatski štand na tom sajmu knjiga, nego je, navodno, kako je službeno rečeno, zbog štednje, poslala hrvatsko izaslanstvo na zajednički štand regije. Krenuo sam tragati preko tog teksta i došao do niza upravo nevjerojatnih detalja.

Žurim reći da je pitanje bi li cijela afera uopće zapela za oko promatračima da u hrvatskom sastavu nisu bile i dalmatinske klape pa se kao velik problem pokazalo pitanje kako potpisati dalmatinske klape na tzv. zajedničkom štandu regije. I onda se netko dosjetio pa je donio veliki natpis na kojemu je stajalo „balkan beat“! Tako su na zajedničkom štandu „regije“ bile predstavljene hrvatske dalmatinske klape!

Ministarstvo se tada čvrsto branilo da su razlozi štednje bili odlučujući da hrvatska kultura nije bila predstavljena na samostalnom štandu, premda se poslije utvrdilo da su samo zrakoplovne karte predstavnika hrvatskih vlasti koji su tamo stizali stajale više od zakupa samostalnog štanda.

‘Jugoslavenski’ štand

Ali, to je bilo doba carevanja Ive Josipovića, kada je regija bila obvezna literatura i svatko tko se nije poklonio regiji, bio je tretiran kao negativac! No, stvar je bila to bizarnija što je Hrvatska, čini mi se 2008. godine, bila pozvana kao počasna gošća istog tog sajma knijiga u Leipzigu i tada je jedan njemački novinar pitao ondašnjeg direktora sajma Olivera Zillea da zbog čega je pozvao Hrvatsku kao počasnu gošću.

Pitanje njemačkog novinara nije bilo bez izvjesne doze revolta, Nijemac je zapravo pitao: zašto je jedna mala Hrvatska u specijalnom statusu na jednom moćnom i velikom, jednom od najvećih sajmova knjiga u Europi? No, ravnatelj Sajma knjiga bio je pripravan i spremno je odgovorio, i to njemački precizno i pedantno, rekavši da je Hrvatska pozvana kako bi se pokazala posebnost i specifičnost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi, da je Hrvatska zemlja bogate kulture ovdje pozvana da pokaže barem dio te svoje bogate kulture i kulturne baštine, o čemu da se zna vrlo malo, jer zemlja je stekla neovisnost tek nedavno. I hrvatsko izaslanstvo je stiglo, punih osam dana sudjelovalo je na brojnim manifestacijama i bio je to pun pogodak.

Pet godina poslije, hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar donosi odluku da Hrvatska na istom tom sajmu ne nastupa kao samostalna država, nego da se dakle hrvatska književnost predstavlja u sklopu zajedničkog štanda jugoistočne Europe, de facto kao nekad na štandu Jugoslavije! Cijela stvar je postala transparentna jer su se morale tiskati brošure svih štandova, pa tako i ovog regionalnog, i tako se doznalo o priči o dalmatinskim klapama kao „balkan beat“glazbi.

I sve se to dogodilo jedva dva mjeseca prije našeg ulaska u Uniju kad su zaredala brojna znatiželjna pitanja iz inozemstva: možete li nam pobliže objasniti hrvatske kulturne specifičnosti u odnosu na regiju? No, ministrica je na ovaj način tretirajući hrvatsku kulturu poslala zapravo ovu poruku: sve vam je to „u regiji“, dragi moji – isto! Tako se pokazalo da Oliver Zille bolje razumije hrvatsku nacionalnu kulturnu samobitnost od velike, sjajne, perspektivne, školovane i talentirane Andree Zlatar Violić.

Ove godine, dakle četiri godine poslije, Hrvatska opet ide na Sajam knjiga u Leipzig, ovaj put samostalno. Dakle, nema štanda regije, odnosno zajedničkog štanda zemalja bivše Jugoslavije, ali „the devil is on the detail“. Naime, na ovogodišnjem sajmu knjiga Hrvatsku će predstavljati Slobodan Šnajder i Damir Karakaš sa svojim sjajnim knjigama, s time što će se hrvatski autori predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki.

Književni pak program Tradukija ove je godine osmišljen oko teme „Ni Istok ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se, kako stoji u informaciji i obrazloženju Ministarstva kulture, „ predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegova uključivanja u europski kulturni kontekst“.

Politička tumaranja

I kad pogledate taj put od gotovo deset godina, od Olivera Zillea koji nas je pozvao “da se vidi različitost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi”, preko Andree Zlatar koja nas je besramno izravno vratila u Jugoslaviju, do današnjeg tretmana “ni istok ni zapad”, vi vidite u prvom redu naša politička tumaranja – zemlju čija elita ne zna što je nacionalna svijest, što je nacionalna kultura i što je to nacionalna kulturna politika.

Očito je da u Leipzigu postoji jasna snaga koja ovaj širi prostor tretira i dalje kao jedinstveni jugoslavenski prostor, no to nije raritet, vrlo često ćete vani vidjeti da nam jezik tretiraju kao hrvatsko-srpski, pitanje je samo zbog čega mi ne pružamo otpor tom tretmanu.

Zašto se hrvatska kultura ne predstavlja u sklopu priče o uspravnici Jadran – Baltik? Zašto mi ne iniciramo naše pozicioniranje u tom području, nego zadovoljni hrlimo u „alkemiju Balkana“? Zašto smo neosjetljivi na činjenicu da nas gotovo uvredljivo pozicioniraju kao „ni istok, ni zapad“? Zašto se ne borimo za našu srednjoeuropsku poziciju, zašto svijetu ne pokažemo da su naša renesansna obala i krležijanska srednjoeuropska književnost ono što su oblikovala stoljeća.

Pa ako je kultura, kao što u pravilu jest, pitanje alkemije različitih utjecaja, zar alkemija srednje Europe i alkemija Mediterana nisu kudikamo više oblikovale naš kulturni izričaj od „alkemije Balkana“? Da, ima kod nas utjecaja Balkana, da, ima kod nas primjesa balkanskog mentaliteta, ali nema nikakve dvojbe da mi nismo „ni istok ni zapad“. Ni kulturno ni politički. Ali, to mi moramo reći i pokazati. Mi to nismo kulturološki doista kroz stoljeća, mi to nismo politički, jer smo uvijek pripadali Zapadu.

A ta teza „ni istok ni zapad“ zapravo je modificirana jugoslavenska teza jer samo u Jugoslaviji ovaj prostor politički nije bio ni istok ni zapad. I ako ostanemo na toj poziciji, mi ćemo sutra biti tretirani kao dio regije koja je „ni istok ni zapad“. Toj regiji u Europi politički danas nema mjesta, niti će ga biti sutra.

Zašto onda šaljemo takvu poruku? Izuzmemo li jugoslavensko razdoblje onog dekretom uvedenog „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ koji je, kako vidimo, preživio u mnogim glavama do dana današnjega, stoljeća naše povijesti prije toga nisu izvedena iz famozne „alhemije Balkana“! Zašto se sramimo toga.

Je li Držić Balkan?

Je li Marulić Balkan? Je li to Držić? Jesu li to Krleža, Marinković, Slobodan Novak, Šenoa i Marija Jurić Zagorka? Jesu li Tin Ujević i Matoš izašli iz „alhemije Balkana“? Jesu li Janko Polić Kamov, Ivan Zvane Črnja i Eugen Kumičić alkemičari Balkana? Zašto ne baštinimo te ljude i tu ostavštinu i svijetu ne pokazujemo i taj kulturni dar? Da, alkemija Balkana to su i Andrić i Meša Selimović i niz drugih, ali zbog čega šutimo o našem pretežitom kulturološkom miljeu?

Zašto se tako upravo patološki vraćamo samo i jedino jugoslavenskim svjetionicima, samo jugoslavenskom prostoru i samo jugoslavenskom određenju? Jednom, u „hard“ varijanti trgamo lance i idemo na zajednički štand kao da je Jugoslavija i danas živa, drugi put u „light“ varijanti prinosimo žrtvu „alhemiji Balkana“.

Molim: ne bježimo pred činjenicom da ćete pronaći prstohvat Balkana kod nas, ne bježimo pred poviješću, ali mi ne postojimo od 1918., kao da do tada nije bilo ni svijeta, niti nas na tom svijetu. Toliko o kulturi, baštini i povijesnoj zadanosti.

Govorimo li pak o politici i porukama koje neizravno šaljemo u tom smislu, srednja Europa valjda ostaje naša centralna pozicija. Jer, ako tome nije tako, u sutrašnjem prestrojavanju Europe mogli bismo skliznuti vrlo lako u prostor „ ni istok ni zapad“. To doduše danas nije definiran politički prostor, ali jedno je sigurno: to nije Europa, najmanje Europska unija.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Što nakon koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo mi je u srijedu poslao jedan prijatelj iz Italije koji jako dobro poznaje Hrvatsku, radio je tu godinama, i pomalo naučio jezik. Sve zna o nama i prati situaciju. E sada, budući da nisam njegove gospodarske struke, ne mogu procjenjivati koliko je njegov mail razložan, paničan, a to ne želim širiti, no želim podijeliti s čitateljima jer ima dobrih i dobronamjernih razmišljanja za nas.

Tako on piše: “Ivice, danas je u Italiji protegnuto “izvanredno stanje” sve do 31. srpnja. Jasno, da to znači teško nadoknadivo pa čak i dramatično urušavanje gospodarstva, BDP-a i ostalih ekonomskih parametara. Uspostavljena je neka vrsta “ratne ekonomije” sa svim svojim nemilim posljedicama.

Hoće li Hrvatska to moći izbjeći? Ne znam! Vrlo vjerojatno ne baš..! Reče mi netko da će do par mjeseci, dva tri, Hrvati umirati od gladi. (Ovo smatram pretjeranim, I. Š.). Jer uvoza više nemate kao do sada, a domaća proizvodnja vam je nestala ili pak skoro nestala.

Lako bi se moglo dogoditi da i europska gospodarstva, poput irskog ili njemačkog, uslijed pandemije otpuste nemali broj radnika, pa i Hrvata, zaposlenih u tim zemljama.

Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.

Zar ne bi bilo moguće ovog proljeća zaista zasijati sve moguće kulture u Slavoniji tako da se spriječi očajničko traganje za nastavkom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva? Bez turizma, zaustavljeno vam je i ono malo industrijske proizvodnje, uvoz prehrambenih artikala ograničen, ima li Hrvatska uza sve to velike šanse da se nastavi kao do sada “igrati države” ili će se uputiti prema nekoj vrsti zalaza u sljedeće dvije-tri, ili nešto više godina?

Mislim da bi Slavonija mogla odigrati značajnu ulogu u stabiliziranju potresenoga gospodarstva, a time i uzdrmane države. Reci svojima da kupe dovoljno poljoprivrednog sjemena”.

Bruxelles ih ostavio

U Italiji, kaže mi na telefon, masovno pale zastave Europske unije jer, veli, narod, kao kod migracijske krize u Italiji, osjeća da ih je i s koronavirusom Bruxelles ostavio same. Moraju uplaćivati, a dobivaju manje nego što uplate. Bez obzira jesu li osjećanja talijanskog naroda iracionalna kada je EU u pitanju, no svakako da je to plodno tlo za rađanje političkih čudovišta, populista u negativnom smislu, političkih lešinara i radikala najgore vrste koji parazitare na ljudskih strahovima i patnjama.

Što se Hrvatske tiče, pogled mog prijatelja, svakako je koristan. Nažalost, naša Vlada, baš i nema sreće, najprije korona pa onda potres, i zaslužuje svaku podršku. Gadljivo je vidjeti kako dio oporbe, pa i SDP, u ovakvoj groznoj situaciji ide skupljati političke poene, dok ministar Božinović, Beroš, cijeli Stožer s vrsnim stručnjakinjama i stručnjacima, pa i sam premijer Plenković, rade izvrstan, lavovski posao za sve nas, i tu politička razmimoilaženja ne smiju postojati.

Ako oporba ovako nastavi, još samo kratko o politici, HDZ-u će samo rejting rasti, a ministri Božinović i Beroš koji su silom prilika postali nacionalni heroji i najbolji HDZ-ov brend, mogli bi dovesti do toga, njihovom zaslugom i predanošću, HDZ dobije sljedeće izbore, tako da si neodgovorna oporba zabija autogol.

No nije bitno tko će dobiti izbore, ni Božinović (čak ukorio novinare što se izlažu i ima ih previše na presicama), niti Beroš pa ni Plenković ne ponašaju se populistički, već kao odgovorni ljudi i političari. Bitan je pogled unaprijed. Što nakon koronavirusa?

Ovaj mail mog prijatelja Talijana je dobronamjeran, voli Hrvatsku. On se čudio kada je vidio silna neobrađena polja u Slavoniji te statistike o uvozu hrane. Staje mu pamet i ne razumije nas. Sigurno će, kao i talijansko, kao i sva svjetska gospodarstva, koronavirus teško zbombati i ovu malu, krhku Hrvatsku. Tko preživi pričat’ će…

Ali, s obzirom na savjete mog talijanskog prijatelja, je li već sada vrijeme da ponovno počnemo razmišljati i već danas krenuti s projektom radnog naslova “Hrvatska zeleno-plava transferzala”, o kojem su ozbiljni ekonomisti već pričali, ali ništa… sve ostalo na priči.

Naime, proći će koronavirus, vratit će se turizam. Slavonija, zelena, može proizvesti dovoljno hrane kada plavi Jadran preplave turisti, a moj prijatelj se pita, zar je tako teško napraviti takav jedan samoodrživi gospodarski krug, a ne u vrijeme turističke sezone masovno uvoziti hranu. Zašto su nam polja zapuštena, tko je smislio glupi sustav poticaja koji je, kao u brodogradnji, novac bacio u ništa?

Hrana je uvijek bila, i ostat će, strateško pitanje. Moj prijatelj Talijan je biznismen, ozbiljan poslovni čovjek s golemim iskustvom, doduše sada u mirovini. Pa ponavljam njegov savjet s početka od kojeg već sada možemo krenuti: “Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.” Zeleno-plava Hrvatska, idemo!

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari