Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Nemoguća koalicija

Objavljeno

na

Možda to izvana djeluje kao savršena terapija za posvađanu naciju koja još živi u Drugom svjetskom ratu, (premda ima prokleto velikih razloga zbog čega smo tamo zapeli), možda hladna bruxelleska vanjskopolitička analiza sugerira da je velika koalicija jedino rješenje, no u hrvatskim prilikama to rješenje zaziva zapravo debakl desne opcije.

Žurim reći da i u HDZ-u ima zagovornika velike koalicije, primjerice, Nikica Valentić jezik je razderao zagovarajući veliku koaliciju i premda cijela nacija zna da je on tu tek trbuhozborac masterminda naše privatizacije Franje Gregurića, ta je opcija za HDZ silno opasna.

Božinovićeva šaptanja

Urbani kuloari tvrde da se Andreju Plenkoviću silno približio još jedan zagovornik velike koalicije, vješti i fletni Davor Božinović (kamera ga je diskretno uhvatila na Sinjskoj alci u najužem krugu Plenkovićevih suradnika), kojeg nacija pamti kao predstojnika ureda Stipe Mesića, a koji se pojavio na HDZ-ovim listama još u doba Jadranke Kosor unatoč tadašnjim glasnim prosvjedima pravovjernog Andrije Hebranga.

Kuloarski, Božinović je navodno novi dvorski Salieri koji na uho šapće Plenkoviću mogući sastav buduće dvostranačke idealne jedanaestorice.

Andrej je u prvom redu premudar, preoprezan, savršeno svjestan delikatnosti te teme i ovog trenutka i čak i da ne vagne tu opciju kod Stiera, (Hasanbegovića i ne mora pitati što o tome misli), njemu je jasno da se ta ponuda mora odbiti. Ako se ne želi povijesni raskol.

Plenković dakako pamti da su mnogi u HDZ-ovoj povijesti stali na korak do velikog raskola čuvajući cjelinu pod svaku cjenu. U raskol stranke nije htio ući čak ni mitski Ivić Pašalić kojemu su bili dokazano ukradeni izbori.

„Veliki raskol“ nije prihvatio ni Andrija Hebrang premda je svojedobno na kongresu stranke u Rijeci imao na dlanu – većinu!

Istina i istraga oko točnog broja glasača na tom saboru stranke vodila bi u raskol i Hebrang je bio dovoljno odgovoran da ne napravi taj korak.

Hoću reći, bilo je dosta primjera gdje se moglo ići do kraja, ali se čuvala cjelina i nema sumnje da odgovorni Plenković razumije svoju povijesnu odgovornost.

Uostalom, ako je oko velike koalicije bilo stanovitih dilema koje su se naslanjale na njegove znakovite odgovore kako “ta tema nije na dnevnom redu”, nakon što je Butković glasno rekao da velika koalicija ne dolazi u obzir, jasno je da je oprezni Plenković posve odskočio od te riskante opcije. Premda mu laude na tu temu zacijelo pjevaju i Mate Granić i Vladimir Šeks koji nikad nigdje tu opciju nisu označili kao nemoguću i za HDZ svjetonazorski sotonističku, premda im je sve jasno.

Interes za tajkune

Velika koalicija može biti u prvom redu interes hrvatskih tajkuna, čije bi se pozicije pretpostavljeno betonirale.To može biti interes nekih struktura u Bruxellesu koje iritira mala, a tako komplicirana Hrvatska, ali i njima postaje sve jasnije da klasične europske formule primjenjive u drugim zemljama ovdje ne funkcioniraju.

Kako mi za razliku od drugih europskih država nismo zatvorili ni jedno živuće povijesno pitanje, velika bi koalicija, gledajući domaći teren, u prvom redu bila pogubna za HDZ.

Jer, ona automatski zatvara u prvom redu pitanje lustracije, a dobar dio HDZ-ove desne publike ne vidi izlaz bez lustracije.

Tko bi, primjerice, htio da mu novi kurikulum obrazovanja 2016. piše zadnji šef Komunističke partije Filozofskog fakulteta, kao što to uporno traži i nudi Milanović?

Velika koalicija, osim toga, pretpostavlja kraj afirmacije pravde glede svega onoga što kolokvijalno zovemo bleiburškim žrtvama.

Tu ne bi više bilo čak ni stierovskog „suočavanja s prošlošću“ jer u temeljitoj analizi masovnog pokolja 1945. i nadalje najvjerojatnije bi vedete antifašista imali na popisu najvećih zločinaca, o čemu nedavno svježe svjedoče memoari diplomata Velebita.

On, naime, piše da je molio Tita da odustane od naredbe za likvidaciju jedne grupe Talijana, ali da je Tito inzistirao na likvidaciji, priznajući dvadeset godina poslije da je pogriješio.

Koliko takvih luđačkih odluka u svojim dušama nose brojni Titovi narodni heroji?

Cijeli taj set tema, kao i puna istina o likvidaciji stotina tisuća ljudi nakon rata, bili bi zabranjeni. Naime, sve te i slične dileme u slučaju velike koalicije silaze s dnevnog reda.

Paralelno s time, kao što sada iz HDZ-a odlaze Ćiro Blažević i veliki ratnik, general Glasnović, potekla bi bujica masovnih izlazaka iz HDZ-a. Zašto? Zato što im desetljećima obećavate lustraciju i istinu o svim mogućim Jazovkama i narodu bi bilo jasno da nakon toga više nikada ne mogu ni sanjati tu povijesnu istinu.

I tu bi negdje puklo. Jer, bila bi to epohalna prijevara vlastitih birača. Tu bi negdje došlo do pravog i punog raskola u stranci jer premda je krema HDZ-a često bila na razini centra, a neki su otišli sve do lijevog centra, gledajući HDZ od Granića i Sanadera do Jadranke Kosor (baš kao i plejada ministara u Tuđmanovo vrijeme), uvijek se kao Sveti gral narodu obećavala lustracija i istina o prošlosti.

A istina o prošlosti je istina o krvnicima gotovo 200 tisuća ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata i velikom koalicijom HDZ bi potpisao vječni embargo na tu temu. Velika koalicija značila bi zidanje još jednoga betonskog zida na Hudoj jami.

Ovog puta zidao bi ga upravo HDZ! To bi, naime, bila cijena tog eksperimenta. Sva današnja priča o ultimativnoj okrenutosti socijalnim pitanjima, ekonomskim pitanjima, u „prvom redu zapošljavanju naših ljudi“, značilo bi metaforičku i stvarnu, nedvosmisleno trajnu šutnju, primjerice, o zvijerima iz Hude jame. Uostalom, HDZ je već bio korak do toga.

Nakon Tuđmanova odlaska, koji je godinama dopustio i poticao rad komisije za istraživanja žrtava komunizma, Račan je među svojim prvim odlukama ukinuo rad iste te komisije.

Sanader je nije ponovno pokrenuo cijeli prvi mandat, da bi Hebrang potrošio pune tri godine kako bi Sanadera kao premjera i Luku Bebića kao šefa Sabora uvjerio da stave na dnevi red istu temu: formiranje ureda za istraživanje žrtava komunizma. Tri godine mu je trebalo za to, dok je HDZ čvrsto bio na vlasti!

Tek je na kraju drugog mandata Sanader to dopustio!

Bio bi to kraj HDZ-a!

Nakon prvih 30-ak iskapanja žrtava ured je de facto zabranjen pod dirigentskom palicom Vlade Zorana Milanovića. Puna istina o tome još je gora: naime, ni u pola godine Karamarkove Vlade taj ured nije nastavio rad.

Niti ste ikada čuli jednog tadašnjeg HDZ-ovca u vrhu stranke, uključujući Karamarka, koji to javno traži! Ministar branitelja Medved bio je sklon tome, ali ured ni danas ne radi.

Dakle, Milanovićeva očekivanja u slučaju velike koalicije vezano uz ovu temu bila bi jasna.

I premda bi dio HDZ-a to i prihvatio, masovnu kolonu političkih izbjeglica iz HDZ-a u tom slučaju možete lako dočarati. Naime, o socijalnim, ekonomskim, privrednim i poljoprivrednim pitanjima cijela nacija misli manje-više isto.

Sve svađe se tiču samo i jedino ideoloških pitanja. I ako njih „stavimo po strani“, onda nam ni stranke ni višestranački sustav ne trebaju.

U riječ, velika koalicija bi značila definitivni kraj HDZ-a i Andrej Plenković razumije da bi u tom slučaju on bio grobar velikog HDZ-a. Pedantan i odgovoran, svjestan povijesnog bremena, Andrej Plenković zna da bi to doista bio kraj velikog HDZ-a, ali i kraj njegove karijere.

Zato je i dao zeleno svjetlo Butkoviću da urbi et orbi nagovijesti da velika koalicija za njega nema nikakve šanse.

Da, ona bi moguće bila korisna u provedbi nekih reformi, da, ona bi mogla donijeti politički mir onom dijelu nacije koji je posve nezainteresiran za ideološke teme, ali zalog je prevelik za HDZ, a davno preuzeta obveza prema narodu u temama koje su neka vrsta tužnog obiteljskog srebra prevelika da bi se krenulo u tu avanturu.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari