Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Imaju li u HNB-u savjesti, poštenja i morala ?

Objavljeno

na

Revolucionarna odluka Općinskog suda u Osijeku vraća nadu. Jedan niži sud zapravo radi posao Hrvatske narodne banke koja se ponaša kao najvjerniji saveznik stranim bankama. HNB od kada postoji, dopušta valutnu klauzulu i dopušta kredite u kojima banka sama može mijenjati kamate pa se postavlja pitanje po čemu je HNB hrvatska i narodna banka? Sutkinja Mirna Grgić Radojčić je jako dobro čula i shvatila kardinala Bozanića, hoće li i drugi hrvatski suci? Piše  Tihomir Dujmović (dnevno.hr)

 [ad id=”68099″]

„Ugovor je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, on je protivan temeljnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja“. Ovako je povijesnu odluku u jednom slučaja podizanja kredita u švicarskim francima obrazložila sutkinja općinskog suda u Osijeku i ta presuda bi iz temelja mogla promijeniti epilog priče o kreditima u švicarskim francima. Sud je zapravo cijeli dosadašnji ugovor proglasio ništetnim, naloživši banci da vrati klijentu sav dosadašnji iznos uplaćenog novca, te odredivši da se kredit nastavi vraćati, ali po tečaju koji je bio na dan ugovaranja. Dakle, sve je vraćeno na početak kreditnog odnosa, te klijent mora vraćati kredit ali po tečaju na dan podizanja kredita, a ne po današnjem tečaju koji je dramatično veći!

Ova povijesna odluka hrvatskog pravosuđa pravni je presedan po kojem ako sudovi nastave ovako suditi možemo očekivati potpuni obrat u aferi Franak! Sud je presudio u konkretnom slučaju Ivice Butora iz Osijeka koji je podigao kredit 2007. godine od 44 tisuće franaka što je bilo oko 150 tisuća kuna. Do sada je vratio 183 tisuće kuna i još je dužan 27 400 franaka, odnosno gotovo 200 000 kuna!!! Dobio je infarkt i završio u bolnici kad je počeo iznenadni uzlet švicarskog franka i onda se iz očaja odlučio na sudsku parnicu. “Nije savjesno ni pošteno istodobno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima i to ovisnima o posve neizvjesnim čimbenicima kao što su odnos tečaja kune i franka te ponuda i potražnja za frankom na tržištu. Isto vrijedi i sa čimbenicima kao što su odnos tečaja kune i franka te ponuda i potražnja za frankom na tržištu. Isto vrijedi i za kamatnu stopu koju banka može mijenjati jednostranom odlukom na koju korisnik kredita ne može utjecati“, stoji između ostaloga u obrazloženju ove sudske presude.

U konkretnom slučaju Ivica Butora je imao mjesečnu ratu od 1.500 kuna, no rata mu je skočila za gotovo tisuću kuna! Sud je sada naložio da mu Privredna banka ima vratiti sve što je uplatio, a banka osim toga mora platiti i kamate te podmiriti 21 tisuću kuna sudskih troškova. Ova revolucionarna odluka jednog hrvatskog suda ukazuje na niz relacija. Najprije, vidi se da Općinski sud zapravo radi posao Hrvatske narodne banke koja se ponaša kao najvjerniji saveznik stranim bankama obzirom da ih nikada u ničemu na ovu temu nije ograničavala. A upravo je HNB trebao biti taj koji je trebao upozoriti stranke banke na protuzakonitost ovakvih kredita koju je sada ustanovio sam sud. HNB od kada postoji, dopušta valutnu klauzulu i dopušta kredite u kojima banka sama može mijenjati kamate pa se postavlja pitanje po čemu je HNB hrvatska i narodna banka? Sada općinski sud u Osijeku takve kredite naziva protuustavnim, protivnim moralu ovog društva, protivnom načelima obvezatnog prava te načelu savjesnosti i poštenja! Imaju li u HNB-u savjesti, poštenja i morala? Zašto onda šutke prate kako nas godinama banke na ovaj način uništavaju?

Ova odluka pokazuje da bez obzira na neopisivu moć stranih banaka, savjest i odgovornost uvijek pronađu put. Pa kakve god pritiske vršili opet je zahvaljujući odlučnosti suca Turudića, Josip Perković završio u Muenchenu, ipak je javnost zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti suca Kolakušića saznala za gospodarske zločine koji su počinjeni u predstečajnim nagodbama i ipak je kako vidimo sutkinja Mirna Grgić Radojčić unatoč bankarskoj moći presudila da su krediti u francima bili nemoralni, nepošteni, protuustavni i „protivni prisilnim propisima i moralu društva“.

Dakako, teška su i mučna pa i jadna vremena koja traže heroje, jer bi bilo za očekivati da sustav sam obavlja takve poslove bez potrebe za osobnim herojstvima, ali to je prava slika današnje Hrvatske! Nema nikakve sumnje da će banke sada aktivirati svoje moćne, u prvom redu medijske jatake, kojih niti do sada nije manjkalo. Isto tako nema sumnje da će banke učiniti sve da u žalbenom postupku presuda padne, no istina se više ne može izbrisati. U ovom trenutku na sudovim stoji preko 500 tužbi zbog kredita u francima, a za očekivati je da će sada tisuće i tisuće građana tražiti pravdu na sudovima. Teško je očekivati da će sudovi kad pročitaju detaljno obrazloženje koje je dano u ovoj presudi, zanemariti utvrđene činjenice i da će ignorirati stvarnost. Prema tome čini se da smo na putu afirmacije pravde i da je na vidiku kraj bankarskih pljački barem u ovoj epizodi.

Cijela ova tužna storija nosi glavni poučak: hrvatska država, a to je u ovom slučaju HNB, ne može biti servis stranih banaka već mora biti tijelo u funkciji ne samo odgovarajuće nacionale monetarne politike već i u funkciji zauzdavanja neobuzdanih apetita stranih banaka. Vodstvo HNB-a koje to nije u stanju raditi jednostavno mora otići! U ovoj priči je definitivno zatajila HNB, tu treba tražiti primarnog krivca jer u obranu običnog svijeta koji je podizao lihvarske kredite nitko nije stao. Banke su pokazale svoju gramzljivost i drskost čak i u početnoj fazi rješavanja afere franak za zelenim stolom jer su one same počele arbitrirati da će socijalno ugroženima pomoći, a drugima da takva pomoć nije najnužnija. Ma, tko je banka da odlučuje što je socijalna politika? Osobitu drskost su pokazali zadnjih dana kada su predložili da sve stanove koji su sada „problematični“ jer ljudi ne mogu vraćati kredite kupi država, a ako tako ne bude da će je oni prodati strancima?!

Dakle, spremni su i ucjenjivati! Ministar Lalovac se pokazao pristojnim pa je na tu bankarsku ideju o državnoj kupovini „problematičnih“ stanova, kratko izjavio kako „mora da su se u udruzi banaka šalili“. No, banke se nikad ne šale, banke su vam kadre za mjesečnu ratu uzeti i bubreg ako nemate ništa drugo! Dakako, njihovi su interesi legitimni, no zato bi kada se bankarsko poslovanje pretvori u lihvarenje tu trebala biti država koja bi morala reći – Sada je dosta! Ni HDZ-ove ni SDP-ove vlade nikad nisu imale snage postaviti crtu preko koje strane banke ne mogu prelaziti, pa se kao toliko puta do sada dogodilo da je reagirala jedino Katolička crkva. Nadbiskup Bozanić više nije znao kako da izrazi svoj bijes zbog ponašanja banaka pa je u uskrsnoj poruci banke otvoreno optužio za lihvarenje. “Ovdje se radi o lihvi u pravom smislu riječi“ rekao je eksplicitno kardinal Bozanić. Sutkinja Mirna Grgić Radojčić ga je jako dobro i čula i shvatila, hoće li i drugi hrvatski suci?

Autor: Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari