Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: E, nama je puko film

Objavljeno

na

Masovna podrška glumaca koju su dali svemu, pa onda i Hrvoju Hribara, još više drčna i bahata teza pod egidom “tko je ta revizija”, što je tako silno podsjetilo na Titovu tezu “ne treba se držati zakona kao pijan plota”, sve to još začinjeno priglupom prispodobom glumca Gorana Navojeca da “jedino Gogoljev revizor može suditi što je doprinos razvoju hrvatske kulture”, pa ona podrška glumca Hadžihafizbegovića, glumca iz susjedne države koji zna intervjue jednog sadržaja davati u BiH kad odgovara na pitanja o hrvatskoj politici, a drugog kad nastupa ovdje, cijeli taj dekor i retorika prosvjeda, odnosno podrške Hrvoju Hribaru koja prešućuje fakte, zapravo silno sablažnjavaju.

Gdje im je sram?

Sablažnjava to da nitko od navodno 600 glumaca koji bespogovorno podržavaju Hribara i ovakav HAVC nisu imali potrebe reći: a) da ih je sram da je čelnik HAVC-a onako prostački izvrijeđao njihovu kolegicu Ivonu Juku čitajući njezin zdravstveni karton pred milijunskim auditorijem, b) da se ograđuju od onih konstatacija revizije gdje se iz aviona vidi kriminal, kao i od nepotizma o kojem čitaju po novinama kada vide da je bilo primjera da su muževi ženama, i obratno, dizali ruku za dobivanje milijunskih iznosa za njihove nota bene nerijetko obiteljske projekte.

Obzirom da nitko od njih nije imao potrebu jasno se i glasno ograditi ni od podlosti na čijoj je posteljici nastala ideja o čitanju nečijeg zdravstvenog kartona na javnoj televiziji, niti je itko imao potrebe ograditi se od najkonkretnijih kršenja zakona koje je revizija konstatirala, možemo jedino birati što je od toga dvoje skandaloznije.

Ako je državna revizija ustanovila da je protuzakonito “HAVC ugovarao računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kuna, a da Upravni odbor o tome nije odlučivao”, o kakvom “Gogoljevu revizoru” govori Goran Navojec?

Ako u zakonu stoji odredba da Upravni odbor HAVC-a može samostalno “donositi odluke za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna”, a da je za veće iznose nužan stav nadležnog ministarstva, to naizgled može biti idiotska zakonska norma, ali ako želimo živjeti u pravnoj državi, ona se mora poštovati.
Ni prva ni zadnja dvojbena pravna norma. No, ona je idiotska jedino kad je tumače glumci koji od nje imaju koristi, inače je posve uravnotežena.

Norma hoće reći da država, dakle to su oni koji vam daju novce, ima pravo baciti oko da vidi (na iznose veće od 200.000 kuna) kako ih trošite. Dakle, neće vam oni dopisivati ili mijenjati scenarij, to vam je radila avangarda radničke klase pola stoljeća, ova vlast bi samo bacila oko da vidi kuda joj odlaze milijuni koje vam ona donira. Ili ne smiju niti to?

Žele li glumci reći da sve što oni rade s našim novcem treba, pače mora, biti oslobođeno apsolutno svakog zakonskog nadzora? Ne? Zašto onda ovako vrijeđaju državnu reviziju koja sasvim sigurno ne radi ništa drugo negoli postupa po zakonu?

Zašto bi bilo tko bespogovorno vjerovao da kod nekih ljudi umjetničke slobode baš nikada ne bi bile pokriće za nepotizam, sukob interesa, kriminal i kršenje zakona? Ili da to stavimo u zakon, da se glumcima ima toliko vjerovati da u zakonu treba stajati kako se “gornje odredbe zakona ne odnose na hrvatske glumce”?

Jer kad vi njima kažete da se nitko njima ne miješa u scenarij i golo umjetničko djelo, ali da država u ime poreznih obveznika ima obvezu kontrolirati na što trošite novce, onda glumci takve kontrolore tretiraju kao Gogoljeva revizora! Fantastično. Ali, to je doista samo korak do teze “da se ne treba držati zakona kao pijan plota”.

Jer, kad Navojec govori protiv državne revizije, on nam ne otkriva gdje je revizija prekršila zakon u svom poslu, on ne otkriva gdje je revizija pogriješila, ne, zanimljivo, on nam počne nabrajati nagrade koje su dobili hrvatski filmovi! Kakva fenomenalna zamjena teza!

Pa nije revizija rekla da te nagrade niste osvojili. Ili on hoće reći da dobivene nagrade same po sebi sugeriraju da kršenja zakona i nepotizma nije bilo? Ili je logika ova: vidite, da smo dobili nagrade, pa ako smo dobili nagrade, valjda nam možete oprostiti što se pritom kralo?

Ili se jednostavno htjelo reći da je, kad se radi o umjetnosti, jednostavno nemoguće da se paralelno krši zakon! Ali, nije li sve to skupa plod rada tipičnog partijskog mozga?

Sve što je u slavu Tita i partije, u ovom slučaju filma, samim time je oslobođeno svake ocjene, svakog zakona, svake revizije i svakog slijepog držanja zakona kao pijan plota. Hribareva teza da “nije revizija božanski sud” savršena je inačice iste te logike. Iste te filozofije. Iste te matematike.

Jer, filozofija teza Hrvoja Hribara je logika kopirana iz jednoumlja. A ona kaže da se u ime revolucije “ne treba držati zakona kao pijan plota”. I ta teza je, kako vidimo, usvojena! Jer kada Goran Navojec kaže da je “državna revizija izašla daleko iz svojih okvira”, on zapravo docira državnoj reviziji. On, dakle, zna, premda o tom poslu nema pojma, kada državni revizor “izlazi iz okvira”! Fenomenalno!

Vinko Brešan tvrdi da je “ideja HAVC-a da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte” i ta je definicija uistinu sjajna. To je možda bila intencija na početku i treba je nastaviti, ali ovo što je sad na stolu govori o nekoj drugoj kreativnosti. Ljudi koji brane ovakav HAVC zapravo hoće reći da im ne smeta što je državna revizija konstatirala da su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća.

Ne smeta ih da upravni odbor HAVC-a uopće nije odlučivao o financijskom planu ni o godišnjem obračunu 2015. premda to zakon izričito traži. Primjerice, financijski plan HAVC-a po državnoj reviziji za 2015. uopće ne sadrži prihode iskazane po vrstama, ni rashode i izdatke predviđene za trogodišnje razdoblje, a ključno obrazloženje financijskog plana nije sastavljeno u skladu sa zakonom.

Kad to kažete Goranu Navojecu, on vam kao odgovor nabroji sve nagrade koje su hrvatski filmovi dobili!

Tisuće, tisuće

Državna revizija je ustanovila da je u izvješću o popisu imovine i obveza navedena vrijednost nefinancijske imovine u iznosu od 867 tisuća kuna, a u bilanci i poslovnim knjigama u iznosu od 563 tisuće kuna. Je li i to dio kreativnosti koju zagovara Brešan? Nije, zacijelo, ali ne čujemo njegov bunt na ove fakte. Dakle, fali 300 tisuća kuna, ali nema veze, Navojec kliče, pogledajte kakve smo nagrade osvojili!

Muž, član upravnog odbora, podigne ruku da bi njegova žena dobila tri milijuna kuna za film. Nepotizam? Ma nema veze ako je film bio dobar! I pogledajte sad još i tu bahatost. Dakle, premda HAVC nema niti jedan službeni automobil, Hrvoje Hribar je ipak plaćao jedno garažno mjesto u Kaptol centru i na to je trošio 12 tisuća kuna godišnje. Našeg novca. Ali nema veze, zar ne? Kreativno, zar ne?

Da ne duljim, revizija je utvrdila čak 33 “neusklađenosti sa zakonom”, kako se lijepo tepa lopovluku i kriminalu u umjetničkim krugovima i čovjek bi svima koji podržavaju HAVC vjerovao da ih čujete da su zgroženi na te 33 “neusklađenosti”. Ali, ni Navojec ni Brešan ni riječi o “neusklađenostima”. Josip Jurčević tvrdi da je u HAVC-u “podijeljeno 80-ak milijuna kuna, uglavnom protuzakonito”. Jesu li i tu “kreativci prepoznali kreativce”?

Ako je ta informacija točna, kako je moguće da je ova monstruozna informacija irelevantna i Goranu Navojecu, kao i svakom drugom od 600 filmskih radnika koji su stali iza Hrvoja Hribara obzirom da se baš nitko od njih nije zgrozio nad tom “kretivnošću”? To je tragedija ovog društva i ovog ceha.

“Hribar je za 15 vanjskih suradnika platio korištenje mobilnih telefona u iznosu od 46 tisuća kuna unatoč naputku Vlade koja to izričito ne dozvoljava”, ističe Jurčević i dodaje da je sve to srazmjerno trivijalno u odnosu na podatak da je za 36 projekata HAVC dao 17 milijuna kuna a da nije bilo ugovora.

“Isplate nisu u skladu sa zakonom, no zbog nedostatka dokumentacije nije bilo moguće sve istražiti. Zamislite, Hribar je Državnoj reviziji odbijao davati dokumente!” reći će u prvim reakcijama Josip Jurčević, a svih 600 filmskih djelatnika koji stoje iza Hribara ne vide ništa problematično u svemu ovome.

I to nije sve! Negativno mišljenje Državne revizije za 2015. godinu je ravno treći po redu nalaz neke državne institucije glede HAVC-a, koji je ustanovio kršenje zakona.

Sada je na stolu nalaz Državne revizije za 2015., no godine 2016. jedno drugo tijelo koje je vršilo upravni nadzor HAVC-a isto tako je utvrdilo brojne nepravilnosti Hribarova rada, a ne treba zaboraviti da je Ministarstvo financija 2013. godine utvrdilo čak 50 milijuna kuna teške nepravilnosti. Što ćemo sad?

Nije u pitanju samo revizija i njihova navodna gogoljevska logika. I Ministarstvo financija je konstatiralo kršenje zakona. A onda i upravni nadzor. Sada i Državna revizija.

Jesu li to sve neprijatelji hrvatskog filma? Jesu li svi oni “izašli izvan okvira”, kako stručno Navojec docira Državnoj reviziji? I “Milanovićevo” ministarstvo financija i “Karamarkov” upravni nadzor i “Oreškovićeva” državna revizija. Svi su protiv vas? I sve je to ubijanje kreativnosti?

Kršenje zakona

I na ove činjenice hrvatski glumci masovno tvrde: “Ma, politika je stavila šapu na hrvatski film”! “Puko nam je film”! Je li i ova ubitačna statistika da su tri različite institucije, u tri različite godine, u dvije ideološki posve različite vlasti, konstatirali kršenje zakona u srcu hrvatske filmske umjetnosti, je li to, po njima, neki konačni dogovor ustaša i partizana da zatru hrvatsku filmsku umjetnost?

Što ste sve kadri izmisliti i sami sebe u to uvjeriti samo da ne vidite istinu otipkanu na tisućama papira različitih inspekcija? Zar uistinu nije fantastično da ništa od tone ovakvih optužbi nije zaustavilo nikoga od 600 filmskih djelatnika da gromko stanu uz Hribara, niti ih je bilo što od spomenutog natjeralo da okrenu glavu od Hribara!

Ni dokazane financijske malverzacije, ni ono prostačko, kolodvorsko vrijeđanje njihove kolegice Ivone Juke čiji je zdravstveni karton čitan pred očima čitave nacije?

Tihomir Dujmović/ SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari