Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: E, nama je puko film

Objavljeno

na

Masovna podrška glumaca koju su dali svemu, pa onda i Hrvoju Hribara, još više drčna i bahata teza pod egidom “tko je ta revizija”, što je tako silno podsjetilo na Titovu tezu “ne treba se držati zakona kao pijan plota”, sve to još začinjeno priglupom prispodobom glumca Gorana Navojeca da “jedino Gogoljev revizor može suditi što je doprinos razvoju hrvatske kulture”, pa ona podrška glumca Hadžihafizbegovića, glumca iz susjedne države koji zna intervjue jednog sadržaja davati u BiH kad odgovara na pitanja o hrvatskoj politici, a drugog kad nastupa ovdje, cijeli taj dekor i retorika prosvjeda, odnosno podrške Hrvoju Hribaru koja prešućuje fakte, zapravo silno sablažnjavaju.

Gdje im je sram?

Sablažnjava to da nitko od navodno 600 glumaca koji bespogovorno podržavaju Hribara i ovakav HAVC nisu imali potrebe reći: a) da ih je sram da je čelnik HAVC-a onako prostački izvrijeđao njihovu kolegicu Ivonu Juku čitajući njezin zdravstveni karton pred milijunskim auditorijem, b) da se ograđuju od onih konstatacija revizije gdje se iz aviona vidi kriminal, kao i od nepotizma o kojem čitaju po novinama kada vide da je bilo primjera da su muževi ženama, i obratno, dizali ruku za dobivanje milijunskih iznosa za njihove nota bene nerijetko obiteljske projekte.

Obzirom da nitko od njih nije imao potrebu jasno se i glasno ograditi ni od podlosti na čijoj je posteljici nastala ideja o čitanju nečijeg zdravstvenog kartona na javnoj televiziji, niti je itko imao potrebe ograditi se od najkonkretnijih kršenja zakona koje je revizija konstatirala, možemo jedino birati što je od toga dvoje skandaloznije.

Ako je državna revizija ustanovila da je protuzakonito “HAVC ugovarao računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kuna, a da Upravni odbor o tome nije odlučivao”, o kakvom “Gogoljevu revizoru” govori Goran Navojec?

Ako u zakonu stoji odredba da Upravni odbor HAVC-a može samostalno “donositi odluke za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna”, a da je za veće iznose nužan stav nadležnog ministarstva, to naizgled može biti idiotska zakonska norma, ali ako želimo živjeti u pravnoj državi, ona se mora poštovati.
Ni prva ni zadnja dvojbena pravna norma. No, ona je idiotska jedino kad je tumače glumci koji od nje imaju koristi, inače je posve uravnotežena.

Norma hoće reći da država, dakle to su oni koji vam daju novce, ima pravo baciti oko da vidi (na iznose veće od 200.000 kuna) kako ih trošite. Dakle, neće vam oni dopisivati ili mijenjati scenarij, to vam je radila avangarda radničke klase pola stoljeća, ova vlast bi samo bacila oko da vidi kuda joj odlaze milijuni koje vam ona donira. Ili ne smiju niti to?

Žele li glumci reći da sve što oni rade s našim novcem treba, pače mora, biti oslobođeno apsolutno svakog zakonskog nadzora? Ne? Zašto onda ovako vrijeđaju državnu reviziju koja sasvim sigurno ne radi ništa drugo negoli postupa po zakonu?

Zašto bi bilo tko bespogovorno vjerovao da kod nekih ljudi umjetničke slobode baš nikada ne bi bile pokriće za nepotizam, sukob interesa, kriminal i kršenje zakona? Ili da to stavimo u zakon, da se glumcima ima toliko vjerovati da u zakonu treba stajati kako se “gornje odredbe zakona ne odnose na hrvatske glumce”?

Jer kad vi njima kažete da se nitko njima ne miješa u scenarij i golo umjetničko djelo, ali da država u ime poreznih obveznika ima obvezu kontrolirati na što trošite novce, onda glumci takve kontrolore tretiraju kao Gogoljeva revizora! Fantastično. Ali, to je doista samo korak do teze “da se ne treba držati zakona kao pijan plota”.

Jer, kad Navojec govori protiv državne revizije, on nam ne otkriva gdje je revizija prekršila zakon u svom poslu, on ne otkriva gdje je revizija pogriješila, ne, zanimljivo, on nam počne nabrajati nagrade koje su dobili hrvatski filmovi! Kakva fenomenalna zamjena teza!

Pa nije revizija rekla da te nagrade niste osvojili. Ili on hoće reći da dobivene nagrade same po sebi sugeriraju da kršenja zakona i nepotizma nije bilo? Ili je logika ova: vidite, da smo dobili nagrade, pa ako smo dobili nagrade, valjda nam možete oprostiti što se pritom kralo?

Ili se jednostavno htjelo reći da je, kad se radi o umjetnosti, jednostavno nemoguće da se paralelno krši zakon! Ali, nije li sve to skupa plod rada tipičnog partijskog mozga?

Sve što je u slavu Tita i partije, u ovom slučaju filma, samim time je oslobođeno svake ocjene, svakog zakona, svake revizije i svakog slijepog držanja zakona kao pijan plota. Hribareva teza da “nije revizija božanski sud” savršena je inačice iste te logike. Iste te filozofije. Iste te matematike.

Jer, filozofija teza Hrvoja Hribara je logika kopirana iz jednoumlja. A ona kaže da se u ime revolucije “ne treba držati zakona kao pijan plota”. I ta teza je, kako vidimo, usvojena! Jer kada Goran Navojec kaže da je “državna revizija izašla daleko iz svojih okvira”, on zapravo docira državnoj reviziji. On, dakle, zna, premda o tom poslu nema pojma, kada državni revizor “izlazi iz okvira”! Fenomenalno!

Vinko Brešan tvrdi da je “ideja HAVC-a da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte” i ta je definicija uistinu sjajna. To je možda bila intencija na početku i treba je nastaviti, ali ovo što je sad na stolu govori o nekoj drugoj kreativnosti. Ljudi koji brane ovakav HAVC zapravo hoće reći da im ne smeta što je državna revizija konstatirala da su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća.

Ne smeta ih da upravni odbor HAVC-a uopće nije odlučivao o financijskom planu ni o godišnjem obračunu 2015. premda to zakon izričito traži. Primjerice, financijski plan HAVC-a po državnoj reviziji za 2015. uopće ne sadrži prihode iskazane po vrstama, ni rashode i izdatke predviđene za trogodišnje razdoblje, a ključno obrazloženje financijskog plana nije sastavljeno u skladu sa zakonom.

Kad to kažete Goranu Navojecu, on vam kao odgovor nabroji sve nagrade koje su hrvatski filmovi dobili!

Tisuće, tisuće

Državna revizija je ustanovila da je u izvješću o popisu imovine i obveza navedena vrijednost nefinancijske imovine u iznosu od 867 tisuća kuna, a u bilanci i poslovnim knjigama u iznosu od 563 tisuće kuna. Je li i to dio kreativnosti koju zagovara Brešan? Nije, zacijelo, ali ne čujemo njegov bunt na ove fakte. Dakle, fali 300 tisuća kuna, ali nema veze, Navojec kliče, pogledajte kakve smo nagrade osvojili!

Muž, član upravnog odbora, podigne ruku da bi njegova žena dobila tri milijuna kuna za film. Nepotizam? Ma nema veze ako je film bio dobar! I pogledajte sad još i tu bahatost. Dakle, premda HAVC nema niti jedan službeni automobil, Hrvoje Hribar je ipak plaćao jedno garažno mjesto u Kaptol centru i na to je trošio 12 tisuća kuna godišnje. Našeg novca. Ali nema veze, zar ne? Kreativno, zar ne?

Da ne duljim, revizija je utvrdila čak 33 “neusklađenosti sa zakonom”, kako se lijepo tepa lopovluku i kriminalu u umjetničkim krugovima i čovjek bi svima koji podržavaju HAVC vjerovao da ih čujete da su zgroženi na te 33 “neusklađenosti”. Ali, ni Navojec ni Brešan ni riječi o “neusklađenostima”. Josip Jurčević tvrdi da je u HAVC-u “podijeljeno 80-ak milijuna kuna, uglavnom protuzakonito”. Jesu li i tu “kreativci prepoznali kreativce”?

Ako je ta informacija točna, kako je moguće da je ova monstruozna informacija irelevantna i Goranu Navojecu, kao i svakom drugom od 600 filmskih radnika koji su stali iza Hrvoja Hribara obzirom da se baš nitko od njih nije zgrozio nad tom “kretivnošću”? To je tragedija ovog društva i ovog ceha.

“Hribar je za 15 vanjskih suradnika platio korištenje mobilnih telefona u iznosu od 46 tisuća kuna unatoč naputku Vlade koja to izričito ne dozvoljava”, ističe Jurčević i dodaje da je sve to srazmjerno trivijalno u odnosu na podatak da je za 36 projekata HAVC dao 17 milijuna kuna a da nije bilo ugovora.

“Isplate nisu u skladu sa zakonom, no zbog nedostatka dokumentacije nije bilo moguće sve istražiti. Zamislite, Hribar je Državnoj reviziji odbijao davati dokumente!” reći će u prvim reakcijama Josip Jurčević, a svih 600 filmskih djelatnika koji stoje iza Hribara ne vide ništa problematično u svemu ovome.

I to nije sve! Negativno mišljenje Državne revizije za 2015. godinu je ravno treći po redu nalaz neke državne institucije glede HAVC-a, koji je ustanovio kršenje zakona.

Sada je na stolu nalaz Državne revizije za 2015., no godine 2016. jedno drugo tijelo koje je vršilo upravni nadzor HAVC-a isto tako je utvrdilo brojne nepravilnosti Hribarova rada, a ne treba zaboraviti da je Ministarstvo financija 2013. godine utvrdilo čak 50 milijuna kuna teške nepravilnosti. Što ćemo sad?

Nije u pitanju samo revizija i njihova navodna gogoljevska logika. I Ministarstvo financija je konstatiralo kršenje zakona. A onda i upravni nadzor. Sada i Državna revizija.

Jesu li to sve neprijatelji hrvatskog filma? Jesu li svi oni “izašli izvan okvira”, kako stručno Navojec docira Državnoj reviziji? I “Milanovićevo” ministarstvo financija i “Karamarkov” upravni nadzor i “Oreškovićeva” državna revizija. Svi su protiv vas? I sve je to ubijanje kreativnosti?

Kršenje zakona

I na ove činjenice hrvatski glumci masovno tvrde: “Ma, politika je stavila šapu na hrvatski film”! “Puko nam je film”! Je li i ova ubitačna statistika da su tri različite institucije, u tri različite godine, u dvije ideološki posve različite vlasti, konstatirali kršenje zakona u srcu hrvatske filmske umjetnosti, je li to, po njima, neki konačni dogovor ustaša i partizana da zatru hrvatsku filmsku umjetnost?

Što ste sve kadri izmisliti i sami sebe u to uvjeriti samo da ne vidite istinu otipkanu na tisućama papira različitih inspekcija? Zar uistinu nije fantastično da ništa od tone ovakvih optužbi nije zaustavilo nikoga od 600 filmskih djelatnika da gromko stanu uz Hribara, niti ih je bilo što od spomenutog natjeralo da okrenu glavu od Hribara!

Ni dokazane financijske malverzacije, ni ono prostačko, kolodvorsko vrijeđanje njihove kolegice Ivone Juke čiji je zdravstveni karton čitan pred očima čitave nacije?

Tihomir Dujmović/ SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari