Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Ne bojte se Viskoviću, nije ovo Jugoslavija

Objavljeno

na

Je li rakija što je i ove jeseni stigla iz Šabca bila prejaka ili je prebacivanje sa Ždrepčeve krvi na kakvu čašicu hrvatskih vina bila pogubna za potrošeno nepce?

Teško je reći i manje je važno, ostaje tek nadati se da je samo u sklopu akcije „alkoholom protiv droge“ velikan hrvatske kulture, čelnik ponosnog društva hrvatskih pisaca, stameni krležijanac, čovjek koji je odgojio generacije i izmislio FAK i „fakovce“, veliki Velimir Visković, kriknuo 29 studenog na facebooku: “Sretan Dan Republike svim nostalgičnima, pa makar za to svi skupa godinama ljuštili krumpire“.

Ne bojte se Viskoviću, nije ovo Jugoslavija, nitko vas neće hapsiti čak i kad vrijeđate. No,onaj tko 25 godina nakon nestanka Jugoslavije slavi dan rođenja te države ili je mentalni verbalni niški specijalac ili se mora ostaviti alkohola!

Žurim reći da je Visković potpuno nevažan kao osoba u ovoj priči, on je značajan utoliko što smo od čovjeka koji je odgojio generacije, koji je godinama bio mjera kulturne politike, koji je kadrovski žario i palio po Hrvatskoj, a sve uvijek pod egidom tobože gole samozatajne kulture i evropskih relacija na tu temu, sada lupio petama i rekao evo sve za Jugoslaviju,rasgolitivši se poput kakvog ludog Harolda na sred vlastitog medijskog balkona! Sretan ti rođendan Jugoslavijo! Tu negdje Velimir Visković postaje gola ilustracija, pouka i upozorenje svima koji su sa njim kadrovirali da vide sa kim su imali posla, jer u ovim godinama i sa ovim sloganima se ne laže.

Naime, sa 65 ljeta na leđima kad ste bliže Mirogoju nego babicama u Petrovoj, ostaje vam samo istina! I Viskoviću zapravo treba čestitati, jest da nas je 25 godina lagao trudeći se glumatati da mu „29. novembar“ nije državni praznik, ali brojni će misliti kao on, ali ni u zadnju uru neće pokazati pravo lice. Dakle, ostavimo Velimira sa njegovom prepečenicom i pustimo ga da se izdivlja na svom medijskom balkonu.

Okrenimo se spavačima ove teorije, onima koji šute i rade! Naime,problem je puno širi, problem leži u tome da mi cijelo vrijeme takve likove posve krivo tituliramo, zovemo ih ljevičarima, komunjarama, bivšim komunistima, a oni su zapravo samo jugoslaveni, kasta koja hrvatstvo i hrvatsku državu doživljava u rasteru od „ne volim“ do „prezirem“ i pri tom trajno obožava jugoslavenstvo. I to je legitimno, nigdje ne piše da se mora voljeti domovina, problem je što nervozni verbalni anacionalni teroristi kad god mogu, ruše jednu po jednu nacionalnu gredu države u kojoj žive.

Ti i takvi likovi nikada nisu istinski prihvatili hrvatsku državu i sve što ona predstavlja i oni je zapravo ne podnose. Jugoslavije mi dajte, jer utjehe nema u Hrvatskoj! To vrišti iz njihovih izjava, pogleda, tekstova, teza, stavova, načina na koji dociraju, pogotovo kad taj lavež uspredite sa njihovom šutnjom na slične svinjarije u ranijoj državi, u riječ, ne trebam te i ne volim te hrvatska državo i dok me noge nose i grlo služi boriti ću se protiv tebe i sve učiniti da uskrsne bivša tvorevina kako je god zvali. To je njihova stvarna biblija, to je zapravo cilj i to je zapravo san. I to je u podlozi svih naših svađa.

To leži na dnu srca hrvatskim jugoslavenima, anacionalnim teroristima, medijskim i verbalnim niškim specijalcima, snajperistima povratnicima koji ruše jednu po jednu ciglu nove građevine. Ne u vojsci, ne u šumi, ne u policiji, ne na silu,ne metkom i pendrekom, nego u kulturi, u obrazovanju, u medijima, u književnosti, ma brate gdje god na tom terenu imaju prilike obući stari dres. Lažem i pretjerujem? Pa okrenite se unatrag, pogledajte što je sve radio Velimir Visković do sada, pogledajte njegova djela i poslušajte zadnji krik ludog Harolda sa vlastitog medijskog balkona.

Koliko li je u karijeri svojim djelima ovakvih čestitki, razglednica, telegrama i brzojava poslao neprežaljenoj republici! Usporedite sve što je i kako je radio i stavite ovaj izraz istinoljubivosti kao zajednički nazivnik brojnim ranijim intelektualnim naporima i vidjeti ćete razmjere sabotaže. Jer, kultura i kulturna politika, obrazovanje i obrazovna politika, mediji i medijska politika, to je srce svake države. U miru. U ratu vam trebaju topovi i haubice, ali u miru, u miru nema većih haubica i veće štete u političkoj borbi za jednu malu naciju od krive kulturne politike, od anacionalnih medija, od obrazovanja koje uz sve ne afirmira i nacionalnu svijest.

Pogledajte druge države, pogledajte njihove udžbenike povijesti i pogledajte njihove kulturne politike i usporedite to sa nama. I kakva može biti naša kulturna politika kada se jedan od kadrovskih stupova te politike ovako razotkrije? Čestitati 25 godina nakon nestanka Jugoslavije rođendan toj državi i to u jedva dosegnutoj hrvatskoj državi, to znači biti isilovac jugoslavenstva. To znači priznati da ti je hrvatska država i dalje strano tijelo, da se negdje u dubini duše nadaš da je sve to ipak privremeno,to znači priznati da državu u kojoj živiš niti si emocionalno priznao, niti si je uistinu podizao na noge,već bi je kad god je bilo sklisko gurnuo niz stepenice ne bi li se zauvijek razbila!

„Sretan dan republike svim nostalgičnima“ reći nakon što smo vidjeli Hudu jamu, preko koje se došlo do afirmacije „29 novembra“, „sretan dan republike“ reći nakon što si bar 25 puta vidio da momak sa petokrakom prevodi kolonu Vukovaraca od kojih će stotine i stotine završiti na Veleprometu i Ovčari, reći „sretan dan republiko“ nakon svega što je „republika“ napravila ovom uništenom narodu, to stvarno znači ne razumjeti ljude i zemlju u kojoj živiš.

Ali velim, Visković je tu tek metafora. Pogledajmo njega i njegovu družinu koja u srcu trajno drži isklesan 29.novembar i sjetimo se da ti likovi od 1971. do danas u pravilu nikad nisu držali do onoga do čega je ovoj naciji bilo osobito stalo. Sjetite se kako su se držali ’71 i sjetite se kako su istinski svojim držanjem davali intelektualni alibi jednom običnom državnom teroru. I danas, danas kad imamo državu, danas kad vidimo kako se prema njoj odnose jugoslavenski nacionalisti, danas je krug traganja za istinom zatvoren. Kad vidimo da vi danas, 25 godina nakon stvaranja hrvatske države, sanjate Jugoslaviju, danas nam je ustinu sve jasno.

Jugoslavenskim nacionalistima nikad nije trebala hrvatska država. Jer, onaj tko 25 godina nakon nestanka Jugoslavija čestita rođendan toj državi, taj nam svjedoči da je u polustoljetnoj borbi protiv hrvatstva sudjelovao ne zbog političke deratizacije ,nego stoga jer mu hrvatstva, a osobito mrvica državotvornosti koje je tražilo „proljeće“, nikada nije trebalo. Jer ne kličete vi prosvjedno danas u kakvoj terorističkoj NDH, „sretan ti rođendan republiko“!

Vi u mirnoj i uljuđenoj hrvatskoj državi, članici EU, u državi Andreja Plenkovića, Andrije Hebranga, Ive Sanadera,Ivice Račana,Mate Granića, Ive Josipovića i Vesne Pusić, još uvijek sanjate Jugoslaviju! I zato smo uvijek u istim rovovima. Mi danas kad imamo državu možemo puno lakše shvatiti držanje naših jugo nacionalista i mitske ’71 godine. Što će mi mrvice hrvatske državotvornosti ako to otvara pukotinu za raspad Jugoslavije, šaptao je u svom srcu ludi Harold i njegova družina.

I ta je njihova emocija bila tako jaka da je kako nas uči Tripalo u svojim memoarima, više od 100.000 ljudi bilo izbačeno iz sedla, a preko dvije tisuće završilo u zatvoru. Da bi se i te jeseni moglo reći „sretan ti rođendan republiko“! I onda nam dolazi 1991. kada se razotkrivaju do kraja i zapravo nam priznaju zašto su se onako držali svih 50 komunističkih godina. Mudri Ivica Račan stiže u Sabor na dan proglašenja neovisnosti i on razumije da je idiotski da nastupi frontalno protiv hrvatske države dok naciji bombe padaju na glavu. I mi smo za hrvatsku državu, kliče Račan i podnosi svoj nacrt teksta o neovisnosti. Da i mi smo za hrvatsku državu, piše tamo, ali samo pod uvjetom da ona nastavi pregovore do formiranja nove jugoslavenske zajednice. Dakle, može hrvatska država, ali samo ako je dio neke nove Jugoslavije! To je njihova himna! Njima i ’71 i ’91 treba prvenstveno Jugoslavija jer hrvatstvo ne razumiju, ne prihvaćaju, to nije njihov svijet.

Vi ste djeco, anacionalni jugoslavenski teroristi, a vaš neisklesani spomenik je Velimir Visković što se raskrilio poput ludog Harolda na svom medijskom balkonu i sa bocom u ruci točno na dan stvaranja Jugoslavije kliče anno domino 2016, sretan ti rođendan republiko! Da je to temelj, da je to bit bez koje oni ne mogu, svjedoči činjenica da i kad Račan stiže na vlast 2000. godine, prvo na čemu inzistira je obnova starih veze sa regijom, odnosno Srbijom i bivšom Jugoslavijom! Doslovno na silu se tjeraju hrvatska kazališta da igraju po starim prostorima! Što pamtite od Josipovićevog mandata osim tijesnih veza sa Beogradom? Narkomani jugoslavenstva gdje heptanon čak i kad se zove EU, ne pomaže!

I doista, kad ste se na prste propeli 2016. na vlastitom balkonu i onako južnoslavenski strasno rastrgali vlastiti kućni ogrtač, kriknuvši nakon dva dobra gutljaja, sretan ti rođendan republiko, vi ste nam otkrili sve svoje tajne. I sada nam je sve jasno: i odnos prema jeziku, i odnos prema Crkvi i odnos prema povijesti, odnos prema svemu što ocrtava hrvatstvo i nacionalnu svijest.

Cijelo ovo vrijeme se radilo samo o tome da vama sve te relacije nikada ništa nisu značile, a danas kad već 25 godina imamo državu, postaje jasno da vama hrvatske države ne treba, da vama ona ništa ne znači i gdje god možete i kad god možete vi ćete od nje sadržajno stvarati istu onu državu kojoj sada čestitate rođendan. Ali, tih rođendana više biti neće i morate znati da ovaj narod više nikada neće prignuti glavu, pružiti zapešća da ih stegne žica i zakoračiti u Hudu jamu. Nikad više.

Tihomir Dujmović/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari