Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Novi kaos na HTV-u

Objavljeno

na

Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzelo nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije?

Na kraju balade, sporno HTV-ovo vođenje inauguracije Predsjednice države od strane novinarke Elizabete Gojan programsko vijeće HTV-a okvalificiralo je, po riječima njihova čelnika Brune Kragića, kao ”neprofesionalno”, dodajući da je došlo do “iznošenja netočnih podataka kao i neprimjerenih komentara i neobjektivnosti, te odstupanja od stilski neobilježenog moderiranja”. Za takvu ocjenu glasovala je većina članova Programskog vijeća, no kako se SDP odavno pripremio za ovakve situacije, Programskom vijeću su oduzete bilo kakve ovlasti kadroviranja i sankcioniranja, tako da će ova ocjena ostati na razini literalnog izražavanja članova tog vijeća, piše Tihomir Dujmović / Dnevno.hr.

crno bjeli svijetDakle, nakon što je publika eksplodirala od posprdnog i uvredljivog tona kojim je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije “alfa ženke koja zna pomusti kravu” kako je između ostalog kvalificirala to jutro ustoličenu hrvatsku Predsjednicu, najprije smo imali priopćenje vodstva kuće koje je potpisao Saša Runjić u kojem se odalo priznanje i za tehničku, ali i za programsku razinu vođenja inauguracije. Da ima ponešto morala ne bi li Saša Runjić nakon ovakve ocjene Programskog vijeća trebao odstupiti? Ne bi li već jednom trebao odstupiti i Goran Radman tim prije što je vodstvo kuće u prvi mah do kraja podržalo način na koji je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije? Ali, o čemu pričamo! Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzela nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije? Tu počinje i završava priča o Goranu Radmanu, ali i priča o Ivi Josipoviću koji je gotovo ultimativno inzistirao da Radman sjedne na čelo televizije. Tu ako hoćete počinje i završava i priča o tome do koje razine hrvatska ljevica baštini komunizam i komunističke kadrove kad su se odlučili za ovako izazovnu akviziciju?

Zamislite da u Češkoj ili Poljskoj ili možda Mađarskoj, nekome padne na pamet da pozovu na čelo državne televizije onoga tko je bio direktor državne televizije u doba komunizma? To je dakako nezamislivo, ali u Hrvatskoj koja je još duboko u komunističkom blatu to je nažalost realnost. Kad je tome tako sve su svinjarije moguće. Ako je sada Programsko vijeće konstatiralo da je ovo bio dramatičan propust zar ne bi bilo logično da odgovara uz notornu Gojanicu barem i onaj tko ju je odabrao za tu ulogu? To bi bilo konzekventno načelu odgovornosti! Međutim, kako su stvarne ovlasti Programskom vijeću oduzete lukavom intervencijom vladajuće većine, Goran Radman može i nadalje faraonski vladati televizijom!

Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Kad smo kod televizije dužan sam spomenuti da su me pozvali u “Noćnu kavanu” na razgovor uoči početka emitiranja serije “Crno bijeli svijet”. Novinar koji me je pozvao u ime voditelja i urednika mi je na upit tko su još gosti rekao: Igor Mirković, Goran Kulenović i Alemka Lisinski. I još mi je dodao da me zove zato da imaju “neku protutežu stavova”.

Pitao sam ga zbog čega nije pozvao još pet istomišljenika, tako da omjer u studiu bude osam: jedan? Ili sam ga zbunio ili možda nije shvatio ili su telefonske veze bile slabe. Onda sam preformulirao pitanje: da li biste ikada doveli u studio Igora Mirkovića i sučelili mu troje ljudi koji pouzdano misle radikalno drugačije njemu? I ne čekajući odgovor dodao sam: niste, nećete i nemojte jer je to neprofesionalno, ako hoćete nekulturno, da ne velim novinarski nepristojno! Ali, mene ćete uredno pozvati u studio sa tri neistomišljenika (rasprava traje kako mi je rekao ukupno 23 minute!) jer je takav ideološki odnos na HTV-u faktički samorazumljiv!

Uostalom, to radite Ninu Raspudiću gdje se sam bori u studiju sa četiri neistomišljenika! Ni tamo vam ne pada na pamet dovesti četiri gospodina koji misle kao Nino Raspudić i gospođu Nadeždu Čačinović da se s njima nosi kako zna i umije zar ne? Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Ne zato jer nemam što reći o toj temi, nego zato jer sam pozvan baš zato da se pokaže da nemam što reći. Kako serija “Crno bijeli svijet” ima neviđenu marketinšku podršku ne samo HTV-a nego i većine medija, kako ta serija ima kod nas medijski tretman kakav je imalo još jedino spuštanje čovjeka na Mjesec valjalo bi ipak nešto reći o toj seriji. Makar i samo nakon dvije odgledane epizode! Najprije žurim reći da sasvim sigurno nema nikoga tko je tih dana, davnih 80-tih na krilima vlastite mladosti lebdio Zagrebom, a da ga ta serija “ne takne”.

Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji

Studirajući pravo s početka 80-tih, kao Ivica Kičmanović sam prosjedio dane i dane pred “Zvečkom” i “Kavkazom” i silno mi je drago da je uhvaćen trag te prošlosti i nostalgične mladosti. U tehničkom, scenografskom, kostimografskom, scenarističkom u užem smislu riječi, sjajno! Koliko se može razabrati iz prvih par epizoda, dah tog vremena je uistinu uhvaćen sjajno, ali kako bi rekao Račan “ne mogu da ne kažem” da i ideološki stav curi iz svake do sada emitirane epizode. Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji, ali danas, danas kad sve znamo, danas kad znamo da je baš tih godina čuvar u zatvoru Staroj Gradišci rekao Vladi Gotovcu da “jebo pas mater onome tko te živog meni poslao”, danas, opet te i slične likove prikazivati kao dobroćudne, možda malo nespretne, svakako iznad svega duhovite i prostodušne osobe koje ne bi ni mrava zgazile, djeluje mi monstruozno. Jer, ispada kao da mi ni danas ne znamo istinu! Ako zbog nečega uistinu prezirem komunizam onda ga prezirem jer su nas varali, oh, kako su nas samo prokleto varali i kako su od svih nas radili majmune i budale.

U svakom segmentu! Tu njihovu ogromnu, svekoliku laž, garniranu sa silnim nasiljem o čemu danas znamo sve, ja nikad ne bih skrivao iza sentimenta vlastite mladosti. Ona mi je sama po sebi dovoljna da je se sjetim sa ponosnom sjetom i nemam potrebe peglati društvenu stvarnost koja će samo koju godinu kasnije eruptirati u pokolj neviđenih razmjera. Osim toga, od kad nam je uistinu upućeni Denis Kuljiš objasnio da je Partija nakon 1971. svjesnom partijskom odlukom doslovno dopustila, afirmirala i poticala eksploziju rock and rolla, Poleta i Studentskog lista kao ispušni ventil nakon onog nasilja 1971., stvarno je smiješno da farbamo sami sebe… Ali, molim, pogledao sam samo prve dvije epizode i ovaj stav i ne može biti konačan. Pogledajmo nastavke!

[ad id=”40551″]

Tihomir Dujmović

facebook komentari

Kolumne

Ante Nazor: Pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili

Objavljeno

na

Objavio

Na znakovit datum, 29. studenoga 2017., u Haagu je, kao zadnja u mandate privremeno uspostavljena Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću, piše Ante Nazor u Vijencu, br. 620 od 7. prosinca 2017., te nastavlja: Tom je presudom spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013., u kojoj su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takva suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskoga generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Osnivanje spomenutoga MKSJ-a u Haagu načelno sam, a sad vidim i naivno, smatrao civilizacijskim iskorakom, kao upozorenje da će počinitelji ratnih zločina biti kažnjeni, ne pomišljajući da će tumačenje zapovjedne odgovornosti biti ovako široko.

Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad se osudi „izvođač radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije s četničkim vojvodom Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjega boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH te nakon što je 29. studenoga 2017, nakon trinaest godina (!) trajanja postupka, izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se primijetiti golem raskorak između želje da se „individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile moralnu zadovoljštinu“ i načina na koji se to provodilo.

Zapravo, i sama činjenica da MKSJ nema mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi“.

Na nepravedan sadržaj drugostupanjske presude šestorici Hrvata priopćenjem je reagiralo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, upozorivši pritom na moguće dalje posljedice: „Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o udruženome zločinačkom pothvatu (UZP), odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH.

Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer Tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (…) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizacijskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“

Okretanje teza

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu.

No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije.

Jednako tako, Hrvatska republika Herceg-Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar, 2017). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994, koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako su to ovih dana prokomentirali neki političari, nameće se zaključak da je ona epilog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojni ni rasprostranjeni od onih za koje se optužuju Hrvati. Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima. Prema podacima iz izvora „najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH“, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993, oko 20.45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV-kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne –stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992–2014, Vitez, listopad 2014.).

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjobosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na Sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga i tri sina? Jednako tako, u medijima se malo govorilo o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana, a tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.

Nije se isticao ni podatak, koji je također zanemario Haški sud, da je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a da je s područja pod kontrolom ABiH prognano i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10%, a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH.

Navedeno vodi zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata – mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja u Hrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkoga hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakoga konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Konstruiranje hrvatske krivnje

Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu/republiku Herceg-Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva. Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude.

Primjerice, da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja“. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskoga predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona– politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969–1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj BiH te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

Jednako tako, Tužiteljstvo je u priopćenju istaknulo da je zajednički cilj sudionika UZP-a bio „preuzimanje kontrole nad teritorijem u BiH“ kako bi se „omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ te da je zbog toga, između ostaloga, u navedenim općinama „prisilno raseljena desetina hiljada bosanskih Muslimana“, od siječnja 1993. do travnja 1994. No takvoj tezi suprotstavlja se pitanje kako je Žalbeno vijeće moglo zanemariti činjenicu da su upravo Hrvati pristali na sve prijedloge unutarnje podjele BiH, kao i da su potpisali Washingtonski i Daytonski sporazum, što izravno negira spomenutu tvrdnju Tužiteljstva. I sam pogled na memorandumei pečate Hrvatske zajednice, a poslije i republike Herceg-Bosne, na kojima se uvijek na početku nalazi naziv države – „Bosna i Hercegovina“, a potom naziv zajednice/republike Herceg-Bosne, govori o ciljevima hrvatskoga vodstva. Činjenica da naziva države Bosne i Hercegovine nema na memorandumima i pečatima Republike Srpske, jasno pokazuju kakve su namjere bile srpskoga vodstva u BiH, i upozoravaju da ih nije primjereno poistovjećivati s politikom hrvatskoga vodstva.

Izvori govore drukčije

Također, dok se govori o prisilno raseljenim muslimanima, prešućuje se podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije BiH i mudžahedini na području Središnje Bosne, koje se prema planu međunarodne zajednice trebalo naći u hrvatskoj provinciji, protjerali više od 150.000 Hrvata i ubili 1051 Hrvata, od toga 121 dijete. Zar to nije UZP, zar nije očigledna namjera Armije BiH da spomenuto područje osvoji i etnički očisti od Hrvata, o čemu svjedoče izvori o sastancima i planovima zapovjedništva Armije BiH, te provedba i ciljevi operacije „Neretva ‘93“?

Oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka- Muslimana u BiH nije moguće objektivno ni cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni- vojna povijest 1992.-1994.“ (Zagreb, 2004.) zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, „bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati“ te da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, odnosno da je „ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“.

Uostalom, omjer snaga Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni bio je znatno u korist Armije BiH – od 6:1 do 9:1, posebice nakon što se na području Travnika, Bugojna, Zenice i u Lašvanskoj dolini do kraja 1992. našlo najmanje 70.000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.–1995., Zagreb, lipanj 2007).

O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju, iako cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je hrvatska politika prema BiH bila jasna u pokušaju zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države. Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz BiH, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banjaluci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskog vodstva i Hrvata prema BiH!

Ante Nazor / Vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom

Objavljeno

na

Objavio

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini…

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač/HKV

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.

Glavašević pozivao na uklanjanje Praljkova plakata, pa se sada ruga

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari