Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Finci

Objavljeno

na

Dosadašnji pregovori Mosta i HDZ-a, po mom skromnom mišljenju, vode se upravo nadrealno.

Razgovara se, naime, o svemu samo ne o meritumu buduće suradnje, a to je u prvom redu kadrovski sastav Vlade te konkretni projekti koje će konkretna ministarstva voditi.

Tako da mi nakon dva tjedna silnih pregovora još uvijek nemamo minimum osnova nove vlasti: dva tjedna prije konstituiranja Sabora ne zna se ni tko će biti predsjednik Sabora.

Sve u svemu, ostaje nejasno o čemu se satima uopće razgovara ako se ne razgovara o kadrovima buduće Vlade, o kadrovima budućih parlamentarnih tijela, o projektima ministarstava, o neuralgičnim vanjskopolitičkim točkama, dakle o praktičnoj politici koja čeka iza ugla.

E da, hodogram

I jer se o tome uopće nije ni razgovaralo, posve je logično da Most ne želi dati svoje potpise Plenkoviću jer ne zna kojoj politici i kojim kadrovima daje potpis.

Nominalno, razgovori su se primarno vodili oko Mostovih sedam preduvjeta. Sad se pobjedonosno tvrdi da su svi prihvaćeni, samo što su dva preduvjeta dobila odgodu primjene.
A ta dva su jedina i bila kompleksna!
To je taj famozni “hodogram”, kako poručuje Plenković, a brže-bolje ponavlja Petrov, premda 86 posto birača ne zna što je hodogram.

Hodogram je – izvedbeni program nekog posla, ali kako se de facto u dva tjedna ništa nije dogovorilo, onda izgleda učeno kad se, umjesto plana poteza koje treba povlačiti, dosadašnji rad zove – hodogram.

No, tako je to kad postanete u politici profesionalac, zaboravite da publika kojoj se nota bene obraćate ne zna i ne razumije vaše fraze. A njoj govorite. No, sve smo to prošli sa Sanaderom koji nas je davio sa “aquisom” (sjećate se “akija”?) pa je to onda papagajski ponavljala i Kosorica, s tim da su i jedno i drugo zaboravili da publika – ništa ne razumije.

“Aquis” je zapravo bio popis zadataka i smjerova po kojima se treba ponašati u pregovorima, de facto europska stečevina koje se treba držati u pregovorima, ali i ovdje je bilo učeniji reći “u novom aquisu koji smo dobili”…
Sanader je, kad smo kod njega, krenuo na formiranje Vlade s Pupovcem u nikad razjašnjenoj epizodi pod nazivom “zbog čega Đapićev HSP ne smije u Vladu”, a vidimo da jednim dijelom hrvatska kola i sada idu tim putem.

No, čini se da je Plenković, za razliku od Sanadera, na tu temu ipak podignuo ručnu kočnicu. Dobro obaviješteni krugovi ističu da je iz srpskih pregovaračkih krugova predloženo da, dakle, manjine imaju u svakom ministarstvu po jednog predstavnika “kako bi nadzirali provođenje sporazuma s manjinama”, ali da je to najprije odlučno odbio Petrov, a onda se protivljenju pridružio i Plenković.

Ali, da se Most s tim složio, HDZ ne bi imao ništa protiv! Uostalom, ako će buduća Vlada biti vlada HDZ-Most, postavlja se pitanje zašto s manjinama pregovara samo HDZ.
Jer, što ako HDZ nešto s Pupovcem dogovori što bi Most odbio? Ne bi li, dakle, bilo jedino logično da zajedno pregovaraju s manjinama? No, Andrej Plenković pokazuje da je za sada iznimno oprezan, da važe svaku riječ i svaki potez, pa je i ovdje na vrijeme podignuo ručnu i daljnji pregovori s manjinama su ipak zaustavljeni. Ali, zahvaljujući Mostu!

Kao što je zahvaljujući de facto Mostovoj provokaciji još u izbornoj noći bila prokazana nimalo banalna frakcija oko Plenkovića koja ne bi imala baš ništa protiv velike koalicije. Pa mediji su tjednima zagovarali veliku koaliciju i ona je primarno propala zbog izbornog debakla slavnog abonenta restorana “Tač” koji se odazivao na ime Zoran Milanović.

Da je rezultat bio malo tanji, da vidite kako bi tu priliku zgrabili mediji! No, dakle, po svemu sudeći, imat ćemo Vladu koju će isključivo činiti HDZ i Most, toj će Vladi dati potporu i manjinci i, po svemu sudeći, ako i dobiju mrvicu vlasti, ona neće prelaziti neko administrativno mjesto u ministarstvu uprave.

No, trauma koju nam je na tu temu priuštio Ivo Sanader, a koja je, po svemu sudeći, sada za dlaku izbjegnuta, počiva na kraljevskoj poziciji manjina u parlamentu.

To nitko ne dopušta

Poziciji koju ni jedna zemlja u Uniji ne dopušta. Žurim reći da europske države, napose razvijene europske države, uistinu daju maksimalan prostor svim kulturnim zahtjevima tamošnjih manjina, i to ne samo u kontekstu dopuštanja ostvarenja svih manjinskih prava koja traže, negoli i državnom financiranju raznih manjinskih potreba.

Manjinama se, dakle, sve pruža punog srca, ali do jedne crte: do crte sudjelovanja u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti s naslova manjina. Vi, dakle, kao etnički Hrvat možete biti u svakom parlamentu neke europske države zato jer ste na listi određene stranke, ali kao Hrvat u zagarantiranoj parlamentarnoj stolici ne možete biti nigdje.

Europa, osim časnih iznimaka, uopće ne poznaje rezervirana zastupnička mjesta za manjine samo zato jer su manjine. Da bi se vidjeli razmjeri tog stava, navest ću statistiku.
Dakle, Hrvatska ima ukupno 9,6 posto svih manjina u ukupnoj populaciji, te ima osam rezerviranih mandata u parlamentu za manjine.

Žurim reći na početku da ne postoji ni jedna zemlja na europskom kontinentu koja daje toliki broj rezerviranih mjesta za manjine u parlamentu. Austrija, primjerice, ima 8,9 posto manjina u svojoj državi i nemaju ni jedno mjesto u parlamentu za manjine.

Belgija ima 11 posto manjina i ima jedno mjesto u parlamentu za manjine. Bugarska ima 23 posto manjina i nema ni jedno mjesto za manjine. Francuska nema ni jedno jedino mjesto rezervirano za manjine. Norveška nema ni jedno takvo mjesto u svom parlamentu.
Rezervirana mjesta za manjine u parlamentu nemaju ni Ujedinjeno Kraljevstvo (što su sve nama radili na tu temu!), ni Turska, ni Švicarska, čak ni Švedska!
Manjine u parlamentu na hrvatski način uopće ne poznaju ni Španjolska, ni Rusija, ni Portugal, ni Češka.

Premda Češka ima 35 posto manjina na svom teritoriju! Estonija, pak, ima 31 posto manjina u ukupnom sastavu stanovništva, ali ni jedno rezervirano mjesto u parlamentu. Finska ima 6,6 posto manjina i ima jedno mjesto, ali to nije klasična priča.

Danska ima 10,4 posto manjina i ima četiri mjesta. Italija ima 6,6 posto manjina, ali joj ne pada na pamet u parlamentu bilo kome od njih dati jedno jedino mjesto.
Latvija ima 38 posto manjina i ni jedno mjesto u parlamentu, Litva ima 16 posto manjina i nema ni jedno mjesto u parlamentu, Luksemburg ima 36 posto manjina i nijedno mjesto. Nizozemska, koja nam tako često docira, ima 19 posto manjina i ni jedno mjesto, kao ni Slovačka s 19 posto manjina.

Slovenija ima 17 posto manjina i tek dva zastupnika. Dakle, ako sam dobro zbrojio, u Europi Belgija, Danska, Finska i Slovenija jedine imaju klasične predstavnike manjina u svojim parlamentima kao i mi.

Nezamislivo, zar ne?

Ove zemlje sve zajedno daju osam zastupničkih mjesta u svojim parlamentima, a isto toliko daje sama Hrvatska svojim manjinama. Nota bene bez bilo kakvog reciprociteta. Dakle, mi manjinama sami dajemo jednak broj mjesta u parlamentu kao i ostalih 500 milijuna Europljana, odnosno kao i ostalih nekoliko desetaka država zajedno.
Jeste li to znali? Naravno da niste, jer se ovaj podatak smjerno skriva. Naime, postavlja se pitanje je li normalno da zemlja koja je pri dnu ljestvice gospodarskog razvoja, pa onda i razvoja parlamentarizma i demokracije uopće, jer su tenkovi komunističke vlasti odavde otišli, odnosno otjerani, tek prije 25 godina, je li normalno da, dakle, mi ovako nerazvijeni u svakom smislu budemo u ovim relacijama na čelu kolone i to mimo svake konkurencije?

Kaže se da je hrvatska povijest ispisala te povijesne i nacionalne meandre pa da je to ceh zapravo povijesnog kotača. No, to bi značilo da Italija, Francuska i Španjolska nisu imale povijesne meandre? To bi značilo da Švedska i Norveška nisu imali dramatičnu povijest?

Uopće se ne radi o povijesnim meandrima. Radi se o tome da su sve te zemlje uistinu dale najvišu kulturnu autonomiju svojim manjinama, ali da im ne pada na pamet pripustiti ih s tog naslova u zakonodavnu i izvršnu vlast.
A nama manjine de facto kroje vlast sa svojih osam zastupnika. Neki od njih ultimativno određuju ministra kulture! Jer zbog takvog ustavnog rješenja samo je ovdje moguće da se jedan Pupovac ili Radin usude javno određivati mandataru Vlade tko će biti ministar kulture.

Može li itko zamisliti da hrvatski zastupnik u srbijanskom parlamentu docira tko će biti ministar srpske kulture? Ili da Hrvat u rimskom parlamentu poručuje talijanskom budućem premijeru tko ne može biti talijanski ministar kulture? Nezamislivo, zar ne?

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari