Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Imaju li u HNB-u savjesti, poštenja i morala ?

Objavljeno

na

Revolucionarna odluka Općinskog suda u Osijeku vraća nadu. Jedan niži sud zapravo radi posao Hrvatske narodne banke koja se ponaša kao najvjerniji saveznik stranim bankama. HNB od kada postoji, dopušta valutnu klauzulu i dopušta kredite u kojima banka sama može mijenjati kamate pa se postavlja pitanje po čemu je HNB hrvatska i narodna banka? Sutkinja Mirna Grgić Radojčić je jako dobro čula i shvatila kardinala Bozanića, hoće li i drugi hrvatski suci? Piše  Tihomir Dujmović (dnevno.hr)

 [ad id=”68099″]

„Ugovor je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, on je protivan temeljnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja“. Ovako je povijesnu odluku u jednom slučaja podizanja kredita u švicarskim francima obrazložila sutkinja općinskog suda u Osijeku i ta presuda bi iz temelja mogla promijeniti epilog priče o kreditima u švicarskim francima. Sud je zapravo cijeli dosadašnji ugovor proglasio ništetnim, naloživši banci da vrati klijentu sav dosadašnji iznos uplaćenog novca, te odredivši da se kredit nastavi vraćati, ali po tečaju koji je bio na dan ugovaranja. Dakle, sve je vraćeno na početak kreditnog odnosa, te klijent mora vraćati kredit ali po tečaju na dan podizanja kredita, a ne po današnjem tečaju koji je dramatično veći!

Ova povijesna odluka hrvatskog pravosuđa pravni je presedan po kojem ako sudovi nastave ovako suditi možemo očekivati potpuni obrat u aferi Franak! Sud je presudio u konkretnom slučaju Ivice Butora iz Osijeka koji je podigao kredit 2007. godine od 44 tisuće franaka što je bilo oko 150 tisuća kuna. Do sada je vratio 183 tisuće kuna i još je dužan 27 400 franaka, odnosno gotovo 200 000 kuna!!! Dobio je infarkt i završio u bolnici kad je počeo iznenadni uzlet švicarskog franka i onda se iz očaja odlučio na sudsku parnicu. “Nije savjesno ni pošteno istodobno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima i to ovisnima o posve neizvjesnim čimbenicima kao što su odnos tečaja kune i franka te ponuda i potražnja za frankom na tržištu. Isto vrijedi i sa čimbenicima kao što su odnos tečaja kune i franka te ponuda i potražnja za frankom na tržištu. Isto vrijedi i za kamatnu stopu koju banka može mijenjati jednostranom odlukom na koju korisnik kredita ne može utjecati“, stoji između ostaloga u obrazloženju ove sudske presude.

U konkretnom slučaju Ivica Butora je imao mjesečnu ratu od 1.500 kuna, no rata mu je skočila za gotovo tisuću kuna! Sud je sada naložio da mu Privredna banka ima vratiti sve što je uplatio, a banka osim toga mora platiti i kamate te podmiriti 21 tisuću kuna sudskih troškova. Ova revolucionarna odluka jednog hrvatskog suda ukazuje na niz relacija. Najprije, vidi se da Općinski sud zapravo radi posao Hrvatske narodne banke koja se ponaša kao najvjerniji saveznik stranim bankama obzirom da ih nikada u ničemu na ovu temu nije ograničavala. A upravo je HNB trebao biti taj koji je trebao upozoriti stranke banke na protuzakonitost ovakvih kredita koju je sada ustanovio sam sud. HNB od kada postoji, dopušta valutnu klauzulu i dopušta kredite u kojima banka sama može mijenjati kamate pa se postavlja pitanje po čemu je HNB hrvatska i narodna banka? Sada općinski sud u Osijeku takve kredite naziva protuustavnim, protivnim moralu ovog društva, protivnom načelima obvezatnog prava te načelu savjesnosti i poštenja! Imaju li u HNB-u savjesti, poštenja i morala? Zašto onda šutke prate kako nas godinama banke na ovaj način uništavaju?

Ova odluka pokazuje da bez obzira na neopisivu moć stranih banaka, savjest i odgovornost uvijek pronađu put. Pa kakve god pritiske vršili opet je zahvaljujući odlučnosti suca Turudića, Josip Perković završio u Muenchenu, ipak je javnost zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti suca Kolakušića saznala za gospodarske zločine koji su počinjeni u predstečajnim nagodbama i ipak je kako vidimo sutkinja Mirna Grgić Radojčić unatoč bankarskoj moći presudila da su krediti u francima bili nemoralni, nepošteni, protuustavni i „protivni prisilnim propisima i moralu društva“.

Dakako, teška su i mučna pa i jadna vremena koja traže heroje, jer bi bilo za očekivati da sustav sam obavlja takve poslove bez potrebe za osobnim herojstvima, ali to je prava slika današnje Hrvatske! Nema nikakve sumnje da će banke sada aktivirati svoje moćne, u prvom redu medijske jatake, kojih niti do sada nije manjkalo. Isto tako nema sumnje da će banke učiniti sve da u žalbenom postupku presuda padne, no istina se više ne može izbrisati. U ovom trenutku na sudovim stoji preko 500 tužbi zbog kredita u francima, a za očekivati je da će sada tisuće i tisuće građana tražiti pravdu na sudovima. Teško je očekivati da će sudovi kad pročitaju detaljno obrazloženje koje je dano u ovoj presudi, zanemariti utvrđene činjenice i da će ignorirati stvarnost. Prema tome čini se da smo na putu afirmacije pravde i da je na vidiku kraj bankarskih pljački barem u ovoj epizodi.

Cijela ova tužna storija nosi glavni poučak: hrvatska država, a to je u ovom slučaju HNB, ne može biti servis stranih banaka već mora biti tijelo u funkciji ne samo odgovarajuće nacionale monetarne politike već i u funkciji zauzdavanja neobuzdanih apetita stranih banaka. Vodstvo HNB-a koje to nije u stanju raditi jednostavno mora otići! U ovoj priči je definitivno zatajila HNB, tu treba tražiti primarnog krivca jer u obranu običnog svijeta koji je podizao lihvarske kredite nitko nije stao. Banke su pokazale svoju gramzljivost i drskost čak i u početnoj fazi rješavanja afere franak za zelenim stolom jer su one same počele arbitrirati da će socijalno ugroženima pomoći, a drugima da takva pomoć nije najnužnija. Ma, tko je banka da odlučuje što je socijalna politika? Osobitu drskost su pokazali zadnjih dana kada su predložili da sve stanove koji su sada „problematični“ jer ljudi ne mogu vraćati kredite kupi država, a ako tako ne bude da će je oni prodati strancima?!

Dakle, spremni su i ucjenjivati! Ministar Lalovac se pokazao pristojnim pa je na tu bankarsku ideju o državnoj kupovini „problematičnih“ stanova, kratko izjavio kako „mora da su se u udruzi banaka šalili“. No, banke se nikad ne šale, banke su vam kadre za mjesečnu ratu uzeti i bubreg ako nemate ništa drugo! Dakako, njihovi su interesi legitimni, no zato bi kada se bankarsko poslovanje pretvori u lihvarenje tu trebala biti država koja bi morala reći – Sada je dosta! Ni HDZ-ove ni SDP-ove vlade nikad nisu imale snage postaviti crtu preko koje strane banke ne mogu prelaziti, pa se kao toliko puta do sada dogodilo da je reagirala jedino Katolička crkva. Nadbiskup Bozanić više nije znao kako da izrazi svoj bijes zbog ponašanja banaka pa je u uskrsnoj poruci banke otvoreno optužio za lihvarenje. “Ovdje se radi o lihvi u pravom smislu riječi“ rekao je eksplicitno kardinal Bozanić. Sutkinja Mirna Grgić Radojčić ga je jako dobro i čula i shvatila, hoće li i drugi hrvatski suci?

Autor: Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari