Pratite nas

Istaknuto

Tihomir Dujmović: ISTINA O JASENOVCU

Objavljeno

na

jasenovac logor

Film redatelja Jakova Sedlara “Jasenovac – istina“, prikazan ovih dana u prepunoj dvorani kina “Europa” u Zagrebu, donio je niz ekskluzivnih informacija koje se javno nikada nisu u ovoj zemlji izgovorile.

[ad id=”93788″]

Uzmemo li u obzir klasičan jugokomunistički stereotip o Jasenovcu, za koji su pola stoljeća tvrdili da je tamo umoreno 700.000 ljudi, ovaj film ruši brojne mitove. Žurim reći da Sedlar, dakako, ne negira jasne povijesne činjenice o NDH i zločinima koji su je pratili, niti negira da je Jasenovac bio jezivi logor smrti, jer to nije ideja filma.

Zatajene istine

Sedlar, kako je uvodno rekao, dopušta i to da nije nemoguće da je neku informaciju koja je u filmu objavljena moguće demantirati i upravo poziva da ga se u tom slučaju ispravi, on dakle ne pledira pisati konačnu istinu o Jasenovcu, ali on ovim filmom poziva na dijalog kako bismo se približili punoj istini koju druga strana uporno odbija. Što je Sedlarov film donio, a da prije njega nismo znali?

Sedlar najprije konstatira da punu i pravu istinu o jasenovačkim žrtama nikada nećemo saznati jednostavno zato što komunističke vlasti koje su je mogle utvrditi, budući da su im svi podaci bili na raspolaganju, nikada nisu obavile temeljitu istragu. Ta činjenica postavlja prvo pitanje: zbog čega su, ako ne zbog manipuliranja brojkama, ostavili povijest zakinutu za točne podatke o stradanju u tom logoru?

Zašto se za druga slična svjetska stratišta znaju točni podaci, a za Jasenovac ni priblično točni?
Nikad i ništa neće moći sprati ljagu spram činjenice da su i u NDH, kao u cijeloj tadašnjoj porobljenoj Europi, vrijedili rasni zakoni, ali zašto nam povjesničari, od Goldsteina i Jakovine nadalje, baš nikada nisu rekli, kako kazuje ovaj film, da je 5. listopada 1940. Kraljevina Jugoslavija donijela rasne zakone, da je Mačekova „Hrvatska straža“ htjela prosvjedovati tekstom u medijima, ali je tekst bio zabranjen.

Da je Kraljevina Jugoslavija istog tog 5. listopada donijela i numerus clausus za Židove glede upisa u škole. Da su, dakle, donijeli zakon o ograničenju upisa Židova na sveučilišta, više i srednje škole, učiteljske i druge stručne škole.

I da je ta zakonska odredba vrijedila na području cijele tadašnje Jugoslavije. Zašto hrvatski komunisti na ovu pojavu rasnih zakona nisu reagirali ustankom? Kad se kod njih aktivira navodno neobuzdani antifašizam? Naravno da ovaj podatak ne umanjuje strahote rasnih zakona u NDH, ali zašto ni u jednom školskom udžbeniku o Kraljevini Jugoslaviji nije pisano kao o državi koja je rasne zakone uvela među prvima?

Drugi podatak koji Sedlarov film navodi, o kojemu isto tako nikada ništa nismo čuli iz usta prekaljenih antifašističkih povjesničara, jest onaj da je Jasenovac nakon pada NDH bio logor i zatvor još punih šest godina u Titovoj Jugoslaviji.

Film donosi čitav niz posrednih dokaza i svjedočanstava o tome, ali hrvatska povjesničarska struka nije o tome ništa pisala. Dakle, ne samo da komunističke vlasti nisu htjele napraviti detaljan popis poginulih, niti su kao druge vlasti utvrdile precizan broj, nego su nam zatajili čak i to da je Jasenovac bio zatvor i logor smrti još punih šest godina.

Pavelić je Jasenovac otvorio koncem kolovoza 1941., dakle logor je bio otvoren nešto više od tri i pol godine, a po onome što smo čuli u Sedlarovu filmu, nakon pada NDH logor je bio u funkciji još šest godina.

Mitovi o brojkama

Tko danas može ustvrditi da se žrtve iz oba razdoblja djelovanja tog logora nisu pripisale samo ustaškoj strani? Neki povjesničari tvrde da nema dokaza da je Jasenovac bio u funkciji i nakon 1945., što nije točno, ali je točno da su brojni podaci o tome sakriveni ili uništeni.

Film o tome donosi niz svjedočanstva i posrednih dokaza koji su prejasni. Primjerice, u građi o zatvoru u Staroj Gradišci navodi se da su tamo 1946. tri zatvorenika dospjela iz zatvora u Jasenovcu. Prvi put smo čuli i to da je jasenovački logor bio dva puta bombardiran od strane saveznika i jednom od strane zrakoplova Titovih snaga, da je bilo dosta žrtava, a o zadnjem bombardiranju izvješćuje nas knjiga Đorđa Miliše koja je zbog tih navoda bila zabranjena i uništena.

Do ovog filma ništa ne znamo niti o aboliciji koja se dva puta donosila za logor Jasenovac, a podaci govore da je u tom kontekstu oko 1600 ljudi pušteno na slobodu. Nekoliko izjava i dokumenata govori o tome da je u Jasenovcu znalo biti najviše Hrvata, to u filmu svjedoči i jedan čuvar u zatvoru, a primjerice povijesna građa zatvora u Novoj Gradišci eksplicitno govori da „broj katolkinja nadmašuje sve druge“.

Jedan zatvorenik iz logora, izvjesni Vojislav Prnjatović, nakon izlaska iz zatvora piše izvješće Nedićevoj vladi u Beogradu i navodi da je do veljače 1942. u Jasenovcu bilo zatočeno 110 zatvorenika u tri barake.
Inače, to će izvješće dr. Tuđman koristiti u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, kada polemizira s čudovišnom srbijanskom brojkom o 700.000 ubijenih u Jasenovcu.

No, kad govorimo o statistici žrtava, ovaj film donosi nevjerojatne procjene o kojima prvi put čujemo. Najprije se navodi detalj da je 90-ih spomen-područje Jasenovac opljačkano u vrijeme dok su ga držale snage JNA i da je kompletna arhivska građa odvezena u Beograd. To je dakle stanje fakata danas i film ističe da današnji poimenični popis žrtava koji govori o 72.193 žrtve nije uzet iz arhivske građe jer je ona u Beogradu. Taj se popis temelji na drugim izvorima, raznim knjigama i brojnim publikacijama „upitne vrijednosti“.

Kad pak govorimo o pokušaju utvrđivanja točnog broja stradalih, film donosi u odnosu na službenu istinu uistinu nevjerojatne informacije. Na početku se navodi kao dokument jedna bilježnica predsjednika komisije za utvrđivanje ratnih zločina na području Jugoslavije u kojoj stoji da su u Jasenovcu ubijene 15.792 osobe.

Film pak Sidney Bernstein „Bolna židovska istina“, koji su 1945. snimali Englezi, govori o svim logorima u okupiranoj Europi. Jasenovac se nalazi kao prvi na listi i kaže se da je tamo ubijeno 20 tisuća ljudi. Sedlar kontekstualno nudi i detalj da su u trenutku stvaranja NDH, na 30-ak mjesta u toj državi postojale organizirane četničke postrojbe koje su odmah krenule u borbu. Što znamo o svim tim relacijama? Ništa!

Navodi se i detalj da je NDH proglašena 9. travnja u Bjelovaru kao izričita reakcija na činjenicu da su noć prije četničke postrojbe „Dušan Silni“ izvršile zločin u okolici Bjelovara. Uostalom, već u srpnju 1941. masovni četnički zločini događaju se u Boričevcu, Brodnju, Udbini i Zrinju u Hrvatskoj te u Drvaru i Prijedoru u BIH.

Film nas upoznaje s podacima popisa stanovništva u Jugoslaviji. Najprije valja istaknuti da film podsjeća da su u Jugoslaviji iskapanja u logoru rađena tri puta i da su svaki put zaustavljena. Neki stražari sugeriraju da su iskapanja pronalazila veći broj žrtava u ustaškim i domobranskim uniformama pa su stoga i obustavljena i te izjave sugeriraju da je logor bio u funkciji i godinama nakon pada NDH, te da su mnogi s Bleiburga i križnog puta skončali upravo tu.

Sava teče uzvodno

Jesu li i te žrtve registrirane kao žrtve ustaškog logora? To nećemo nikad doznati. Da su komunisti napravili prava istraživanja, ovakve bi perverzije bile nemoguće. Dakle, prvi popis stanovništva napravljen je 1946., a radila ga je državna komisija za ratne štete.

Ona je evidentirala 160.000 žrtava rata u cijeloj Hrvatskoj. Godine 1950. komisija Saveza boraca utvrdila je broj od 155.000 žrtava u cijeloj Hrvatskoj, da bi komisija Saveznog izvršnog vijeća 1964. utvrdila 190.000 žrtava u Hrvatskoj. Savez boraca je 1950. razvrstao žrtve rata po nacionalnosti i utvrdio da je u Hrvatskoj stradalo u Drugom svjetskom ratu 84.000 Srba, 55.000 Hrvata, 6000 Židova, 5000 Roma… No, za cijelo to vrijeme, ali i još 25 godina poslije, Srbi tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000, a kompletna hrvatska povjesničarska elita na tu laž šuti!

Zašto bismo im danas bilo što vjerovali na tu temu? Kompletna partijska hrvatska vrhuška, osim Tuđmana, 60-ih godina isto tako šuti na ovu laž!

Mediji ne samo da šute o toj laži, nego nam film pokazuje jedan tekst u Vjesniku, gdje stoji u samom naslovu: “Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava je donijela do Zagreba!“ I nikad nitko nije na ovaj idiotizam reagirao barem rečenicom da Sava teče prema Jasenovcu, a ne obratno, pa je ta konstrukcija mimo pameti!

Kao da nije dosta konstatirati da su počinjeni monstruozni zločini, nego se moraju izmišljati novi zakoni fizike. Zašto se sve to radilo? Odgovor koji se nadaje je samo jedan. Ako je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, ako su Jasenovac i NDH bili izdvojena čudovišta kakva svijet nikada nigdje nije vidio, a ne tužna i sramotna praksa koja je, nažalost, vrijedila u kompletnoj porobljenoj Europi, onda, ako bilo kada i zbog bilo čega bude nastajala neka nova hrvatska država, protiv nje treba ustati, jer su Hrvati dokazani genocidni narod.

Sedlar ovim filmom ne želi ustaške zločine umanjiti niti sramotu za njih sakriti, on ovim filmom samo poziva na raspravu. Evo prilike HTV-u da nakon 14 godina prikaže jedan Sedlarov film i nakon njega upriliči raspravu.
HTV od 2002. do danas nije prikazao niti jedan od njegovih 40-ak, za to vrijeme snimljenih dokumentarnih filmova, bez obzira radilo se o Ruđeru Boškoviću, Sinjskoj alci ili šefu Mossada!

Tihomir Dujmović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari