Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: E, nama je puko film

Objavljeno

na

Masovna podrška glumaca koju su dali svemu, pa onda i Hrvoju Hribara, još više drčna i bahata teza pod egidom “tko je ta revizija”, što je tako silno podsjetilo na Titovu tezu “ne treba se držati zakona kao pijan plota”, sve to još začinjeno priglupom prispodobom glumca Gorana Navojeca da “jedino Gogoljev revizor može suditi što je doprinos razvoju hrvatske kulture”, pa ona podrška glumca Hadžihafizbegovića, glumca iz susjedne države koji zna intervjue jednog sadržaja davati u BiH kad odgovara na pitanja o hrvatskoj politici, a drugog kad nastupa ovdje, cijeli taj dekor i retorika prosvjeda, odnosno podrške Hrvoju Hribaru koja prešućuje fakte, zapravo silno sablažnjavaju.

Gdje im je sram?

Sablažnjava to da nitko od navodno 600 glumaca koji bespogovorno podržavaju Hribara i ovakav HAVC nisu imali potrebe reći: a) da ih je sram da je čelnik HAVC-a onako prostački izvrijeđao njihovu kolegicu Ivonu Juku čitajući njezin zdravstveni karton pred milijunskim auditorijem, b) da se ograđuju od onih konstatacija revizije gdje se iz aviona vidi kriminal, kao i od nepotizma o kojem čitaju po novinama kada vide da je bilo primjera da su muževi ženama, i obratno, dizali ruku za dobivanje milijunskih iznosa za njihove nota bene nerijetko obiteljske projekte.

Obzirom da nitko od njih nije imao potrebu jasno se i glasno ograditi ni od podlosti na čijoj je posteljici nastala ideja o čitanju nečijeg zdravstvenog kartona na javnoj televiziji, niti je itko imao potrebe ograditi se od najkonkretnijih kršenja zakona koje je revizija konstatirala, možemo jedino birati što je od toga dvoje skandaloznije.

Ako je državna revizija ustanovila da je protuzakonito “HAVC ugovarao računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kuna, a da Upravni odbor o tome nije odlučivao”, o kakvom “Gogoljevu revizoru” govori Goran Navojec?

Ako u zakonu stoji odredba da Upravni odbor HAVC-a može samostalno “donositi odluke za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna”, a da je za veće iznose nužan stav nadležnog ministarstva, to naizgled može biti idiotska zakonska norma, ali ako želimo živjeti u pravnoj državi, ona se mora poštovati.
Ni prva ni zadnja dvojbena pravna norma. No, ona je idiotska jedino kad je tumače glumci koji od nje imaju koristi, inače je posve uravnotežena.

Norma hoće reći da država, dakle to su oni koji vam daju novce, ima pravo baciti oko da vidi (na iznose veće od 200.000 kuna) kako ih trošite. Dakle, neće vam oni dopisivati ili mijenjati scenarij, to vam je radila avangarda radničke klase pola stoljeća, ova vlast bi samo bacila oko da vidi kuda joj odlaze milijuni koje vam ona donira. Ili ne smiju niti to?

Žele li glumci reći da sve što oni rade s našim novcem treba, pače mora, biti oslobođeno apsolutno svakog zakonskog nadzora? Ne? Zašto onda ovako vrijeđaju državnu reviziju koja sasvim sigurno ne radi ništa drugo negoli postupa po zakonu?

Zašto bi bilo tko bespogovorno vjerovao da kod nekih ljudi umjetničke slobode baš nikada ne bi bile pokriće za nepotizam, sukob interesa, kriminal i kršenje zakona? Ili da to stavimo u zakon, da se glumcima ima toliko vjerovati da u zakonu treba stajati kako se “gornje odredbe zakona ne odnose na hrvatske glumce”?

Jer kad vi njima kažete da se nitko njima ne miješa u scenarij i golo umjetničko djelo, ali da država u ime poreznih obveznika ima obvezu kontrolirati na što trošite novce, onda glumci takve kontrolore tretiraju kao Gogoljeva revizora! Fantastično. Ali, to je doista samo korak do teze “da se ne treba držati zakona kao pijan plota”.

Jer, kad Navojec govori protiv državne revizije, on nam ne otkriva gdje je revizija prekršila zakon u svom poslu, on ne otkriva gdje je revizija pogriješila, ne, zanimljivo, on nam počne nabrajati nagrade koje su dobili hrvatski filmovi! Kakva fenomenalna zamjena teza!

Pa nije revizija rekla da te nagrade niste osvojili. Ili on hoće reći da dobivene nagrade same po sebi sugeriraju da kršenja zakona i nepotizma nije bilo? Ili je logika ova: vidite, da smo dobili nagrade, pa ako smo dobili nagrade, valjda nam možete oprostiti što se pritom kralo?

Ili se jednostavno htjelo reći da je, kad se radi o umjetnosti, jednostavno nemoguće da se paralelno krši zakon! Ali, nije li sve to skupa plod rada tipičnog partijskog mozga?

Sve što je u slavu Tita i partije, u ovom slučaju filma, samim time je oslobođeno svake ocjene, svakog zakona, svake revizije i svakog slijepog držanja zakona kao pijan plota. Hribareva teza da “nije revizija božanski sud” savršena je inačice iste te logike. Iste te filozofije. Iste te matematike.

Jer, filozofija teza Hrvoja Hribara je logika kopirana iz jednoumlja. A ona kaže da se u ime revolucije “ne treba držati zakona kao pijan plota”. I ta teza je, kako vidimo, usvojena! Jer kada Goran Navojec kaže da je “državna revizija izašla daleko iz svojih okvira”, on zapravo docira državnoj reviziji. On, dakle, zna, premda o tom poslu nema pojma, kada državni revizor “izlazi iz okvira”! Fenomenalno!

Vinko Brešan tvrdi da je “ideja HAVC-a da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte” i ta je definicija uistinu sjajna. To je možda bila intencija na početku i treba je nastaviti, ali ovo što je sad na stolu govori o nekoj drugoj kreativnosti. Ljudi koji brane ovakav HAVC zapravo hoće reći da im ne smeta što je državna revizija konstatirala da su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća.

Ne smeta ih da upravni odbor HAVC-a uopće nije odlučivao o financijskom planu ni o godišnjem obračunu 2015. premda to zakon izričito traži. Primjerice, financijski plan HAVC-a po državnoj reviziji za 2015. uopće ne sadrži prihode iskazane po vrstama, ni rashode i izdatke predviđene za trogodišnje razdoblje, a ključno obrazloženje financijskog plana nije sastavljeno u skladu sa zakonom.

Kad to kažete Goranu Navojecu, on vam kao odgovor nabroji sve nagrade koje su hrvatski filmovi dobili!

Tisuće, tisuće

Državna revizija je ustanovila da je u izvješću o popisu imovine i obveza navedena vrijednost nefinancijske imovine u iznosu od 867 tisuća kuna, a u bilanci i poslovnim knjigama u iznosu od 563 tisuće kuna. Je li i to dio kreativnosti koju zagovara Brešan? Nije, zacijelo, ali ne čujemo njegov bunt na ove fakte. Dakle, fali 300 tisuća kuna, ali nema veze, Navojec kliče, pogledajte kakve smo nagrade osvojili!

Muž, član upravnog odbora, podigne ruku da bi njegova žena dobila tri milijuna kuna za film. Nepotizam? Ma nema veze ako je film bio dobar! I pogledajte sad još i tu bahatost. Dakle, premda HAVC nema niti jedan službeni automobil, Hrvoje Hribar je ipak plaćao jedno garažno mjesto u Kaptol centru i na to je trošio 12 tisuća kuna godišnje. Našeg novca. Ali nema veze, zar ne? Kreativno, zar ne?

Da ne duljim, revizija je utvrdila čak 33 “neusklađenosti sa zakonom”, kako se lijepo tepa lopovluku i kriminalu u umjetničkim krugovima i čovjek bi svima koji podržavaju HAVC vjerovao da ih čujete da su zgroženi na te 33 “neusklađenosti”. Ali, ni Navojec ni Brešan ni riječi o “neusklađenostima”. Josip Jurčević tvrdi da je u HAVC-u “podijeljeno 80-ak milijuna kuna, uglavnom protuzakonito”. Jesu li i tu “kreativci prepoznali kreativce”?

Ako je ta informacija točna, kako je moguće da je ova monstruozna informacija irelevantna i Goranu Navojecu, kao i svakom drugom od 600 filmskih radnika koji su stali iza Hrvoja Hribara obzirom da se baš nitko od njih nije zgrozio nad tom “kretivnošću”? To je tragedija ovog društva i ovog ceha.

“Hribar je za 15 vanjskih suradnika platio korištenje mobilnih telefona u iznosu od 46 tisuća kuna unatoč naputku Vlade koja to izričito ne dozvoljava”, ističe Jurčević i dodaje da je sve to srazmjerno trivijalno u odnosu na podatak da je za 36 projekata HAVC dao 17 milijuna kuna a da nije bilo ugovora.

“Isplate nisu u skladu sa zakonom, no zbog nedostatka dokumentacije nije bilo moguće sve istražiti. Zamislite, Hribar je Državnoj reviziji odbijao davati dokumente!” reći će u prvim reakcijama Josip Jurčević, a svih 600 filmskih djelatnika koji stoje iza Hribara ne vide ništa problematično u svemu ovome.

I to nije sve! Negativno mišljenje Državne revizije za 2015. godinu je ravno treći po redu nalaz neke državne institucije glede HAVC-a, koji je ustanovio kršenje zakona.

Sada je na stolu nalaz Državne revizije za 2015., no godine 2016. jedno drugo tijelo koje je vršilo upravni nadzor HAVC-a isto tako je utvrdilo brojne nepravilnosti Hribarova rada, a ne treba zaboraviti da je Ministarstvo financija 2013. godine utvrdilo čak 50 milijuna kuna teške nepravilnosti. Što ćemo sad?

Nije u pitanju samo revizija i njihova navodna gogoljevska logika. I Ministarstvo financija je konstatiralo kršenje zakona. A onda i upravni nadzor. Sada i Državna revizija.

Jesu li to sve neprijatelji hrvatskog filma? Jesu li svi oni “izašli izvan okvira”, kako stručno Navojec docira Državnoj reviziji? I “Milanovićevo” ministarstvo financija i “Karamarkov” upravni nadzor i “Oreškovićeva” državna revizija. Svi su protiv vas? I sve je to ubijanje kreativnosti?

Kršenje zakona

I na ove činjenice hrvatski glumci masovno tvrde: “Ma, politika je stavila šapu na hrvatski film”! “Puko nam je film”! Je li i ova ubitačna statistika da su tri različite institucije, u tri različite godine, u dvije ideološki posve različite vlasti, konstatirali kršenje zakona u srcu hrvatske filmske umjetnosti, je li to, po njima, neki konačni dogovor ustaša i partizana da zatru hrvatsku filmsku umjetnost?

Što ste sve kadri izmisliti i sami sebe u to uvjeriti samo da ne vidite istinu otipkanu na tisućama papira različitih inspekcija? Zar uistinu nije fantastično da ništa od tone ovakvih optužbi nije zaustavilo nikoga od 600 filmskih djelatnika da gromko stanu uz Hribara, niti ih je bilo što od spomenutog natjeralo da okrenu glavu od Hribara!

Ni dokazane financijske malverzacije, ni ono prostačko, kolodvorsko vrijeđanje njihove kolegice Ivone Juke čiji je zdravstveni karton čitan pred očima čitave nacije?

Tihomir Dujmović/ SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Mirovinsku reformu ne treba prepustiti koronavirusu

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list:

(…)

Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.

Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!

(…)

No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.

Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.

Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

Kako sad stvari stoje, čini se da smo u ovom derbiju s korona virusom dobili prvo poluvrijeme. Sad je na dnevnom redu drugo poluvrijeme gdje gospodarstvo istrčava na teren, a onda po potrebi imamo produžetke! Nadam se ne i penale!

Hoćemo li pobijediti, odnosno preživjeti? Više nema dileme, pobjeda je naša, opstat ćemo, ovo nije kraj svijeta kako je na početku izgledalo, samo je pitanje cijene koju ćemo platiti. Ljudske, u ljudskim životima i gospodarske u kontekstu ekonomskog preživljavanja. Jer, u ova prva tri tjedna krize, čak je 12 tisuća ljudi dobilo otkaz. Više od 400 tisuća ljudi dospjelo je na minimalac! Svaki treći zaposleni! Samo je u ugostiteljstvu podijeljeno ekspresnih 4 tisuće otkaza. Otkaz je dobilo i 1300 blagajnica. Uzmemo li da je kriza u svijetu krenula prije kakva dva- tri mjeseca, do ćemo cjepiva imati najranije za godinu dana, optimistički djeluje da je prve lijekove protiv korone Amerika već pustila u optjecaj (za sada samo u bolnicama)! Kraj se dakle ipak nazire, iako nije blizu kako ovaj optimistični uvodnik sugerira, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

Beroš, Capak i Markotić, tri heroja ove naše drame napravili su fantastičan posao, kupili vrijeme da se nacija pripremi za neizbježni udar, izbjegli niz zamki u koje su druga zdravstva odmah upala i danas kontroliraju situaciju. Oni dakako ne mogu zaustaviti virus, ali su uspjeli do te razine usporiti njegovo širenje, da su dali dovoljno vremena ostatku zdravstva i ostatku države da se pripreme za ono što dolazi. Italija i Španjolska su u ovim pripremama zakazale kao nitko drugi i plaćaju najkrvaviji ceh te fatalne grješke. Obje dnevno danima broje tisuću i pol mrtvih! Politički gledajući, njihove vlade su fatalno zakasnile,hrvatska Vlada je shvatila da problem treba prepustiti u ruke struke, ne miješajući se u njihov posao. Samo zato jer notorna politika nije svoje prste umiješala, već se trojici eminentnih stručnjaka dopustilo da stvar uzmu u svoje ruke, a Vlada se postavila kao gola logistika, mi danas ne brojimo stotine mrtvih.

Američka vlast primjerice, koja gotovo prkosno nije htjela uzeti solidne njemačke testove za testiranje, na brzinu je napravila svoje, koji su se pokazali katastrofalnima i tu su izgubili ključnih mjesec dana! Zato su danas u predvorju užasa! Prijatelj iz Amerike mi javlja da tamo nema besplatnih testiranja na koronu! Slična iskustva sam čuo i za Englesku. Hvala Bogu da smo mi sačuvali javno zdravstvo! Dakle, nakon što je dobio prvo poluvrijeme u ovom derbiju života i smrti Andrej Plenković sada ulazi u drugo poluvrijeme koje neće biti ništa manje važno. Ali, tu neće biti dovoljno izmaknuti se! Gospodarstvo koje je potpuno stalo, gospodarstvo koje bilježi u samo par tjedana 12 tisuća ekspresnih otpuštanja i 400 000 radnika koji su na minimalcu, traži odvažnog genijalca. Povuče li pametne poteze kao u prvom poluvremenu, Vlada će ne samo spasiti nego moguće i preporoditi Hrvatsku, zakažu li na ovom pitanju, već će se sutra zaboraviti veličanstveni Vili Beroš!

Sinoć je premijer izložio nove mjere i premda je prerano za temeljitu analizu, prve reakcije govore da su mjere, u prvom redu kao socijalne mjere, posve pogođene. Poslušao je struku glede grješaka u prvom paketu mjera, a onda je do te mjere uvažio poslodavce, da prve pohvale stižu iz centrale HUP-a. Ne sjećam se kad je HUP ovako neuvijeno hvalio neke Vladine mjere! No, ove mjere još uvijek nisu ulaganje u gospodarstvo u smislu njegova pokretanja. Ovo su sjajne socijalne mjere koje čuvaju radna mjesta, ali ne pokreću privredu. Za Zdravka Marića je nedavno notorni Radimir Čačić (koji ideološki ne može protiv sebe, pa tako u zadnjem intervjuu traži da se baš sad napravi revizija braniteljskih mirovina, ne i partizanskih, one ga ne smetaju, ali i da se prestane s mirovinama za pripadnike HVO-a!) rekao da je Marić izvrstan računovođa, ali bez širine i znanja za ovakve situacije. Donekle je teza točna i Marić se do sada i pokazivao tek kako odličan računovođa. Ali sada Hrvatskoj opsesivno treba i čovjek koji u gospodarstvu ima viziju,hrabrost i lucidnost! A Marić jest ekspert, ali samo za one relacije u kojima kroz prihode treba zadovoljiti rashode. Vjerojatno je to dovelo do toga da je u prvom paketu mjera naložio odgodu plaćanja poreza čak i za one kojima je Vlada, primjerice trgovcima, zabranila rad! Kako možete tražiti odgodu plaćanja poreza za dane u kojima mi niste dali da zaradim za te poreze?
Vladi je potreban snažan potpredsjednik za gospodarstvo

U novom paketu Vladinih mjera ta je mjera ispravljena, a osim toga dio poduzeća će djelomično ili u cijelosti biti oslobođen od svih poreznih obveza. Vlada je donijela i odluku da se poduzetnicima PDV naplaćuje tek po naplati fakture. Revolucija je to koju čekamo godinama i nadamo se da neće trajati koliko i epidemija! Tu je još niz raznih poreznih olakšica i nema dvojbe da su u socijalnom smislu ove mjere iznimno korisne. No, Ljubo Jurčić je još dok se slagao zadnji proračun rekao da je Marić odličan za slaganje rashoda i prihoda, ali da tu nema razvoja Hrvatske. Za razvoj Hrvatske trebamo odlučnog potpredsjednika Vlade za gospodarstvo kojeg nemamo, a bez njega nema ni razvoja naše privrede, jer nitko ne zna kamo ide ovaj brod, reći će Jurčić krajem prošle godine! I to je istina. Niti jedna grana hrvatske privrede se nije razvijala kao input velikih Vladinih mjera jer mi u Vladi takvog golgetera nemamo. Niti smo takve golove zabijali i kad je Ljubo Jurčić sjedio u Banskim dvorima. Sad ćemo vidjeti hoće li ovo biti prva Vlada koja će istinski pokrenuti gospodarstvo, jer je ova kriza prilika. Plenkovićeva Vlada je na samom početku povukla odličan potez: jamčenje isplate minimalca u iznosu od 3250 kuna plus odgoda plaćanja svih davanja. Sada je taj iznos podignut na 4000 kuna, plus davanja, što je cifra iznad minimalne plaće. Izvrsna mjera koja čuva radna mjesta. Ovo podizanje iznosa i paralelno prihvaćanje otpisa poreznih davanja, pokazuje da se grješka shvatila, ispravila i da se gospodarstvo ozbiljno spašava.

Danas u Hrvatskoj realno radi oko 700 000 ljudi, ostatak od broja koji je na minimalcu, više manje počiva na proračunu, dakle mi smo za sad neka donja sidra postavili. Ali, sad trebate Luku Modrića! Sad treba krenuti s investicijama u gospodarstvu kako bi ga pokrenuli jer ćemo inače bankrotirati. Ovo je povijesna i usuđujem se reći zadnja šansa za renesansu hrvatske poljoprivrede. Sad je tren za formiranje stožera za poljoprivredu koji bi potanko snimio stanje i tražio konkretne Vladine poteze. Naime, Vlada će ako stvarno želi renesansu naše poljoprivrede morati ojačati postojeće OPG-ove jer oni su jedino sjeme nove, moderne, zdrave hrvatske poljoprivrede. Morat će donijeti zakonske odredbe koje baš tim OPG-ovima primjerice omogućavaju preko noći obradu puno većeg zemljišta, trebat će upumpati u njih novce, pomoći im oko distribucije proizvoda.
Potrebno je jačati hrvatsku poljoprivredu

Danas kad svjetska trgovinska organizacija upozorava da će korona virus dovesti do manjka hrane na kugli zemaljskoj, danas kad je dakle na dnevnom redu preživljavanje, to je zapravo kapitalni program i projekt koji stoji ispred Vlade. Nisam siguran da su naša ministarstva kapacitirana za ovako velike poteze. U tom smislu valja apostrofirati činjenicu kako jučer hrvatski povrćari javljaju da su im trgovački lanci odbili uzimati robu! Zašto? Pa zbog jeftinog uvoza na kojem trgovački lanci inzistiraju i dalje! Hrvatski voćari i povrćari tvrde da su osim toga trgovci zadržali svu zaradu od smanjenja PDV-a na 13 posto i da bi im država umjesto sadašnjeg modela potpore trebala pomoći tako da svima koji svoju robu prodaju preko računa subvencionira tih 13 posto PDV-a, a ne da to uzimaju trgovci. S druge strane trebalo bi vidjeti kako je moguće da su trgovački lanci odbili hrvatsku robu? Zašto država OPG-ovima sada ne bi odblokirala račune i dala im bespovratni poticaj da krenu u ekspanziju? Zašto im se doslovno ovaj tren ne pomogne da znaju koliko sijati ovo proljeće? Nije li idealan trenutak da se država sad umiješa u ovu problematiku?

Zašto su tržnice zatvorene za poljoprivrednike? Po čemu je primjerice ribarnica u Zagrebu na Kvaternikovom trgu zaštićenija od poljoprivrednika kojeg na istoj toj tržnici nema? Javlja mi prijatelj ribar s otoka da jednostavno nema kome prodati ribu jer je država zatvorila sve restorane i ribarnice, čak je i otkupna stanica ribe zatvorena. Ali država koja mu je sve to zatvorila šalje račun za naplata koncesije za izlov od 15 tisuća kuna! Umjesto da se takvom čovjeku pomogne da zaposli još pet ribara sve se čini da čovjek odustane od svega. More je takvih primjera. Nisam siguran da će bez sugestija poduzetnika, eminentnih ekonomista i ljudi od iskustva, ministri koji su prije par mjeseci posjednuti u fotelje imati snage, znanja i odlučnosti osigurati renesansu hrvatske poljoprivrede. A to je povijesni zadatak koji stoji ispred ove Vlade. Jer, nema jamstava da će Unija ovako strukturirana preživjeti. Nema jamstava da ćemo ubuduće dobivati barem ona ista sredstva koja smo dobivali iz Unije. Ni za što nema jamstava u svijetu u kojem svi čekamo vijest da li je porastao broj mrtvih! U takvoj situaciji, mi smo u povijesnoj prilici da ispravimo fatalne grješke moderne hrvatske države, a to je u prvom redu potpuno uništena poljoprivreda.

Dakako, postavlja se pitanje od kuda novci za taj preporod? Treba ga naći u proračunu bez obzira na krizu. Ako nam je proračun 150 milijardi kuna, jedini je način da se od svakog ministarstva zatraži da smanji svoje rashode za deset posto i da se s tim novcem upumpanim u poljoprivredu krene u taj projekt. Mi za razne udruge iz proračuna izdvajamo gotovo milijardu i pol kuna i ovo je pravi trenutak da se taj novac isto tako prenese u gospodarstvo. Kao što je potrebno doslovno prisilnim zakonom objediniti male parcele kako bi poljoprivredna proizvodnja bila ozbiljna. Sve je to planirano detaljno 2008 godine, ali nije postojala politička snaga niti odlučnost, čak niti svijest o fatalnosti te potrebe. Hoće li je biti sada?
Europska unija više ni ne postoji

Kako ovakva kriza ima osim zdravstvenih i gospodarskih i redovite političke reperkusije, one će doći na samom kraju. U Italiji i Španjolskoj već raste otpor prema Bruxellesu jer Njemačka ne dozvoljava emitiranje euro obveznica i nejasno će kako će prijepor završiti, ali riječ je o prvom europolitičkom cehu koji ispostavlja korona virus. Unija kao jedinstvena cjelina gotovo da ne postoji jer se danas Unija ne može dogovoriti čak niti kako se braniti od korona virusa. U Belgiji ljudi mogu samo iznimno izlaziti, u susjednoj Nizozemskoj praktički nemate ograničenja glede izlazaka! Što se vi možete dogovoriti, ako čak niti oko ovog nema konsenzusa? Uspije li Plenković nakon sjajnog prvog poluvremena blistati i u drugom,a mjere koje je sinoć najavio obećavaju i pokazuju da se sluša poduzetnike, amortizirat će sve političke probleme koji su mu na vidiku.

SDP ponavlja više manje stare socijalističke mantre oko potrebe smanjenja plaća i uvođenja uravnilovke, a naročito smanjenja plaća političara što je najjeftinija politička demagogija koja će možda stvoriti osjećaj podjednakog podnošenje ove krize, ali realno ne znači baš ništa. Glede smanjenja plaća u javnom sektoru na čemu oporba inzistira, valja istaknuti da Hebrang reflektirajući se na krizu 2008. godine ističe: “Tu smo napravili najveću grješku jer smo smanjenjem plaća zapravo smanjili i potrošnju! Do sada ništa boljeg od ovih SDP-ovih prijedloga, nismo čuli niti s desnice gdje osim par saborska nastupa Mostovaca i dvije Škorine Facebook objave, koje isto tako plivaju na valu starog populizma koji traži smanjenje plaća političarima nismo ništa novog čuli. Što je tragedija svoje vrste.

U ovo vrijeme hrvatska desnica bi morala iznjedriti pet ekonomskih stručnjaka koji bi dali svoj detaljni plan izlaska iz ove strašne krize ako želi pokazati snagu i ako želi naciji poručiti da su oni rješenje. To bi u ovom trenutku bilo kapitalno za njihov respekt! Uspije li Plenković u ovoj konkurenciji gdje mu lijevi traže stare populističke mjere primjerene Prvom svibnju i grahu u Maksimiru, a desni zapravo šute, uspije li iznjedriti prave poteze, stabilizirati privredu, a onda uistinu i revitalizirati poljoprivredu, to će biti njegov potpuni trijumf. Ne pripremi li nakon ovih socijalnih mjera, konkretne razvojne mjere u prvom redu za poljoprivredu, ponove li se ona početna mucanja gdje se umjesto da su se odmah otpisivala davanja, tražilo da se ona plate s odgodom dok se ljudima faktički zabranjivalo da rade, bude li netaktičan u pregovorima sa sindikatima koji mu tek predstoje, Plenković će sigurnu pobjedu pretvoriti u veresiju! Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za njega!

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari