Pratite nas

Kolumne

Tihomir DUJMOVIĆ: Desno i lijevo

Objavljeno

na

Znate, da je Plenković bio frajer, pa da je na izborne liste za parlamentarne izbore stavio Ninu Obuljen i Martinu Dalić, a da je izbacio s lista Hasanbegovića i Gorana Marića, pa da se prošetao zemljom i narodu pojasnio takvu listu, pa tako dobio izbore, onda danas ne bismo imali pravo jednu riječ prigovoriti, ali ovako, osjećam se izigranim, kaže mi ovih dana vidno ogorčen jedan od lidera desne opcije u HDZ-u.

I uistinu, Hasanbegović, Marić, Brkić, pa i Jelić, pravi su izborni pobjednici na terenu, no nitko od njih nije ušao u Vladu, osim što je Brkić dobio utješnu funkciju zbog naglašene posvemašnje lojalnosti. U tom smislu sve su glasnije teze s desnice kako je Plenković prevario vlastite birače jer birački impuls koji je dobio s terena nije govorio da se od njega očekuje kadroviranje koje uključuje Ninu Obuljen. Naime, žurim u istom dahu reći: Plenković je uz živih 200.000 članova HDZ-a, dva upravo ključna ministarstva, kulture i gospodarstva dao gospođama koje uopće nisu članice HDZ-a!

I miljama su ideološki daleko od HDZ-a! Nina Obuljen je takav ideološki kadar da su za nju otvoreno agitirali zadnjih dana Velimir Visković, čak i bivša ministrica Andrea Zlatar Violić, ali i kompletna lijeva kulturna i politička scena!

Pa tko je tu na vlasti

A na vlasti je tobože desni HDZ! Pritom se na samom terenu nikada neće zaboraviti da je nitko drugi nego Pupovac rekao da Hasanbegović mora otići pa ispada da je Plenković de facto postupio po toj naredbi. Tvrdoglavost Andreja Plenkovića čak i nakon kaznenih prijava braniteljskih udruga protiv HAVC-a i Nine Obuljen je frapantna, jer on očito ne razumije svu širinu i sve implikacije ovog skandala. On će naime sutra ovim odabirom već i tehnički imati protiv sebe ministra branitelja Medveda, koji se neće moći oglušiti na braniteljske prigovore glede Obuljen i HAVC-a, prosvjede koje je uostalom Medved već i podržao.

S druge strane, Plenković je izbacivanjem Hasanbegovića iz izvršne vlasti preko noći izgubio potporu iseljeništva jer je u njima sad već bivši ministar sinonim borbe protiv svega onoga što simbolizira Nina Obuljen! Dok su iseljenici skupljali novce da se pomogne u obrani generala Praljka, ona je parafirala dokumente temeljem kojih su se njegove knjige trebale oporezivati kao neka vrsta šunda!

Moram priznati da sam se do zadnjeg trenutka nadao da će kod Plenkovića prevladati mudrost školovana i upijana po razglašenim svjetskim dvorovima. Lukavo, vješto, mudro, iznad svega rafinirano, bi bilo da je Hasanbegovića zamijenio Anjom Šovagović, pa čak i Jasenom Mesićem, da je Gorana Marića od početka ostavio u Vladi, a Brkiću dao neko možda ne osobito utjecajno, ali ipak mjesto u „službama“. Hasanbegovića bi tako izolirao, a sve druge politički neutralizirao, a ovako ih ujedinuje. Način na koji se odnosio prema Goranu Mariću je zastrašujući.

Radi se o čovjeku koji iz izbora u izbore bilježi sjajne rezultate, radi se o zastupniku koji spada u najpopularnije, pa je tako njegov file u Saboru na internetu kliknut dva milijuna puta. Napokon, radi se o doktoru ekonomskih znanosti. Njemu je višekratno obećavano ministarsko mjesto, da bi mu se pri kraju pregovora ipak zahvalilo. Ali, valjda shvativši da ga time gura u naručje Hasanbegoviću, Mariću je doslovno u noći sa utorka na srijedu, desetak sati prije saborske sjednice ponuđeno ministarsko mjesto, ali bez portfelja. Samo da se do kraja izolira Hasanbegovića!

Brkić je dobio utješnu nagradu, ali „ostaje u igri“, Marić je nekako uguran u Vladu i „na cesti“ je jedino ostao Hasanbegović. Premda je ovo velika igra Andreja Plenkovića, činjenica da se unatoč svemu odlučio za Ninu Obuljen sugerira da su kod njega jednim dijelom u kadrovskom odabiru proradili ideološki instinkti. I zato je sad odabirom Nine Obuljen sve stavio na kocku, a da još nije niti počeo vladati. Jer, prosvjedi branitelja se već najavljuju po društvenim mrežama, ubrzo kreće pravosudna sapunica glede kaznenih prijava protiv Nine Obuljen i HAVC-a, a u daljini se već čuje potmuli bunt ponižene HDZ-ove desnice.

Sve je već viđeno

Naime, Nina Obuljen je na ljevici ono što je Hasanbegović na desnici. Krugovi iz kojih ona dolazi su primarno lijevi, lobi koji se oko nje skupljao za vrijeme dok je bila zamjenica ministra su opet bili lijevi, kadrovi koje bi mogla gurati po HTV-u će biti loše maskirani ljevičari na čelu s Marijom Nemčić i prisavski hodnici već bruje o toj kombinaciji.

Uostalom, u ideološkom smislu smo sve to već prošli sa Sanaderom i točno možemo predvidjeti razvoj situacije. To je, dakle, jedna strana medalje.

No, ništa od toga ne bi bilo ovako lako Plenkoviću da nasuprot ima organiziranu i brojnu stranačku desnu alternativu. U trenutku kad se odlučivalo o njegovoj sudbini, Hasanbegović je, metaforički govoreći, gotovo molećivo pogledavao prema Milijanu Brkiću, koji je bez ikakve dileme u glas sa Plenkovićem tvrdio da se nitko nije rodio kao ministar!

U isto to vrijeme je mudri Plenković uzeo Gorana Marića najprije u pregovarački tim, potom ga zavlačio s ministarskim mjestom, te je na taj način i njega „odrezao“ od Hasanbegovića. Hoću reći da se na drugoj strani medalje jasno zrcali da u HDZ-u ne postoji nikakva desnica, najmanje orrganizirana, da je duga mračna noć Mesića i Sanadera, na koju su se nadovezali Milanović i Josipović potpuno destruirala HDZ koji nije ni sjena svoje rane mladosti.

I zato se ne treba čuditi Andreju Plenkoviću. Preuzeo je stranku dok je bila na dnu, odnio ju je u Banske dvore, sjajno je ispregovarao s Mostom, smanjivši njihove apetite, uvalivši im energetski sektor koji nije vrući krumpir nego političko-gospodarska bomba s izvučenim osiguračem, ukinuo je pomoćnička mjesta ministara i uveo državne tajnike i tako odrezao bilo kakvu mogućnost da se Most „petlja“ u njihove resore.

Samo pročitajte

Sjajno, bez daljnjega sjajno odrađen posao. A onda je kod sastavljanja lista pažljivo promotrio snagu te navodno snažne desnice i čim je Brkića dobio na svoju stranu, pola posla je bilo gotovo. Uz nešto hinjene taktičnosti prema Goranu Mariću, ostalo je bila rutina. Na kraju krajeva, Andreju Plenkoviću se nema što zamjeriti. Svi su znali njegove ideološke preferencije, svi su znali da je u HDZ ušao tek prije nekoliko godina i da u najmanju ruku nije sklon Hasanbegovićevom hrvatstvu, svi su znali da je godinama živio vani i da sve i da hoće detalje naše situacije ne poznaje. Svi su to znali u HDZ-u i dočekali su ga laudama kao spasitelja. I on to za HDZ i jest. Sad kad je samo naglas rekao ono što je mislio i davao do znanja, sad se desnica iščuđuje.

Prave, respektabilne desnice u HDZ-u nema, organizirane desnice nema u toj stranci od kada je Sanader bagerom prešao preko nje, i ovo što danas imamo su ostaci ostataka. Indijanci u rezervatima, to je danas desnica u HDZ-u. Nastavi li Hrvatska ovim putem, desničare će mrežama loviti po gradu i pokazivati ih turistima kao atrakciju. No, jedna stvar još uvijek me kopka.

Razumije li Andrej Plenković da je odabirom Nine Obuljen povratio u život hrvatsku ljevicu? Jer, kultura je njihovo strateško uporište i zato su tako vrisnuli na Hasanbegovića. Razumije li da ovako koncipirana hrvatska kultura koja i u HAVCU i u kazalištu i u izdavaštvu, odnosno književnosti, funkcionira upravo po nalogu ljevice isključivo kao neodvojivi dio regije, da je u tom smislu de facto ponovno uskrsnuo jugoslavenski kulturni prostor, a da se unutar toga u projektima koje uglavnom financira Hrvatska sustavno vodi agitpropovska propaganda protiv iste te Hrvatske.

Pogledajte filmove o Domovinskom ratu, pogledajte filmove koje sufinancira HAVC (pa usporedite koliko Srbija ulaže u koprodukcije s nama) pogledajte kazališne predstave i ne samo Frljića, pogledajte najveći dio iste te kulturne scene i vidjet ćete da se radi o poprištu političke borbe u kojoj Hrvatska i hrvatstvo služe kao boksačka vreća za napucavanje.

Dolaskom Hasanbegovića najprije se počelo osvješćivati o čemu se tu radi. Onda se ustanovilo da se u cijeloj priči vrti silan novac, recimo u HAVC-u nekih 470 milijuna kuna državnog novca u četiri godine, a da mi pritom nemamo jedan film o Vukovaru! Ali smo plaćali koprodukcije za neistinite dokumentarce! Pogledajte kazališne repertoare od Gavelinih večeri do Dubrovačkih ljetnih igara: ultimativno se traži regionalna suradnja. Ultimativno.

Pritom se i u filmovima i u predstavama, kad god se dotaknemo Domovinskog rata i onih vrijednosti koje su nastale u ovih 25 godina, sve to brutalno napada, šireći nerijetko antihrvatsku histeriju. U stvaranju takve hrvatske kulturne politike Nina Obuljen je u Sanaderovo vrijeme aktivno sudjelovala, nerijetko i kreirala tu praksu. I sad nakon Hasanbegovića, koji je stavio tu temu na dnevni red, vraćati Ninu Obuljen djeluje frapantno. Uistinu me zanima razumije li Plenković dubinu ovih relacija?

Tihomir Dujmović/Slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari