Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Nemoguća koalicija

Objavljeno

na

Možda to izvana djeluje kao savršena terapija za posvađanu naciju koja još živi u Drugom svjetskom ratu, (premda ima prokleto velikih razloga zbog čega smo tamo zapeli), možda hladna bruxelleska vanjskopolitička analiza sugerira da je velika koalicija jedino rješenje, no u hrvatskim prilikama to rješenje zaziva zapravo debakl desne opcije.

Žurim reći da i u HDZ-u ima zagovornika velike koalicije, primjerice, Nikica Valentić jezik je razderao zagovarajući veliku koaliciju i premda cijela nacija zna da je on tu tek trbuhozborac masterminda naše privatizacije Franje Gregurića, ta je opcija za HDZ silno opasna.

Božinovićeva šaptanja

Urbani kuloari tvrde da se Andreju Plenkoviću silno približio još jedan zagovornik velike koalicije, vješti i fletni Davor Božinović (kamera ga je diskretno uhvatila na Sinjskoj alci u najužem krugu Plenkovićevih suradnika), kojeg nacija pamti kao predstojnika ureda Stipe Mesića, a koji se pojavio na HDZ-ovim listama još u doba Jadranke Kosor unatoč tadašnjim glasnim prosvjedima pravovjernog Andrije Hebranga.

Kuloarski, Božinović je navodno novi dvorski Salieri koji na uho šapće Plenkoviću mogući sastav buduće dvostranačke idealne jedanaestorice.

Andrej je u prvom redu premudar, preoprezan, savršeno svjestan delikatnosti te teme i ovog trenutka i čak i da ne vagne tu opciju kod Stiera, (Hasanbegovića i ne mora pitati što o tome misli), njemu je jasno da se ta ponuda mora odbiti. Ako se ne želi povijesni raskol.

Plenković dakako pamti da su mnogi u HDZ-ovoj povijesti stali na korak do velikog raskola čuvajući cjelinu pod svaku cjenu. U raskol stranke nije htio ući čak ni mitski Ivić Pašalić kojemu su bili dokazano ukradeni izbori.

„Veliki raskol“ nije prihvatio ni Andrija Hebrang premda je svojedobno na kongresu stranke u Rijeci imao na dlanu – većinu!

Istina i istraga oko točnog broja glasača na tom saboru stranke vodila bi u raskol i Hebrang je bio dovoljno odgovoran da ne napravi taj korak.

Hoću reći, bilo je dosta primjera gdje se moglo ići do kraja, ali se čuvala cjelina i nema sumnje da odgovorni Plenković razumije svoju povijesnu odgovornost.

Uostalom, ako je oko velike koalicije bilo stanovitih dilema koje su se naslanjale na njegove znakovite odgovore kako “ta tema nije na dnevnom redu”, nakon što je Butković glasno rekao da velika koalicija ne dolazi u obzir, jasno je da je oprezni Plenković posve odskočio od te riskante opcije. Premda mu laude na tu temu zacijelo pjevaju i Mate Granić i Vladimir Šeks koji nikad nigdje tu opciju nisu označili kao nemoguću i za HDZ svjetonazorski sotonističku, premda im je sve jasno.

Interes za tajkune

Velika koalicija može biti u prvom redu interes hrvatskih tajkuna, čije bi se pozicije pretpostavljeno betonirale.To može biti interes nekih struktura u Bruxellesu koje iritira mala, a tako komplicirana Hrvatska, ali i njima postaje sve jasnije da klasične europske formule primjenjive u drugim zemljama ovdje ne funkcioniraju.

Kako mi za razliku od drugih europskih država nismo zatvorili ni jedno živuće povijesno pitanje, velika bi koalicija, gledajući domaći teren, u prvom redu bila pogubna za HDZ.

Jer, ona automatski zatvara u prvom redu pitanje lustracije, a dobar dio HDZ-ove desne publike ne vidi izlaz bez lustracije.

Tko bi, primjerice, htio da mu novi kurikulum obrazovanja 2016. piše zadnji šef Komunističke partije Filozofskog fakulteta, kao što to uporno traži i nudi Milanović?

Velika koalicija, osim toga, pretpostavlja kraj afirmacije pravde glede svega onoga što kolokvijalno zovemo bleiburškim žrtvama.

Tu ne bi više bilo čak ni stierovskog „suočavanja s prošlošću“ jer u temeljitoj analizi masovnog pokolja 1945. i nadalje najvjerojatnije bi vedete antifašista imali na popisu najvećih zločinaca, o čemu nedavno svježe svjedoče memoari diplomata Velebita.

On, naime, piše da je molio Tita da odustane od naredbe za likvidaciju jedne grupe Talijana, ali da je Tito inzistirao na likvidaciji, priznajući dvadeset godina poslije da je pogriješio.

Koliko takvih luđačkih odluka u svojim dušama nose brojni Titovi narodni heroji?

Cijeli taj set tema, kao i puna istina o likvidaciji stotina tisuća ljudi nakon rata, bili bi zabranjeni. Naime, sve te i slične dileme u slučaju velike koalicije silaze s dnevnog reda.

Paralelno s time, kao što sada iz HDZ-a odlaze Ćiro Blažević i veliki ratnik, general Glasnović, potekla bi bujica masovnih izlazaka iz HDZ-a. Zašto? Zato što im desetljećima obećavate lustraciju i istinu o svim mogućim Jazovkama i narodu bi bilo jasno da nakon toga više nikada ne mogu ni sanjati tu povijesnu istinu.

I tu bi negdje puklo. Jer, bila bi to epohalna prijevara vlastitih birača. Tu bi negdje došlo do pravog i punog raskola u stranci jer premda je krema HDZ-a često bila na razini centra, a neki su otišli sve do lijevog centra, gledajući HDZ od Granića i Sanadera do Jadranke Kosor (baš kao i plejada ministara u Tuđmanovo vrijeme), uvijek se kao Sveti gral narodu obećavala lustracija i istina o prošlosti.

A istina o prošlosti je istina o krvnicima gotovo 200 tisuća ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata i velikom koalicijom HDZ bi potpisao vječni embargo na tu temu. Velika koalicija značila bi zidanje još jednoga betonskog zida na Hudoj jami.

Ovog puta zidao bi ga upravo HDZ! To bi, naime, bila cijena tog eksperimenta. Sva današnja priča o ultimativnoj okrenutosti socijalnim pitanjima, ekonomskim pitanjima, u „prvom redu zapošljavanju naših ljudi“, značilo bi metaforičku i stvarnu, nedvosmisleno trajnu šutnju, primjerice, o zvijerima iz Hude jame. Uostalom, HDZ je već bio korak do toga.

Nakon Tuđmanova odlaska, koji je godinama dopustio i poticao rad komisije za istraživanja žrtava komunizma, Račan je među svojim prvim odlukama ukinuo rad iste te komisije.

Sanader je nije ponovno pokrenuo cijeli prvi mandat, da bi Hebrang potrošio pune tri godine kako bi Sanadera kao premjera i Luku Bebića kao šefa Sabora uvjerio da stave na dnevi red istu temu: formiranje ureda za istraživanje žrtava komunizma. Tri godine mu je trebalo za to, dok je HDZ čvrsto bio na vlasti!

Tek je na kraju drugog mandata Sanader to dopustio!

Bio bi to kraj HDZ-a!

Nakon prvih 30-ak iskapanja žrtava ured je de facto zabranjen pod dirigentskom palicom Vlade Zorana Milanovića. Puna istina o tome još je gora: naime, ni u pola godine Karamarkove Vlade taj ured nije nastavio rad.

Niti ste ikada čuli jednog tadašnjeg HDZ-ovca u vrhu stranke, uključujući Karamarka, koji to javno traži! Ministar branitelja Medved bio je sklon tome, ali ured ni danas ne radi.

Dakle, Milanovićeva očekivanja u slučaju velike koalicije vezano uz ovu temu bila bi jasna.

I premda bi dio HDZ-a to i prihvatio, masovnu kolonu političkih izbjeglica iz HDZ-a u tom slučaju možete lako dočarati. Naime, o socijalnim, ekonomskim, privrednim i poljoprivrednim pitanjima cijela nacija misli manje-više isto.

Sve svađe se tiču samo i jedino ideoloških pitanja. I ako njih „stavimo po strani“, onda nam ni stranke ni višestranački sustav ne trebaju.

U riječ, velika koalicija bi značila definitivni kraj HDZ-a i Andrej Plenković razumije da bi u tom slučaju on bio grobar velikog HDZ-a. Pedantan i odgovoran, svjestan povijesnog bremena, Andrej Plenković zna da bi to doista bio kraj velikog HDZ-a, ali i kraj njegove karijere.

Zato je i dao zeleno svjetlo Butkoviću da urbi et orbi nagovijesti da velika koalicija za njega nema nikakve šanse.

Da, ona bi moguće bila korisna u provedbi nekih reformi, da, ona bi mogla donijeti politički mir onom dijelu nacije koji je posve nezainteresiran za ideološke teme, ali zalog je prevelik za HDZ, a davno preuzeta obveza prema narodu u temama koje su neka vrsta tužnog obiteljskog srebra prevelika da bi se krenulo u tu avanturu.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Svijet je pao na koljena

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj.

Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.

Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.

Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi.

Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.

U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima).

Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.

S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili „hrvatski sinovi“.

Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod „čak“: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.

Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos.

Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta.

Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da „dio desne opcije“ u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv.

Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.

A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu „Hvala Bogu“.

Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.

Jedina je glasna i priglupa glede „političke korektnosti“ ostala infantilna Fifa. Za nju je „Slava Ukrajini“ gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i „Nema poraza“, valjda i „Do pobjede“, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove.

Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama. DavorGlede Kolinde: i ona je prošla put od „anonimne“ navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.

Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne „močvare“ (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?

Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku,gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.

U sjeni Rusije

Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest „zapadnoga Balkana“, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida.

Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.

Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na „granice“ krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.

Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ima nas ima… Bilo nas je, ima nas i bit će nas

Objavljeno

na

Objavio

A? Što kažete? Je l’ bilo dobro!? Kako se osjećate dan poslije – nakon najvećeg narodnog skupa u Hrvatskoj ikad?

Kad ste posljednji put na jednom mjestu u glavnom gradu svih Hrvata vidjeli pola milijuna ljudi?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim… NEOPISIVO… VELIČANSTVENO…
I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom.

Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:
S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom,

ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori