Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Iš, iš – diplomacija

Objavljeno

na

Ljevici su pred Beogradom uvijek klecale noge: i 45. kad je trebalo ići Hebrangovim putem i 71. kad je trebalo jedinstveno slijediti Savku, iznad svega 91. kad su pobjegli iz Sabora dok se Beogradu poručivalo da je bilo dosta! Danas pak vidimo da ni današnja tzv. desnica nije puno bolja pa i kad proturječi beogradskim četnicima, jer čim Njemačka, a pogotovo Washington, povuku uzicu, i na desnici zavlada muk, čak i kad nam Beograd hapsi nasred ceste naše državljane.

Ništa ne pomaže: ni mitski lički korijeni našeg premijera, ta bajka po kojoj su kod njegova dolaska i prve prezentacije najjeftinijom demagogijom skupljane simpatije kod desnog biračkog tijela. Sjećate se onog medijskog zaglupljivanja: doduše ne zna hrvatski, ali to je tvrdi Ličanin, isklesan u kanadskoj emigraciji, ma Hrvat sa dna kace!

Ali, dok mu Srbi uhićuju branitelje nasred ceste, od njega nema ni glasa! Ili je nakon Rijeke i Hvara pronašao još neki arhivski komunistički ljetnikovac budući da meteorolozi najavljuju povratak ljeta?

Novi balvani

Kako bilo da bilo, vidimo da ništa nije dovoljno da bi se odlučno stalo pred nove četničke balvane! Naime, nakon svega što su nam beogradske vlasti priredile, pogotovo nakon zadnjih rasprava, sastanaka i dogovora, usuditi se uhititi nasred ceste ponovno jednog našeg branitelja, provocira samo jedan naš potez: protjerivanje srbijanskog veleposlanika. Pa kad se naučite redu, onda ćemo razgovarati!

Paralelno s time trebalo je s naše strane uslijediti pokretanje novih optužnica za ratna zvjerstva, uključujući optužnicu protiv srbijanskog predsjednika Nikolića zbog sudjelovanja u ratu po Slavoniji, te premijera Vučića zbog sudjelovanja u ratu kod Gline. Mislite da bi Srbi prešutjeli da je Oreškovićratovao kod Čačka, a Miro Kovač snimljen ovog rata s vatrenim izjavama kod Smedereva?

Ali, čim u Berlinu i u Buzinu nema zelenog svjetla, šuti naša slavna desnica, čak i kad se po Dvoru na Uni javno šeću stare četničke šubare. Inače, svako ljeto bilježimo “šoancirfest ” srpskih šajkača po bivšoj tzv. krajini. Čak i POA javno u ovogodišnjem izvješću ističe povećanje četništva naročito neđu mladima! Besramno.

Prvi je svakako razočarao ministar Kovač koji je pokleknuo već kod prve večere u Berlinu, jer je, kako sad jasno vidimo, bez bilo kakvih jamstava podignuo ruku za srbijanski nastavak pregovora. Nažalost, nikakve srčanosti na ovu temu nismo čuli ni od Plenkovića. Čak ni kad nam ponovno uhićuju branitelje!

Kokodače nešto Milanović, ali na to se odavno nitko ne osvrće. U riječ, dok hrvatskoj ljevici klecaju koljena pred Beogradom, i to i jučer i danas, a bojim se i sutra, hrvatska desnica se ukoči kad ih Berlin ili Washington pogledaju mrkim pogledom. I tako Srbija uvijek prosperira.

Ustaše? Ma nema ni domobrana…

Je li se nakon Tuđmana napokon rodio netko i koliko je takav daleko od Banskih dvora, koji bi napokon Beogradu rekao sve što mu treba reći, netko tko bi prekinuo ovu perverznu igru u kojoj prva liga srbijanskih četnika, ljudi koji su godinama bili desna ruka Šešelju, dakle Nikolić i Vučić, sadistički muče Hrvatsku fantazirajući o ustaštvu u zemlji u kojoj je sve teže pronaći i boljeg domobrana? Pa Nikolić i Vučić bili su glavni zagovornici Draže Mihailovića i oni su ga zapravo rehabilitirali.

Oni su rukovodili operacijom sudske rehabilitacije i bili logistika luđacima što su Draži podigli spomenik. U planu je i muzej! A sada aktualni ministar srpske policije sve radi ne bi li se podignuo spomenik Miloševiću i tako otpočelo s njegovom rehabilitacijom. Ali i s Dačićevom rehabilitacijom jer je bio bliski Miloševićev suradnik. Zvali su ga “mali Slobo”! I oni će danas pričati o fašizmu?

Svašta! Naime, ovo što nama Srbija danas radi, združena je akcija starih pajdaša iz Srba: tamošnjih četnika i ovdašnjih jugoslavena! Onda su spalili Boričevac i lokalnog župnika živog pekli na ražnju, danas hapse ljude na granici, šetaju sa četničkim kapama po Dvoru na Uni i optužuju Hrvatsku za ustaštvo!

Da je ova vlast nacionalno odgovorna, ona bi nakon uhićenja našeg branitelja na samoj granici uistinu iz Zagreba protjerala srpskog veleposlanika. A naš ministar vanjskih poslova dao bi ostavku jer je dopustio nastavak srbijanskih pregovora s Unijom, obećavši naciji da može biti mirna i spokojna, što se pokazalo kao prijesna laž.

Jedva koji tjedan nakon što nam je Kovač obećao spokoj, jer da mi imamo jamstva za taj spokoj, Srbija ne da nije povukla zakon, nego aktivno hapsi po tom zakonu. I najavljuje nove progone.

No, ni kod Kovača ni kod Oreškovića nema osnovnog državotvornog ponosa koji bi naložio povlačenje našeg ili protjerivanje srbijanskog veleposlanika, te poslao poruku Vučiću da u Dubrovniku ne samo da nije dobrodošao, nego da će čim prekorači granicu, zbog sudjelovanja u četničkim formacijama kod Gline, biti uhićen!

Zemlja bez boje i mirisa

Šešelja ćemo hapsiti, kaže Orešković, ali Vučića koji mu je bio desna ruka u istom ratu – nećemo! Zašto? Zbog Berlina i Buzina! Jer oni pokušavaju iz ruskog zagrljaja istrgnuti Srbiju i spremni su u tom cilju žrtvovati zadnji komad našeg ponosa, nacionalnog i vjerskog. O.K., njihov motiv je jasan, ali gdje je u tom kupleraju Hrvatska?

A joj, vi stalno o Hrvatskoj i o hrvatskim nacionalnim interesima! Naši političari i kad nešto progovore na ovu temu, isključivo govore iz vizure Bruxellesa, ne iz zagrebačke perspektive. I to je ono što iritira. Jeste li vi hrvatski dužnosnici ili bruxelleski službenici?

Naime, Kovačeva, nažalost i Plenkovićeva, poruka Beogradu bila je tipična bruxelleska poruka. Rekli su im ono što bi im u najboljem slučaju rekao i kakav dežurni službenik u Bruxellesu. Ni mrvicu više. Postoji li onda hrvatska vanjska politika?

Jesmo li uopće država ili smo bezlični komad Europe bez okusa, boje i mirisa. Pogledajte Mađarsku kako se bori, pogledajte Sloveniju kako se borila protiv nas, njihov je parlament, ne zaboravimo, jednoglasno zaustavio naše pregovore s Unijom, jednoglasno, pogledajte Poljsku i Slovačku kako se tuku za srce svoje vanjskopolitičke, a onda i unutarpolitičke samostalnost. A mi? Pa mi nismo država.

Iz Ureda predsjednice je svojedobno u medije procurila informacija da je naš veleposlanik u Beogradu za jednog 5. kolovoza zatražio instrukcije što da radi, jer da u Beogradu niz veleposlanstava planira zbog srpskih žrtava u Oluji staviti taj dan zastavu na pola koplja.

Traže se instrukcije pa da čovjek zna da li da i on spusti hrvatsku zastavu u Beogradu na pola koplja!!! I to bi trebao biti veleposlanik “ustaške vlasti”? Kojeg, nota bene, ni Orešković ni Kovač nisu mijenjali, kao ni plejadu Pusićkinih kadrova od Goldsteina u Parizu, Grubiše u Rimu ili Para u Washingtonu. Sve “ustaša” do “ustaše”, zar ne?

Pa hrvatski ministar vanjskih poslova je prije koji tjedan Srbiji poručio da neka gleda svoja posla i neka nas pusti na miru. Kao “iš”, “iš”, maknite se. To je razina hrvatske politike koja je izvrgnuta političkoj i diplomatskoj srbijanskoj agresiji u kojoj samo nema oružja?

To je vrhunac pameti države koja ima diplomaciju, tajne službe, Vladu, ministarstva i sav državni pogon? To da u jeku jedne diplomatske agresije velite “iš”, “iš”, makni se od mene?! Srbija trenutno igra veliku igru.

Ponovnim histeriziranjem o milijun žrtava Jasenovca, Jadovna i drugih stratišta ona želi stati uz bok najvećim svjetskim žrtvama holokausta. Oni su realno uspjeli baš na tom tragu zaustaviti i proglašenje svetim Alojzija Stepinca, i tu je i Katolička crkva zakazala jer ne razumije svu širinu srpske akcije.

Židovi, Armenci i mi Srbi najveće smo žrtve fašizama zadnjih stotinu godina na kugli zemaljskoj, to je prava poruka ove diplomatske agresije i te ćete teze sve češće pronaći po srbijanskom tisku. A mi smo od svih mogućih akcija izabrali strategiju “iš”, “iš”, pusti me na miru!

Nama su zapravo u mozak upisali da je svaka odgovorna nacionalna politika – ustaška politika i dok se tog kompleksa ne riješimo, dok se te podvale ne riješimo, dok se naših domaćih zagovornika te teze ne riješimo, nama će noge klecati kad god bude trebalo povući bilo koji državotvorno odgovoran potez.

Pa nama je Savka bila tobožnja mjera šovinizma! Kad se pojavio Tuđman, za najveći dio naše inteligencije i medija bio je “na pozicijama NDH”. Danas je na taj križ pribijen Hasanbegović. No, dok mi ne shvatimo i kao nacija ne prihvatimo da nacionalno odgovorna politika nije ustaštvo, nećemo se koraka odnaknuti od “iš”, “iš” strategije.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari