Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović – Nemoguća koalicija

Objavljeno

na

Možda to izvana djeluje kao savršena terapija za posvađanu naciju koja još živi u Drugom svjetskom ratu, (premda ima prokleto velikih razloga zbog čega smo tamo zapeli), možda hladna bruxelleska vanjskopolitička analiza sugerira da je velika koalicija jedino rješenje, no u hrvatskim prilikama to rješenje zaziva zapravo debakl desne opcije.

Žurim reći da i u HDZ-u ima zagovornika velike koalicije, primjerice, Nikica Valentić jezik je razderao zagovarajući veliku koaliciju i premda cijela nacija zna da je on tu tek trbuhozborac masterminda naše privatizacije Franje Gregurića, ta je opcija za HDZ silno opasna.

Božinovićeva šaptanja

Urbani kuloari tvrde da se Andreju Plenkoviću silno približio još jedan zagovornik velike koalicije, vješti i fletni Davor Božinović (kamera ga je diskretno uhvatila na Sinjskoj alci u najužem krugu Plenkovićevih suradnika), kojeg nacija pamti kao predstojnika ureda Stipe Mesića, a koji se pojavio na HDZ-ovim listama još u doba Jadranke Kosor unatoč tadašnjim glasnim prosvjedima pravovjernog Andrije Hebranga.

Kuloarski, Božinović je navodno novi dvorski Salieri koji na uho šapće Plenkoviću mogući sastav buduće dvostranačke idealne jedanaestorice.

Andrej je u prvom redu premudar, preoprezan, savršeno svjestan delikatnosti te teme i ovog trenutka i čak i da ne vagne tu opciju kod Stiera, (Hasanbegovića i ne mora pitati što o tome misli), njemu je jasno da se ta ponuda mora odbiti. Ako se ne želi povijesni raskol.

Plenković dakako pamti da su mnogi u HDZ-ovoj povijesti stali na korak do velikog raskola čuvajući cjelinu pod svaku cjenu. U raskol stranke nije htio ući čak ni mitski Ivić Pašalić kojemu su bili dokazano ukradeni izbori.

„Veliki raskol“ nije prihvatio ni Andrija Hebrang premda je svojedobno na kongresu stranke u Rijeci imao na dlanu – većinu!

Istina i istraga oko točnog broja glasača na tom saboru stranke vodila bi u raskol i Hebrang je bio dovoljno odgovoran da ne napravi taj korak.

Hoću reći, bilo je dosta primjera gdje se moglo ići do kraja, ali se čuvala cjelina i nema sumnje da odgovorni Plenković razumije svoju povijesnu odgovornost.

Uostalom, ako je oko velike koalicije bilo stanovitih dilema koje su se naslanjale na njegove znakovite odgovore kako “ta tema nije na dnevnom redu”, nakon što je Butković glasno rekao da velika koalicija ne dolazi u obzir, jasno je da je oprezni Plenković posve odskočio od te riskante opcije. Premda mu laude na tu temu zacijelo pjevaju i Mate Granić i Vladimir Šeks koji nikad nigdje tu opciju nisu označili kao nemoguću i za HDZ svjetonazorski sotonističku, premda im je sve jasno.

Interes za tajkune

Velika koalicija može biti u prvom redu interes hrvatskih tajkuna, čije bi se pozicije pretpostavljeno betonirale.To može biti interes nekih struktura u Bruxellesu koje iritira mala, a tako komplicirana Hrvatska, ali i njima postaje sve jasnije da klasične europske formule primjenjive u drugim zemljama ovdje ne funkcioniraju.

Kako mi za razliku od drugih europskih država nismo zatvorili ni jedno živuće povijesno pitanje, velika bi koalicija, gledajući domaći teren, u prvom redu bila pogubna za HDZ.

Jer, ona automatski zatvara u prvom redu pitanje lustracije, a dobar dio HDZ-ove desne publike ne vidi izlaz bez lustracije.

Tko bi, primjerice, htio da mu novi kurikulum obrazovanja 2016. piše zadnji šef Komunističke partije Filozofskog fakulteta, kao što to uporno traži i nudi Milanović?

Velika koalicija, osim toga, pretpostavlja kraj afirmacije pravde glede svega onoga što kolokvijalno zovemo bleiburškim žrtvama.

Tu ne bi više bilo čak ni stierovskog „suočavanja s prošlošću“ jer u temeljitoj analizi masovnog pokolja 1945. i nadalje najvjerojatnije bi vedete antifašista imali na popisu najvećih zločinaca, o čemu nedavno svježe svjedoče memoari diplomata Velebita.

On, naime, piše da je molio Tita da odustane od naredbe za likvidaciju jedne grupe Talijana, ali da je Tito inzistirao na likvidaciji, priznajući dvadeset godina poslije da je pogriješio.

Koliko takvih luđačkih odluka u svojim dušama nose brojni Titovi narodni heroji?

Cijeli taj set tema, kao i puna istina o likvidaciji stotina tisuća ljudi nakon rata, bili bi zabranjeni. Naime, sve te i slične dileme u slučaju velike koalicije silaze s dnevnog reda.

Paralelno s time, kao što sada iz HDZ-a odlaze Ćiro Blažević i veliki ratnik, general Glasnović, potekla bi bujica masovnih izlazaka iz HDZ-a. Zašto? Zato što im desetljećima obećavate lustraciju i istinu o svim mogućim Jazovkama i narodu bi bilo jasno da nakon toga više nikada ne mogu ni sanjati tu povijesnu istinu.

I tu bi negdje puklo. Jer, bila bi to epohalna prijevara vlastitih birača. Tu bi negdje došlo do pravog i punog raskola u stranci jer premda je krema HDZ-a često bila na razini centra, a neki su otišli sve do lijevog centra, gledajući HDZ od Granića i Sanadera do Jadranke Kosor (baš kao i plejada ministara u Tuđmanovo vrijeme), uvijek se kao Sveti gral narodu obećavala lustracija i istina o prošlosti.

A istina o prošlosti je istina o krvnicima gotovo 200 tisuća ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata i velikom koalicijom HDZ bi potpisao vječni embargo na tu temu. Velika koalicija značila bi zidanje još jednoga betonskog zida na Hudoj jami.

Ovog puta zidao bi ga upravo HDZ! To bi, naime, bila cijena tog eksperimenta. Sva današnja priča o ultimativnoj okrenutosti socijalnim pitanjima, ekonomskim pitanjima, u „prvom redu zapošljavanju naših ljudi“, značilo bi metaforičku i stvarnu, nedvosmisleno trajnu šutnju, primjerice, o zvijerima iz Hude jame. Uostalom, HDZ je već bio korak do toga.

Nakon Tuđmanova odlaska, koji je godinama dopustio i poticao rad komisije za istraživanja žrtava komunizma, Račan je među svojim prvim odlukama ukinuo rad iste te komisije.

Sanader je nije ponovno pokrenuo cijeli prvi mandat, da bi Hebrang potrošio pune tri godine kako bi Sanadera kao premjera i Luku Bebića kao šefa Sabora uvjerio da stave na dnevi red istu temu: formiranje ureda za istraživanje žrtava komunizma. Tri godine mu je trebalo za to, dok je HDZ čvrsto bio na vlasti!

Tek je na kraju drugog mandata Sanader to dopustio!

Bio bi to kraj HDZ-a!

Nakon prvih 30-ak iskapanja žrtava ured je de facto zabranjen pod dirigentskom palicom Vlade Zorana Milanovića. Puna istina o tome još je gora: naime, ni u pola godine Karamarkove Vlade taj ured nije nastavio rad.

Niti ste ikada čuli jednog tadašnjeg HDZ-ovca u vrhu stranke, uključujući Karamarka, koji to javno traži! Ministar branitelja Medved bio je sklon tome, ali ured ni danas ne radi.

Dakle, Milanovićeva očekivanja u slučaju velike koalicije vezano uz ovu temu bila bi jasna.

I premda bi dio HDZ-a to i prihvatio, masovnu kolonu političkih izbjeglica iz HDZ-a u tom slučaju možete lako dočarati. Naime, o socijalnim, ekonomskim, privrednim i poljoprivrednim pitanjima cijela nacija misli manje-više isto.

Sve svađe se tiču samo i jedino ideoloških pitanja. I ako njih „stavimo po strani“, onda nam ni stranke ni višestranački sustav ne trebaju.

U riječ, velika koalicija bi značila definitivni kraj HDZ-a i Andrej Plenković razumije da bi u tom slučaju on bio grobar velikog HDZ-a. Pedantan i odgovoran, svjestan povijesnog bremena, Andrej Plenković zna da bi to doista bio kraj velikog HDZ-a, ali i kraj njegove karijere.

Zato je i dao zeleno svjetlo Butkoviću da urbi et orbi nagovijesti da velika koalicija za njega nema nikakve šanse.

Da, ona bi moguće bila korisna u provedbi nekih reformi, da, ona bi mogla donijeti politički mir onom dijelu nacije koji je posve nezainteresiran za ideološke teme, ali zalog je prevelik za HDZ, a davno preuzeta obveza prema narodu u temama koje su neka vrsta tužnog obiteljskog srebra prevelika da bi se krenulo u tu avanturu.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati