Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: “Pad”

Objavljeno

na

Kad u Hrvatskoj netko radi predstavu o padu Vukovaru pa ga mediji upozore da su transkripte koje on koristi u predstavi jednim dijelom slagali agenti jugoslavenske vojne tajne službe, te da su to sami priznali na Haaškom sudu, a redatelj predstave izjavi kako je „u istraživanju naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi“ onda je jasno da te relacije s umjetnošću nemaju nikakve veze. To je naime javno imao obraza izjaviti redatelj predstave „Pad“ Miran Kurspahić, no kompletno društvo dramskih umjetnosti nije imalo potrebe jedne riječi o tome izjaviti.

[ad id=”93788″]

Majorovo priznanje

Radi se, naime, o tome da je Mustafa Čandić, major jugoslavenske kontraobavještajne službe, na suđenju u Haagu posvjedočio da su agenti KOS-a ne samo prisluškivali nego i montirali telefonske razgovore zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba s političkim i vojnim vrhom Zagreba uoči pada grada 1991., kako bi onda ti razgovori zvučali „u skladu s propagandnim ciljevima tadašnjeg vodstva JNA“.

A ciljevi su se ticali sijanja sumnje da je neodgovorni Tuđman prodao Vukovar! Sada se pak frapantno slično nekadašnjim propagandističkim ciljevima KOS-a i JNA usred Zagreba izvodi kazališna predstava koja konzultira dijelom i KOS-ove falsifikate i nitko živ nema potrebe progovoriti o toj diverziji! Naime, redatelj predstave „Pad“, koja govori o padu Vukovara i suflira da ga je neodgovorni Tuđman moguće i prodao, po vlastitom priznanju zna da su dio transkripata koji su ga nadahnjivali za poruku predstave izmišljali i falsificirali agenti obavještajne službe agresorske strane i to usred rata, no on pristaje narodu sakriti u predstavi taj dio ključne istine.

Miran Kurspahić iskreno tvrdi: “U istraživanju sam naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi!“ Zašto?

Zato jer je to, kako on sam kaže, „stvar umjetničke odluke“! Fantastično! Naime, postavlja se pitanje što je „umjetničko“ u falsifikatu koji su radile tajne obavještajne službe kako bi Tuđmana optužile za izdaju Vukovara? Kurshpahić, koji barata točnim podatkom da je u trenutku pada grada 83 tisuće srpskih vojnika napadalo grad, a opće je poznato da je grad branilo

1500 ljudi, u emisiji kod Stankovića još uvijek dvoji radi li se o izdaji?! On to ne tvrdi, ali unatoč ovoj statistici dopušta i takvu mogućnost! No, ako se radi kazališna predstava o recentnom političkom događaju i pritom se ignoriraju elementarni povijesni fakti, nota bene dokazani na međunarodnom sudu, onda to nije nikakva umjetnost nego politički aktivizam! Jer, Kurspahić mora znati da agenti tajne jugoslavenske vojne službe koji su to onda radili, danas likuju, jer je djelomično i njihov uradak, a svakako poruka njihovog obavještajnog posla o prodaji Vukovara postala dio „hrvatske umjetnosti“.

Poruku koju su tada slali kroz krvavo slavonsko blato stigla je sada do samog centra Zagreba i postala dio umjetnosti. Šešelj je stalno prijetio u ratu da će „drugi tjedan piti kavu u Zagrebu“ i to nije uspio, ali je zato zahvaljujući Miranu Kurshpahiću dio KOS-ovih intencija vezanih uz pad Vukovara „legaliziran“ ovom predstavom.
Iz njihove perspektive to je svejedno, važno da je Tuđman kriv i da je ta poruka prošla! U sat vremena gostovanja kod Aleksandra Stankovića taj mu novinar niti jedno pitanje nije postavilo o činjenici da je KOS priznao da je falsificirao transkripte razgovora Vukovar – Zagreb 1991. godine! Postoji li zemlja na svijetu koja bi se tako odnosila prema svojoj recentnoj povijesti? Jer, hrvatski mazohizam nema mjere: mi imamo HAVC, državnu instituciju koja je financirala film u kojem su se izmišljali hrvatski zločini! Gdje je kraj destrukcije i ima li ga?

Naime, tu se negdje zrcali sva hrvatska muka: ne treba nama ni Beča ni Pešte, ni Beograda, mi imamo redatelja koji radi predstavu nadahnut između ostaloga i falsifikatima strane obavještajne službe nastale u srcu rata, kao što imamo Nenada Stazića koji je nekidan na Z1 s nevjerojatnim razumijevanjem govorio o srbijanskom zakonu po kojem su se proglasili mini Haaškim sudom na prostoru bivše Jugoslavije.

I zato mi nismo kao drugi narodi i zato mi ne možemo naprijed i to je taj unutarnji građanski rat u kojem se mi kao ljevica i desnica ništa ne možemo dogovoriti. Jer, mi moramo „drugu“ stranu moliti da ne financira lažne filmove o našim zločinima, a kazališnim redateljima klečeći objasniti da, ako bi nekako mogli, pronađu umjetničke snage pa uvaže da je dio transkripata na kojima se bazira poruka predstave falsicirao KOS!

Nebesa, otvorite se! Jer KOS-ovci su nigdje drugdje negoli na Haaškom sudu priznali da su transkripte falsificirali. Kakve veze imaju umjetničke slobode s ovim relacijama?

Fantomski tekst

Tko je pogledao film Višnje Starešine o Vukovaru, vidio je da su Glavaševićeve novinarske kolege iz Vukovara, kao i ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac istaknuli da je famozni tekst koji je Glavašević čitao, gdje teško optužuje Zagreb zbog prodaje grada, bio tekst koji je, kako precizira doktorica Bosanac, „stigao u zapovjedništvo grada s nepoznatog faksa“. Da je to bio tekst koji je Glavašević izrazito nevoljko pročitao, te da je to bio tekst za koji je Borković inzistirao da se pročita. Tko je god pročitao taj tekst, taj na prvi mah vidi da taj tekst koristi tipične vojničke izraze.

Nikad nije konstatirano kako je taj tekst stigao u redakciju Radio Vukovara, odnosno u Zapovjedništvo grada, ali sve govori da je i to bio uradak KOS-a. Jer to se događa u trenutku kada, kako smo čuli na Haaškom sudu, obavještajci JNA imaju pune ruke posla sa falsificiranjem razgovora Dedaković – Zagreb. Zar u ovoj epizodi nema savršene „dramaturgije“ koju kao alibi za svoju predstavu tako silno naglašava sam redatelj?

Nije li taj detalj sam vrh „dramaturgije“ vukovarske epopeje? I ne bi li bilo beskrajno zanimljivo i odgovorno da nacija dozna nakon 25 godina da je tekst koji je Glavašević pročitao, u kojem optužuje Zagreb za pad grada, stigao s nepoznatog telefaxa, da ga je on naglašeno protivan pročitao, da je međutim mladi Jastreb tražio da se taj tekst pročita. I tu za Kurshpahića nema dramaturgije?!

Tuđman mora biti negativac

Ima, ali nema željenog političkog aktivizma. Jer, kako onda optužiti Tuđmana? U vrijeme pada Vukovara Tuđman s drugog kraja Hrvatske, iz Dubrovnika, dobiva prijedlog de facto o predaji grada, cijelu operaciju vodi Francuz Bernard Kouchner koji stiže u Zagreb s tezom da je dogovorio u Dubrovniku da se grad prepusti promatračima EU-a, da se hrvatska vojska povlači iz grada, a Srbi s okolnih brda i da je za to dobio potporu najodgovornijih ljudi u gradu.

Izrijekom spominje prof. Langa i današnjeg gradonačelnika Dubrovnika. Dakle, u trenutku pada Vukovara, Tuđmana se pritišće da vojsku povuče iz Dubrovnika i proglasi ga otvorenim gradom! I on to odbija! Ni tu nema dramaturgije?

[ad id=”93788″]

Ima, ali opet isti problem: kako onda od Tuđmana napraviti negativca? Miran Kurshpahić se ovom predstavom pokazao kao goli politički aktivist koji se jeftino skriva iza umjetničkih motiva. Jer, u „Padu“ nema umjetnosti, to je gola politika koja prostački ignorira čak i najnotornije činjenice koje su verificirane čak i na Haaškom sudu.

 Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari