Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: E, nama je puko film

Objavljeno

na

Masovna podrška glumaca koju su dali svemu, pa onda i Hrvoju Hribara, još više drčna i bahata teza pod egidom “tko je ta revizija”, što je tako silno podsjetilo na Titovu tezu “ne treba se držati zakona kao pijan plota”, sve to još začinjeno priglupom prispodobom glumca Gorana Navojeca da “jedino Gogoljev revizor može suditi što je doprinos razvoju hrvatske kulture”, pa ona podrška glumca Hadžihafizbegovića, glumca iz susjedne države koji zna intervjue jednog sadržaja davati u BiH kad odgovara na pitanja o hrvatskoj politici, a drugog kad nastupa ovdje, cijeli taj dekor i retorika prosvjeda, odnosno podrške Hrvoju Hribaru koja prešućuje fakte, zapravo silno sablažnjavaju.

Gdje im je sram?

Sablažnjava to da nitko od navodno 600 glumaca koji bespogovorno podržavaju Hribara i ovakav HAVC nisu imali potrebe reći: a) da ih je sram da je čelnik HAVC-a onako prostački izvrijeđao njihovu kolegicu Ivonu Juku čitajući njezin zdravstveni karton pred milijunskim auditorijem, b) da se ograđuju od onih konstatacija revizije gdje se iz aviona vidi kriminal, kao i od nepotizma o kojem čitaju po novinama kada vide da je bilo primjera da su muževi ženama, i obratno, dizali ruku za dobivanje milijunskih iznosa za njihove nota bene nerijetko obiteljske projekte.

Obzirom da nitko od njih nije imao potrebu jasno se i glasno ograditi ni od podlosti na čijoj je posteljici nastala ideja o čitanju nečijeg zdravstvenog kartona na javnoj televiziji, niti je itko imao potrebe ograditi se od najkonkretnijih kršenja zakona koje je revizija konstatirala, možemo jedino birati što je od toga dvoje skandaloznije.

Ako je državna revizija ustanovila da je protuzakonito “HAVC ugovarao računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kuna, a da Upravni odbor o tome nije odlučivao”, o kakvom “Gogoljevu revizoru” govori Goran Navojec?

Ako u zakonu stoji odredba da Upravni odbor HAVC-a može samostalno “donositi odluke za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna”, a da je za veće iznose nužan stav nadležnog ministarstva, to naizgled može biti idiotska zakonska norma, ali ako želimo živjeti u pravnoj državi, ona se mora poštovati.
Ni prva ni zadnja dvojbena pravna norma. No, ona je idiotska jedino kad je tumače glumci koji od nje imaju koristi, inače je posve uravnotežena.

Norma hoće reći da država, dakle to su oni koji vam daju novce, ima pravo baciti oko da vidi (na iznose veće od 200.000 kuna) kako ih trošite. Dakle, neće vam oni dopisivati ili mijenjati scenarij, to vam je radila avangarda radničke klase pola stoljeća, ova vlast bi samo bacila oko da vidi kuda joj odlaze milijuni koje vam ona donira. Ili ne smiju niti to?

Žele li glumci reći da sve što oni rade s našim novcem treba, pače mora, biti oslobođeno apsolutno svakog zakonskog nadzora? Ne? Zašto onda ovako vrijeđaju državnu reviziju koja sasvim sigurno ne radi ništa drugo negoli postupa po zakonu?

Zašto bi bilo tko bespogovorno vjerovao da kod nekih ljudi umjetničke slobode baš nikada ne bi bile pokriće za nepotizam, sukob interesa, kriminal i kršenje zakona? Ili da to stavimo u zakon, da se glumcima ima toliko vjerovati da u zakonu treba stajati kako se “gornje odredbe zakona ne odnose na hrvatske glumce”?

Jer kad vi njima kažete da se nitko njima ne miješa u scenarij i golo umjetničko djelo, ali da država u ime poreznih obveznika ima obvezu kontrolirati na što trošite novce, onda glumci takve kontrolore tretiraju kao Gogoljeva revizora! Fantastično. Ali, to je doista samo korak do teze “da se ne treba držati zakona kao pijan plota”.

Jer, kad Navojec govori protiv državne revizije, on nam ne otkriva gdje je revizija prekršila zakon u svom poslu, on ne otkriva gdje je revizija pogriješila, ne, zanimljivo, on nam počne nabrajati nagrade koje su dobili hrvatski filmovi! Kakva fenomenalna zamjena teza!

Pa nije revizija rekla da te nagrade niste osvojili. Ili on hoće reći da dobivene nagrade same po sebi sugeriraju da kršenja zakona i nepotizma nije bilo? Ili je logika ova: vidite, da smo dobili nagrade, pa ako smo dobili nagrade, valjda nam možete oprostiti što se pritom kralo?

Ili se jednostavno htjelo reći da je, kad se radi o umjetnosti, jednostavno nemoguće da se paralelno krši zakon! Ali, nije li sve to skupa plod rada tipičnog partijskog mozga?

Sve što je u slavu Tita i partije, u ovom slučaju filma, samim time je oslobođeno svake ocjene, svakog zakona, svake revizije i svakog slijepog držanja zakona kao pijan plota. Hribareva teza da “nije revizija božanski sud” savršena je inačice iste te logike. Iste te filozofije. Iste te matematike.

Jer, filozofija teza Hrvoja Hribara je logika kopirana iz jednoumlja. A ona kaže da se u ime revolucije “ne treba držati zakona kao pijan plota”. I ta teza je, kako vidimo, usvojena! Jer kada Goran Navojec kaže da je “državna revizija izašla daleko iz svojih okvira”, on zapravo docira državnoj reviziji. On, dakle, zna, premda o tom poslu nema pojma, kada državni revizor “izlazi iz okvira”! Fenomenalno!

Vinko Brešan tvrdi da je “ideja HAVC-a da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte” i ta je definicija uistinu sjajna. To je možda bila intencija na početku i treba je nastaviti, ali ovo što je sad na stolu govori o nekoj drugoj kreativnosti. Ljudi koji brane ovakav HAVC zapravo hoće reći da im ne smeta što je državna revizija konstatirala da su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća.

Ne smeta ih da upravni odbor HAVC-a uopće nije odlučivao o financijskom planu ni o godišnjem obračunu 2015. premda to zakon izričito traži. Primjerice, financijski plan HAVC-a po državnoj reviziji za 2015. uopće ne sadrži prihode iskazane po vrstama, ni rashode i izdatke predviđene za trogodišnje razdoblje, a ključno obrazloženje financijskog plana nije sastavljeno u skladu sa zakonom.

Kad to kažete Goranu Navojecu, on vam kao odgovor nabroji sve nagrade koje su hrvatski filmovi dobili!

Tisuće, tisuće

Državna revizija je ustanovila da je u izvješću o popisu imovine i obveza navedena vrijednost nefinancijske imovine u iznosu od 867 tisuća kuna, a u bilanci i poslovnim knjigama u iznosu od 563 tisuće kuna. Je li i to dio kreativnosti koju zagovara Brešan? Nije, zacijelo, ali ne čujemo njegov bunt na ove fakte. Dakle, fali 300 tisuća kuna, ali nema veze, Navojec kliče, pogledajte kakve smo nagrade osvojili!

Muž, član upravnog odbora, podigne ruku da bi njegova žena dobila tri milijuna kuna za film. Nepotizam? Ma nema veze ako je film bio dobar! I pogledajte sad još i tu bahatost. Dakle, premda HAVC nema niti jedan službeni automobil, Hrvoje Hribar je ipak plaćao jedno garažno mjesto u Kaptol centru i na to je trošio 12 tisuća kuna godišnje. Našeg novca. Ali nema veze, zar ne? Kreativno, zar ne?

Da ne duljim, revizija je utvrdila čak 33 “neusklađenosti sa zakonom”, kako se lijepo tepa lopovluku i kriminalu u umjetničkim krugovima i čovjek bi svima koji podržavaju HAVC vjerovao da ih čujete da su zgroženi na te 33 “neusklađenosti”. Ali, ni Navojec ni Brešan ni riječi o “neusklađenostima”. Josip Jurčević tvrdi da je u HAVC-u “podijeljeno 80-ak milijuna kuna, uglavnom protuzakonito”. Jesu li i tu “kreativci prepoznali kreativce”?

Ako je ta informacija točna, kako je moguće da je ova monstruozna informacija irelevantna i Goranu Navojecu, kao i svakom drugom od 600 filmskih radnika koji su stali iza Hrvoja Hribara obzirom da se baš nitko od njih nije zgrozio nad tom “kretivnošću”? To je tragedija ovog društva i ovog ceha.

“Hribar je za 15 vanjskih suradnika platio korištenje mobilnih telefona u iznosu od 46 tisuća kuna unatoč naputku Vlade koja to izričito ne dozvoljava”, ističe Jurčević i dodaje da je sve to srazmjerno trivijalno u odnosu na podatak da je za 36 projekata HAVC dao 17 milijuna kuna a da nije bilo ugovora.

“Isplate nisu u skladu sa zakonom, no zbog nedostatka dokumentacije nije bilo moguće sve istražiti. Zamislite, Hribar je Državnoj reviziji odbijao davati dokumente!” reći će u prvim reakcijama Josip Jurčević, a svih 600 filmskih djelatnika koji stoje iza Hribara ne vide ništa problematično u svemu ovome.

I to nije sve! Negativno mišljenje Državne revizije za 2015. godinu je ravno treći po redu nalaz neke državne institucije glede HAVC-a, koji je ustanovio kršenje zakona.

Sada je na stolu nalaz Državne revizije za 2015., no godine 2016. jedno drugo tijelo koje je vršilo upravni nadzor HAVC-a isto tako je utvrdilo brojne nepravilnosti Hribarova rada, a ne treba zaboraviti da je Ministarstvo financija 2013. godine utvrdilo čak 50 milijuna kuna teške nepravilnosti. Što ćemo sad?

Nije u pitanju samo revizija i njihova navodna gogoljevska logika. I Ministarstvo financija je konstatiralo kršenje zakona. A onda i upravni nadzor. Sada i Državna revizija.

Jesu li to sve neprijatelji hrvatskog filma? Jesu li svi oni “izašli izvan okvira”, kako stručno Navojec docira Državnoj reviziji? I “Milanovićevo” ministarstvo financija i “Karamarkov” upravni nadzor i “Oreškovićeva” državna revizija. Svi su protiv vas? I sve je to ubijanje kreativnosti?

Kršenje zakona

I na ove činjenice hrvatski glumci masovno tvrde: “Ma, politika je stavila šapu na hrvatski film”! “Puko nam je film”! Je li i ova ubitačna statistika da su tri različite institucije, u tri različite godine, u dvije ideološki posve različite vlasti, konstatirali kršenje zakona u srcu hrvatske filmske umjetnosti, je li to, po njima, neki konačni dogovor ustaša i partizana da zatru hrvatsku filmsku umjetnost?

Što ste sve kadri izmisliti i sami sebe u to uvjeriti samo da ne vidite istinu otipkanu na tisućama papira različitih inspekcija? Zar uistinu nije fantastično da ništa od tone ovakvih optužbi nije zaustavilo nikoga od 600 filmskih djelatnika da gromko stanu uz Hribara, niti ih je bilo što od spomenutog natjeralo da okrenu glavu od Hribara!

Ni dokazane financijske malverzacije, ni ono prostačko, kolodvorsko vrijeđanje njihove kolegice Ivone Juke čiji je zdravstveni karton čitan pred očima čitave nacije?

Tihomir Dujmović/ SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari