Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Priznanje Žarka Puhovskog

Objavljeno

na

Da, oba režima su bila zločinačka, to mogu prihvatiti. Prve četiri godine Jugoslavije su žalosno usporedive s četiri godine NDH”, ovo priznanje prof. Žarka Puhovskog izrečeno u utorak na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija u Zagrebu jedno je od prvih javnih priznanja nekog eminentnog lijevog intelektualca u Hrvatskoj da je Titov režim bio zločinački i da je u tom kontekstu de facto jednak režimu koji je vladao u NDH. Mali korak za čovječanstvo, ali bi mogao biti nešto veći korak u Hrvatskoj u dolasku do konsenzusa glede mučne hrvatske povijesti.

[ad id=”93788″]

Naime, u utorak su na prepunoj tribini Trećeg programa Hrvatskog radija, stavove o hrvatskoj povijesti na temu “Svibanj – mjesec hrvatskih podjela”, sučelili s pravim morem podataka o vječnoj hrvatskoj temi profesori Josip Jurčević i Žarko Puhovski, da mi se čini nužnim prenijeti barem dio te neobične atmosfere. Profesor Jurčević je na temi Jasenovac magistrirao, a na temi Bleiburga doktorirao, što je uistinu raritet, i on na početku podsjeća da je dio povjesničara kod popisa stanovništva 2001. i 2011. predlagao da svaki popisani hrvatski državljanin ispuni upitnik na pitanja “je li vam netko stradao u Drugom svjetskom ratu i poraću” kako bi se dobila statistička podloga za demitologizaciju ovih tema, ali je taj prijedlog odbijen od političkih elita i Račanove i Kosoričine vlade.

Nema nikakve dvojbe, drži Jurčević, da je Jasenovac bio zločinačko mjesto, ali valja reći da niti jedan broj vezan uz te žrtve nema znanstvenu utemeljenost. Niti jedan! “Evo, i danas sam dobio popis od stotinu žrtava iz jednog sela koje se nalaze na popisu žrtava Jasenovca, a da niti jedna od tih žrtava tamo nije stradala”, ističe Jurčević. Govoreći o Bleiburgu, on navodi da je u Sloveniji službena državna komisija evidentirala više od 600 masovnih grobišta, tako je u Teznom ta stručna komisija utvrdila da je tamo ubijeno između 15.000 i 20.000 uglavnom Hrvata.

Najstrašniji zločin, nastavlja Jurčević, Barbarin je rog, odnosno Huda jama, gdje je tri tisuće živih ljudi bilo zazidano s 11 zidova armiranog betona, a između toga su bile tone nasipa i šute i ti su ljudi umirali u najstrašnijim mukama. Na području Hrvatske, nastavlja on, državna je komisija evidentirala više od 850 grobišta, u Srbiji prva izvješća govore o preko 200 masovnih stratišta, dok civilno društvo u BiH govori o stotinu stratišta, dakle u tri države do sada imamo evidentirano više od 1700 masovnih grobišta koja su bila prikrivena i zatajena. Posebno žestok obračun komunističke vlasti bio je s društvenim elitama koje su bile prepoznate od komunista kao nositelji građanskih struktura.

Jurčević dodaje malo poznat podatak da su glede sveučilišne razine nakon rata doneseni zakoni gdje se reklo da se bilo koje postignuće profesora, kao i studenata, makar položili samo jedan ispit, poništava i ne priznaje! Ako ste željeli verificirati bilo kakva znanstvena postignuća koja su se događala za vrijeme rata, morali ste podnijeti poseban zahtjev gdje se moralo dokazivati je li bio položen ispit, je li postojalo znanstveno zvanje, s tim da ste uz tu molbu morali priložiti političku karakteristiku koju bi vam dala lokalna partijska organizacija. I to je bio filter!

U takvom stanju smo živjeli 45 godina, to je bila naša realnost, konstatira Jurčević dodajući da je krajnje vrijeme da se suočimo s našom stvarnošću jer se bez toga uopće ne možemo poistovjećivati s drugim demokratskim državama.

Žarko Puhovski je istaknuo da podjele o kojima govorimo kao osnovu imaju masovno emocionalnu osnovu, da zbog tog diskursa izlaza iz toga nema, jer kad se radi o sukobu emocija, tu nema istine, nema objektivnih činjenica, radi se o rovovima koji su vezani uz to tko je na čijoj strani stradao. Mlade generacije su u raznim režimima u tom smislu bile pod pritiskom školske laži i familijarne laži, s tim da većina ljudi radije vjeruje familijarnoj laži, ta se familijarna laž uvijek postavi iznad školske laži i tako društvo funkcionira, reći će Puhovski dodajući da je Amerikancima trebalo između 150 i 180 godina da se nakon Građanskog rata stvari koliko toliko primire, s izuzetkom Teksasa, dakle ne možemo mi ovdje puno napraviti, vrijeme će svoje napraviti. No, ono što možemo je manje laži i manje pridjeva, završava Puhovski.

Jurčević je dodao ne samo da je Jasenovac služio kao logor nakon 1945. nego su komunističke vlasti sve logore koji su postojali u Drugom svjetskom ratu zadržale i još su dodale svoje nove logore, pa bi onda bilo korektno da se komemoriraju sve žrtve koje su stradale u Jasenovcu. On dodaje da su nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile preko 150 logora, postavljajući pitanje: Ako komemoriramo žrtve, zbog čega ne komemoriramo i žrtve svih tih logora?

Na upit voditelja tribine je li moguć konsenzus oko događaja vezanih uz ove teme, Puhovski ističe da su “oba režima bila zločinačka”, te dodaje: “Prve četiri godine Jugoslavije žalosno su usporedive s četiri godine NDH.

To mi se čini činjenično nesporno. No, Jugoslavija je imala sreće da je trajala 45 godina i tu se onda svašta događalo.” Na to je skočio Jurčević rekavši da može obrazložiti “bar dio te sreće”. On navodi da je u Jugoslaviji samo na području Hrvatske vođeno oko 30 tisuća političkih procesa, te da je osuđeno više od 100.000 ljudi za politički krimen. A onda su još službe i Partija posebno istraživale tko su prijatelji i tko je rodbina tim osuđenima.

Jurčević tvrdi da je Jugoslavija bila totalitarna od početka do kraja, s vrlo razvijenom zločinačkom paradigmom, dodajući da je zadnja žrtva terora ubijena 1989. godine. Neograničeno revolucionalno nasilje je glavna komponenta jugoslavenskog totalitarnog sustava, a tek onda je slijedila diktatura proleterijata, ističe Jurčević, dodajući da mu se čini da se tezom da se sustav popravio nakon prvih par godina stvar zapravo banalizira i relativizira.

Ne, Partija je u zadnjih 20 godina odustala od revolucionarnih utemeljenja svoje vlasti, dodaje Puhovski, što ne znači da je nestalo pritisaka, ali su se stvari mijenjale. Problem s Hrvatskom i ustaškim režimom, za razliku od njemačkog i talijanskog, po Puhovskom je u tome što je on donio samo zlo. Nikad ništa dobro NDH nije donijela, ni ceste, ni željeznice ni kulturu, jedino su bili efikasni u ubijanju srpske manjine, židovske manjine i drugih manjina. Nasuprot tome, Jugoslavija je duže trajala i imala je prostora napraviti neke stvari. NDH nije ostavila baš nita i o NDH se može govoriti jedino na nivou mita.

“Jugoslavenska mitologija je, međutim, vezana uz razna socijalna prava koja su u socijalizmu uistinu postojala i ta dimenzija vam je opće mjesto mitologije u svim postsocijalističkim državama”, završava Puhovski.

Jurčević se, dakako, ne slaže da se na komunistički sustav gleda primarno s “nevinog socijalnog stajališta”, tvrdeći da je to bio od početka do kraja zločinački sustav. “Komunistički režim je ubio 664 svećenika i časnih sestara, a to je više negoli su svi komunistički sustavi zajedno ubili u kompletnoj istočnoj Europi!“, ističe Jurčević.

Da bi stvari stavio u neke relacije, uzima za primjer Slovačku koja nam je komplementarna, te ističe da je tamo nakon rata ubijeno 14 svećenika. “I Hitler je radio i gradio po Njemačkoj, ali ta pozitivna činjenica ni na koji način ne umanjuje zločinački karakter njegovog fašističkog režima”, rezimira Jurčević.

“Priznanje” Žarka Puhovskog kako su “oba režima bila zločinačka” prvi je ozbiljni signal da je u Hrvatskoj moguć konsenzus oko najtežih pitanja. Žalosno je jedino to da se o ovim temama i dalje progovara jasnije na ovakvim tribinama nego na znanstvenim skupovima samo zato što HAZU i dandanas bježi od tih tema gonjena primarno svojom lošom savješću u tim temama.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari