Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Nemoguća koalicija

Objavljeno

na

Možda to izvana djeluje kao savršena terapija za posvađanu naciju koja još živi u Drugom svjetskom ratu, (premda ima prokleto velikih razloga zbog čega smo tamo zapeli), možda hladna bruxelleska vanjskopolitička analiza sugerira da je velika koalicija jedino rješenje, no u hrvatskim prilikama to rješenje zaziva zapravo debakl desne opcije.

Žurim reći da i u HDZ-u ima zagovornika velike koalicije, primjerice, Nikica Valentić jezik je razderao zagovarajući veliku koaliciju i premda cijela nacija zna da je on tu tek trbuhozborac masterminda naše privatizacije Franje Gregurića, ta je opcija za HDZ silno opasna.

Božinovićeva šaptanja

Urbani kuloari tvrde da se Andreju Plenkoviću silno približio još jedan zagovornik velike koalicije, vješti i fletni Davor Božinović (kamera ga je diskretno uhvatila na Sinjskoj alci u najužem krugu Plenkovićevih suradnika), kojeg nacija pamti kao predstojnika ureda Stipe Mesića, a koji se pojavio na HDZ-ovim listama još u doba Jadranke Kosor unatoč tadašnjim glasnim prosvjedima pravovjernog Andrije Hebranga.

Kuloarski, Božinović je navodno novi dvorski Salieri koji na uho šapće Plenkoviću mogući sastav buduće dvostranačke idealne jedanaestorice.

Andrej je u prvom redu premudar, preoprezan, savršeno svjestan delikatnosti te teme i ovog trenutka i čak i da ne vagne tu opciju kod Stiera, (Hasanbegovića i ne mora pitati što o tome misli), njemu je jasno da se ta ponuda mora odbiti. Ako se ne želi povijesni raskol.

Plenković dakako pamti da su mnogi u HDZ-ovoj povijesti stali na korak do velikog raskola čuvajući cjelinu pod svaku cjenu. U raskol stranke nije htio ući čak ni mitski Ivić Pašalić kojemu su bili dokazano ukradeni izbori.

„Veliki raskol“ nije prihvatio ni Andrija Hebrang premda je svojedobno na kongresu stranke u Rijeci imao na dlanu – većinu!

Istina i istraga oko točnog broja glasača na tom saboru stranke vodila bi u raskol i Hebrang je bio dovoljno odgovoran da ne napravi taj korak.

Hoću reći, bilo je dosta primjera gdje se moglo ići do kraja, ali se čuvala cjelina i nema sumnje da odgovorni Plenković razumije svoju povijesnu odgovornost.

Uostalom, ako je oko velike koalicije bilo stanovitih dilema koje su se naslanjale na njegove znakovite odgovore kako “ta tema nije na dnevnom redu”, nakon što je Butković glasno rekao da velika koalicija ne dolazi u obzir, jasno je da je oprezni Plenković posve odskočio od te riskante opcije. Premda mu laude na tu temu zacijelo pjevaju i Mate Granić i Vladimir Šeks koji nikad nigdje tu opciju nisu označili kao nemoguću i za HDZ svjetonazorski sotonističku, premda im je sve jasno.

Interes za tajkune

Velika koalicija može biti u prvom redu interes hrvatskih tajkuna, čije bi se pozicije pretpostavljeno betonirale.To može biti interes nekih struktura u Bruxellesu koje iritira mala, a tako komplicirana Hrvatska, ali i njima postaje sve jasnije da klasične europske formule primjenjive u drugim zemljama ovdje ne funkcioniraju.

Kako mi za razliku od drugih europskih država nismo zatvorili ni jedno živuće povijesno pitanje, velika bi koalicija, gledajući domaći teren, u prvom redu bila pogubna za HDZ.

Jer, ona automatski zatvara u prvom redu pitanje lustracije, a dobar dio HDZ-ove desne publike ne vidi izlaz bez lustracije.

Tko bi, primjerice, htio da mu novi kurikulum obrazovanja 2016. piše zadnji šef Komunističke partije Filozofskog fakulteta, kao što to uporno traži i nudi Milanović?

Velika koalicija, osim toga, pretpostavlja kraj afirmacije pravde glede svega onoga što kolokvijalno zovemo bleiburškim žrtvama.

Tu ne bi više bilo čak ni stierovskog „suočavanja s prošlošću“ jer u temeljitoj analizi masovnog pokolja 1945. i nadalje najvjerojatnije bi vedete antifašista imali na popisu najvećih zločinaca, o čemu nedavno svježe svjedoče memoari diplomata Velebita.

On, naime, piše da je molio Tita da odustane od naredbe za likvidaciju jedne grupe Talijana, ali da je Tito inzistirao na likvidaciji, priznajući dvadeset godina poslije da je pogriješio.

Koliko takvih luđačkih odluka u svojim dušama nose brojni Titovi narodni heroji?

Cijeli taj set tema, kao i puna istina o likvidaciji stotina tisuća ljudi nakon rata, bili bi zabranjeni. Naime, sve te i slične dileme u slučaju velike koalicije silaze s dnevnog reda.

Paralelno s time, kao što sada iz HDZ-a odlaze Ćiro Blažević i veliki ratnik, general Glasnović, potekla bi bujica masovnih izlazaka iz HDZ-a. Zašto? Zato što im desetljećima obećavate lustraciju i istinu o svim mogućim Jazovkama i narodu bi bilo jasno da nakon toga više nikada ne mogu ni sanjati tu povijesnu istinu.

I tu bi negdje puklo. Jer, bila bi to epohalna prijevara vlastitih birača. Tu bi negdje došlo do pravog i punog raskola u stranci jer premda je krema HDZ-a često bila na razini centra, a neki su otišli sve do lijevog centra, gledajući HDZ od Granića i Sanadera do Jadranke Kosor (baš kao i plejada ministara u Tuđmanovo vrijeme), uvijek se kao Sveti gral narodu obećavala lustracija i istina o prošlosti.

A istina o prošlosti je istina o krvnicima gotovo 200 tisuća ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata i velikom koalicijom HDZ bi potpisao vječni embargo na tu temu. Velika koalicija značila bi zidanje još jednoga betonskog zida na Hudoj jami.

Ovog puta zidao bi ga upravo HDZ! To bi, naime, bila cijena tog eksperimenta. Sva današnja priča o ultimativnoj okrenutosti socijalnim pitanjima, ekonomskim pitanjima, u „prvom redu zapošljavanju naših ljudi“, značilo bi metaforičku i stvarnu, nedvosmisleno trajnu šutnju, primjerice, o zvijerima iz Hude jame. Uostalom, HDZ je već bio korak do toga.

Nakon Tuđmanova odlaska, koji je godinama dopustio i poticao rad komisije za istraživanja žrtava komunizma, Račan je među svojim prvim odlukama ukinuo rad iste te komisije.

Sanader je nije ponovno pokrenuo cijeli prvi mandat, da bi Hebrang potrošio pune tri godine kako bi Sanadera kao premjera i Luku Bebića kao šefa Sabora uvjerio da stave na dnevi red istu temu: formiranje ureda za istraživanje žrtava komunizma. Tri godine mu je trebalo za to, dok je HDZ čvrsto bio na vlasti!

Tek je na kraju drugog mandata Sanader to dopustio!

Bio bi to kraj HDZ-a!

Nakon prvih 30-ak iskapanja žrtava ured je de facto zabranjen pod dirigentskom palicom Vlade Zorana Milanovića. Puna istina o tome još je gora: naime, ni u pola godine Karamarkove Vlade taj ured nije nastavio rad.

Niti ste ikada čuli jednog tadašnjeg HDZ-ovca u vrhu stranke, uključujući Karamarka, koji to javno traži! Ministar branitelja Medved bio je sklon tome, ali ured ni danas ne radi.

Dakle, Milanovićeva očekivanja u slučaju velike koalicije vezano uz ovu temu bila bi jasna.

I premda bi dio HDZ-a to i prihvatio, masovnu kolonu političkih izbjeglica iz HDZ-a u tom slučaju možete lako dočarati. Naime, o socijalnim, ekonomskim, privrednim i poljoprivrednim pitanjima cijela nacija misli manje-više isto.

Sve svađe se tiču samo i jedino ideoloških pitanja. I ako njih „stavimo po strani“, onda nam ni stranke ni višestranački sustav ne trebaju.

U riječ, velika koalicija bi značila definitivni kraj HDZ-a i Andrej Plenković razumije da bi u tom slučaju on bio grobar velikog HDZ-a. Pedantan i odgovoran, svjestan povijesnog bremena, Andrej Plenković zna da bi to doista bio kraj velikog HDZ-a, ali i kraj njegove karijere.

Zato je i dao zeleno svjetlo Butkoviću da urbi et orbi nagovijesti da velika koalicija za njega nema nikakve šanse.

Da, ona bi moguće bila korisna u provedbi nekih reformi, da, ona bi mogla donijeti politički mir onom dijelu nacije koji je posve nezainteresiran za ideološke teme, ali zalog je prevelik za HDZ, a davno preuzeta obveza prema narodu u temama koje su neka vrsta tužnog obiteljskog srebra prevelika da bi se krenulo u tu avanturu.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari