Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Novi kaos na HTV-u

Objavljeno

na

Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzelo nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije?

Na kraju balade, sporno HTV-ovo vođenje inauguracije Predsjednice države od strane novinarke Elizabete Gojan programsko vijeće HTV-a okvalificiralo je, po riječima njihova čelnika Brune Kragića, kao ”neprofesionalno”, dodajući da je došlo do “iznošenja netočnih podataka kao i neprimjerenih komentara i neobjektivnosti, te odstupanja od stilski neobilježenog moderiranja”. Za takvu ocjenu glasovala je većina članova Programskog vijeća, no kako se SDP odavno pripremio za ovakve situacije, Programskom vijeću su oduzete bilo kakve ovlasti kadroviranja i sankcioniranja, tako da će ova ocjena ostati na razini literalnog izražavanja članova tog vijeća, piše Tihomir Dujmović / Dnevno.hr.

crno bjeli svijetDakle, nakon što je publika eksplodirala od posprdnog i uvredljivog tona kojim je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije “alfa ženke koja zna pomusti kravu” kako je između ostalog kvalificirala to jutro ustoličenu hrvatsku Predsjednicu, najprije smo imali priopćenje vodstva kuće koje je potpisao Saša Runjić u kojem se odalo priznanje i za tehničku, ali i za programsku razinu vođenja inauguracije. Da ima ponešto morala ne bi li Saša Runjić nakon ovakve ocjene Programskog vijeća trebao odstupiti? Ne bi li već jednom trebao odstupiti i Goran Radman tim prije što je vodstvo kuće u prvi mah do kraja podržalo način na koji je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije? Ali, o čemu pričamo! Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzela nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije? Tu počinje i završava priča o Goranu Radmanu, ali i priča o Ivi Josipoviću koji je gotovo ultimativno inzistirao da Radman sjedne na čelo televizije. Tu ako hoćete počinje i završava i priča o tome do koje razine hrvatska ljevica baštini komunizam i komunističke kadrove kad su se odlučili za ovako izazovnu akviziciju?

Zamislite da u Češkoj ili Poljskoj ili možda Mađarskoj, nekome padne na pamet da pozovu na čelo državne televizije onoga tko je bio direktor državne televizije u doba komunizma? To je dakako nezamislivo, ali u Hrvatskoj koja je još duboko u komunističkom blatu to je nažalost realnost. Kad je tome tako sve su svinjarije moguće. Ako je sada Programsko vijeće konstatiralo da je ovo bio dramatičan propust zar ne bi bilo logično da odgovara uz notornu Gojanicu barem i onaj tko ju je odabrao za tu ulogu? To bi bilo konzekventno načelu odgovornosti! Međutim, kako su stvarne ovlasti Programskom vijeću oduzete lukavom intervencijom vladajuće većine, Goran Radman može i nadalje faraonski vladati televizijom!

Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Kad smo kod televizije dužan sam spomenuti da su me pozvali u “Noćnu kavanu” na razgovor uoči početka emitiranja serije “Crno bijeli svijet”. Novinar koji me je pozvao u ime voditelja i urednika mi je na upit tko su još gosti rekao: Igor Mirković, Goran Kulenović i Alemka Lisinski. I još mi je dodao da me zove zato da imaju “neku protutežu stavova”.

Pitao sam ga zbog čega nije pozvao još pet istomišljenika, tako da omjer u studiu bude osam: jedan? Ili sam ga zbunio ili možda nije shvatio ili su telefonske veze bile slabe. Onda sam preformulirao pitanje: da li biste ikada doveli u studio Igora Mirkovića i sučelili mu troje ljudi koji pouzdano misle radikalno drugačije njemu? I ne čekajući odgovor dodao sam: niste, nećete i nemojte jer je to neprofesionalno, ako hoćete nekulturno, da ne velim novinarski nepristojno! Ali, mene ćete uredno pozvati u studio sa tri neistomišljenika (rasprava traje kako mi je rekao ukupno 23 minute!) jer je takav ideološki odnos na HTV-u faktički samorazumljiv!

Uostalom, to radite Ninu Raspudiću gdje se sam bori u studiju sa četiri neistomišljenika! Ni tamo vam ne pada na pamet dovesti četiri gospodina koji misle kao Nino Raspudić i gospođu Nadeždu Čačinović da se s njima nosi kako zna i umije zar ne? Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Ne zato jer nemam što reći o toj temi, nego zato jer sam pozvan baš zato da se pokaže da nemam što reći. Kako serija “Crno bijeli svijet” ima neviđenu marketinšku podršku ne samo HTV-a nego i većine medija, kako ta serija ima kod nas medijski tretman kakav je imalo još jedino spuštanje čovjeka na Mjesec valjalo bi ipak nešto reći o toj seriji. Makar i samo nakon dvije odgledane epizode! Najprije žurim reći da sasvim sigurno nema nikoga tko je tih dana, davnih 80-tih na krilima vlastite mladosti lebdio Zagrebom, a da ga ta serija “ne takne”.

Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji

Studirajući pravo s početka 80-tih, kao Ivica Kičmanović sam prosjedio dane i dane pred “Zvečkom” i “Kavkazom” i silno mi je drago da je uhvaćen trag te prošlosti i nostalgične mladosti. U tehničkom, scenografskom, kostimografskom, scenarističkom u užem smislu riječi, sjajno! Koliko se može razabrati iz prvih par epizoda, dah tog vremena je uistinu uhvaćen sjajno, ali kako bi rekao Račan “ne mogu da ne kažem” da i ideološki stav curi iz svake do sada emitirane epizode. Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji, ali danas, danas kad sve znamo, danas kad znamo da je baš tih godina čuvar u zatvoru Staroj Gradišci rekao Vladi Gotovcu da “jebo pas mater onome tko te živog meni poslao”, danas, opet te i slične likove prikazivati kao dobroćudne, možda malo nespretne, svakako iznad svega duhovite i prostodušne osobe koje ne bi ni mrava zgazile, djeluje mi monstruozno. Jer, ispada kao da mi ni danas ne znamo istinu! Ako zbog nečega uistinu prezirem komunizam onda ga prezirem jer su nas varali, oh, kako su nas samo prokleto varali i kako su od svih nas radili majmune i budale.

U svakom segmentu! Tu njihovu ogromnu, svekoliku laž, garniranu sa silnim nasiljem o čemu danas znamo sve, ja nikad ne bih skrivao iza sentimenta vlastite mladosti. Ona mi je sama po sebi dovoljna da je se sjetim sa ponosnom sjetom i nemam potrebe peglati društvenu stvarnost koja će samo koju godinu kasnije eruptirati u pokolj neviđenih razmjera. Osim toga, od kad nam je uistinu upućeni Denis Kuljiš objasnio da je Partija nakon 1971. svjesnom partijskom odlukom doslovno dopustila, afirmirala i poticala eksploziju rock and rolla, Poleta i Studentskog lista kao ispušni ventil nakon onog nasilja 1971., stvarno je smiješno da farbamo sami sebe… Ali, molim, pogledao sam samo prve dvije epizode i ovaj stav i ne može biti konačan. Pogledajmo nastavke!

[ad id=”40551″]

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari