Pratite nas

Razgovor

Tihomir Dujmović: Mi ne živimo u hrvatskoj državi, već u Hrvatskoj kao komadu regije

Objavljeno

na

Razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem povodom izlaska knjige „Regija kao treća Jugoslavija“

U ponedjeljak, 1. travnja u 19 sati, u dvorani Vijenac na Kaptolu bit će održano predstavljanje knjige novinara i publicista Tihomira Dujmovića „Regija kao treća Jugoslavija“. Knjigu će promovirati prof. dr. sc. Andrija Hebrang i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Tim povodom Davor Dijanović/HKV razgovarao je s gospodinom Dujmovićem.

Prvoga travnja bit će predstavljena Vaša nova knjiga „Regija kao treća Jugoslavija“. Koji je bio poticaj i motiv za pisanje ove knjige?

Nakon što sam izbačen iz tri medija u manje od godinu i pol dana i to na ultimativni zahtjev samog vrha današnje vlasti, jedini prostor gdje se progon nije protegnuo je bila kazališna predstava „Tko je ubio Zvonka Bušića“ i promocija prateće knjige s istim naslovom. Predstava je u ovih godinu i pol dana igrala točno 40 puta što je doista uspjeh za jednu tek formiranu malu kazališnu trupu.

Moram priznati da sam zatečen razmjerima gotovo sadističkog pritiska i zabrana koje doživljavam, jer ovako nešto nisam doživljavao za vrijeme najljevijih hrvatskih vlasti. I Račan i Mesić i Josipović su me izbacivali iz medija, ali iz mainstream medija. Naime, puštali su me barem da radim na lokalnim televizijama i nekim portalima. Ovaj put sam protjeran sa svih medija na kojima sam se pojavio. Zato i ističem da sam ovu knjigu napisao u medijskom kućnom pritvoru jer se baš tako i osjećam.

Nemam iluzija i kristalno je jasno je da ti pritisci dolaze iz najužeg vrha vlasti, a obzirom na politiku koja i kako se vodi to me zapravo ne začuđuje. No, da čovjek koji sjedi na samom vrhu vlasti ovako patološki prezire i mene i to što pišem i da me je u tom prijeziru spreman uništiti ako ustreba, to jednostavno ne razumijem.

Još manje mogu razumjeti jedan dio ljudi koji ga neposredno okružuju, od kojih su neki i ministri, ljudi koji jako dobro znaju da sam ja sve samo ne neprijatelj hrvatske države i hrvatskih političkih interesa, ljudi koji jako dobro znaju kakvu sam do sada cijenu platio da bih godinama branio elementarne hrvatske interese i da oni danas ovako podanički šute na taj sadizam i na ovu nepravdu, premda naravno znaju da tom šutnjom daju alibi jednoj eklatantnoj nepravdi, vidite, tu meni mozak staje. To je nešto što ljudski jednostavno ne mogu shvatiti. Naime, pokazuje se prokleto točna teza koju sam još u jednoj ranijoj knjizi postavio: „da je ovo 1945. strijeljali bi me, da je 71 uhitili bi me, sad me samo bacaju s posla i daju otkaze“.

Dujmovic regija

Dakle, u toj atmosferi, gdje bivši prijatelji okreću glavu od vas, neki od njih sjedajući u svoje ministarske audije koje su dijelom dobili i zato da šute i na ovu nepravdu, posvetio sam se pisanju nove knjige. Tema je nažalost inspirativna, jer kad sve ogolite, pravi i konkretni učinak svih ovih naših lutanja i pogrješaka se geostrateški svodi na naslov knjige „Regija kao Treća Jugoslavija“.

Naime, kako nismo proveli lustraciju na sceni su ostali, ali baš svi stari akteri, a živimo u doba kad Budimir Lončar dobiva medalje i odlikovanja za minuli rad; i ti su dakle akteri od 3. siječnja do danas, dakako uz nesebičnu pomoć međunarodne zajednice, uspjeli vratiti Hrvatsku tamo odakle je otišla – na Balkan.

Dakle, da se razumijemo, hrvatska država je naravno tu, nju nikad nitko više neće ukinuti, zastava je tu, granice su tu, himna je tu, vojska je tu. Okvir je dakle tu i on je nadam se vječan. No, sadržaj te hrvatske države, njeno društvo, njena kultura, njeno gospodarstvo, sve ono što čini sadržaj hrvatske države u najvećem broju slučajeva nije hrvatski nego je regionalni. I to je podvala koja traje od Tuđmanove smrti.

Vidite kako su lutali u imenu: zapadni Balkan, jugosfera, pakt o stabilnosti, jugoistok Europe, dok nisu došli do pojma „regija“ koja nikoga ne iritira jer nominalno ne govori o Jugoslaviji. Pojam je topao, legalan, univerzalan može se reći, ni po čemu na prvu loptu ne asocira na Jugoslaviju i ne biste nikada rekli da ima bilo kakve veze sa Jugoslavijom.

Dok malo ne zavirite iza zavjese u sadržaj i kao ilustraciju te regije vidite da riječko „Primorje“ u dakako zajedničkoj regionalnoj vaterpolo ligi igra protiv vaterpolista iz Šapca! Bilo bi sjajno i ne bi bilo spomena vrijedno da se stvar iscrpljuje na ovakvim bizarnostima.

Što je regija nego treća Jugoslavija?

Koje akte na političkome planu možemo prepoznati kao one kojima je cilj Hrvatsku ponovno uvezati u prostor bivše Jugoslavije?

Gledajte, 3. siječnja 2000. godine je u odnosu na proklamirane i stvarne hrvatske nacionalne interese zapravo izvršen svojevrsni državni udar. Tuđman je, a moram priznati da sam tada mislio da pretjeruje i fantazira jer nisam vidio ono što je on uočio, u Ustav ugradio normu da se zabranjuju već i početni dogovori i pregovori glede povratka Hrvatske na Balkan i ta nas je odredba donekle spasila.

No, unatoč toj odredbi Hrvatska se u svim segmentima vratila na Balkan. Možemo govoriti o tome da smo imali paralelnu liniju zapovijedanja: nominalno smo išli u Uniju i pregovarali oko toga, a stvarno smo se u svim segmentima paralelno regionalno povezivali s bivšim jugoslavenskim prostorom. Ulazili smo u Uniju, dakle na zajedničko tržište od 500 milijuna ljudi, a u regiji smo razvijali „zajedničko regionalno tržište“ i gradili sve moguće uzuse koje ga tvore.

Što će nam zajedničko regionalno tržište dok idemo u Uniju koja je valjda najveće moguće zajedničko tržište? Niti je bilo odvažnih političara koji bi postavili ovo logično pitanje, niti je bilo medija koji bi ovo problematizirao. Vidite, u Hrvatskoj su izostala ozbiljna strana ulaganja jer mi uporno ne želimo donijeti zakone koji će to omogućiti.

Sad, dakle, više nema spora da se radi o jasnoj namjeri. Svi ozbiljni ulagači vam precizno kažu što morate mijenjati ako želite da oni dođu, pokažu vam i objasne što su promijenili Slovačka, Češka i Mađarska koje danas nose dobar dio auto industrije, ali ovdje uvijek postoji rampa za te ideje.

Da je strani kapital koji je od Poljske išao preko istočne Europe prema nama, ušao u Hrvatsku, da smo se na taj način integrirali sa srednjom Europom, dakle da smo premreženi istim kapitalom i mi, da je podloga naše europske integracije pravi kapital i da je taj proces pratila paralelna kulturna i znanstvena integracija mi bismo danas bili dio Europe u najboljem smislu te riječi. Kao što su to Češka, Slovačka i Mađarska. Ali, netko se pobrinuo da se svi ti procesi zaustave na našim granicama i da se mi vratimo natrag.

Mi smo, primjerice, imali Todorića kao regionalnog gospodarskog tajkuna što je bila tipična politička odluka kojom je regija zapravo financijski integrirala ključne segmente kompletne prehrambene industrije u rukama jedne regionalne tvrtke. Što je god Todorić poželio kupiti, bilo je njegovo, jednako u Hrvatskoj, Srbiji ili BiH. Paralelno s tim je i srbijanski kapital ušao u Hrvatsku, ne previše transparentno i ne u toj količini.

Slično se dogodilo i u BiH. Tim procesom su se aktivirali stari komunistički direktori koji su stajali u pozadini i tako smo najprije na gospodarskoj razini dobili zaokruženi stari prostor. Da je u taj prostor ušao ozbiljan strani kapital on bi donio svoje silnice i političke interese, ovako je taj prostor de facto gospodarski sačuvan za regionalna povezivanja. To je jedan segment.

Paralelno s njim od 3. siječnja imate na djelu najprije nasilnu kulturnu suradnju, nasilnu, jer se neka naša kazališta najprije prisiljavana da igraju po regiji, sjećate se da su se neki glumci tome javno usprotivili, potom imate napadnu športsku suradnju i formiranje brojnih redovito regionalnih športskih liga. Sve uvijek i počinje sa športom i kulturom.

Najdalje se otišlo u kulturi gdje se otvoreno počelo govoriti o zajedničkom jugoslavenskom kulturnom prostoru, sad pak vidite ovu silnu agresiju oko zajedničkog jezika, započela je tijesna suradnja u svim segmentima kulture, a na Akademiji dramskih umjetnosti mladi glumci za cijelo vrijeme studiranja isključivo igraju po regiji.

Danas je politički nekorektno u Hrvatskoj snimati film, a da se ne radi o koprodukciji sa Srbijom ili da u njemu ne glumi barem nekoliko srbijanskih glumaca. O TV serijama da ne govorim. Do tuda smo došli.

Regija je u ovoj priči znate, uvijek ista: Hrvatska, Srbija, BiH, često Crna Gora i Makedonija, ponekad Slovenija. Športske lige su pak priča za sebe. Sve su krenule tobože kao jadranske lige po istom modelu: Slovenija, Hrvatska, BiH i Crna Gora, vrlo često na početku Italija, ponekad klub iz još neke države koji bi već iduće godine odlazio. Prvu godinu kad se vidjelo da publika ne protestira, Talijani izlaze van, a ulaze srpski klubovi. Kao po komandi. Ne samo jedan!

Danas imate regionalne lige u košarci, vaterpolu, rukometu, tu imamo čak i mušku i žensku ligu i imamo regionalnu ligu čak i u juniorskom nogometu. Dakle, praktički u svim popularnim, masovnim športovima, imate danas stare de facto jugoslavenske lige. Sve je u tom smislu isto kao nekad. U tim ligama najviše ima klubova iz Hrvatske, Srbije i BiH, dakle samo srce regije. To je otišlo tako daleko da imate reklamu na N1 koja kaže :“Tko će biti prvak regije?“.

Kao da je rečeno „tko će biti prvak Jugoslavije“. Jer što je regija? Po čemu je Rijeci jedan Šabac – regija? Kad su Rijeka i Šabac bili regija? Samo u Jugoslaviji zar ne? Regija u Međimurju valjda ne bi trebala imati veze s Makedonijom, Rijeci i Istri je valjda Slovenija i Italija regija, ne Šabac! Slavoniji Srbija i BiH jesu regija, ali je to valjda i Mađarska! Ovdje toga nema! Regija je uvijek Hrvatska Srbija, BIH, najčešće Crna Gora i Makedonija. Što je, dakle, regija negoli treća Jugoslavija?

Koji su glavni akteri strategije hrvatskog pozicioniranja u tzv. zapadnobalkanskoj regiji?

Gledajte, glavni akteri zapadnobalkanskog pozicioniranja su u prvom redu oni dijelovi međunarodne zajednice koji su uporno bili protiv hrvatske samostalnosti pa su sa ponovnim zajedničkim povezivanjem zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije krenuli od prvog dana. Čim je rat završio krenulo se s tim planovima.

Doslovno od prvog dana. S jedne strane, od Hrvatske su se očito kao kazna za samostalnost tražili nemogući uvjeti glede integracije okupiranog područja; onda smo o istom cehu dobili ustavni zakon o srpskoj manjini kakav nema nitko u toj temi u Uniji, pa se paralelno počelo raditi na uvezivanju ovog prostora u svim društvenim segmentima. U prijevodu, tada su ovamo stigle ozbiljne količine Judinih škuda. Po staroj Matoševoj strofi manjkalo je jedino štrika, obzirom na količinu jugonostalgičara! Tako je počelo.

Zapadni Balkan3

Dok je Tuđman bio živ, stvari su se kontrolirale i odbijale su se sve moguće kombinacije na tu temu, kad je Tuđman umro, to je opcija doslovno provalila u sve segmente hrvatskog društva. Dakle, partizanskim rječnikom, domaći izdajnici plus međunarodna zajednica koja nikad nije zaboravila Jugoslaviju odlučila je poništiti rezultate Domovinskog rata. I nažalost u dobroj mjeri su uspjeli.

Ljudima je promaknulo da je primjerice, već u dva navrata na stolu bila beogradska ideja o zajedničkim veleposlanstvima za zemlje u regiji. Uz Beograd i BiH i Makedonija su ideju načelno prihvatile, Zagreb je dva puta odgovorio, ali samo-šutnjom.

Možete li se kladiti da ovim tempom regionalnog uvezivanja za dvadeset godina nećemo imati zajednička veleposlanstva? Zbog uštede, naravno, to je tobožnje službeno opravdanje. Kad pak pogledate naše veleposlanike vani, zar ne bi bili jednako vjerodostojni da predstavljaju i regiju?

Od Ive Goldsteina do Damira Grubiše preko znamenitog Joška Para! Sve je dakle pripremljeno, sve su institucije u tom smislu već osvojene i u rukama su regionalista, tako da je promjena sadašnjeg stanja moguća tek s temeljitom promjenom vlasti. Pa mi smo ušli u zajednicu balkanskih sveučilišta, a da nitko slova nije progovorio. To znači da su sve crte društvene obrane pale.

Bruxelleska politika

Zašto se kao prirodna regija Hrvatske ne gleda prostor srednje Europe umjesto tzv. Zapadnog Balkana?

Najveće osvježenje i najveću korist koju je donijela Kolinda Grabar Kitarović osim u segmentu da je spasila Josipovićeve politike koja je bila extra regionalna, leži u tome da je hrvatska Predsjednica izbacila plan „Jadran Baltik“. Od prvog dana sam taj plan podržavao i pratio što se s njim događa.

Dakle, najprije su je bojkotirali mediji koji su najprije s podozrenjem primili tu ideju da bi je kasnije ignorirali do uvredljivosti. Tome je dakako pomogla činjenica da današnji državni vrh na čelu s Plenkovićem ni za živu glavu ne vidi Hrvatsku u toj priči. Osim toga Plenković do zadnjeg zareza slijedi Bruxelles i u manje važnim pitanjima, a ovo je jedno od osnovnih. To je odgovor na vaše pitanje zbog čega ne slijedimo put u srednju Europu.

Plenković drži da mi moramo biti apsolutno na crti bruxelleske politike što znači da moramo slijediti Angelu Merkel, ali baš u svemu. Slijediti nju na ovim prostorima znači pristati biti dio regije i imati pristojne odnose s Beogradom te nikako ne postavljati problematična pitanja glede srbijanskog ulaska u Uniju. I mi to radimo, stoga ministrica vanjskih poslova ne saziva tijelo koje prati poštuje li Srbija uvjete koje smo mi postavili za njihov ulazak u Uniju, što je u Saboru otkrio Most.

Prošle godine 23 rektora, među kojima i rektor zagrebačkog Sveučilišta, potpisali su Deklaraciju sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnog Balkana. Po čemu je to u hrvatskom interesu?

Da, malo prije sam to spomenuo. To je jedna zastrašujuća stvar s dalekosežnim posljedicama i frapantno je da na Sveučilištu nitko, ali baš nitko nije ozbiljno podignuo glasa na tu temu. Kad smo ulazili u Uniju jedno od naših očekivanja je bilo da ćemo se povezati sa Zapadom i na sveučilišnoj razini.

Sada je taj put posve miniran i po meni ovo je izdaja budućnosti naše mladeži koja će se obrazovati u jugoslavenskom okruženju. Detaljno u knjizi pišem o tome kao i o kurikularnoj reformi koja je na samom početku bila zamišljena kao regionalna reforma, što se zapravo vrlo malo zna, a obje stvari zamišljene su davne 2004. godine u okviru jedne međunarodne organizacije koja je otvoreno proklamirala cilj „ujednačavanja osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja na zapadnom Balkanu“.

Na tragu te ideje, 15 godina kasnije rektor Boras stavlja svoj potpis na naš sveučilišni povratak na Balkan. Do ovoga je došlo iz drugog pokušaja i o tome dosta pišem u knjizi, prva ideja je bila na stolu kada je ministar Jovanović potpisao prvi dokument o suradnji našeg i srbijanskog sveučilišta, bilo je to prije desetak godina. Realizacija tog plana je propala jer je bio presirov. No, sada su uspjeli.

Elite su pretežito regionalne

Politika „regiona“ posebno je jaka na području kulture, a obuhvaća i napade na hrvatski jezik?

Da, hrvatski jezik je sljedeći na redu. Posebno poglavlje posvećujem tome u knjizi jer su najupornija inzistiranja upravo na uvođenju zajedničkog jezika u regiji. Ovaj detalj da u Bruxellesu šutimo unatoč činjenici da se ponovo odgađa puna primjena uporabe hrvatskog jezika u institucijama Unije ne treba shvaćati trivijalno baš u ovom kontekstu.

Vidjeli ste dvije snažne inicijative o uvođenju starog hrvatsko-srpskog kao jednog zajedničkog jezika i nisam čuo niti jedne ozbiljne hrvatske institucije da se očitovala o tome. S druge strane imate nevjerojatnu činjenicu da je ove godine Vlada odbila financirati najstariji i najrenomiraniji hrvatski jezični časopis, radi se o lingvističkom stručnom časopisu koji izlazi više od pola stoljeća, časopisu „Jezik“, najuglednijem našem listu ove tematike. Za srpske „Novosti“ imamo milijune kuna, za „Jezik“ po prvi put jedna Vlada nije našla novca za dotaciju, mislim da se radi o 30 tisuća kuna.

Da ovo gdje živimo nije hrvatska država nego komad regije koja tako i funkcionira pa zadovoljava kriterije koji su potrebni da bi funkcionirala regija, a ne vodi računa o hrvatskim nacionalnim interesima dosta dobro svjedoči činjenica da niti nakon 30 godina moderne hrvatske države nemamo zakon o jeziku. To govori da nismo dorasli vlastitoj državi, a nismo dorasli jer su nam elite pretežno regionalne. Zato i nema osobite razlike u tom segmentu bio na vlasti Račan, Sanader, Milanović ili Plenković. Regionalno se sve čvršće povezujemo iz mandata u mandat i to je konstanta svih tih politika.

Konstanta hrvatske regionalne politike je i ekskluzivni televizijski talk show Aleksandra Stankovića koji je za produciranje regije, regionalnih tema i regionalnih gostiju napravio više bilo koga drugoga. Njegov pak monopol traje točno 20 godina, Ravno od trećeg siječnja.

Nitko naime regiju nije doveo u svaki hrvatski dom bezobzirnije i snažnije od Aleksandra Stankovića i njegovih gostiju. Da je ovo gdje živimo supstancijalno hrvatska država, a ne komad regije bi li bilo logično da barem uz Stankovića imamo još jednu takvu emisiju?

U Hrvatskoj kao ugaonom kamenu treće Jugoslavije najnormalnije je upravo ovo: da Stanković ima monopol, tako da je regionalni karakter ključne političke emisije zagarantiran. Nota bene na hrvatskoj državnoj televiziji.

„Jugosferašku“ politiku vidimo i u športu?

Da, za šport sam vam već naveo do koje razine smo se vratili u regiju, tako da već sladostrasno mediji navijaju „tko će biti prvak regije“. Tu je na tapeti još jedino nogomet seniorski koji nije osvojen, a nije osvojen zbog FIFA-e inače bi i ovdje već gledali Zvezdu i Partizan. Zanimljivi su sponzori tih regionalnih liga. Recimo rukometnu regionalnu žensku ligu financirala je jedna ruska državna banka. Ista ova koja sada ulazi u Agrokor.

Mediji potpuno ignoriraju hrvatske nacionalne interese

Zanimljivo je da većina tzv. mainstream medija podupire zapadnobalkansku orijentaciju Hrvatske?

Regija nikada ne bi dosegnula ove granice da nema hrvatskih medija koji su po svojoj uređivačkoj politici uglavnom regionalni. Tempo drži hrvatska televizija koja nas desetljećima bombardira s vijestima iz Srbije.

Imate prosvjede u Srbiji i uživo ih prenose dvije naše televizije, hrvatska državna televizija i službena televizija regije, radi se o N1. Imali smo prosvjede u Budimpešti, a da televizija nije o tome poslala niti sliku, a kamoli kakav prijenos. Dakle, medijski teror regije je fašistoidan. Moramo znati što se tamo događa, moramo znati za njihove prosvjede, moramo znati za njihove izbore, moramo znati za njihovu estradu. Jednom riječju teror.

Osim što se tako nacija navikava na regionalni okvir, a za drugi jedva da i zna obzirom da smo jučer izašli iz Jugoslavije, mediji krče puteve daljnje suradnje. Nemate jednog jedinog negativnog priloga glede sveučilišta zapadnog Balkana. Nemate jednog jedinog negativnog priloga o zabrani nastavka financiranja časopisa „Jezik“.

Nemate nikakav kritički diskurs spram činjenice da Srbija uporno odbija ne samo otkriti gdje su naši nestali, negoli i to kad će nam vratiti ukradene ade. More je takvih tema u kojima mediji odrađuju politički agendu regije. U tom smislu mediji potpuno ignoriraju hrvatske nacionalne interese svodeći ih na nacionalni ekstremizam.

Mesić kao otac regije

Udruga „Jedino Hrvatska“ je 2007. putem odvjetnika Tomislava Jonjića kao opunomoćenika uputila Ustavnom sudu RH zahtjev da ocijeni, podliježu li planovi regionalne suradnje i regionalne integracije zabrani iz čl. 141. st. 2. Ustava Republike Hrvatske te postoje li u postupcima predsjednika Republike, predsjednika Vlade i drugih članova Vlade Republike Hrvatske – koji su postupci egzemplifikativno navedeni u zahtjevu – elementi što upućuju na to da je došlo do kršenja kogentne norme iz čl 141. st. 2. koji zabranjuje balkanske integracije. Je li slučajno da se Ustavni sud do danas nije oglasio o ovome zahtjevu?

Da, našao sam taj zahtjev gospodina Jonjića i o njemu detaljno pišem u knjizi, navodeći što se već do 2007. dogodilo na tu temu. To je zastrašujuće kad se sjetite što je sve Mesić na tu temu zagovarao, radio, gurao, protežirao. Mesić je u tom smislu bio otac regije, nitko nije toliko Hrvatsku izgurao s njenih tračnica i vratio vlak natrag kao Mesić. Od odnosa prema vojsci, do odnosa prema gospodarstvu kad je inzistirao na formiranju zajedničkih hrvatsko-srpskih firmi koje da bi trebale po njemu onda ići u osvajanje poslova po svijetu. To je bilo više od konfederalizma.

Uostalom Mesićeva rečenica da sanja ovaj prostor bez granica apsolutni je hit njegova oba mandata na ovu temu. Ustavni sud šuti na Jonjićev zahtjev i ta je šutnja u prvom redu sramotna, gledano iz ugla onoga što piše u Ustavu, a s druge strane je politički znakovita. Regija je toliko živa, toliko je segmenata života pokrila, da im se čini deplasiranim da tako nešto negiraju. A morali bi, ako gledamo slovo ustava.

Možemo li zaključiti da je Hrvatska danas skrojena po mjeri „regije“, tj. da predstavlja tek jedan od prirepaka tzv. Zapadnog Balkana?

Da, teza moje knjige je jasna: nažalost, mi ne živimo u hrvatskoj državi, već u Hrvatskoj kao komadu regije te su projugoslavenske snage kao već dva puta ranije u povijesti nametnule jugoslavenski, ovaj put ne okvir, nego sadržaj, koji je premrežio sve pore hrvatskog društva čak i sada kada imamo samostalnu državu.

„Regija“ nije Jugoslaviju kakvu pamtimo, takva više nije moguća jer je rat postavio tu crtu razgraničenja, regija je sofisticirani oblik povezivanja istog tog prostora, kao i stvaranja pretpostavki da to povezivanje bude još temeljitije. Regija je zapravo onakva Jugoslavija kakva je u ovim okolnostima moguća. U tom kontekstu napravili su praktički maksimum, a da našoj javnosti po mom mišljenju ništa od toga nije poznato.

U knjizi obrađujem jedan po jedan segment hrvatskog društva koji su regionalizirani postavljajući uvijek isto pitanje: da je ovo hrvatska država ne bismo li, primjerice, povezivali hrvatska sveučilišta sa zapadnoeuropskim?

Ne bismo li imali športske lige s Italijom, Austrijom, Mađarskom, zemljama s kojima isto tako tvorimo ponegdje regiju? No, u Hrvatskoj kao dijelu regije sva rješenja koja su vam začudna su zapravo potpuno normalna. Samo ako prihvatite istinu, da dakle živite u regiji, a ne u hrvatskoj državi. Da je pak regija ništa drugo negoli treća Jugoslavija sugeriraju svi ključni elementi u regionalnom povezivanju.

Oni se uvijek i samo tiču povezivanja zemalja koje se nekad bile u bivšoj Jugoslaviji. Te su dakle silnice iznimno snažne, u međunarodnoj zajednici su našli ozbiljna financijska sredstva jer je treća Jugoslavija sladak san međunarodne zajednice, a kako nismo izveli lustraciju, na razini političke elite čekaju nas ljudi koji u najmanju ruku nemaju ništa protiv regije.

Dakle, da bi se ovom ludilu oduprli, najprije naciju valja upoznati o čemu se tu radi i u tom smislu ova knjiga tematski nažalost raritetna, ukazuje baš na taj problem. Tek kad osvijestimo gdje živimo, tek tada će trebali alarmirati onu elitu koja se tome protivi da podigne ručnu u tom vlaku koji ide ravno za Beograd.

„Mali noćni razgovori“

Uskoro možemo očekivati novo Vaše djelo?

Da, ja sam sad već više od godinu dana istjeran sa svih medija, nigdje prisilno ne pišem i nigdje ne objavljujem, te sam osim ove knjige napravio i jedan materijal, jedan dramski tekst koji se zove „Mali noćni razgovori “.

Ovo mi je drugi izlet ove vrste, u kazalište i nije nemoguće da ostanem isključivo u ovom svijetu i da se klasičnom novinarstvu više ne vratim. S jedne strane, taj mi se svijet kazališnih tekstova sve više sviđa, s druge strane brutalno sam izguran iz medijskog prostora i nemam se pretjerane volje vratiti u taj zvjerinjak.

Po ovom tekstu sada redatelj Želimir Mesarić, uz dramaturgiju Mire Muhoberec, rade kazališnu predstavu. Ova mala knjiga koju ću tiskati uz predstavu govori o dva vremešna umirovljenika koji stanuju u jednom novozagrebačkom neboderu, upoznaju se ispred zgrade i po prvim rečenicama se vidi da su homo politicusi.

U svojim daljnjima druženjima oni najotvorenije razgovaraju o najdelikatnijim hrvatskim povijesnim temama vrlo oštro, upućeno, vrlo duhovito i vrlo polemično. Redatelj Želimir Mesarić ima jednu posve drugačiju viziju tog razgovora, ideja mu je sjajna i razumjet ćete da vam je sada ne mogu detaljizirati.

Dobro, ali možete nam reći kada će biti premijera?

Premijera je zakazana za 23. svibanj, a 20. svibnja u istoj ovoj dvorani Vijenac na zagrebačkom Kaptolu organizirati ću promociju ove nove male knjige, više knjižice, „Mali noćni razgovori“, po kojoj se predstava radi i predstavit ćemo tamo kompletnu ekipu uz prikazivanje nekoliko zanimljivih isječaka sa glavnih proba.

Onda idete na turneju?

Za sada imamo zakazana četiri termina za igranje u Zagrebu krajem svibnja, te jedan termin u lipnju, imam već pozive čak iz tri druga grada koji su bili silno zadovoljni predstavom o Bušiću i odmah su se javili čim su čuli da radim drugu predstavu, tako da ćemo nakon Zagreba krenuti sa predstavom širom Hrvatske. Naime, siguran sam da će ova predstava biti podjednako intrigantna koliko i poučna obzirom na teme koje otvara, a koje se ne samo u hrvatskom kazalištu, koliko ja znam, nikada nisu ovako otvarale.

To su povijesne teme?

Teme dvojice sugovornika su sve one teme od 1941. do danas koje ljevica i desnica u Hrvatskoj nikad nisu do kraja iskreno i otvoreno izrazgovarale. U tom smislu njih su dvojica neka vrsta glasnogovornika dviju političkih opcija, a argumentacija i jednog i drugog je doista na visini. Oni u taj razgovor ulaze do kraja, počinju s 1941. godinom, prolaze sve povijesne sporne i dramatične točke te povijesti, svi se mogući argumenti stavljaju na stol, a sve skupa završava s dočekom vatrenih u Zagrebu.

Dakle, happy end?

Ha,ha, bojim se da je to sve samo ne limunada s happy endom… Tko je pobijedio? Vidjet ćete u predstavi. Kraj s vatrenima hoće reći da je pobijedila Hrvatska, da je pobijedila hrvatska mladost koja u tom smislu nema nikakvih dvojbi, mladost koja će nastaviti tamo gdje su ranije generacije stale. A koje i čije ideje su kroz povijest izgubile, rječito svjedoči činjenica da živimo u hrvatskoj državi. Baklju te daljnje borbe mlade generacije su preuzele punog srca o čemu svjedoči činjenica da se na dočeku vatrenih skupilo širom Hrvatske gotovo milijun mladih, gledamo li sve skupove zajedno. Većeg povijesnog dokaza o pobjedi jedne nacionalne emocije koja je gušena ravno pola stoljeća, mislim da ne može biti.

Ali, strpite se, još je dva mjeseca do premijere predstave koju je iz jednog posve drugačijeg ugla pripremio sjajni Želimir Mesarić uz izvrsnu dramaturgiju Mire Muhoberec. Tekst je dakako važan, tekst je kostur predstave, ali tekst je ipak samo okvir, bez sjajnog redatelja i dramaturga, bez sjajnih glumaca, bez nadahnuća svih njih zajedno, a ovdje su svi četvero odlični, ne bi bilo dobre predstave. Tim prije što je ovo koliko ja znam prva predstava u Hrvatskoj koja se jednom ovakvom temom bavi na ovakav način.

Davor Dijanović / HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

don Anđelko Kaćunko proslavio 40-tu obljetnicu svećeničkog poziva

Objavljeno

na

S don Anđelkom Kaćunkom možemo se ili ne trebamo složiti. Ali, ga ne možemo ignorirati. Iznimno je popularan među vjernicima Crkve u Hrvata, prije svega zbog svojih malo „neobičnih“ razmišljanja, otvorenih kritika, pa i svojih blogova. Neki su ga prozvali i najvećim blogerom među svećenstvom. To dakako nekima ne odgovara, ali taj je humanist i čovjek uvijek manje-više deset koraka ispred drugih, tako da je već postao i „imun“, poglavito prema nedobronamjernima, a takvih nije mali broj. Sada je na službi u Lici, a prije toga bio je i u Zagrebu. Lika mu je osobito prirasla srcu, zapravo nema mjesta u Hrvatskoj koje on ne voli i koje ne bi njega voljelo.

Za njega kažu da ne štedi ni crkvenu elitu, pa je jednom prigodom za neki Zadarski list uz ostalo izjavio i ovo: „Znadete da često kritiziram svoje kolege, osobito stotine doktora teologije koji su na mnogim područjima kompetentniji od mene, a skrivaju se u crkvenim „mišjim rupama“, umjesto da hrabro iziđu na medijsku bojišnicu. Ne shvaćaju da je Crkva stalno, i bit će do konca svijeta, u duhovnom ratu sa“sinovima tame“-kazao je.

Objavio je i nekoliko vrijednih knjiga.

Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko neistina, uvreda i laži, kao o Vama. Jesam li u pravu, odnosno zbog čega Vas (i tko) nazivaju “kontraverzni”? – pitam ga, a on kao „iz topa“ odgovara:

– Niste daleko od istine, premda ima još svećenika koji su meta negativne energije pojedinaca i organiziranih skupina. Nekoliko je razloga za to. Pođimo od pojma “kontrAverzni” (upravo tako pišu i govore, umjesto kontrOverzni!), što bi neki psihijatri objasnili dvama razlozima koji su u njima: “kontriranjem” i “averzijom” prema meni, odnosnom protivljenjem i odvratnošću. Ali za takav odnos ne vidim nikakva opravdana razloga, jer neslaganje s nečijim svjetonazorom ne smije biti razlogom gađenja nad tim čovjekom. Ni ja se ne slažem s mnogim ljudima u mnogo čemu pa ipak su mi simpatični ili čak dragi, a za sve bez razlike molim Boga da im srce privuče Isusovu Srcu. Nažalost, u hrvatskom primitivnom mentalitetu pripadnost npr. drugoj političkoj opciji, pa čak i “protivničkom” nogometnom klubu, kod nekih izaziva odbojnost samo zato što su “drukčiji”, jer nisu “iz našega tabora” itd. Dovoljno je pročitati komentare mojih neistomišljenika na blogu, koje sam objavio u knjizi “Don Blog”, pa da “čovjeku pamet stane”… A nekim sam “kontroverzan” samo zato što nisam “ukalupljen” prema predrasudama ili slici koju oni imaju o svećeniku, kao nekom mračnom ili srednjovjekovnom liku koji ne izlazi iz sakristije (gdje “pipa ministrante”!) i koji drži “konzervativno-domoljubne” propovijedi te “s oltara” poziva ljude da glasuju za uvijek istu stranku. O predrasudama prema svećeniku moglo bi se snimiti stotine dobrih filmova, kao što su npr. talijanski romani o Don Camillu, ali nažalost snimaju se samo negativni.

Za svećenika ste zaređeni 24. lipnja, prije točno četrdeset godina. Zbog čega ste se i kada odlučili za svećenički poziv?

– To je jedno od pitanja na koje znam odgovoriti kad me nitko ne pita, a ne znam kad me netko pita – kao što je Sv. Augustin rekao za pitanje o tome “što je vrijeme?” Kad sam bio osmi razred, i moji roditelji i susjedi su me poticali da idem u sjemenište. To mi se sviđalo, iako nisam tada mogao imati pojma što znači biti svećenik, jer za taj poziv potrebno je vrijeme sazrijevanja. Svakako, i danas sam, nakon četrdeset godina pred istim pitanjem-stihom iz pjesme Krist na žalu: “O Bože, zar si pozvao mene?” Odnosno, začuđen sam činjenicom da je Bog između mnogih sposobnijih odabrao upravo mene, ovakvog kakav jesam – mnogima “kontroverzan”! – pa, malo u šali a malo ozbiljno, ponekad dobacim Isusu: “Čudim ti se što si izabrao baš mene!” Ali to uvijek činim s velikom poniznošću i zahvalnošću. Jer svećeničko je zvanje, baš kao i vjera, zapravo otajstvo jer pokazuje da Bog u svemu ima mjerila i kriterije koji se razlikuju od ljudskih i koje teško možemo razumjeti.

Kako gledate na kritike Pape Franje, poglavito na one u svezi pedofilije među svećenicima? Vi ste “pljeskali” kad su spalili na jednom “fašniku” slikovnicu o gayevima…

– Na pedofiliju općenito gledam s najvećim gađenjem i osudom te podupirem nastojanja pape Franje u čišćenju Crkve od toga zla. No ne znam jeste li nehotice ili svjesno u isto pitanje stavili pedofiliju i ‘gayofiliju’, ali ima dokaza (čak i u samom Vatikanu!) da je medijska hajka na ‘pedomaniju’ među klerom pokrenuta od neprijatelja Crkve također uz pomoć nekih tzv. visokih prelata kako bi se preduhitrio Papin udar na ‘pederofiliju’. Ali, očito, nije im uspjelo, jer je u ovoj fazi čišćenja kurijalnih i ostalih crkveno-‘augijevskih štala’ Papina “metla” zahvatila prilično široko. Naravno, ishod te Papine akcije je neizvjestan, jer je i taj lobi ušao duboko u sve strukture Crkve te, što je najgore i najparadoksalnije, smatra se nosivim stupom “mističnoga Tijela Kristova”, premda ga zapravo razara svojom perverzijom, pa dobro upućeni ističu kako je kriza u Crkvi danas na vrhuncu upravo zbog moći i utjecaja te, kako ju nazivam, kurijalne ‘gayonerije’ ili ‘homokurijonerije’. Stanje je takvo da bi nam Bog hitno trebao poslati novoga Sv. Franju, a ako se to ne dogodi Crkvi će se sigurno dogoditi novi Luther! Zato se moj pljesak Papi razlikuje od “pljeska” paljenju gay-slikovnice u Kaštelima, što sam objavio na Facebooku pa su mi odmah blokirali profil na nekoliko dana!

A što mislite o Papinoj izjavi u svezi bl. Alojzija Stepinca, da se mora “savjetovati s patrijarhom Irinejom”?

– Ponovit ću što je Papa točno rekao, ali bitno je da on nikada ništa ne izjavljuje slučajno, a važno je i u kojem je trenutku nešto rekao, odnosno u kojem kontekstu i na kojem mjestu! Dakle, Papa Franjo je u avionu odgovorio na pitanje poznatog novinara – koji ga s istom temom stalno “maltretira”(!) i koji je čak mogao biti od nekoga potaknut na to pa i na ‘fino’ provokativan način – što znači da to nije Papin pravorijek “ex cathedra”. No to se ipak može smatrati potpuno sporednim pa se valja usredotočiti na Papine riječi i još više na reakciju na njih. A Papa je doslovce rekao kako je “tražio pomoć Irineja da sve bude po istini… Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine.” Eto to su bitne riječi u Papinu odgovoru na novinarevo pitanje – svakome su dostupne na stranicama IKA-e i Radio Vatikana. pa se ne treba oslanjati na razna iskrivljavanja i tumačenja, a poglavito ne u nekim tzv. domoljubnim medijima, među kojima su neki Papu ‘kitili’ raznim pogrdama ili ga čak nazvali “Antikristom”, što je ne samo njihova povijestna blamaža, nego i “u nebo vapijuća” blasfemija. Također, valja respektirati i naknadnu smirenu izjavu nadbiskupa Želimira Puljića koji je potaknuo vjernike na strpljivost i molitvu, poručujući da se ne treba bojati transparentnosti i istine kad je riječ o Stepincu.

No ono što je mene uzrujalo i teško rastužilo, jesu “katoličke” totalno nekatoličke izjave protiv Pape – koje su došle čak iz usta nekih biskupa i katoličkih intelektualaca! – koje su bile intonirane više politički-domoljubno nego vjernički-crkveno. Pritom su tragično smiješni i žalosni napadi na Papu bili od onih “velikih Hrvata” koji niti idu u crkvu, niti žive sakramentalno, ali zato na svim skupovima mašu hrvatskim barjacima i između nekoliko psovki skandiraju da su “za dom spremni”, a na crkvenim slavljima svojim barjacima zaklanjaju čak i oltar. Neki su išli tako daleko da su – pazite ovo, radi “obrane” Stepinčeve svetosti! – predložili osnivanje “samostalne hrvatske katoličke Crkve, neovisne o Vatikanu”! Dakle, doslovce ono isto što je Stepincu nudio Tito, kojega naši vrli domoljubi mrze iz dna duše, a što je Bl. Alojzije odbio te to suprotstavljanje Yu-satrapu platio zatvorom i mučeničkom smrću!

Nažalost, problem je u tome što se u ‘tvrdoglavoj’ trostrukoj hrvatskoj nepismenosti – vjerskoj, političkoj, medijskoj – već oblikovala neformalna “katolička sekta” naglašeno domoljubnih kršćana, odnosno površno kršćanskih žestokih domoljuba, koji su od tzv. domoljublja (koje je zapravo uglavnom verbalno, “navijačko”!) stvorili oblik religioznosti. Budući da to kvazikršćanstvo ima nacionalni, tj. HRvatski predznak, ja ga nazivam “HRšćanstvom”. A kako je u naglašeno izravnoj oprjeci sa srbskim pravoslavljem, ono ima sve oznake specifičnog “HRvoslavlja”. Poklonici takvoga ‘naciljublja’ nisu uopće svjestni da takav nacionalizam bez Boga uvijek vodi u poganski nacizam, kao što i socijalizam bez Boga vodi u ateistički komunizam. To je naš narod sve iskusio i gorko platio u prošlosti, ali idejne i ideološke zablude neizlječivo se “recikliraju”… Dakle, da zaključim, prvo, upitajmo se što bi takvima za njihov osobni vjerski život te za život izumirućega hrvatskoga naroda značilo proglašenje Bl. Alojzija svetim, odnosno hitno “unaprjeđenje” iz blaženika u svetca“? Pa zar nemamo toliko blaženika i svetaca kojima se nitko ne moli?! A drugo, ispravan stav katolika prema Papi (Kristovu namjesniku na zemlji!), ali i prema svakom duhovnom auktoritetu, nalazi se u riječima Sv. Maksimilijana Kolbea, “svetca koji je spasio čast 20. stoljeća”: “Može moj poglavar i pogriješiti, ali neću pogriješiti ja ako ga poslušam!” Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

Vas nazivaju i najpoznatijim blogerom među svećenicima. Zbog čega ste pokrenuli blog, jeste li zbog toga imali bilo kakvih problema?

– Obratno je – pokrenuo sam blog zbog problema u koje sam upao. Naime, budući da sam tada, kao kancelar Vojne biskupije (od 1999. do 2008.) bio i neformalni njezin glasnogovornik, bio sam ne samo naglašeno javno eksponiran nego često i meta Crkvi nesklonih medija. To je, po mišljenju nekih odgovornih i u Crkvi i u MORH-u, stvaralo lošu sliku o tim ustanovama pa sam bio izložen dodatnom pritisku s više strana – dotle da je u jednom susretu na Kaptolu jedan biskup pitao tadašnjega vojnog ordinarija i generalnog vikara: “Kad ćete ga ušutkati?” Zato sam bio odlučio na određeno vrijeme prekinuti vezu s javnošću, a poklopilo se da sam tada – u travnju 2006. godine – trebao započeti rad na Monografiji Vojne biskupije pa mi je ta medijska stanka dobro došla. Međutim, izdržao sam tek devet mjeseci, jer (budući da nisam prestao pratiti tiskane i elektronske medije) više nisam mogao trpjeti da nitko ne reagira na svakodnevne brojne medijske gluposti. Požalio sam se nekim prijateljima pa su mi – u veljači 2007. – časna s. Berislava Grabovac i novinar Darko Pavičić savjetovali da “otvorim blog”. Nisam ni znao što je to blog, ali čim sam upoznao taj medij odmah sam krenuo… To je pak izazvalo novu medijsku lavinu… no to je posebna priča. Svakako, nakon prelaska na blogosferu Večernjeg lista u rujnu 2009., ukupno sam – do zaključenja ‘blogokarijere’ (u ožujku ove godine, komentarom pod naslovom “Hvala vam, braćo Austrijanci! Je li ‘teologija crokausta’ isto što i ‘industrija holokausta’?”) – izdržao u toj medijskoj “areni” gotovo punih dvanaest godina.

Bili ste na službi u Zagrebu, pa u Gospiću, a sada ste već duže vrijeme u jednom malom ličkom mjestu. “Patite” li za Zagrebom?

– Vjerujem da u tome Vašem pitanju, gospodine Pavkoviću, nema tzv. urbanog rasizma, koji sam često osjetio kod mnogih, i to u svim velikim gradovima a ne samo u Zagrebu. Ali, kad je riječ o metropoli, nažalost tu, naravno samo u glavama nekih, već je južno od Save sve “teška provincija” i “najcrnji Bangladeš”, a da ne govorimo o njihovoj slici Like i ostalih pustih hrvatskih ‘vuko-medvjeđih staništa’… U Zagrebu sam proživio gotovo trideset godina, i Bog se pobrinuo – a sâm sam to odabrao! – da dođem u mirniju sredinu upravo kad mi je to s obzirom na životnu dob bilo potrebno. Tako da nikakva razloga nemam za nekakvu “patnju za Zagrebom”. Sredina u kojoj sada živim, nakon trogodišnje službe u Gospiću, nije “malo ličko mjesto”, nego predivna Gacka dolina – drevna hrvatska pokrajina, koja je u prošlosti često činila cjelinu s Likom i Krbavom pa i susjednim regijama. Nažalost, davno se udomaćio, od svih nehrvatskih režima u prošlosti nametan jedinstven pojam “Lika” za cijeli ovaj kraj. A koliko je to pogrješno pokazuje činjenica da današnja Ličko-senjska županija i Gospićko-senjska biskupija uključuju Grad Senj odnosno Senjski dekanat koji nemaju nikakvu “ličku tradiciju”. Odnosno, županija obuhvaća područje južno od Velebita, odnosno dio otoka Paga, a u granicama biskupije su Ogulinski i Modruški kraj koji također nisu Lika. Ali hrvatska školska “širina” i zemljopisna površnost su takve da Pula može biti u Dalmaciji, a Prelog u Slavoniji…

Svojedobno ste uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu…!?

– Hvala Bogu to je još jedna od predrasuda koju ste točno naveli. Jer Nives uopće nisam uzdizao – nego sam samo jednom u životu (u srpnju 2008.!) sudjelovao u predstavljanju njezine knjige Gola istina – a Severinu sam doista kritizirao, jer se javno mnogo puta očitovala kao katolkinja, a svojim je životom i pjesmama svjedočila sasvim suprotno.

Kako to da ima malo duhovnih pjesama, pa općenito i sadržaja u medijima, od novina do televizije, o našim duhovnim vrijednostima? Obično, kad se, poglavito u zadnje vrijeme piše o Crkvi u Hrvata, iznose se samo ružne teme?

– To pokazuje da urednici ili vlasnici medija u Hrvatskoj ne žele te sadržaje u svojim medijima, premda znaju da je golema većina naroda sklona upravo takvim prilozima. Upravljači medija, dakle, ili narod ignoriraju ili ga žele duhovno i mentalno preoblikovati u skladu sa svojim “vrijednostima”. Tome naravno služe i ružne teme o Crkvi.

Zbog čega se sve više zaboravlja Domovinski rat, pa i krunica koja je bila jedan od simbola hrvatskih branitelja i stradalnika?

– Djelomice je to jasno iz ovoga što sam malo prije rekao. Iskustvo potvrđuje da tzv. lijevo-liberalnim medijima, tj. svima globalističke orijentacije, nema ‘strašnije’ teme od čistog spoja bogoljublja i domoljublja – što se zapravo očitovalo u cijelom Stepinčevu životu, uključujući njegovo čovjekoljublje. A taj ‘spoj’ Neba i Domovine, simboliziran u liku branitelja s krunicom oko vrata, očitovao se upravo u našem pravednom obrambenom ratu, pri čemu je – u bezizlaznom stanju pred navalom oružjem moćnog neprijatelja s potporom “međunarodne zajednice! – do izražaja došla vjera “marijanski orijentirane duše Hrvatskoga naroda”, podpuno oslonjena na Boga i zagovor Majke Božje. Zato i jesmo pobijedili. Ali današnja medijska ignorancija toga čuda pokazuje da smo poremetili ‘A-plan’ “međunarodne zajednice”, koja je poslije aktivirala ‘B-plan’ i priznala hrvatsku pobjedu. Ipak, trajna netrpeljivost i zloba raznih ‘sotonerijskih’ organizacija prema nama je očita na svim područjima života – od proglašavanja “smećem” našega kreditnog rejtinga (što podsjeća na Marks-Engelsovu etiketu Hrvata kao “smeća”!), preko političkih pritisaka i ucjena, do svakodnevnog blaćenja i naroda i države raznim pogrdnim izrazima. Međutim, to nas ne smije zbunjivati, jer kršćani znaju da đavao napada samo one koji nisu njegovi i koji žele biti Božji. Apostol Pavao zato u Drugoj poslanici Timoteju jasno upozorava: “Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (3,12). A Isus nas je već prije toga ohrabrio ‘blaženim’ upozorenjem: “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Matej 5,10-12). Ako tako budemo gledali na naše vrjednote i na napade na njih tada veličinu žrtve naših branitelja – kao i kršćanskih mučenika! – nikada nitko neće uspjeti izbrisati iz hrvatske kolektivne memorije te će uvijek biti onih koji će moliti Krunicu i misliti na branitelje naše slobode kojima je krunica u ratu bila najjače ‘oružje’!

A što Vi mislite o pozdravu “Za dom spremni”, pa i o Thompsonovim pjesmama?

– Pa mislim isto što misle svi zdravi i normalni pripadnici svih naroda na svijetu, koji su spremni braniti svoj ‘Dom’, dakle svoj život, svoju obitelj te svoj narod i domovinu. A to je definirano već u svojevrstnom geslu moćnog Rimskoga carstva (zapisanu kod pjesnika Horacija), koje na latinskom glasi: “Dulce et decorum est pro patria mori” (tj. Slatko je i dolično umrijeti za domovinu). Jasno, globalistima svih boja to smeta, jer takve čvrsto ukorijenjene narode teško mogu pokoriti. A budući da su upravo tim duhom prožete pjesme Marka Perkovića Thompsona, on je zbog toga žestoko na udaru i medija i raznih podružnica ‘globalističke sotonerije’. Njegove pjesme su u moderno glazbeno ruho sjajno ‘upakirane’ vrjednote i krjeposti koje su hrvatski narod očuvale tijekom krvave prošlosti. Zato sam Thompsonovu liriku definirao kao ‘MPT-ov BOD’ (Bog, Obitelj, Domovina). U “Hrvatskom slovu” je već ujesen 2002. objavljena moja analiza pozadine napada na njega pod naslovom “Korijeni thompsonofobije”, a taj prilog objavio sam i na blogu odmah 2007. (dostupan je na internetu). Štoviše, namjeravao sam, ali nažalost nisam stigao, napisati i studiju sa šifriranim naslovom ‘TPM MPT’ – što znači Teologija pjesničke matrice Marka Perkovića Thompsona.

Pratite li politiku, osobito sjednice hrvatskog Sabora?

– Oprostite za grubu iskrenost, ali nisam ni glup ni politički nepismen da dragocjeno vrijeme trošim uludo! Ipak znadem što se događa, jer očima preletim naslove u novinama, ali televiziju ne gledam već 38 (slovima: trideset i osam!) godina. Međutim, jadni naš naivni i politički neupućen narod doslovce je opsjednut demonom politike, a pojma nema niti što je ona niti kako funkcionira – premda je to lijepo i jasno objelodanio ‘dubinski’ upućen insajder Vladimir Šeks, rekavši u jednoj tv-emisiji da “Hrvatski sabor ne odlučuje ni o čemu važnom, jer se odluke donose na drugom mjestu, u gremijima…”! Dakle, zainteresirano pratiti politiku isto je što i živcirati se gledajući namještenu utakmicu. Nažalost, o tome pojma nemaju ni svećenici, ni većina hrvatskih intelektualaca, a čak i biskupi sudjeluju u obmani naroda ponavljajući floskulu da je “politika skrb za opće dobro” (kao da još uvijek živimo u vrijeme stare Grčke, a ne u 21. stoljeću kad je sve pod kontrolom centara moći i Kapitala, za koje Biblija kaže da su “upravljači ovoga mračnog svijeta”)! Zato ja već barem deset godina javno pozivam na bojkot izborne farse i lakrdije, jer ne želim sudjelovati u laži i prijevari. Sapienti sat.

Što mislite o polemikama oko Jasenovca, a što u svezi Bleiburga? A kako gledate na “derneke” u Kumrovcu?

– Nažalost, zvučat će nekima ružno što ću reći, ali na sva tri spomenuta mjesta događaju se “derneci”! Jasno, s različitim porukama i različitim ‘liturgijama’. Riječ je o bolnim i teškim temama iz naše bolne i teške prošlosti, gdje se u javnoj areni još uvijek vodi borba između istine i laži, između znanosti i mitologije, između ‘cromoljublja’ i antihrvatske histerije… A to bi konačno trebalo staviti u arhive i muzeje odnosno u “povijest”, ali spomenuti “upravljači ovoga mračnog svijeta” dobro znaju koliko je hrvatski narod i osjetljiv na te teme, i ranjen događajima i lažima… pa zato i u medijima i u politici namjerno stalno podpaljuju vatru borbe između “ustaša i partizana”. Ali, teološki gledano, i tu treba prepoznati “mysterium iniquitatis” (otajstvo zla) s kojim se svaki ljubitelj Istine, Dobrote i Ljepote mora hrvati do konca života, i što će, kako nas Biblija poučava, trajati do konca svijeta.

Koliko ste dosad objavili knjiga, pišete li nešto novo?

– Dosad mi je izišlo osam samostalnih knjiga, a urednik sam i suautor knjige “MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu” (2001.) te monografije “Vojni ordinarijat u RH” (2007.), kao i (zajedno s još devetero novelista) dviju knjiga priča “Otočki dekameron” (2016. i 2017.). No, možda je najbolje da navedem sve ostale naslove, jer većini su nepoznati. Prva samostalna knjiga mi je “Pogled sa Sljemena” (2005.), a ostale su “Hrvanje sa svijetom” (2007. i 2008.), “Moji topnički dnevnici” (2009.), “Raspuća blogovske neo/zbiljnosti” (2010.), “Vikar crkve Naše Gospe” (2013.), “Uoči progona” (2017.), “Tko ne čita – umire glup!” (2018.), i “Doncameron” (2019. – mojih deset priča iz Otočkog dekamerona). U pripremi mi je deveta knjiga, koja će biti iznenađenje – jer je to moje prvo glazbeno tiskano djelo.

Nego, branili ste i Ćiru Blaževića, “trenera svih trenera”, kad se nedavno “spetljao” s Miloradom Pupovcem… Zašto?

– Pa zato što Ćiru napadaju i pljuju kao lakrdijaša oni kojima njegovo lakrdijašenje prije nije smetalo nego su mu čak pljeskali kao velikom domoljubu! A to je još jedan znak masovne hrvatske površnosti koja kod ljudi cijeni samo ono što joj donosi ugodu i osjećaj “ponosa i slave”, poglavito u sportu, i koja ne zna kako je sva politika zapravo najobičnija zabava za narod koji je obmanut navodnim tuđim zauzimanjem za njegovo dobro! A obmana je uvećana uvjerenjem da sam narod o tome odlučuje. Nevjerojatno je kako narod ne shvaća (a to mu ne posvješćuju ni duhovni auktoriteti!) da “upravljači ovoga mračnog svijeta” – koje znanstvenik Jean Ziegler naziva “novim gospodarima svijeta” – nisu toliko ludi da NARODU prepuste odluku o nečemu što je NJIMA važno! Zato bi se ista graja digla npr. i na Dalića, da nekome od “nepoćudnih” dade potporu.

Dobro. S ovim se možemo i ne trebamo složiti, ali, uskoro ćemo opet na izbore. Tko će Vam biti draži: K.G.K. ili Škoro, Milanović, Kolakušić…?

– Nakon svega što sam već rekao dodat ću, slikovito, da prema figurama na šahovskoj ploči ili fikusima u uredima “visokih predstavnika” u malim narodima nemam nikakav osjećaj, kakav imam prema bilo kojem čovjeku. Ali da moj odgovor bude potpuniji i jači, bit će najbolje da ponovim ocjene koje sam dao o tzv. predsjedničkim kandidatima prije pet godina. Objavio ih je Hrvatski tjednik (18.12.2014.) pod naslovom: Svi su oni velika ništica. Evo što sam tada rekao, a Vi i čitatelji – po onome što su od tada do danas ta “4 asa” učinila – prosudite u čemu sam pogriješio.

IVAN VILIBOR SINČIĆ (0 (ništica)): Kao što mu ime govori – on je ‘mali sin’ nekoga ‘velikoga tate’ ili globalnoga tata, ubačen u kampanju da kao ‘polukandidat’ unese malo živosti i mladenačkoga šarma u strogi i uštogljeni političko-medijski show.

MILAN KUJUNDŽIĆ (0 (nula)): Ako nije tajni igrač nekog velikog lobija, onda je totalna hrvatska naivčina s naglašenim neartikuliranim entuzijazmom, iz prvoga razreda ‘političke hlebinske škole’, koji želi biti Al Capone kako bi uništio mafiju.

IVO JOSIPOVIĆ (0 (zero)): Prvi crveni pijanist Kukuriku orkestra sa zmijom za hrvatskim klavirom, koji već pet godina Hrvatima uporno pokazuje kako, pod palicom globalnoga dirigenta, uspješno izvodi magijski obred ‘Sympathy for the Devil’.

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ (0): Prividno šarmantna igračica globalnoga vojnog lobija poslana u Hrvatsku da na domoljubnim ‘guslama’ u narodu probudi lažnu nadu u pobjedu ‘naših’ i ojača (nepri)rodnu feminističku frontu (na koju je ‘pala’ i HBK).

Ne čini li Vam se da su Hrvati previše jalni i zlobni ili, kako bi netko rekao, “malo nas je al smo govna”…?

– Ništa mi se ne čini, nego sam siguran da takvu paušalnu i preopćenitu ocjenu o bilo kojem narodu na svijetu, a poglavito o vlastitom narodu, može dati samo onaj tko je teško bolestan od sado-mazohističkog sindroma pa bi hitno trebao na terapiju kod nekog vrsnog psihijatra. Jer ni jednom narodu na svijetu ne može se zalijepiti ‘precizna’ etiketa, jer u svim narodima svijeta ima i svetaca i zločinaca, a jal i zloba nisu nikakav hrvatski “endem”, nego su nam poznati već Adamovih sinova! Nažalost, razne ružne etikete – koje nastaju i u neprijateljskim kuhinjama – naš površni mentalitet olako prihvaća, jer one u njemu brzo izazovu osjećaj nemoći pa zaključi da se ni za što ne trebamo truditi, jer ako tzv. veliki reknu da smo mi Hrvati “izgubljen slučaj” onda je to valjda istina. Tako se prepustiti apatiji mnogo je lakše nego “zasukati rukave”, izložiti se riziku i prihvatiti žrtvu!

Zatim, zanima me je li itko od takvih mrzitelja svoga roda i naroda čuo za ono što akademik Pečarić ponavlja na predstavljanjima svojih knjiga: “Tako je Papa Ivan Pavao II. za nas Hrvate govorio da smo NAROD NADE, a bivši francuski vojni biskup Michel Dubost na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu je rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. (Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.). Slično je doživio don Anđelko Kaćunko u Lurdu na vojnom hodočašću sredinom svibnja 2005. Kardinal i nadbiskup Kölna, Joachim Meisner je tvrdio: ‘Hrvati su sol u njemačkoj katoličkoj juhi’.” Problem je što se naš mentalitet brzo uzoholi nad uspjehom i tuđim pohvalama te još brže ‘potone’ u beznađe radi neuspjeha i tuđih kritika, a treba nam samo zdrava uravnoteženost. Potrebno nam je upravo ono što je veliki prijatelj hrvatskoga naroda – kojega većina Hrvata voli i “diže u zvijezde” – Sv. Ivan Pavao Dragi (tako ga ja zovem, ne Drugi!) baš nama i to na našem jeziku rekao u Solinu 4. listopada 1998.: “Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko!”

Što znače 10 Božjih zapovijedi, kad ih malo tko ili gotovo nitko ne poštuje?

– Te Božje zapovijedi su zapravo naravni moralni zakon, koji je Stvoritelj utkao u čovjekov genetski kod, ali ih je Izraelu, svojemu Izabranom narodu preko Mojsija dao kao znak Saveza, kao “ustav” i sustav na religijskoj razini, koji ostaje do konca svijeta svima narodima i pojedincima kao Božji putokaz, vječni znamen i temeljni kamen, bez obzira na to koliko ljudi (na svoju štetu!) ne živi po tim Zapovijedima.

Po crnoj demografskoj slici onda izgleda da su Hrvati masovno odbacili Božje zapovijedi?

– Dobro ste rekli, jer to je doslovce biblijska “dijagnoza”. Mnogo je primjera za to u Sv. pismu. Tako npr. prorok Jeremija (2,11-13) posvješćuje Izraelcima da su upravo zbog odpadništva od Boga upali u nevolje: “Je li koji narod mijenjao bogove -oni čak i nisu bogovi!A narod moj Slavu svoju zamijeniza one što ne pomažu!Zapanjite se nad tim, nebesa,zgranite se i zaprepastite, riječ je Gospodinova.Jer dva zla narod moj učini:ostavi mene,Izvor vode žive,te iskopa sebi kladence,kladence ispucanešto vode držati ne mogu.” A malo dalje – u 19. redku – prorok utvrđuje zašto su Izraelci postali robovi i zašto je njihova zemlja u pustoš pretvorena: “Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Gospoda, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi – riječ je Gospoda Boga nad Vojskama.” To doista treba uzeti doslovce, jer Božja je riječ jasna. Uzalud se Hrvatima pozivati na kršćanstvo “od stoljeća sedmog”, kad ‘Crotitanik’ ubrzano tone. Narod je na rubu provalije skorog izumiranja i situacija je toliko dramatična da je neshvatljivo što svi nacionalni “alarmi” nisu uključeni! A upravo je suprotno – i mediji, i politika, i ukupna javnost, pa čak i Crkva sa svim odgovornim auktoritetima gotovo uopće ne spominje taj najveći problem našega naroda. Nažalost, i politika i narod, jednako kao i demografi grdno se varaju misleći da neke ekonomske mjere nešto mogu promijeniti. Zato sam na tribini u Otočcu demografu Štercu rekao da “demografija” nije ni politički ni ekonomski problem, nego – duhovni! Svi su se začudili toj tvrdnji, ali ona je očita iz iskustva da djecu ne rađaju BOGATI, nego oni koji se oslanjaju na BOGA! Već je početkom 20. st. nastala izreka da je “kapitalizam najbolja kontracepcija”. U ovoj dramatičnoj situaciji zastrašujuće je i zapanjujuće na što sve Hrvati&hrvatići (čak i misleći ljudi, uključujući i crkvenjake) troše dragocjenu nacionalnu energiju! Kao da nitko ne zna kako “upravljači ovoga mračnog svijeta” žele upravo ovakvo stanje – jer što se prije smanji broj Hrvata to lakše će se na području Lijepe Naše naseliti imigranti. Jasno, nekima je sva “domoljubna galama” protiv ‘političkih vjetrenjača’ samo loša maska za demografsko-‘domografske’ propuste koje su u svojemu životu napravili (a to je svima teško priznati)! Zato, premda Crotitanik nezaustavljivo tone, razni medijski pa i teološki (b)analitičari raspredaju, slikovito rečeno, ili o snazi brodskih motora, ili o karakteristikama mora po kojem plovimo, ili o karakternim osobinama svirača brodskog orkestra… a političari su kao šef palube koji moli kapetana da se zamijeni poklopac školjke u jednom WCu… Eto, to je vjerna slika, premda malo karikirani mozaik, duhovnog stanja u Hrvatskoj, za koje neki rado optužuju razne “vanjske neprijatelje”. Ali to je velika obmana i bijeg od istine, jer nitko ne želi priznati da Hrvatskoj prijeti opasnost “iznutra”, tj. od samoga Hrvatskoga naroda, koji ubrzano izumire jer ne rađa djecu, ali ne zbog siromaštva, nego zato što se više ne klanja Bogu, već je za kumira-idola-božanstvo prihvatio svjetovno-materijalistički PTSP (= Progres-Tehnologija-Standard-Prosperitet). Zato bi se naša Crkva prva trebala trgnuti iz uspavanosti ter, poput proroka Jone u Ninivi, narod jasno i jednostavno svakodnevno pozivati na život po formuli MOLI-RADI-RODI, jer se samo žrtvom može priskrbiti evanđeoski BON (Bog-Obitelj-Narod) odnosno sebi i svojoj djeci osigurati budućnost. Ako se to ne dogodi, već u bliskoj budućnosti stići će je optužba za grijeh propusta šutnjom, a netko će joj i ‘zalijepiti etiketu’, u krležijanskom duhu, da je ‘Hrkao Blaženo Kler’ dok su tonuli brod i škver!

Nakon takve otvorenosti, dragi don Kaćunko, jeste li Vi “Za dom spremni” ili…?

– Poslije svega o čemu smo razgovarali, poštovani Pavkoviću, neka umjesto izravna odgovora na to pitanje bude i moja svakodnevna jutarnja molitva:

Gospodine, svemogući Bože, tvojom dobrotom započinjem ovaj radni dan. Spasi me i vodi svojom snagom i ne daj da danas grijeha počinim, već da moje misli, riječi i djela budu posve u skladu s tvojom voljom te tvoju pravednost i ljubav odrazuju. Ne dopusti da nekom glupošću poremetim tvoj plan sa mnom. Ako treba daj mi trpjeti za Crkvu, ali ne daj mi teret koji ne mogu nositi. Neka cijeli moj život bude tebi na čast i hvalu, na korist cijeloj Crkvi i za dobro našega naroda. Daj da ti u poniznosti ustrajno služim i da te životom svojim proslavim. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Robert Valdec: Mediji u Hrvatskoj su neprijatelji naroda i države

Objavljeno

na

Objavio

Od vremena kultne emisije Istraga Robert Valdec poznato je ime hrvatske medijske scene. Iako je riječ o istraživačkom novinaru i reporteru koji materijale za svoje priloge dobiva iz prve ruke, snimanjem „stanja na terenu“, često u vrlo opasnim okolinama, u cenzuriranim hrvatskim tzv. mainstream medijima za njega se rijetko pronađe mjesta. Njegovo novinarstvo ide direktno protiv tzv. političke korektnosti, što zasigurno nije preporuka za medije koji s jedne strane objavljuju lažne vijesti, a s druge se strane kite pseudodemokratskim i ljudskopravaškim barjacima. Davor Dijanović za hkv razgovarao je o situaciji na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, o migrantskoj krizi i stvaranju paralelnih društava diljem europskih gradova, o jačanju suverenističkih u Europi, ali o otužnome stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na to da je nedavno posjetio Pariz i istraživao požar u katedrali Notre Dame razgovarali smo i toj temi za koju ovaj novinar iznosi šokantna otkrića.

Emisija „Istraga“… Prošlo je desetak godina od gašenje te emisije. Zašto je emisija ukinuta, je li istina da je protiv emisije lobirao i notorni Milorad Pupovac?

Točno, emisija je naprasno skinuta s programa u veljači 2009. godine, nakon ‘topničke pripreme’ koja je krenula paralelno s početkom emitiranja 2005., a kako je vrijeme odmicalo postajala je sve žešća. Prvo vrijeme, ‘kolege’ u medijima su nas potpuno ignorirali, premda smo otkrivali i obrađivali priče na kojima su oni potom lešinarili. Razlozi? Zacijelo bar dva – urednik emisije bio je Andrej Rora koji je medijskim mainstream neimarima crvena krpa bio odavno, a voditelj ja, koji im također, blago rečeno, baš nisam prirastao srcu. Nije to nikakva moja paranoja niti teorija zavjere, već jednostavno činjenica koju je potvrdilo sve što se događalo tijekom gotovo četverogodišnjeg emitiranja, nakon ukidanja ‘Istrage’, a događa se i dan danas.

Nakon razdoblja ignoriranja, kako je unatoč tome gledanost rasla, teška su srca shvatili da ta taktika nije upalila, pa je krenulo banaliziranje, no prekretnica je nastala čim smo se počeli baviti ratnim zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj, što je medijskom mainstreamu jednostavno tabu, započela je paljba iz svih oružja i oruđa. Jer po njima, zločine su u ratu radili samo Hrvati nad nedužnim Srbima. Da smo u 30 nastavaka obrađivali ‘Slučaj Pakračke poljane’ ili obitelji Zec (ovo potonje je, da se razumijemo, oduran zločin koji nije smio proći nekažnjeno), zacijelo bi ‘Istraga’ išla i dan danas, bili bi po naslovnicama, gosti u talk show-ovima, HND bi nas nagrađivao…

Milorad Pupovac je, možda tek ‘najzvučnije’ ime koje je inzistiralo na tome da nas se makne s programa i zauvijek ušutka što se jednostavno može provjeriti na Internetu. Cmizdrio je i State Departementu i u EU i svojim koalicijskim partnerima HDZ-u… Koincidencija ili ne, mjesec dana uoči skidanja emisije s programa, glasovima gledatelja, proglašeni smo za najbolju TV emisiju u Hrvatskoj, a ja sam nagrađen ‘Zlatnim ekranom’ kao najpopularnije muško TV lice godine. Samo desetak dana kasnije u medijima sam ‘optužen’ kao jedan od pomagača u bijegu i skrivanju generala Ante Gotovine, da bi nam, ubrzo, s NoveTV javili kako ne trebamo raditi ni na kakvim novim pričama nego od materijala iz već emitiranih emisija za sljedeći tjedan izmontirati tu, posljednju, oproštajnu. Službeno, izdano je priglupo priopćenje kako je ‘Istraga’ dosegla svoj vrhunac, pa je bolje da se prekine sada. Neslužbeno – zaključite sami iz svega što sam vam rekao.

Posljednjih godina put Vas vodi na različite krizne točke svijete zahvaćene ratovima i konfliktima. Što Vas „tjera“ na ovu vrstu novinarstva koja sa sobom nosi velike rizike?

Zapravo, na takva sam mjesta odlazio i prije, no kako me šira javnost upoznala tek zahvaljujući ‘Istrazi’, za to se manje znalo jer sam izvještavao uglavnom za novine, tek nešto malo za TV iz Iraka 2003. Kada je emisija ukinuta, naivno sam vjerovao da ću, s obzirom na popularnost emisije, a i na svoju osobnu popularnost, iskustvo i znanje lako pronaći drugi angažman. Nisam sjedio kod kuće i čekao pozive već pisao projekte, nudio ih medijskim kućama, no bez odgovora. Nakon tog razdoblja, polako sam počeo shvaćati kako sam, u stvari, budala koja si nije željela priznati, prihvatiti, da sam nepoželjan u hrvatskim medijima, ne zato jer me gledatelji ne žele vidjeti ili čitatelji čitati, već stoga što me ključni ljudi u medijima ne žele angažirati.

Bilo je to teško prihvatiti. Ne od svih, na neke nisam niti računao, no kada su mi neki od ljudi koje sam držao, u najmanju ruku prijateljima, s kojima sam počinjao novinarsku karijeru, a koji su u međuvremenu dogurali do vrlo visokih pozicija u nekim medijskim koncernima napokon otvoreno rekli da sam ‘persona non grata’, da to nije do njih, ali da ne bi željeli ugrožavati svoju karijeru ako me angažiraju, jednostavno sam zatvorio to poglavlje iz života i okrenuo se drugdje. Nisam im to uzeo za zlo, hvala im na iskrenosti. Začudo, mnoge strane medijske kuće nisu imale taj problem tako da sam preživljavao od angažmana iz inozemstva. Od te 2009., kada sam nestao s televizije i iz novina, obišao sam i Irak i Siriju, pola Bliskog istoka, cijelu Europu izvještavajući o terorističkim napadima, sukobima, ratovima… Ali to u Hrvatskoj niste mogli vidjeti iako sam se nudio mnogima. Bilo je tu ekskluziva kao moj boravak u istočnoj Ukrajini za vrijeme najžešćih sukoba, u Iraku, Siriji, mislim da sam prvi, doduše na svom Facebook profilu, izvještavao o početku migrantske krize i to od Iraka i Sirije, preko Turske, Grčke…, pa sve do Švedske. Našima to nije trebalo, iako nisam tražio ni putne troškove, niti dnevnice, već samo honorar za materijale. Oni imaju svoje izvjestitelje. Strana veleposlanstva i njihove službe.

Bili ste u Siriji u vrijeme najžešćih borbi. Kakva je danas situacija u Siriji? Tzv. Islamska država praktički je slomljena, no čini se da upravo sada kreće borba za utjecaj između SAD-a, Rusije, Irana, Turske, Izraela… Tko je uz Sirijsku vojsku po Vama najzaslužniji za slom Islamske države?

Trenutno je, koliko vidim, više-manje mirno. ISIL je napokon uništen na tim teritorijima. Kada sam prvi put došao u Irak, pa se od tamo prebacio u Siriju, držali su većinu zemlje. Išao sam s Kurdima na sjeveroistoku u ofenzivu, ulazio s njima u mjesta dok još trajale ulične borbe. Kasnije sa Assadovom vojskom boravio u Alepu, koji je u to vrijeme bio još napola zauzet i u okruženju, ulazili smo u grad pod paljbom…

Po meni, najzaslužnija za slom Kalifata i ISIL-a i spašavanje Sirije, ali i Iraka je Rusija koja se u taj rat uključila na poziv predsjednika Assada i od tog su se trenutka stvari iz korijena počele mijenjati. Naravno, ne treba zaboraviti niti doprinos Irana koji je također stao na Assadovu stranu, kao niti Hezbollaha koji se u rat uključio iz susjednog Libanona, a naravno niti samih Sirijaca, te Kurda. I Turska i SAD i EU i Izrael zdušno su pomagali suprotnu stranu, svatko iz svojih interesa koji su nerijetko bili i sukladni, no kada su shvatili da se situacija potpuno izokrenula, pustili su svoje saveznike tzv. ‘Umjerenu oporbu’ – ISIL, Al Nusru i brojne druge islamističke skupine, niz vodu i pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Ne jednom ste ustvrdili da je većina vijesti koja se u našim medijima plasira o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku zapravo „fake news“. Što nam možete reći o tome?

Kada nešto kažem, ne govorim ‘napamet’, nisam to čuo od ‘dobro obaviještenog izvora’, niti mi je ‘izvor blizak…’ dostavio dokumente. Dakle, kada tvrdim da lažu i varaju čitatelje i gledatelje onda to tvrdim na temelju toga što sam se osobno u to uvjerio. Jednim dijelom lažu jer jednostavno prepišu od negdje već prepisano, većim dijelom namjerno plasiraju lažne vijesti svjesni toga da su lažne ni ne trudeći se provjeriti. Primjera je bezbroj, iz rata u Siriji im je najrelevantniji izvor bio tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava. Riječ je o nekom sumnjivom tipu koji ne mrda iz svoje kuće u Velikoj Britaniji, no ‘sve zna’ kada je o Siriji riječ mada više od dvadeset godina nije bio tamo. Nadalje, ‘Bijele kacige’, koji su bili pripadnici terorističkih skupina i te kacige stavljali na glave samo za potrebe propagandnih videa, također su, ne samo našim, medijima relevantan izvor. Ukrajina, Irak, Europa, Venezuela, migranti… svagdje je isto.

Takva je ‘uređivačka politika’ zadana u jednom centru i od nje nema odstupanja. Analizirao sam puno njihov način rada – jedan primjer: google (još uvijek) pruža alate za pretraživanje po određenim razdobljima, pa pokušajte, npr. kroz godine redati napise iz, recimo, Jutarnjeg lista o Sjevernoj Koreji i njihovom predsjedniku. Možete tako izvući da je već nekoliko puta umirao jer se ‘prežderao ementalera’, kako je na najmaštovitije načine pobio bližu i širu familiju – od bacanja ujaka gladnim psima, strijeljanje tetke protuavionskim topovima… O tome kako u toj državi ljudi umiru od gladi, jedu žohare, pasu travu… Naravno, ne kažem da je Sjeverna Koreja divno mjesto za život, no tim tempom bi već svi poumirali. I odjednom, nakon što je Amerika ublažila politiku, Kim Jong Um od ‘degenerika koji je stalno pijan, prežderava se sirom i non-stop igra video igrice ili siluje djevojčice’, postaje ‘mladi lider’. Preko noći.

Najtužnije je što su mainstream toliko glasni i nasrtljivi da ljudi počinju prihvaćati ono što pišu kao činjenicu. Tužno. Zar nikome ne padne na pamet da se zapita kako taj ‘degenerik’ uopće vodi državu od 20 milijuna stanovnika, kako od tog silnog bančenja i prežderavanja stigne razvijati nuklearni program zbog kojeg mu je i američki predsjednik došao na koljena. Da se ne zajebavamo – da Sjeverna Koreja nema nuklearno oružje već odavno ne bi postojala. Slično je svuda – npr. razvaljuju priče kako u Venezueli ljudi umiru od dijabetesa, a prešućuju kako su lijekovi za taj isti dijabetes na popisu ‘zabranjenih’ za izvoz u tu državu. Kako u nekoj državi ljudi gladuju, a ne kažu da je država pod embargom na uvoz hrane.

Osobno sam svjedočio kada sam, sa skupinom novinara 2003. godine u Bagdadu, neposredno pred američku okupaciju te države, bio u obilasku jedne bolnice, dječjeg onkološkog odjela. Užas, djeca na umoru, majke plaću pored njihovih kreveta… tuga. Kasnije čujem američku kolegicu koja je za odjavu tog priloga u kameru potresno recitirala ‘kako djeca umiru zbog zlog diktatora Sadama Huseina’, ne spomenuvši kako je 80% te djece u bolnici s područja koja su u prvom zaljevskom ratu Ameri gađali projektilima s osiromašenim uranom, te kako lijekova za tu djecu nema jer je Amerika na popis proizvoda koji su pod embargom stavila upravo i citostatike za liječenje iste te djece.

U Alepu sam, u starom dijelu grada, proveo gotovo cijeli dan. Pretrčavali smo mjesta koja su još pokrivali ISIL-ovi snajperi, obilazili položaje sirijske vojske… Navečer kasno, u hotelu, na portalu Jutarnjeg pročitam kako su Sirijci i Rusi stari dio grada cijeli dan zasipavali bojnim otrovima’! Da ne ispadne kako sam se baš ulovio Jutarnjeg, iako su oni najgori i najgorljiviji u takvoj propagandi, valja istaknuti kako se prije koju godinu promijenila taktika – valjda su oni koji doista uređuju hrvatske medije zaključili da im je prekomplicirano slati uputstva u svaku redakciju posebno, a ne bi me začudilo i uplaćivati novac na različite račune, pa su taj problem riješili preuzevši HINA-u preko koje sada distribuiraju fake news, a njihovi patuljci u pojedinim medijima se natječu tko će razvaliti naslov koji će se gazdama više dopasti. Pa sjetite se samo onog ‘jadnog Sirijca koji je zbog brutalnosti hrvatske policije izgubio kći’. Svi su ridali nad njegovom tragedijom i sasuli drvlje i kamenje na naše policajce, a kada se ustanovilo da je sve laž, jednostavno su zašutjeli. Naši su mediji, po mom sudu, dobrim dijelom neprijatelji ove države i naroda.

Nakon 2000. staljinistička cenzura u hrvatskim medijima

Prošli ste mnoge redakcije, imate veliko novinarsko iskustvo… Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Mnogi ističu da je dotaknulo samo dno…

Dno je već visoko iznad nas. Srozavanje je strmoglavo krenulo nakon 2000. godine. Tko je glasnije i strastvenije vrištao o diktaturi i medijskoj cenzuri u devedesetima, brže je napredovao i redom, čim bi se ukotvio na neku uredničku poziciju, krenuo s – cenzurom. Da se razumijemo, medije sam do osamostaljenja Hrvatske imao prilike analizirati samo iz pozicije konzumenta. Tek kasnije sam postao i insiderom. No uspoređujući ‘mračne Tuđmanove 90-e’ i ‘eksploziju slobode’ nakon uvođenja trećejanuarske diktature 2000., bilo tko, ukoliko je imalo nepristran, može zaključiti puno toga – u vrijeme ‘diktatora Tuđmana’, dok je Hrvatska velikim dijelom bila još okupirana i dok se ratovalo, izlazili su i Feral Tribune i Arkzin, postojao je Radio 101, GONG je osnovan devedesetih… A onda su stigle ‘demokratske promjene’. Redakcije su ekspresno počišćene od nepoćudnih, od većine onih koji novoj vlasti nisu bili po volji. Ljudi su izbacivani na cestu ili potpuno marginalizirani.

Cenzura u hrvatskim medijima počela se provoditi staljinistički brutalno, iako uglađenije – tekstovi nisu išli na čitanje prije objave ‘brkatim cenzorima iz komiteta’ kao u vrijeme komunizma jer, jednostavno, više nije bilo potrebe – brkovi su obrijani, ovi su se iz komiteta prebacili u uredničke ili direktorske fotelje. Perjanice komunističkih medija, komitetski novinari koji su bezbolno preživjeli ‘olovne devedesete’ dočekali su 3. siječanj 2000. u niskom startu i krenuli. Isti koji su nekad, prije odlaska u redakcije u Vjesnikovom neboderu ili HRT-u trčali u Kockicu po instrukcije, u ‘totalitarizmu’ devedesetih su se, nakon početne zbunjenosti šteneta kojem je gospodar nestao, ulizali novom, stasali u medijske pit bullove da bi se, promjenom vlasti opet i sami promijenili.

Dobar primjer vam je uredničko/novinarka grupacija koja se tih mračnih devedesetih bezobrazno obogatila, da bi, još mamurni od izborne noći krenuli s demonizacijom prethodne vlasti koja im je to omogućila. Sjetite se međusobnog dijeljenja Murtićevih grafika, naslikavanja s pokojnim Račanom kojeg su zaboravili čim im je zasjalo novo sunce – Sanader. O njemu su odmah stali pjevati ode, štancali su se uvlakački tekstovi ljigavi do povraćanja, žderali su se škampi po jahtama. Kako je Sanader kleknuo, psi su samo podigli zadnju nogu i popišali se po njemu kao po truloj ogradi i stali lizati ruku novom gazdi. Odjednom su im Milanović i Josipović postali ultimativni državnici, no čim su pali s vlasti postali su ‘neradnici i bezlični političari’, a nakon što su uspješno odradili smjenu Tomislava Karamarka, krenuli su se klanjati novom idolu – Plenkoviću. Nemam iluzija, i njega će ‘pustiti niz vodu’ čim nanjuše krv.

Paralelno, u temeljito očišćenim medijima, provođena je kadrovska selekcija, glavni kriterij postala je poslušnost, instinkt da ‘nanjušiš’ što bi šefovi željeli da napišeš, te strast da to onda odradiš još žešće nego što su oni i mislili. Tu je još more mladih novinara koji se pravim novinarskim poslom zapravo nikada nisu imali prilike baviti. Guglaju, prepisuju, kopaju po facebook statusima poznatih, pa ih kao senzacije i ekskluzive objavljuju uz vrišteće naslove. Dodajte tome i brigade PR agencija koje mrtve-hladne donose javno svoje cjenike u kojima nude objave intervjua, reportaža, ‘brifiranje novinara’ itd.

Da to plastičnije objasnim – ukoliko netko ima dovoljno novaca, PR agencija će mu organizirati objavu intervjua u mediju po izboru, uputiti novinare kako valja pisati o vama. Bolesno. I to javno objave, svatko može pogledati na njihovim web stranicama. A to je tek vrh ledenog brijega. Ono ‘ispod’ površine nazvali su ‘krizno komuniciranje’. Dakle, političar ili neka korporacija nešto značajno useru, pa angažiraju PR agenciju, debelo joj plate za ‘krizno komuniciranje’, pa onda ovi ta njihova govna kroz medije isprezentiraju kao veličanstveni uspjeh. I o kakvom novinarstvu tu onda uopće ima smisla pričati?

Bavili ste se i problematikom masovnih migracija u Europu. Što nam možete o tome reći? Što je cilj tih migracije i koje će biti posljedice?

Točno, ovim aktualnim migracijskim valom bavio sam se od samog početka i to, možda zvuči neskromno, ali je istina, puno sustavnije od najvećeg broja ljudi iz medija. Ušao sam duboko u tu problematiku – promatrao sam tu pojavu praktično od područja s kojih su migranti krenuli, pa cijelim njihovim putem, sve do odredišta po zapadnoj i sjevernoj Europi. Premalo je prostora da bih vam dubinski ovdje analizirao, no ukratko – ciljeva je više, a o krajnjim posljedicama možemo još samo nagađati. Naime, kao i mnoge druge pojave, tako i ove masovne migracije nemaju samo jedan uzrok i samo jedan cilj, a tako ni samo jednu posljedicu. Većina ljudi uvjerena je kako je ovaj zadnji migracijski val uzrokovan ratom u Siriji, kako su migranti ljudi koji, spašavajući živote bježe u sigurnost, u europske države. Takvo objašnjenje, naravno, u većini ljudi budi empatiju, u početku su oni koji su upozoravali kako je to pogrješna percepcija bili, a i sada su, označavani kao bešćutni rasisti, nacisti… I sam sam osjetio gnjev tih ‘pravovjernih’.

U početku sam u nekim mainstream medijima uspio objaviti reportažu, dvije, no kada sam, po objavi vidio da me cenzuriraju, da mi mijenjaju smisao tekstova, ispravljaju ‘migranti’ u ‘prognanici’, prestao sam pisati za njih. Naime, Sirijaca koji su protjerani iz svojih domova, onih koji su pobjegli spašavajući žive glave pred najezdom ‘umjerene oporbe’, kako su islamističke koljače nazivali mainstream mediji, bilo je u migrantskom valu zapravo najmanje.

Puno je interesnih skupina pronašlo svoje benefite u toj najezdi na Europu – od onih koji se na sve načine trude potpuno uništiti tradicionalne vrijednosti na kojima je Europa počivala, kršćanstvo prije svega, onih kojima je cilj nestabilnost u Europi – sigurnosna i gospodarska, šverceri ljudima, trgovci organima, drogom, oružjem… Nadalje, tu je cijela vojska NGO parazita koja živi i hrani se od toga, razne političke opcije koje se hrane i prikupljaju glasove… A posljedice? Tko želi i zna promatrati već ih vidi iako ih mediji sakrivaju. Kriminal, terorizam, politička, sigurnosna i gospodarska destabilizacija, svježa glasačka mašinerija…

Kraj Europe kakvu sam poznavao

Dijelovi Europe već danas slične na Bliski istok i sjevernu Afriku, a u državama poput Francuske, Švedske, Njemačke, Velike Britanije itd. imamo tzv. „no-go“ zone. Vi ste bili u nekima od tih zona, pa Vas molimo da nam ukratko opišete što ste tamo vidjeli?

Ukratko, vidio sam kraj Europe kakvu sam poznavao. Na primjer, Pariz, jedan od gradova u kojima sam se uvijek osjećao kao kod kuće, grad u kojem bih, mislio sam, volio živjeti, pretvorio se u nešto posve drugo. Doista, nekada sam s veseljem odlazio tamo, danas ondje odlazim s grčem u želucu. Marseille, Berlin, Bruxelles… U Švedskoj je katastrofa – u pojedine kvartove je opasnije ući nego u Kabul. Ali o tome gotovo ništa ne možete pročitati u medijima. Nije ‘politički korektno’. Statistike o, na primjer, silovanjima, skrivaju se, a javna je tajna da su s migrantskim valom slučajevi silovanja skočili u nebo.

Eto vam primjera iz života – sjedio sam s prijateljima u Švedskoj, u malom gradiću gdje su se preselili iz Stockholma. Na večeru je došla i njihova susjeda s kćerkom koja je u taj gradić preselila iz Malmea jer se bojala za život vlastitog djeteta. Kći, 14-godišnjoj plavokosoj i plavookoj Šveđanki je bila prisiljena kosu bojiti u tamno u strahu da ju u razredu novopridošle školske kolege ne siluju. Plavokose su im, naime, posebno ‘po ukusu’.

Jesu li europski glavešine uopće svjesni što će nam donijeti masovne migracije? Jesu li svjesni dubokih civilizacijskih razlika između domicilnog stanovništva i onih koji dolaze?

Jesu. Ali ih nije briga. Oni žive u blagostanju, zaštićeni u svojim luksuznim, dobro čuvanim kvartovima.

Suverenisti i globalisti

Dobrim dijelom i zbog migracija, posljednjih godina desne političke opcije jačaju diljem Staroga kontinenta. Kako gledate na taj fenomen?

Oprezno. Prije svega, pojmovi ‘desno’ i ‘lijevo’ u politici su izgubili svoje značenje. Pogrješna terminologija samo zbunjuje obične ljude, jer, oni koji se nazivaju liberalima u svojoj ideologiji imaju više nacističkog od onih koje zovu nacistima. Oni koji sebe drže ljevičarima socijalno su neosjetljivi, samoproglašeni desničari i tradicionalisti su u suštini globalisti… Pogledajte situaciju kod nas. Imamo na primjer nekakvu skupinu, stranku, što li je… koja se nazvala ‘Radnička fronta’. Svi skupa nemaju radnog staža za jednu prijevremenu mirovinu, nitko od njih, barem od ovih njihovih ‘isturenih igrača’ nije nikada ništa u životu pošteno radio.

Mislim da je danas temeljna podjela na suvereniste i globaliste iako niti to nije potpuno precizno. Ali da vas sada ne zbunjujem svojim razmišljanjima, držati ću se ovog ‘lijevo’ i ‘desno’. Dakle, točno je, tzv. desnica u Europi jača, a jednim dijelom su uzrok tome i migracije. Jer jedna od posljedica tih migracija je i srozavanje cijene rada, unutarnje migracije domicilnog stanovništva – srednja klasa nestaje, iz gradova su ih elite prvo potjerale u predgrađa koja su potom napućila imigrantima izvana, pa su od njih pobjegli u provinciju. Temeljno, u Francuskoj su ‘žuti prsluci’ upravo ti ljudi. Osiromašeni radnici, autohtoni Francuzi koji na sve slabije plaćene poslove kojih je, ujedno i sve manje jer elita proizvodnju seli u siromašnije države, putuju desecima kilometara svakodnevno. U sve starijim automobilima, mahom na dizel pogon kako bi smanjili troškove. I onda im predsjednik podiže cijene goriva pod izlikom ‘globalnog zatopljenja’ i poručuje neka pređu na hibridne ili električne automobile, kako se moraju ekološki osvijestiti… Jesu li ti osiromašeni i obespravljeni radnici ‘desnica’, a ‘ekološki osviještene’, bezobrazno bogate elite ‘ljevica’? Teško.

Ali da se vratim na tendencije u Europi – točno je, jačaju suverenističke opcije i osobno sam sretan zbog toga. Treba, naravno, biti oprezan i moći prepoznati ‘kukavičja jaja’ koja se neprestano podmeću – razne ekstremne grupe i frakcije kojima se pokušava kompromitirati te, nazvao bi ih tradicionaliste, suvereniste. Vidljivo je to dobro u Francuskoj gdje je vlast uz operativni rad paraobavještajnog aparata već dobro načela pokret ‘Žutih prsluka’. Ubačene grupe koje izazivaju nerede, razbijaju, divljaju, nazivaju ih ‘Black block’, nemaju veze s autentičnim pokretom, no izazivaju animozitet prema svim ‘žutim prslucima’, a grubo postupanje policije u očima javnosti postaje opravdano.

Preslikajmo tu taktiku kod nas – svaka se suverenistička, državotvorna, patriotska inicijativa, ukoliko ih se ne uspije ugušiti medijskim ignoriranjem ili ismijavanjem, ubrzo stane proglašavati ustaškom, nacističkom, rasističkom… Imaju i svoje provokatore plaćene za taj posao. Pojedini mediji na, na primjer, proslavu u Čavoglave, šalju fotoreportere i novinare samo s jednim ciljem – da pronađu ‘ustaše’. Pa onda ovi bauljaju satima u gužvi i ako nalete na neku pijanu budalu koja će podignuti desnicu u zrak – ista postaje zvijezda skupa, osvane na svim naslovnicama pod naslovima tipa ‘Ustaški dernek’, ‘Nacističko orgijanje’ i sl. Ako ne nalete na takvog, onda to sami insceniraju.

Trump još uvijek pokušava postati predsjednik SAD-a

Na široj globalnoj geopolitičkoj razini čini se da svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Rusije, koji se od „staroga“ hladnog rata razlikuje po tome što u igri imamo i trećega globalnog aktera, Kinu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu? Je li Trump zainteresiran za bolje odnose s Rusijom, ali ga u tome koči tzv. duboka država?

Bio sam iznimno sretan zbog Trumpove pobjede – iskreno, više zbog toga što Clintonova, koja je, po meni, jedna izuzetno opasna, kompromitirana i zla osoba, nije postala predsjednicom. Očekivao sam da oni koji stoje iza nje neće lako prihvatiti poraz, ali ni sanjao nisam da će ta ‘duboka država’ biti toliko agresivna, uporna i moćna čak i danas. Trump, po meni, još uvijek zapravo pokušava postati predsjednik SAD-a, veći su mu neprijatelji lijevo-liberalni mediji i političari, nego Rusija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran zajedno. Mislim da bi Trump osobno, kada bi doista preuzeo sve predsjedničke ovlasti i riješio se te svoje ‘pete kolone’, ušao u povijest kao jedan od najboljih predsjednika Amerike.

No, ta duboka država, teško se miri s činjenicom da je razdoblje njihove hegemonije koje je trajalo desetak godina postalo povijest. SAD jesu još uvijek supersila s moćnom vojskom, gospodarskom snagom, pokrili su cijeli svijet sa svojim totalnim nadzorom…, ali više nisu jedini ‘štemeri u birtiji’. Možda je dobar primjer koji ocrtava tu situaciju i priča sa Sjevernom Korejom. Nemam nikakvih iluzija da bi ta država završila kao mnoge druge koje je Washington stavio na svoj popis za uništenje poput Iraka ili Libije, da nemaju nuklearno oružje, ali i da iza nje, više ili manje diskretno, ne stoje Kina i Rusija. Sirija je jasna poruka. Država, koju su krenuli razoriti, potpuno uništiti i zauzeti, opstala je, pobijedila. Prijelomna točka bila je ulazak Rusije u taj sukob.

Ovih je tjedana ponovno eskalirala kriza oko Irana. Iran se povukao iz dijelova nuklearnog sporazuma iz koje se SAD povukao još pred godinu dana. SAD je u Perzijski zaljev poslao nosač aviona Abraham Lincoln, bombardere B-52, Patriot raketni sustav… Može li po Vama doći do rata u Perzijskom zaljevu?

Mislim da rata neće biti iako Izrael i Saudijska Arabija zdušno huškaju Ameriku da krene na Iran. No Iran nije Irak, a geopolitička se situacija mijenja iz dana u dan, i Trump je svjestan da Rusija ne će gledati skrštenih ruku kako im američka vojska pokušava doći na još jednu granicu.

Situacija je napeta i u Venezueli. U podcastu Velebit govorili ste o tome da je oporbenog Juana Guaida trenirao srpski pokret „Otpor“, tj. „Canvas“, kako mu je novo ime, koji je zanat ispekao u rušenju Slobodana Miloševića?

Jesam. Većina ljudi ne zna za tu činjenicu. Pratio sam, proučavao i radio na toj temi godinama. Notorna je činjenica da je rušenje Miloševićevog režima režirala Amerika, a jedan od ključnih ‘podizvođača radova’ bila je grupacija, tzv. nevladina udruga ‘Otpor’. Iza mase, opravdano nezadovoljnih ljudi, stajala je i instrumentalizirala ih je mala grupa ljudi obučavanih na Soroševim tečajevima i plaćanih iz izdašnih crnih fondova maskiranih imenima raznih međunarodnih fondacija. Kada su taj posao uspješno odradili, uz nemalu pomoć NATO-a, naravno, potpuno su se profesionalizirali i za račun istih gazda nastavili s ‘revolucijama’ po svijetu. Gruzija, Tunis, Egipat… U međuvremenu su promijenili ime, sada se zovu ‘Canvas’. Venezuelanski pučist Guaido je tek jedan od njihovih ‘učenika’, no izgleda da i nije bio baš briljantan student.

Kako komentirate geopolitičku situaciju na prostoru koji se naziva Zapadnim Balkanom? Jesu li mogući novi konflikti?

Ovdje su konflikti uvijek jedna od opcija. Trenutno mislim da ne će biti većih sukoba, no pitanje je vremena kada će se opet zakrviti. Kosovo, Sandžak, Bosna, Makedonija…, tek su neka od potencijalnih područja gdje bi se opet moglo zakuhati. Cijelo je ovo područje, posebno tu mislim na teritorij bivše Jugoslavije, bremenito povijesnim nepravdama, države koje su ovdje vladale, od Austrougarske, Otomanskog carstva, prve, pa druge Jugoslavije, mijenjale su etničku sliku, prekrajale i postavljale granice… Bojim se da je tu sve toliko zapetljano da je nemoguće to i otpetljati bezbolno. Dodajmo još tome geostrateški položaj, interese velikih na ovim prostorima, tradicionalno siromaštvo, neobrazovanost… Ubojita kombinacija.

Ovih dana bili ste u Parizu, vezano uz požar u katedrali Notre-Dame. Što nam imate za otkriti?

Čim je buknuo požar u katedrali Notre Dame, dakle dok je vatra još plamtjela, bilo mi je jasno da to nije slučajno. Naime, ne treba biti preveliki ekspert pa zaključiti da se u jedan takav građevinski pothvat kao što je obnova te katedrale, spomenika UNESCO-a, najposjećenijeg mjesta u najposjećenijem gradu na svijetu, ne ulazi kao u adaptaciju štale. No mučilo me tko i zašto, a do mene su dolazile nove i nove informacije koje su samo potvrđivale kako nije riječ o slučajnosti. Nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorističkom napadu nekakvih islamskih ekstremista što su u startu mnogi posumnjali – jedno, to nije njihov ‘modus operandi’ – nema žrtava, a nitko nije niti preuzeo odgovornost. Kažem, nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorizmu, no namjerno zapaliti crkvu koja je spomenik nulte kategorije svakako je terorizam.

Imao sam neke svoje sumnje, no kako nikada ne volim samo mudrovati, valjalo je otići u Pariz. Tamo imam puno prijatelja i znanaca, mnogi su, profesionalno, na pozicijama s kojih su mogli doći do informacija kojih nema u medijima, razgovarao sam s dosta upućenih ljudi raznih profesija, proučio hrpe dokumenata i došao do odgovora za koji sam uvjeren da je točan. Notre Dame je namjerno zapaljena, posao je obavljen izuzetno profesionalno, medijski je priča kontrolirana od početka do kraja. Iza svega stoji ogroman novac, nama smrtnicima nezamisliv profit koji će na tome ostvariti grupacija ljudi kojima je jedini Bog – novac.

Spremam veliki tekst – temu o tome, gdje ću iznijeti i dokaze za sve to, a objaviti ću sve, nadam se uskoro, na svom vlastitom portalu koji je pred pokretanjem. Budući da, vjerujem samo sebi, a potom tek manjem krugu ljudi, sve na portalu pripremam sam, posebno ovakve teme. Zato se sve sporo i odvija. Kako ne radim ni u jednom mediju već sam, tzv. freelancer, prije nešto više od godinu dana osnovao sam svoju tvrtku ‘Deadline Productions’ koja će biti i ‘izdavač’ portala. Ime mu je ‘normabel.com‘. Domena je već zakupljena, grafički dizajn gotov, sada sam zaokupljen pisanjem tekstova, slaganjem arhiva, doradama… Svih ovih godina skupio sam ogromnu arhivu fotografija, biti će tu i videa, planira se i podcast… Veliki posao koji ću, nadam se, uspjeti odraditi. U ostvarenju mi pomažu prijatelji iz male, ali izuzetno profesionalne IT firme ‘Spine ICT’, sve tekstove za sada pripremam sam, a u tijeku je i dobivanje dozvola za prenošenje tekstova iz medija u kojima imam poznate ljude i kojima vjerujem. Riječ je o nekim ruskim, francuskim, ali i medijima iz Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu, i da će mi se s vremenom pridružiti još neki autori. Nemam se namjere utrkivati ni sa kim u objavljivanju vijesti jer za tako nešto nema kapaciteta, želim se baviti globalnom politikom, ali i domaćim temama, no na način kakav u mainstream medijima nećete moći vidjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari