Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Jesmo li uopće svjesni povijesnih razmjera pada Josipovićeve politike?

Objavljeno

na

O pravoj vanjskopolitičkoj pozadini politike Ive Josipovića, najbolje svjedoči činjenica da nakon njegovog poraza mimo svakog plana i dogovora, na hitni sastanak sa hrvatskom Vladom stiže ovih dana nitko drugi negoli britanski ministar vanjskih poslova! Pametnom dosta, zar ne?

Na svim svojim promocijama knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma”, a bilo ih više od 60, uvijek bih na kraju rekao da je situacija uistinu depresivna i dramatična, ali da su Hrvati poznati po tome da su najbolji kad je najteže i da svoje najljepše golove zabijaju u zadnji tren! Da sam siguran da će biti i ovaj puta tako i da ako Josipović dobije još jedan mandat da će se Hrvatska svesti isključivo na zemljopisni pojam, kao bezlični komad regije. Na svim promocijama čita se i ulomak koji govori o nemoralnosti kod uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru sa pasusom „sram vas može biti Josipoviću i Milanoviću, sram vas može biti da ne poštujete niti suze vukovarskih majki.. Ali znate što, ničija nije do zore gorjela pa neće ni vaša…”.

I napokon samo dva dana prije izbora napisao sam kolumnu kao neku vrstu otvorenog pisma pod naslovom „Devet razloga zbog kojih Jospović mora otići”. Dakako da je bilo dobronamjernih ljudi koji su mi savjetovali da ne budem tako jednoznačan jer da će mi se Josipović sasvim sigurno osvetiti u slučaju pobjede, uostalom u nekoliko navrata je intervenirao kad se o radilo o meni i mom pisanju. Napisao sam tu kolumnu kao što sam napisao i „Hrvatska u raljama djece komunizma” kao neku vrstu krika pred ponorom pred kojim smo se našli. Po mom dubokom uvjerenju kompletna politika Ive Josipovića je bila duboko protivna istinskim hrvatskim nacionalnim interesima i bez obzira na pritiske koji su uslijedili ja sam o tome govorio bez prestanka jer sam uvjeren da smo sa Josipovićevom politikom otišli posve krivo. Zato njegov odlazak i njegov pad nije izraz obične promjene koju donisi izborni ciklus, zato njegov odlazak nije tehnička promjena, zato njegov pad nije obična smjena. Pad politike Ive Josipovića ima uistinu povijesne razmjere, iz svega što smo čuli politika Kolinde Grabar Kitarović će biti iz temelja drugačija upravo u strateškim pitanjima te u tom kontekstu nema nikave sumnje da od pada Josipovića više ništa u hrvatskoj politici neće biti isto!

kolinda portretAko se iz prvih izjava može dobro razabrati, Kolinda Grabar Kitarović će u prvom redu strateške hrvatske političke saveznike tražiti u Berlinu i Washingtonu što je najprirodniji smjer glede ostvarenja hrvatskih strateških interesa. Fanatična odanost prema Velikoj Britaniji koju je pokazivao Josipović nužno je vodila prema tijesnoj regionalnoj suradnji jer London ostaje vezan uz Beograd i London je jedini taj koji inzistira na „regiji” jer samo regija spašava Srbiju od balkanske beznačajnosti i strateške provincijalizacije. Kad se jednom bude temeljito analizirala Josipovićeva politika jasno će se razabrati da je njegovo strateško okretanje Londonu otvorilo proces zahlađenja odnosa sa Berlinom i to je jedna nemjerljiva šteta koju nam je priuštila Josipovićeva vanjska politika koju je dakako zdušno podržavala i ostvarivala Vesna Pusić.

Philip Hammond

Philip Hammond

U tom smislu vrlo je znakovito da iznenada, mimo svih planova, gotovo panično, u Zagreb stiže britanski ministar vanjskih poslova jer je očito da je Britanija Josipovićevim porazom izgubila snažnu točku svoje politike u ovoj regiji! Žurim reći da si Hrvatska više nikada ne smije dopustiti da joj vanjsku politiku vodi anacionalni dream team: Josipović-Vesna Pusić-Milorad Pupovac, jer njihovi strateški pogledi primarno Hrvatsku vežu uz regiju i Beograd, odmiču ju od Evropske Unije i cementiraju suradnju sa Londonom koja isključuje Berlin. Mogli bismo reći da je to faktički definicija pogubne hrvatske vanjske politike! Jer, Hrvatska nije izgubila Berlin samo zbog lex Perković, brojna njemačka ulaganja stoje jer ova vlast jednostavno nije dala puno zeleno svjetlo za ozbiljniji ulazaka njemačkog kapitala. Puno više interesa je pokazano za dolazak ruskog kapitala i da Amerika u zadnji trenutak nije shvatila s kim ovdje ima posla jedva da bi nešto zauzdalo prodaju Ine Rusiji.

Da, naravno da hrvatska vanjska politika definitivno mora imati i britansku dimenziju i rusku dimenziju,nema nikakvog razloga da Hrvatska podiže kineski zid prema Srbiji, ali strateško okretanje Njemačkoj i Americi, regionalna politika u kojoj se traže putevi rješavanja hrvatskih ortvorenih problema u regiji, svojevrsni reciproctet u manjinskim pravima srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, te iznad svega jedna temeljita,ozbiljna i sveobuhvatna briga za položaj Hrvata u BIH, to mi se čini kao jedini adekvatan put hrvatske vanjske politike ako govorimo o istinskim hrvatskim nacionalnim interesima. Ništa od toga nije krasilo politiku Ive Josipovića.

Josipović i MesićU BIH su Rusi otvoreno stali uz Srbe, Turci su znali gotovo politički neukusno zagovarati bošnjačke interese, a naš Ivo niti u trenutku kad su se palile hrvatske zastave po Sarajevu i Mostaru, kad je zapaljeno središte HDZ-a u Mostaru, on ne samo da nije otišao tamo, nego prva dva dana nije progovorio ni slova, da bi onda uopćeno dodao da nasilje ne vodi nikamo! Bio je to kapitalni trenutak kad se mogla alarmirati međunarodna zajednica jer je bilo očito da neredi nisu bili socijalni, nego nacionalni što se uostalom vidjelo i po urlicima „Ovo je Bosna” i „Odlazite, odlazite”. Zato je Kolinda Grabar Kitarović posve u pravu kad ističe da je politika prema BIH bila samo propagandna!

Iako fanatično fokusiran na regiju, Josipović nije uspio ishodovati rješenje niti jednog problematičnog hrvatskog graničnog pitanja. Sve što je od problema zatekao prije pet godina, sve će dočekati Kolindu Grabar Kitarović! Niti on niti Mesić u petnaest godina vladanja Pantovčakom niti jedan hrvatski granični problem koji je donio rat nisu uspjeli rješiti! Isto tako nije ishodio niti povrat ukradenog hrvatskog kulturnog blaga premda je bio čest gost u Beogradu. Ne doduše kao Vesna Pusić koja se politički toliko intimizirala sa Beogradom i tamošnjom vlašću da se više nije znalo čija je ona ministrica vanjskih poslova!

Na unutarpolitičkoj razini Josipović je antagonizirao sve moguće ideološke relacije u zemlji i upravo zahvaljujući njemu, ali i cijeloj Milanovićevoj Vladi, Hrvatska je danas ideološki podijeljena kao nikad. Ne može se nikada zaboraviti da je upravo Josipović „legalizirao” Srb kao mjesto antifašističkog ustanka, premda, ako postoji put kojim bi se taj datum difamirao onda je to svakako Srb kao mjesto ratne koalicije partizana i četnika koji su baš u okiolici Srba izvršili masovan pokolj Hrvata! Zašto to komemorirati??? Josipović osim toga ni na koji način nije problematizirao Milanovićevu ideju da se zabrani parlamentarna komemoracija bleiburške tragedije što je izazvalo novi revolt u naciji. Paralelno s tim je do te razine inzistirao na titoizmu da je i u ovu kampanju krenuo sa trga maršala Tita čime je preko svake mjere antagonizirao sve hrvatske ideološke polemike.

Zašto je to radio jedan sveučilišni profesor, nota bene glazbenik, čovjek rođen desetljećima iza drugog svjetskog rata? Odgovor može kriti jedino obiteljski odgoj i činjenica da mu je otac bio iznimno visoki komunistički moćnik, član zastrašujuće ideološke komisije CKSKH koja je slovila kao tijelo koje je određivalo kazne hrvatskim političkim zatvorenicima. Josipovićevim odlaskom bez obzira na brod luđaka koje Milanović vodi u Banskim dvorima, za očekivati je da će barem doći do predaha u ideološkom verbalnom građanskom ratu u zemlji.

Josipovićevim odlaskom je za očekivati i to da dobijemo demokratskije medijsko ozračje jer je kontrola medija koju je on zaveo u zemlji bila zastrašujuća. Nikad nigdje u mainstream medijima niste mogli pročitati niti jednu ozbiljniju kritiku njegove politike i taj teror je trajao punih pet godina. Iz Večernjeg lista su letjeli ljudi samo zbog kritika njegove politike, na HTV-u su mnogi stradali iz istih razloga, svi drugi mediji su ga pratili bez i jedne riječi kritike. A tek agencije za istraživanje popularnosti stranaka! Pa imao je tobože 80-postotnu popularnost godinama! Moglo bi se reći da su hrvatski mediji tim podložništvom i neviđenom snishodljivošću spram evidentno posve krive državne politike ispisali svoje najsramnije stranice.

malicZa očekivati je isto tako da će Josipovićevim odlaskom pravosuđe doći do zraka jer je lex Perković ,ali ne samo lex Perković, pokazao da je Josipovićev utjecaj na pravosuđe bio uistinu snažan. Upravo je nevjerojatno da nakon izjave Gordana Malića kako je Josipović nudio njemu suradnju u tome da zajedno sa Bajićem i Pavićem unište HDZ, baš nitko nije reagirao jer je to jedna od onih izjava nakon koje bi netko morao završiti u zatvoru!

Sve u svemu odlazak Ive Josipovića je kapitalni, povijesni događaj, lijep i sunčan dan za vitalne hrvatske nacionalne interese i može se konstatirati da je njegovim odlaskom zaustavljen pad u bezdan. Za zaključak da smo se već spasili trebati će odraditi puno posla, Kolindi će trebati mjeseci i mjeseci samo da ispravi kapitalne Josipovićeve pogrješke, ali nova hrvatska Predsjednica je već u prvim izjavama pokazala da zna što joj je činiti. Za početak je u ovom narodu probudila optimizam i otvorila put u samopouzdanje ove nacije koje je Josipović posve uništio. Jer mi više nismo znali od tih njegovih priča o ustaškim zmijama, o našim zločinima u domovinskom ratu, u našem klerikalizmu i u našim gospodarskim neuspjesima, vrijedimo li uopće kao narod. Kolinda je tom narodu pružila ruku i tezom „idemo zajedno izvući zemlju iz krize” okrenula je posve novu stranicu hrvatske povijesti. Kolinda Grabar Kitarović-spas u zadnji čas!

Autor: Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari