Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Devet razloga zbog kojih Josipović treba otići!

Objavljeno

na

Ivo Josipović je čovjek koji je došao u Srb na proslavu antifašističkog ustanka nakon što je more povjesničara uistinu dokazalo da se u Srbu 1941 nije dogodio nikakav partizanski ustanak, već da se radilo o svojevrsnom oružanom bratstvu četnika i partizana.

POLITIČKI JUGOSLAVEN DOKAZANO NE MOŽE VODITI HRVATSKU DRŽAVU, JER JE TO NEKA VRSTA PROTUPRIRODNOG POLITIČKOG BLUDA! TO JE JEDNOSTAVNO GROTESKNO!

Od prvog dana ova kapitalna činjenica izbija u prvi plan kad govorimo o tome da nas kao državu predstavlja netko poput Ive Josipovića! Jer, on već na „tehničkoj” razini pokazuje da nije u stanju prihvatiti uzuse koje donosi mjesto predsjednika hrvatske države! Na njegovoj inauguraciji primjerice nije bilo hrvatske zastave na mjestu gdje joj je mjesto u takvoj prigodi, što su njegovi novinari panegiričari priznali tek koju godinu kasnije. Jedva koji mjesec nakon preuzimanja mandata rekao je da ne nosi Predsjedničku lentu jer da se „zakon izobičajio” što je skandal svoje vrste kad to izgovara profesor na Pravnom fakultetu! Jer, „izobičajilo” se i ići u Srb na proslavu partizanskog ustanka, a uobičajilo se 20 godina ići samo u Brezovicu, pa je upravo on vratio praksu da se ponovo odlazi u Srb, zar ne! Pogledajte tu dvoličnost čiji motori rade na ideološki pogon! Sve što će kasnije raditi kraljevski će svjedočiti da ove „tehničke afere” nisu slučajne. Regija i samo regija, Hrvatska samo u regiji, može Hrvatska kao dio Unije, ali samo kao most prema regiji, to su refreni kojima nam je Josipović pokazivao da jednostavno nije sposoban voditi hrvatsku državu na način na koji Talijan vodi Italiju, Francuz Francusku, Mađar Mađarsku ili Britanac Britaniju. Samo politički Jugoslaven može u Knessetu govoriti o ustaškim zmijama u Hrvatskoj! Njegov nedostatak nacionalnih emocija, njegov nedostatak nacionalne vizure, njegov nedostatak nacionalnog odgoja, njegov nedostatak uopće razumijevanja „nacionalne politike” kao takve, još se bolje vidio u odabiru kadrova koji su ga pratili na njegovom putu. Od Dejana Jovića do Budimira Lončara preko Saše Perkovića ! Svi redom operirani od osnovnih nacionalnih emocija! U riječ, ljudi koji poput Josipovića emocionalno ne doživljavaju Hrvatsku, osobe koje su emocionalno i politički anacionalni do razine da su oni realno politički jugoslaveni, a kao takvi nikada ne bi smijeli biti stanari predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Oni mogu biti dobri profesori, liječnici, intelektualci uopće, oni u svom fahu mogu biti sjajni, ali za dobrobit nacije trebali bi biti miljama daleko od Pantovčaka! Josipović i njegova manijakalna politika regije unutar koje mi nismo riješili niti jedan naš regionalni problem školski je primjer za to!

KAO POLITIČKI JUGOSLAVEN JOSIPOVIĆ JE PERMANENTNO RADIO NA IDEOLOŠKOJ PODJELI DRUŠTVA ŠTO JE NAJVEĆA ŠTETA KOJU JE MOGAO RADITI DRŽAVI KOJU PREDSTAVLJA I O ČIJOJ DOBROBITI TOBOŽE VODI RAČUNA!

Ivo Josipović je čovjek koji je došao u Srb na proslavu antifašističkog ustanka nakon što je more povjesničara uistinu dokazalo da se u Srbu 1941 nije dogodio nikakav partizanski ustanak, već da se radilo o svojevrsnom oružanom bratstvu četnika i partizana. Bratstvu koje će se kasnije legalizirati i betonirati srpsku supremaciju u Jugoslaviji. On je kao dio vlasti koja je zabranila saborsko pokroviteljstvo pokolja na Bleiburgu, u Srbu govorio o „lijepim partizanskim kapama”, što je bio pravi početak verbalnog građanskog rata u Hrvatskoj! Kako to mladi, neopterećeni pijanist rođen desetljećima nakon drugog svjetskog rata ima poriva otići u Srb i progovoriti o lijepim partizanskim kapama? Odgoj, kućni dril, vremenom formirani habitus, ucijepljeno uvjerenje, to bi moglo biti gorivo koje ga je dovela do te razine. Svjestan da to nije „in”, upravo će on biti taj koji će vam godinama tvrditi da se ne trebamo vraćati prošlosti, da ne trebamo opterećivati narod prošlošću, da se trebamo baviti sadašnjošću, a zapravo je upravo on bio taj koji je stalno ložio stare jugoslavenske i partizanske vatre! Kakva raskošna i ubitačna dvoličnost dostojna analize boljeg psihijatra! Kakav god bio, kakve god mane prekosutra imao bilo koji hrvatski predsjednik, on nikada, ali baš nikada ne smije raditi na ideološkoj podjeli nacije!

PREDSJEDNIK DRŽAVE NE BI SMIO BITI FRAPANTNO NEODLUČNA OSOBA JER SE TO IZRAVNO ODRAŽAVA NA PREDSTAVLJANJE NACIJE! IVO JOSIPOVIĆ U OPSESIVNOJ ŽELJI DA SE NIKOME NE ZAMJERI,NITI JEDAN ČVOR NIJE IMAO SNAGE PRESJEĆI!

Ivu Josipovića su posjećivali i sindikati kao što su se prema njemu sa nadom kretali poslodavci. On bi za pravo dao i jednima i drugima i istodobno bi i Vladi uputio ograničenu pohvalu! Samo da ne izgubi bilo čiju podršku na izborima! Jer njemu nije bio cilj riješiti problem nego tobože pokazati brigu za problem, ali da pri tom nikako ne izgubi kojeg birača! Takvog ne trebamo niti susjeda, najmanje Predsjednika države, jer toj tituli se ide na razgovor, kad se vidi da još jedino on može prerezati Gordijev čvor. Ako vas na Pantovčaku dočeka tako neodlučan čovjek čija vaga jedino važe njegovu korist od te komunikacije, onda tu općeg interesa nema. A Predsjednik države bi morao biti ta ključna točka općeg, društvenog, javnog interesa. Zato se njemu i ide na noge! Pogledajte ga u regiji, njegovom omiljenom političkom botaničkom vrtu. Tobože, regija je naša sudbina od koje on ne bježi. Ok, ali kao predsjednik države Hrvatske vi bi i tamo morali braniti i zagovarati hrvatske interese. Nažalost, jedva da ima zemlje u našem okruženju sa kojom nemamo graničnih problema i pri tom u ovih pet godina svog mandata Ivo Josipović ne samo da nije razriješio niti jedan jedini granični problem nego ih nikada koliko znamo i nije postavio kao prioritete. Ni jedan metar otete zemlje ni na Svetoj Geri ni na Prevlaci ni na vukovarskim adama nije vratio! A regija mu je centar svijeta! Slovenska vojska je još uvijek na hrvatskoj Svetoj Geri i volio bih vidjeti nekoga tko je čuo Ivu Josipovića da je bilo kojem dužnosniku Slovenije energično govorio o tome. Sa BIH imamo neriješenu morsku granicu, a da pri tom vojska Josipovićevih savjetnika nikada nije ponudilo, niti iniciralo ili prezentiralo rješenje tih problema. Za Crnu Goru je Ivo Josipović u Americi lobirao da ih se primi u NATO, ali nikada ga nismo čuli da slova progovara o činjenici da u moru koje na Prevlaci pripada Hrvatskoj i dalje patroliraju mješovite hrvatsko-crnogorske policijske ophodnje. Sa svojim najvećim prijateljima Srbijancima, Josipović je razgovarao o svačemu, nosio im uđbenike da vide da u njima nema nacionalizma, razgovarao sa Nikolićem, a da ovaj nikada nije porekao da je Vukovar srpski grad, u riječ, nema ustupka koji nije radio Beogradu, ali pitanje vukovarskih ada, tih pustih kilometara otete hrvatske zemlje, Josipović nikada odlučno nije stavio na stol. Pa on nije bio kadar Veljka Marića prebaciti u hrvatski zatvor, o čemu dalje da govorimo! Zašto? Zato jer njemu kao emocionalnom političkom jugoslavenu noge klecaju pred Beogradom! Oduvijek i zauvijek! I to je ljudski shvatljivo i to je dakako legitimno, samo što čovjek sa takvim intimnim problemima nikada ne smije biti predsjednik hrvatske države!

PREDSJEDNIK NITI JEDNE DRŽAVE NE SMIJE SKRIVATI ISTINU SVOJOJ NACIJI,NAJMANJE KAD SE RADI O KONTAKTIMA SA VELEPOSLANIKOM DRŽAVE KOJA JE „JUČER” IZVELA KRVAVU AGRESIJU NA NJEGOVU ZEMLJU. U NORMALNIM DRŽAVAMA TO NE TREBA NITI ISTICATI,U HRVATSKOJ GDJE JE POLITIČKO JUGOSLAVENSTVO LEGALIZIRANO TEK SE TREBAMO IZBORITI ZA TAJ STUPANJ NORMALITETA! ČOVJEK KOJI S TIM IMA PROBLEM,PREKO PANTOVČAKA NE BI TREBAO NI NA SLJEME!

Memoari srbijanskog veleposlanika koji jasno govore o nepriličnim kontaktima koje je Josipović održavao sa njim vode nas zapravo prema hrvatskom impeacmentu koji se nije dogodio. Dakle, srbijanski veleposlanik Cvetičanin je u svojim memoarima jasno i glasno obznanio da su se on i Josipović (i to Josipović kao član hrvatske državne komisije za pisanje tužbe za genocid Srbije protiv Hrvatske molim lijepo!), družili uistinu vrlo često. Kad je izašla vijest da je Josipović predao Cvetičaninu „hrestomatiju” dokumenata, prošli su dani i dani dok na Pantovčaku nisu smislili odgovor. I evo našeg predsjednika, tobože nasmijanog i tobože ležernog, sa objašnjenjem da je hrestomatija o kojoj se govori zapravo skup njegovih knjiga, a ne nikakav tajni fascikl. Najprije, to je nelogično i vjerojatno posve netočno! Jer, da je to istina posvjedoči bi to sam Cvetičanin koji je na nekoliko lokalnih tv postaja uporno izbjegavao odgovor na najkonkretnija moguća pitanja i o tome što mu je Josipović predao i o tome što je Josipoviću rekao! Cvetičanin nikada i nigdje u hrvatskom tisku nije potvrdio ove Josipovićeve riječi! Da se radilo o zbiru Josipovićevih knjiga pa valjda bi to Cvetičanin sam priznao kad su ga hrvatski mediji pritiskali! Posebno je intrigantan detalj kad je napisao u memoarima nakon što mu je Josipović rekao da će dati ostavku na mjesto člana državne komisije za pisanje tužbe protiv Srbije zbog genocida: „ razumije se cenićemo taj potez”. Što znači cijeniti taj potez i kakve konotacije to ima kad je Josipović postao predsjednik ostati će tajna! Ivo Josipović nikada naciji nije objasnio sve detalje ovog neopisivo inkriminiranog teksta koji je srbijanski veleposlanik stavio u memoare, jer mediji nikada nisu o tome napravili nikakvu analizu. Nikad ga niti jedan medij nije javno pitao o tom nevjerojatnom detalju! No, nema dvojbe da nam Josipović ovdje nije govorio punu istinu. Čovjek koji ne govori punu istinu vlastitoj naciji, ne može biti predsjednik hrvatske države!

JEDNOM ZA UVIJEK TREBA REĆI:ČOVJEK KOJI IMA REPOVE I AFERE IZA SEBE NE SMIJE SE BAVITI POLITIKOM,TAKAV ČOVJEK NIKADA NE SMIJE POSTATI PREDSJEDNIK DRŽAVE JER ĆE TI REPOVI POČETI OPTEREĆIVATI CIJELU DRŽAVU!

Ova deviza ne vrijedi samo za predsjednika države. Politikom se uopće ne bi smijeli baviti ljudi koji iza sebe maju stanovite afere i razne repove jer su to ucjenjivi ljudi, jer će se te afere ispostaviti kao afere koje će platiti cijela nacija. Ivo Josipović je čovjek koji je došao na vlast sa raznim aferama. ZAMP i priča o štedno-kreditnoj zadruzi ” Zlatica” koju je Bandić načeo u prvom krugu izbora 2009 samo se neke od oglašenih njegovih afera. Te su ga afere odredile na način da su njegovi prijatelji iz tih afera bili njegova tiha pratnja cijeli njegov mandat. Te afere su na početku kompromitirale cijelu vlast, samo se to zbog medijskog sakrivanja pod tepih na prvu loptu nije vidjelo. Josipovića su faktički njegove afere natjerale u nizu izjava bude krajnje koncilijantan i u svim drugim kritikama, pogotovo u kritikama svih onih čimbenika koji su se vezali uz njegove afere. No, nisu samo te afere pratile Josipovića, neki od čelnika obavještajnih službi koje je on postavio završili su na sudu zbog korupcije, a ministarstvo obrane sa kojim je dužan tijesno surađivati u sklopu svojih ovlasti, osramotio se sa servisiranjem naših zrakoplova u Ukrajini preko svake mjere! Stipe Mesić je postao predsjednik donesavši kao „dotu” brojne afere o tome tko mu je sve financirao kampanju, njegove problematične veze sa hrvatskim podzemljem, njegove neobične veze sa arapskim svijetom. Sve te afere i problematične relacije u bitnom su odredile njegov mandat, a mi kao nacija smo platili ceh između ostaloga i na način da je hrvatski predsjednik bio jedan od rijetkih koji je branio Gadafija kad je cijeli svijet bio protiv njega! Ljudi sa aferama taj svoj teret prenesu na cijelu zemlju kad postanu Predsjednici države i onda te afere plaća cijela nacija!

PREDSJEDNIK DRŽAVE NE SMIJE BITI OPTEREĆEN PROŠLOŠĆU, IVO JOSIPOVIĆ SA KOMUNISTIČKOM PROŠLOŠĆU IMA PROBLEMA I PREBACUJE IH NA CIJELU NACIJU!

Da bi došli u Srb i ničim izazvani govorili o lijepim partizanskim kapama vi jednostavno morate biti ideološki opterećeni! I to teško opterećeni! Da bi baš Vi „izmislili” Srb i paralelno medijima isticali da se trebamo okrenuti sadašnjosti i problemima današnjice, morate biti naglašeno dvolični! Da osim toga odlučite krenuti u kampanju za predsjednika države sa trga maršala Tita, vi jednostavno morate imati u glavi neki problem! Kasnija izmotavanja, da je tamo i Pravni fakultet i Kavkaz i Zvečka, zapravo su krajnje smiješni. Ako je poruka kampanje kazališna kavana, popularni Kavkaz, onda na izbore krečeš ispred Kavkaza! Ako je to Pravni fakultet, onda ispred pravnog fakulteta. Ali stati na sred trga maršala Tita i odande krenuti u predizbornu kampanju, a folirati da se sa tog trga vidi i Pravni fakultet, i Kavkaz i Zvečka, to je jeftina demagogija koja bi u totalitarnim vremenima mogla proći, no danas je prejeftina, preplitka i neinteligentna. zašto? Zato jer se u ovih pet godina pokazalo da su upravo Tito i njegova politika te regija kao drugo ime za Jugoslaviju Josipovićeva glavna politička okosnica. Zato vrijeđa zdravi mozak ta trivijalnost kad se tvrdi da trg maršala Tita nosi poruku i Kavkaza i Pravnog fakulteta i muzičke akademije…Do sada sam govorio o načelnoj opterećenosti koja je kod Josipovića zacijelo izravna posljedica kućnog odgoja, jer se nigdje drugdje kao kod kuće tako snažne, pogotovo tako snažne ideološke emocije ne mogu pokupiti. No, prava opterećenost neke osobe na tako istaknutom mjestu vidi se po odabiru savjetnika. Uzeti sa savjetnika Dejana Jovića kao glavnog promotora neojugoslavenske, a zapravo britanske politike, uzeti Budimira Lončara ne samo kao čovjeka izravno odgovornog za uvođenje embarga na uvoz oružja, nego uzeti Budimira Lončara kao zadnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, to znači biti jezivo opterećen. Uzeti Sašu Perkovića kao kloniranog Josipa Perkovića za savjetnika za nacionalni sigurnost i uz sve to onako čvrsto stati uz lex Perković to znači da sa prošlošću imate velikih problema! Ivo Josipović nije mogao mirno gledati izručenje Josipa Perkovića jer mu je bilo kristalno jasno da bi to izručenje moglo pokazati da je Udba dopuštenja za svoje likvidacije,( a od 1960 do 1990 ubijeno je ravno stotinu hrvatskih emigranata), dobivala i od komunističke partije Hrvatske. Kao što bi taj proces mogao nedvosmisleno pokazati da je odobrenja za te likvidacije do kraja svog života davao Josip Broz Tito, sa čijeg zagrebačkog trga Josipović kreće po novi mandat. Protiveći se izručenju Perkovića, Josipović se posredno protivio tome da saznamo najmračnije komunističke tajne koje bi pokazale da smo živjeli godinama i desetljećima u lažima. I da je komunistička partija Jugoslavije, pa onda i KP Hrvatske faktički bila zločinačka organizacija. Koja nije samo 1945 likvidirala svoje političke protivnike, već je kako vidimo do zadnjeg dana svoje vlasti isto tako ubijala svoje protivnike! To ideološko opterećenje Josipović je prenio u svoj mandat i u najkritičnijem trenutku tog mandata, stao je na stranu svoje prošlosti i svog opterećenja. Hrvatski predsjednik ne smije biti opsesivno opterećen prošlošću jer od toga svi ispaštamo!

IVO JOSIPOVIĆ NIJE DEMOKRAT KAKVIM SE ČINI,ON JE PRIKRIVENI TOTALITARIST! DA TOME NIJE TAKO NE BI SE DOGODILO DA MI SE ZABRANI PISANJE U VEČERNJEM LISTU NAKON KRITIČKOG TEKSTA O NJEGOVOJ POLITICI,NITI BI NAKON KRITIKE NJEGOVOG SAVJETNIKA KOLEGA ŠOLA BIO IZBAČEN IZ VEČERNJEG! TO ISTINSKI DEMOKRAT NE BI DOPUSTIO! JOSIPOVIĆ JE POD SVOJU KONTROLU STAVIO NAJVEĆI BROJ MEDIJA I NIŠTA BOLJE OD TOGA NE SVJEDOČI O TOME KAKO ON POIMA MEDIJE!

Predsjednik države ne smije biti totalitarist, jer on tada svojim aktivnostima pomaže da mu država u tom slučaju ne živi u pravoj demokraciji. Odnos medija prema Josipoviću i njegov odnos prema medijima govore da on sa tim pojmovima ima problema. „Dovesti” Gorana Radmana na čelo državne televizije, to u prvom redu znači biti opterećen prošlošću, jer držati da je za hrvatsku državu 2014 optimalna televizija kao kopija TV Zagreba prije 25 godina, to govori da imate problema sa poimanjem demokracije. Misliti da je vrhunac demokracije da Novi list, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list i najveći dio Večernjeg lista pišu isključivo panegirike predsjedniku koji to realno ničim ne zaslužuje, to znači da ste zaspali u osamdesetima i probudili se 2010 godine! Ivo Josipović godinama nije održavao pres konferencije na kojima bi bilo moguće postavljati pitanja koja narod zanimaju! Samo pripremljeni intervjui, samo dogovorena pitanja, samo dogovorena spontanost, ni daha stvarne demokratičnosti. I zato se on u sučeljavanjima ne snalazi! Po prvi put da netko njega pita javno nešto neugodno! To još nije doživio! Predsjednik hrvatske države koji nije istinski demokrat, koji guši svoje kritičare i izbacuje ih iz medija, koji sugerira da se zabranjuju tv emisije koje ga kritiziraju, ne može obavljati taj posao na ponos nacije koju predstavlja!

HRVATSKA NE TREBA PREDSJEDNIKA KOJI MIRNO GLEDA ZAHLAĐENJE ODNOSA SA NJEMAČKOM I AMERIKOM,SLIJEPO SLUŠA BRITANIJU I NOGE MU KLECAJU PRED BEOGRADOM!

Upravo je ove detalje iz gornjeg podnaslova vrlo često ispunjavao upravo Ivo Josipović. Čim smo ušli u Uniju, on je otišao na nikad objašnjeni sastanak sa britanskom kraljicom. Od tog dana hrvatska vanjska politika je ultimativno regionalna! Do dana današnjeg o toj šetnji kraljičinim vrtom ne znamo puno, jedino nam je putokaz ocrtao britanski ministar vanjskih poslova koji je u tekstu jednom našem dnevnom listu obznanio da je dogovoreno strateško partnerstvo Britanije i Hrvatske glede regije! Sa čijim dopuštenjem, sa kakvim ovlaštenjem, napokon u interesu ostvarenja kojih hrvatskih nacionalnim interesa se to dogodilo? Paralelno s tim naši odnosi sa Njemačkom su bitno zahladili, a osim premjera Milanovića i predsjednik Josipović je zdušno stajao iza lex Perković! Obzirom na naše skretanje Rusiji što se vidi ne samo iz neobično velikih ruskih investicija, ulaska ruskih banaka i najave njihova daljnjeg investiranja, naši su odnosi sa Amerikom isto tako zahladili. Kad je upravo u Ured Predsjednika trebao biti primljen čelni čovjek ruske naftne kompanije koji je imao ambicija kupiti Inu, taj tren su se u Washingtonu zapalile lampice za uzbunu. Tko zna kuda ide svjetska politika i što nas sve čeka sutra, ali načelno govoreći predsjednik hrvatske države si više nikad ne može dopustiti luksuz onako dramatičnog zahlađenja odnosa sa najjačom gospodarskom silom Evrope, niti obzirom da smo članica NATO pakta, ovakvu distancu prema Americi.

NA PANTOVČAKU ISTO TAKO VIŠE NIKADA NE SMIJE SJEDITI ČOVJEK KOJI JE OVAKO INDIFERENTAN PREMA BRANITELJIMA! MI VIŠE NIKAD NE SMIJEMO IMATI PREDSJEDNIKA KOJI DVOJI O TOME DA LI JE JEDINI TEMELJ NASTANKA HRVATSKE DRŽAVE DOMOVINSKI RAT! SVAKA ČAST ANTIFAŠISTIČKOJ BORBI,ALI ONA ZA CILJ NIJE IMALA STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE!

Hrvatska država je nastala u domovinskom ratu oružanim otporom svih hrvatskih branitelja i jednog dana bi preambulu ustava trebalo staviti samo tu rečenicu jer je to jedina prava povijesna istina. Stotinu je razloga zbog kojih je Tuđman složio baš onakvu ustavnu preambulu, no, danas, 25 godina kasnije, danas kad se sve agresivnije tvrdi da je Hrvatska nastala 1945 mi se borimo sa nekim drugim avetima. Lukavi predsjednik Josipović priznaje Domovinski rat kao „jedan od temelja”, kao svakako „ jedan od najvažnijih, udarnih temelja”, ali u svakoj prigodi gdje je to oportuno on će pridodati i partizanski komunistički otpor 1945 kao današnji temelj hrvatske države. To ne odgovara istini i mi si više ne smijemo i ne možemo dopustiti takve povijesne falsifikate jer iz njih izlazi čitav niz zastrašujućih povijesnih revizija koje sa istinom nemaju nikakve veze. Istina je da su hrvatski komunisti zajedno sa ostalim komunistima u Jugoslaviji zdušno zaustavljali svaku ideju koja je vodila prema samostalnosti Hrvatske i zato je cinično i upravo sarkastično gurati ih u utemeljitelje hrvatske države. Mi isto tako više nikad ne bi smjeli imati predsjednika države koji ima ovako selektivan odnos prema braniteljima. Najviše o njegovom odnosu prema braniteljima svjedoči činjenica da mu je savjetnik za branitelje Vlado Marić, (dragovoljac iz 1990, višekratno ranjavan), čovjek koji je taj posao radio volonterski, podnio ostavku jer više nije mogao trpjeti kako se ignoriraju hrvatski branitelji u Savskoj. Imati ćemo kroz povijest zacijelo različitih predsjednika, ali svaki hrvatski predsjednik prema braniteljima može imati isključivo duboki naklon i vječnu zahvalnost bez bilo kakvih rezervi.

Autor: Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari