Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: “Pad”

Objavljeno

na

Kad u Hrvatskoj netko radi predstavu o padu Vukovaru pa ga mediji upozore da su transkripte koje on koristi u predstavi jednim dijelom slagali agenti jugoslavenske vojne tajne službe, te da su to sami priznali na Haaškom sudu, a redatelj predstave izjavi kako je „u istraživanju naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi“ onda je jasno da te relacije s umjetnošću nemaju nikakve veze. To je naime javno imao obraza izjaviti redatelj predstave „Pad“ Miran Kurspahić, no kompletno društvo dramskih umjetnosti nije imalo potrebe jedne riječi o tome izjaviti.

[ad id=”93788″]

Majorovo priznanje

Radi se, naime, o tome da je Mustafa Čandić, major jugoslavenske kontraobavještajne službe, na suđenju u Haagu posvjedočio da su agenti KOS-a ne samo prisluškivali nego i montirali telefonske razgovore zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba s političkim i vojnim vrhom Zagreba uoči pada grada 1991., kako bi onda ti razgovori zvučali „u skladu s propagandnim ciljevima tadašnjeg vodstva JNA“.

A ciljevi su se ticali sijanja sumnje da je neodgovorni Tuđman prodao Vukovar! Sada se pak frapantno slično nekadašnjim propagandističkim ciljevima KOS-a i JNA usred Zagreba izvodi kazališna predstava koja konzultira dijelom i KOS-ove falsifikate i nitko živ nema potrebe progovoriti o toj diverziji! Naime, redatelj predstave „Pad“, koja govori o padu Vukovara i suflira da ga je neodgovorni Tuđman moguće i prodao, po vlastitom priznanju zna da su dio transkripata koji su ga nadahnjivali za poruku predstave izmišljali i falsificirali agenti obavještajne službe agresorske strane i to usred rata, no on pristaje narodu sakriti u predstavi taj dio ključne istine.

Miran Kurspahić iskreno tvrdi: “U istraživanju sam naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi!“ Zašto?

Zato jer je to, kako on sam kaže, „stvar umjetničke odluke“! Fantastično! Naime, postavlja se pitanje što je „umjetničko“ u falsifikatu koji su radile tajne obavještajne službe kako bi Tuđmana optužile za izdaju Vukovara? Kurshpahić, koji barata točnim podatkom da je u trenutku pada grada 83 tisuće srpskih vojnika napadalo grad, a opće je poznato da je grad branilo

1500 ljudi, u emisiji kod Stankovića još uvijek dvoji radi li se o izdaji?! On to ne tvrdi, ali unatoč ovoj statistici dopušta i takvu mogućnost! No, ako se radi kazališna predstava o recentnom političkom događaju i pritom se ignoriraju elementarni povijesni fakti, nota bene dokazani na međunarodnom sudu, onda to nije nikakva umjetnost nego politički aktivizam! Jer, Kurspahić mora znati da agenti tajne jugoslavenske vojne službe koji su to onda radili, danas likuju, jer je djelomično i njihov uradak, a svakako poruka njihovog obavještajnog posla o prodaji Vukovara postala dio „hrvatske umjetnosti“.

Poruku koju su tada slali kroz krvavo slavonsko blato stigla je sada do samog centra Zagreba i postala dio umjetnosti. Šešelj je stalno prijetio u ratu da će „drugi tjedan piti kavu u Zagrebu“ i to nije uspio, ali je zato zahvaljujući Miranu Kurshpahiću dio KOS-ovih intencija vezanih uz pad Vukovara „legaliziran“ ovom predstavom.
Iz njihove perspektive to je svejedno, važno da je Tuđman kriv i da je ta poruka prošla! U sat vremena gostovanja kod Aleksandra Stankovića taj mu novinar niti jedno pitanje nije postavilo o činjenici da je KOS priznao da je falsificirao transkripte razgovora Vukovar – Zagreb 1991. godine! Postoji li zemlja na svijetu koja bi se tako odnosila prema svojoj recentnoj povijesti? Jer, hrvatski mazohizam nema mjere: mi imamo HAVC, državnu instituciju koja je financirala film u kojem su se izmišljali hrvatski zločini! Gdje je kraj destrukcije i ima li ga?

Naime, tu se negdje zrcali sva hrvatska muka: ne treba nama ni Beča ni Pešte, ni Beograda, mi imamo redatelja koji radi predstavu nadahnut između ostaloga i falsifikatima strane obavještajne službe nastale u srcu rata, kao što imamo Nenada Stazića koji je nekidan na Z1 s nevjerojatnim razumijevanjem govorio o srbijanskom zakonu po kojem su se proglasili mini Haaškim sudom na prostoru bivše Jugoslavije.

I zato mi nismo kao drugi narodi i zato mi ne možemo naprijed i to je taj unutarnji građanski rat u kojem se mi kao ljevica i desnica ništa ne možemo dogovoriti. Jer, mi moramo „drugu“ stranu moliti da ne financira lažne filmove o našim zločinima, a kazališnim redateljima klečeći objasniti da, ako bi nekako mogli, pronađu umjetničke snage pa uvaže da je dio transkripata na kojima se bazira poruka predstave falsicirao KOS!

Nebesa, otvorite se! Jer KOS-ovci su nigdje drugdje negoli na Haaškom sudu priznali da su transkripte falsificirali. Kakve veze imaju umjetničke slobode s ovim relacijama?

Fantomski tekst

Tko je pogledao film Višnje Starešine o Vukovaru, vidio je da su Glavaševićeve novinarske kolege iz Vukovara, kao i ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac istaknuli da je famozni tekst koji je Glavašević čitao, gdje teško optužuje Zagreb zbog prodaje grada, bio tekst koji je, kako precizira doktorica Bosanac, „stigao u zapovjedništvo grada s nepoznatog faksa“. Da je to bio tekst koji je Glavašević izrazito nevoljko pročitao, te da je to bio tekst za koji je Borković inzistirao da se pročita. Tko je god pročitao taj tekst, taj na prvi mah vidi da taj tekst koristi tipične vojničke izraze.

Nikad nije konstatirano kako je taj tekst stigao u redakciju Radio Vukovara, odnosno u Zapovjedništvo grada, ali sve govori da je i to bio uradak KOS-a. Jer to se događa u trenutku kada, kako smo čuli na Haaškom sudu, obavještajci JNA imaju pune ruke posla sa falsificiranjem razgovora Dedaković – Zagreb. Zar u ovoj epizodi nema savršene „dramaturgije“ koju kao alibi za svoju predstavu tako silno naglašava sam redatelj?

Nije li taj detalj sam vrh „dramaturgije“ vukovarske epopeje? I ne bi li bilo beskrajno zanimljivo i odgovorno da nacija dozna nakon 25 godina da je tekst koji je Glavašević pročitao, u kojem optužuje Zagreb za pad grada, stigao s nepoznatog telefaxa, da ga je on naglašeno protivan pročitao, da je međutim mladi Jastreb tražio da se taj tekst pročita. I tu za Kurshpahića nema dramaturgije?!

Tuđman mora biti negativac

Ima, ali nema željenog političkog aktivizma. Jer, kako onda optužiti Tuđmana? U vrijeme pada Vukovara Tuđman s drugog kraja Hrvatske, iz Dubrovnika, dobiva prijedlog de facto o predaji grada, cijelu operaciju vodi Francuz Bernard Kouchner koji stiže u Zagreb s tezom da je dogovorio u Dubrovniku da se grad prepusti promatračima EU-a, da se hrvatska vojska povlači iz grada, a Srbi s okolnih brda i da je za to dobio potporu najodgovornijih ljudi u gradu.

Izrijekom spominje prof. Langa i današnjeg gradonačelnika Dubrovnika. Dakle, u trenutku pada Vukovara, Tuđmana se pritišće da vojsku povuče iz Dubrovnika i proglasi ga otvorenim gradom! I on to odbija! Ni tu nema dramaturgije?

[ad id=”93788″]

Ima, ali opet isti problem: kako onda od Tuđmana napraviti negativca? Miran Kurshpahić se ovom predstavom pokazao kao goli politički aktivist koji se jeftino skriva iza umjetničkih motiva. Jer, u „Padu“ nema umjetnosti, to je gola politika koja prostački ignorira čak i najnotornije činjenice koje su verificirane čak i na Haaškom sudu.

 Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Kotarsko odmjeravanje snaga

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za vijeća kotareva (kotar – nekad veći, a danas manji od općina i gradova) i mjesne odbore, koji su održani u Splitu protekle nedjelje, u svakom su slučaju – unatoč činjenici da se izbornom zovu, odazvalo samo 11,5 posto birača – dobar indikator političkog raspoloženja građana, koji se, doduše, ne može preslikati na cijelu zemlju. Usput, osim što služe kao test popularnosti stranaka, stranački izbori u kotarevima i nemaju naročitog smisla.

Bilo bi, naime, sasvim dovoljno i primjereno za mjesnu vlast birati pojedince, a ne liste, i to na nekakvim zborovima građana. Bilo je čak smiješno čitati te velike zamisli pojedinih stranaka o kojima može odlučivati i koje može provoditi samo gradska ili čak državna vlast.

Rezultatima su svi akteri, kobajagi, zadovoljni. Neki zaista, a neki samo hine zadovoljstvo. Zadovoljan, s razlogom, može biti samo HDZ, koji je izvojevao apsolutnu pobjedu u 24 kotara s pomakom od čak 36 posto. Očito, Plenkovićev ples oko štange, iliti oko centra, nije se ovoj stranci nimalo osvetio.

Veliki rezultat može se zahvaliti trima činjenicama. HDZ ima vjerno, nerijetko interesno uvezano, članstvo, koje je uglavnom i izišlo na izbore. Nije imao nikakvu konkurenciju na tzv. desnom političkom spektru. I, možda najvažnije, HDZ ima gradsku vlast na čelu s Androm Krstulovićem Oparom, koja ulijeva poštovanje i respekt u svakom smislu. S njom su dakako povezana i određena očekivanja.

SDP je u odnosu na prošle kotarske i gradske izbore, na kojima se zbog raspada vlastitog sistema, odnosno zbog raspuštanja organizacije, proveo kao bos po trnju, znatno rehabilitirao svoj rejting. Pobijedio je u četiri kotara (Blatine, Gripe, Lučac-Manuš, Trstenik) koja su tradicionalna uporišta ove sranke zbog pretežnog broja stanovnika mentalno naslonjenih na prohujala vremena.

Tu konstataciju dodatno osnažuje činjenica da je u koaliciji sa SDP-om nastupila Nova ljevica. Ako je to točno i ako je to opće stanje, onda će socijaldemokracija u Hrvatskoj imati, na žalost, sve slabiju perspektivu što se budemo udaljavali od sjećanja na bivšu državu. Most nije napravio značajniji iskorak.

On je prvenstveno žrtva snažne propagande usmjerene protiv njega nakon raskida koalicije s HDZ-om, u kojoj je propagandi vodeća stranka uspjela kod dobrog dijela svojih birača stvoriti uvjerenje kako je Most bio taj remetilački faktor vlasti.

A Pametno je napravilo harakiri kad se posvađalo s Bogom, upustivši se u velike svjetonazorske rasprave, i to s pozicije radikalnog liberalizma i još u koaliciji s ekstremnim krilom HNS-a i IDS-om.

Na Žnjanu su, odakle su krenuli, osvojili jedan mandat, ali taj nije pripao Marijani Puljak. Pobjeda dvojice nezavisnih možda upućuje na smjer buduće politike.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivo Lučić: Zašto Šuvarova dijagnoza stanja u državi vrijedi i danas

Objavljeno

na

Objavio

“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja”, govorio je Stipe Šuvar

Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u travnju 1985. u Novom Sadu jedan je književnik pohvalio djelo Miroslava Krleže koji je “na pravi način bio spreman sabrati hrvatsku Jugoslaviju i jugoslavensku Hrvatsku”.

Nakon propasti i raspada Jugoslavije takva “jugoslavenska Hrvatska”, lišena hrvatskoga sadržaja i identiteta, postala je koliko toliko podnošljiv okvir onima koji se nikako ne mire s povijesnim usudom i društvenom stvarnošću.

Njima je Hrvatska tek društveno-politička zajednica poreznih obveznika; nasilno i neprirodno izdvojeni dio “ovih prostora” na kojima obitavaju “naši narodi”, punopravna članica “regiona” i sl.

Svaki oblik hrvatske tradicije i tradicionalne kulture njima je anakron i bezvrijedan, kao što im je i svaki potencijalni način destrukcije hrvatske narodne tradicije i identiteta dobrodošao i prihvatljiv.

Svejedno radi li se o pokušaju razbijanja hrvatskog jezičnog standarda, o razornim kvaziliberalnim novotarijama sa Zapada ili navali ilegalnih migranata s Istoka. Oni toliko žarko žele propast Republike Hrvatske da je na svaki znak slabosti proglašavaju mrtvom.

Tako je Jurica Pavičić prošli vikend ponovno, tko zna koji put, proglasio propast hrvatskog “socijalnog i političkog projekta”. Za svjedoke je ovaj put pozvao Igora Mandića, Andreu Feldman, Višnju Starešinu i Davora Stiera te je zlurado zaključio kako “dosjetku” o “propalom projektu” više ne koriste samo “razočarani liberali” nego i “oni drugi” koje Pavičić smješta na desnicu i neumjesno naziva “košer-Hrvatima”.

Mandićeve su ekshibicije javnosti poznate i irelevantne. Andrea Feldman u intervjuu na koji se Pavičić poziva nije iskazala sumnju u budućnost Hrvatske niti je spomenula nešto što bi korespondiralo s Pavičić/Mandićevim željama i zaključcima.

Naprotiv, intervju je objavljen povodom njezina pristajanja uz dvije aktualne referendumske inicijative čiji začetnici također ne sumnjaju u Hrvatsku, već ulažu veliku energiju kako bi promijenili njezin izborni odnosno politički sustav.

Što se tiče problema s kojima je Hrvatska suočena, Feldman je napisala: “Smatram kako svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu.

Upravo su korupcija, klijentelizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena.” Pavičić podmeće Stieru sljedeću rečenicu: “Hrvatska je, da se ne lažemo, propala”!? Međutim, te rečenice niti ikakve slične primisli u Stierovu govoru nema.

Naprotiv, on je tom prigodom više puta istaknuo “nadu i vjeru u budućnost naše Domovine”. Nema sumnje da Stier pod Domovinom misli na Hrvatsku, a ne na Jugoslaviju. Čak je kritizirajući populizam rekao da nas populisti “žele odvratiti od zapadnih vrijednosti i vratiti u zagrljaj Beograda”.

Probleme hrvatskoga društva i države, koji bez sumnje postoje i nisu lako rješivi, Stier također vidi u klijentelizmu, dogovornoj socijalističkoj ekonomiji, odnosno “ortačkom kapitalizmu” ili, jednostavnije rečeno, u nasljeđu jugoslavenskog komunističkog režima “kojeg smo se odrekli 1990. godine”. Problem je u tome što on nakon tog odricanja nije nestao, primirio se, promijenio oblik i način djelovanja, prilagodio se i preživio.

Višnja Starešina također je upozorila na opasnost starih komunističkih struktura po hrvatsku državu. Usporedila je posljednje godine jugoslavenske države sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i ispravno zaključila kako isti onaj mentalitet i način rada, a često i isti ljudi koji su uništili Jugoslaviju ugrožavaju hrvatsku budućnost.

Dakle, ako oko ičega postoji suglasnost, barem u onome dijelu javnosti koji Pavičić naziva “desnim”, onda je to zahtjev za istinskom demokratskom tranzicijom koji nužno uključuje i lustraciju.

Taj proces najprije je spriječio rat, zatim su ga zaustavili dobro pozicionirani i još bolje raspoređeni jugoslavenski komunistički kadrovi da bi ga u posljednje vrijeme nastojali kompromitirati i odgoditi njihovi prikriveni saveznici.

Puno je toga zajedničkog u djelovanju preobraćenih članova centralnih komiteta, pokajnika iz Službe državne sigurnosti i drugih radikalno nacionalno osviještenih društveno-političkih djelatnika. Sve njihove političke, medijske i slične akcije uvijek su na štetu Hrvatske i na korist njezinim protivnicima i neprijateljima.

Lako ćemo prepoznali spomenuto nasljeđe bivše države i s njom povezanog režima u današnjoj Hrvatskoj. Treba samo aktualno stanje u našem društvu i državi usporediti s onim kakvo je bilo pred kraj propale jugoslavenske države i komunističkog režima.

Vjerojatno nitko nije bolje poznavao tadašnje prilike od predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. On je na predavanju održanom u Sarajevu 3. svibnja 1989. govorio otvoreno i kritično. Taj govor predstavlja neku vrstu “završnog računa” te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.

Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je “strahovito breme” koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: “Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […]

Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.

Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]

Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi.

Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]

U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali.

Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.”

Stipe Šuvar upozorio je i na “patološku strukturu zaposlenosti inteligencije”. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”.

Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.

Analizom citiranog govora možemo zaključiti da su mnogi tadašnji društveni problemi aktualni i skoro trideset godina kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava.

Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i oblike ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu, pa i u hrvatskim dnevnim novinama.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori