Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Čemu se čuditi da su ‘djeca komunizma’ okrenuta Rusiji, a ne SAD-u?

Objavljeno

na

I Josipoviću je pljeskalo američko veleposlanstvo, ne samo rusko! Čemu služe te sve silne njihove analitičke i ne znam kakve službe kad nisu mogli dokučiti s kim zapravo imaju posla?

Ovakav isti forum organizirala je Njemačka, ali čim je u Ukrajini počeo rat i čim su izglasane sankcije nije joj više palo na pamet organizirati gospodarski forum sa Rusijom. No, Hrvatska koja si je dopustila lex Perković još uvijek ne razumije što znači biti odgovorni član Unije!

Pompozno organiziranje hrvatsko-ruskog gospodarskog foruma usred Moskve i usred sankcija koje je Zapad uveo Rusiji izazvalo je veliki revolt Amerike koja je toliko uvrijeđena da će nam za kaznu na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović poslati nižerazrednog diplomata, premda je Kolinda tu klasična kolateralna žrtva, jer je gospođa sve prije negoli rusofil! No, ovdje je posebno iritantno američko zgražavanje, njihov prosvjed Vladi, ali i Hrvatskoj gospodarskoj komori jer se Amerikanci ponašaju kao da ne znaju gdje su došli i kao da uostalom oni sami svojom podrškom nisu dali snagu i maha hrvatskoj „djeci komunizma”. Na rusko-hrvatski forum putuje ministar Vrdoljak, ali i bivši predsjednik Mesić za kojeg se kuloarski tvrdi da je glavni inicijator i motor ideje o ovakvom forumu i to baš sada! Ali, njihova pomoć nije bila jedina pomoć tom „povijesnom” skupu, nema dvojbe da aktualni čelnik ureda za upravljanje državnom imovinom, Pejnović, koji je silne godine proveo u Moskvi sa posebnim simpatijama gleda na ovaj forum. I ne samo on, postoji čitava plejada hrvatskih političara, pravih, originalnih izdanaka „djece komunizma” kojima je majčica Rusija ostala emocionalna vrednota i to baš u srazu sa „dekadentnom” Amerikom.

Uostalom nije li i predsjednik Josipović u jeku američkog bijesa zbog mogućnosti da Rusi kupe Inu, primio na Pantovčaku šefa Gazproma upravo u kontekstu te moguće kupovine. Milanović je bio dovoljno lucidan, da ne primi šefa Gazproma! Da, naravno da postoje realni gospodarski interesi hrvatske privrede da u ovoj krizi uspostavi kontakte svugdje na svijetu pa i u Rusiji. Da, naravno da se Zapad, a naročito Amerika prema malim zemljama ponaša ovako tutorski i premda joj ne pada na pamet uložiti ozbiljan novac u Hrvatsku uzima si za pravo „zabranjivati” nam da preživimo ovu krizu i tako da i u Rusiji tražimo tržišta. U riječ posve je razumljivo da Hrvatska koja je u egzistencijalnoj krizi ruši sve barijere da spasi vlastitu privredu. I da s obzirom na to da Amerikanci uporno ne ulažu u Hrvatsku, ima prava pogledati ih preko ramena i reći im da kad nam ne žele pomoći neka nas barem puste da se sami borimo kako znamo i umijemo.

No, uz sve ove posve legitimne i čvrste argumente oligarhija koja sprema ovaj forum, koja ga je organizirala i politička snaga koja ga je podržala i dopustila, ne dolazi iz ove uvrijeđenosti što nam Zapad ne želi pomoći. Tu ideju odavno nosi Stipe Mesić, o tom je svojedobno znao sugestije davati njegov savjetnik Jakić, Budimir Lončar, čovjek koji je „izmislio” nesvrstane, od mladosti ima tako tipične komunističke simpatije prema Moskvi, a on je nota bene savjetnik predsjednika države! Tu je još čitav niz poznatih i nepoznatih ruskih lobista, starih partijskih kadrova poput Pejnovića koji su najbolje godine proveli u Moskvi i svi oni skupa i na Europu i na Ameriku gledaju starim titostičkim naočalama! O tome se radi! Što je pozadina ovog foruma politička, a ne gospodarska, makar se nominalno radi o gospodarstvu. Radi se o tome da se nitko ne može sjetiti zemlje u koju je Rusija uložila ozbiljne količine zdravog, svježeg, investicijskog novca kojem je tržište, zarada, glavni moto. Godinama se priča o velikim ruskim investicijama u Srbiju, no koje nikako da se pojave! Godinama se tvrdilo da Rusi enormno ulažu u Crnu Goru da bi se ispostavilo da su je pretvorili u svoje odmaralište.

Toliko su pokupovali vikendica i stanova na obali, da u Crnoj Gori imate nekoliko škola na ruskom jeziku jer su preplavili crnogorsku obalu. Niti jedna istočna zemlja koja je do jučer bila okupirana od ruske vojske nije se okrenula ruskom kapitalu nego isključivo zapadnom jer on jedini tamo i ulaže. Dakle, sa Rusijom treba trgovati, ali Rusiji je sve politika. Imaju naftu i imaju plin i svaku godinu ucjenjuju Europu destabilizirajući Ukrajinu dok je nisu napali! Zašto? Zato jer je njima sve politika, tako je to povijest isklesala! Pokažite mi neku zemlju koja je prosperirala na ruskom kapitalu kao na bazičnim investicijama! Ako je tome tako, postavlja se pitanje kako je mogla jedna članica NATO-a i to u predvečerje velikog rata u Ukrajini, kako je mogla jedna članica Europske unije koja je nota bene uvela sankcije Rusiji (a na forumu će se pojaviti i tvrtke kojima je zabranjena trgovina u Uniji!) organizirati u jeku tako komplicirane i delikatne situacije hrvatsko-ruski gospodarski forum? Jer, organizirati takav forum u ovom trenutku za Ameriku je isto kao donijeti lex Perković prije koju godinu za Njemačku! Prkos, inat i balkanska podvala, garnirane starom romantikom spram Rusije, to je benzin na koji ide ova garnitura vlasti. Niti jedna od tih dviju podvala, ni lex Perković ni ovaj skandal sa gostovanjem u Rusiji, ne bi bila moguća da Hrvatsku nisu zauzela „djeca komunizma”. Oni se umjesto Americi i Njemačkoj okreću Rusiji i Britaniji, oni se umjesto prema Uniji okreću prema regiji, oni državu umjesto da grade na tuđmanizmu koji ju je osnovao, vraćao titoizmu koji ju je prezirao i oni su ti koji uporno ne dopuštaju prave reforme, pravi kapitalizam njemačkog tipa, prava ulaganja s pravim i zdravim novcem. Zašto? Zato što tako čuvaju imovinu „crvene buržoazije” koju su si djeca komunizma prepisala u pretvorbi i privatizaciji. Milovan Đilas je davnih godina rekao i napisao Titu kako nisu napravili nikakav novi poredak i nikakav komunizam već da su samo instalirali i formirali novu klasu.

Ta nova komunistička klasa nastala na potocima krvi 1945., godine 1990. privatizirala je firme kojima su uglavnom kao komunistički moćnici i upravljali i sad se pod svaku cijenu bore protiv financijskog pozicioniranja hrvatske u srednjoeuropske financijske tijekove. Samo to ne! Zato nema njemačkih ulaganja! Zato Nijemci ne mogu u riječku luku! Zato im se ne dopušta investiranje u zadarsku Galženicu! Napokon, zato nemamo hrvatsko-njemački gospodarski forum, nego hrvatsko – ruski gospodarski susret! Ali, svaka sila za vremena, već idući tjedan istinski ponosno će se vijoriti hrvatski barjak na Pantovčaku jer će novi stanar predsjedničkih dvora biti istinski politički Hrvat iz čijeg ureda se nikada neće začeti ovako kompromitantne stvari. Jer, da se razumijemo: Ivo Josipović u najmanju ruku nije bez odgovornosti za ovaj skandal!

No, moglo bi se reći da ima neke perverzne pravde u ovoj situaciji. Naime, cijelu tu plejadu djece komunizma upravo su Amerika i Europa podržavale, financirale i davali im široku logističku potporu. I nisu htjeli čuti ni najdobronamjernija upozorenja da faktički oni podižu na noge „djecu komunizma” koja će se okrenuti protiv njih, jer su stasala i formirala se na čitankama u kojima je Rusija bila mjera dobra, a Zapad uvijek personifikacija zla! Mesiću je Zapad davao podršku na početku, ne samo Azerbejđan! Legenda kaže da je upravo Madeleine Albright rekla „Mesić, ne Budiša” nakon čega medijima nije trebalo puno objašnjavati! I Josipoviću je pljeskalo američko veleposlanstvo, ne samo rusko! Čemu služe te sve silne njihove analitičke i ne znam kakve službe kad nisu mogli dokučiti s kim zapravo imaju posla?

Ima jedna sjajna scena u knjizi Bogdana Radice “Zagreb 1945.” u kojoj on opisuje Zagreb kojeg je i sam posjetio u jesen 1945. Jednu večer odlazi u „Gradski podrum” na večeru i negdje oko pola deset ulazi u restoran pijani Tin Ujević. Restoran je prepun jugo oficira i ponekog ruskog časnika i Tin odlazi ravno za stol Bogdanu Radici koji dolazi iz Amerike gdje je bio dio starojugoslavenske Vlade zadužen za medije. I počinje supijani Tin: “Oho, i vi ste došli gospodine… Ali, možete se slobodno vratiti u Ameriku, ovdje su već došli ovi iz šume,stigli su naravno prije vas…. A stigli su i Rusi prije vas Amerikanaca i vi zapravo više ovdje nemate što raditi jer je ovdje već sve zauzeto… Bože, kako Vi Amerikanci uvijek kasnite i ništa ne razumijete….” Reći će Tin i izaći iz restorana. E, „to vam je to” kako bi rekao u ovom trenutku neobično šutljivi premjer. “Uvijek kasnite i ništa ne razumijete…”.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari