Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Priznanje Žarka Puhovskog

Objavljeno

na

Da, oba režima su bila zločinačka, to mogu prihvatiti. Prve četiri godine Jugoslavije su žalosno usporedive s četiri godine NDH”, ovo priznanje prof. Žarka Puhovskog izrečeno u utorak na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija u Zagrebu jedno je od prvih javnih priznanja nekog eminentnog lijevog intelektualca u Hrvatskoj da je Titov režim bio zločinački i da je u tom kontekstu de facto jednak režimu koji je vladao u NDH. Mali korak za čovječanstvo, ali bi mogao biti nešto veći korak u Hrvatskoj u dolasku do konsenzusa glede mučne hrvatske povijesti.

[ad id=”93788″]

Naime, u utorak su na prepunoj tribini Trećeg programa Hrvatskog radija, stavove o hrvatskoj povijesti na temu “Svibanj – mjesec hrvatskih podjela”, sučelili s pravim morem podataka o vječnoj hrvatskoj temi profesori Josip Jurčević i Žarko Puhovski, da mi se čini nužnim prenijeti barem dio te neobične atmosfere. Profesor Jurčević je na temi Jasenovac magistrirao, a na temi Bleiburga doktorirao, što je uistinu raritet, i on na početku podsjeća da je dio povjesničara kod popisa stanovništva 2001. i 2011. predlagao da svaki popisani hrvatski državljanin ispuni upitnik na pitanja “je li vam netko stradao u Drugom svjetskom ratu i poraću” kako bi se dobila statistička podloga za demitologizaciju ovih tema, ali je taj prijedlog odbijen od političkih elita i Račanove i Kosoričine vlade.

Nema nikakve dvojbe, drži Jurčević, da je Jasenovac bio zločinačko mjesto, ali valja reći da niti jedan broj vezan uz te žrtve nema znanstvenu utemeljenost. Niti jedan! “Evo, i danas sam dobio popis od stotinu žrtava iz jednog sela koje se nalaze na popisu žrtava Jasenovca, a da niti jedna od tih žrtava tamo nije stradala”, ističe Jurčević. Govoreći o Bleiburgu, on navodi da je u Sloveniji službena državna komisija evidentirala više od 600 masovnih grobišta, tako je u Teznom ta stručna komisija utvrdila da je tamo ubijeno između 15.000 i 20.000 uglavnom Hrvata.

Najstrašniji zločin, nastavlja Jurčević, Barbarin je rog, odnosno Huda jama, gdje je tri tisuće živih ljudi bilo zazidano s 11 zidova armiranog betona, a između toga su bile tone nasipa i šute i ti su ljudi umirali u najstrašnijim mukama. Na području Hrvatske, nastavlja on, državna je komisija evidentirala više od 850 grobišta, u Srbiji prva izvješća govore o preko 200 masovnih stratišta, dok civilno društvo u BiH govori o stotinu stratišta, dakle u tri države do sada imamo evidentirano više od 1700 masovnih grobišta koja su bila prikrivena i zatajena. Posebno žestok obračun komunističke vlasti bio je s društvenim elitama koje su bile prepoznate od komunista kao nositelji građanskih struktura.

Jurčević dodaje malo poznat podatak da su glede sveučilišne razine nakon rata doneseni zakoni gdje se reklo da se bilo koje postignuće profesora, kao i studenata, makar položili samo jedan ispit, poništava i ne priznaje! Ako ste željeli verificirati bilo kakva znanstvena postignuća koja su se događala za vrijeme rata, morali ste podnijeti poseban zahtjev gdje se moralo dokazivati je li bio položen ispit, je li postojalo znanstveno zvanje, s tim da ste uz tu molbu morali priložiti političku karakteristiku koju bi vam dala lokalna partijska organizacija. I to je bio filter!

U takvom stanju smo živjeli 45 godina, to je bila naša realnost, konstatira Jurčević dodajući da je krajnje vrijeme da se suočimo s našom stvarnošću jer se bez toga uopće ne možemo poistovjećivati s drugim demokratskim državama.

Žarko Puhovski je istaknuo da podjele o kojima govorimo kao osnovu imaju masovno emocionalnu osnovu, da zbog tog diskursa izlaza iz toga nema, jer kad se radi o sukobu emocija, tu nema istine, nema objektivnih činjenica, radi se o rovovima koji su vezani uz to tko je na čijoj strani stradao. Mlade generacije su u raznim režimima u tom smislu bile pod pritiskom školske laži i familijarne laži, s tim da većina ljudi radije vjeruje familijarnoj laži, ta se familijarna laž uvijek postavi iznad školske laži i tako društvo funkcionira, reći će Puhovski dodajući da je Amerikancima trebalo između 150 i 180 godina da se nakon Građanskog rata stvari koliko toliko primire, s izuzetkom Teksasa, dakle ne možemo mi ovdje puno napraviti, vrijeme će svoje napraviti. No, ono što možemo je manje laži i manje pridjeva, završava Puhovski.

Jurčević je dodao ne samo da je Jasenovac služio kao logor nakon 1945. nego su komunističke vlasti sve logore koji su postojali u Drugom svjetskom ratu zadržale i još su dodale svoje nove logore, pa bi onda bilo korektno da se komemoriraju sve žrtve koje su stradale u Jasenovcu. On dodaje da su nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile preko 150 logora, postavljajući pitanje: Ako komemoriramo žrtve, zbog čega ne komemoriramo i žrtve svih tih logora?

Na upit voditelja tribine je li moguć konsenzus oko događaja vezanih uz ove teme, Puhovski ističe da su “oba režima bila zločinačka”, te dodaje: “Prve četiri godine Jugoslavije žalosno su usporedive s četiri godine NDH.

To mi se čini činjenično nesporno. No, Jugoslavija je imala sreće da je trajala 45 godina i tu se onda svašta događalo.” Na to je skočio Jurčević rekavši da može obrazložiti “bar dio te sreće”. On navodi da je u Jugoslaviji samo na području Hrvatske vođeno oko 30 tisuća političkih procesa, te da je osuđeno više od 100.000 ljudi za politički krimen. A onda su još službe i Partija posebno istraživale tko su prijatelji i tko je rodbina tim osuđenima.

Jurčević tvrdi da je Jugoslavija bila totalitarna od početka do kraja, s vrlo razvijenom zločinačkom paradigmom, dodajući da je zadnja žrtva terora ubijena 1989. godine. Neograničeno revolucionalno nasilje je glavna komponenta jugoslavenskog totalitarnog sustava, a tek onda je slijedila diktatura proleterijata, ističe Jurčević, dodajući da mu se čini da se tezom da se sustav popravio nakon prvih par godina stvar zapravo banalizira i relativizira.

Ne, Partija je u zadnjih 20 godina odustala od revolucionarnih utemeljenja svoje vlasti, dodaje Puhovski, što ne znači da je nestalo pritisaka, ali su se stvari mijenjale. Problem s Hrvatskom i ustaškim režimom, za razliku od njemačkog i talijanskog, po Puhovskom je u tome što je on donio samo zlo. Nikad ništa dobro NDH nije donijela, ni ceste, ni željeznice ni kulturu, jedino su bili efikasni u ubijanju srpske manjine, židovske manjine i drugih manjina. Nasuprot tome, Jugoslavija je duže trajala i imala je prostora napraviti neke stvari. NDH nije ostavila baš nita i o NDH se može govoriti jedino na nivou mita.

“Jugoslavenska mitologija je, međutim, vezana uz razna socijalna prava koja su u socijalizmu uistinu postojala i ta dimenzija vam je opće mjesto mitologije u svim postsocijalističkim državama”, završava Puhovski.

Jurčević se, dakako, ne slaže da se na komunistički sustav gleda primarno s “nevinog socijalnog stajališta”, tvrdeći da je to bio od početka do kraja zločinački sustav. “Komunistički režim je ubio 664 svećenika i časnih sestara, a to je više negoli su svi komunistički sustavi zajedno ubili u kompletnoj istočnoj Europi!“, ističe Jurčević.

Da bi stvari stavio u neke relacije, uzima za primjer Slovačku koja nam je komplementarna, te ističe da je tamo nakon rata ubijeno 14 svećenika. “I Hitler je radio i gradio po Njemačkoj, ali ta pozitivna činjenica ni na koji način ne umanjuje zločinački karakter njegovog fašističkog režima”, rezimira Jurčević.

“Priznanje” Žarka Puhovskog kako su “oba režima bila zločinačka” prvi je ozbiljni signal da je u Hrvatskoj moguć konsenzus oko najtežih pitanja. Žalosno je jedino to da se o ovim temama i dalje progovara jasnije na ovakvim tribinama nego na znanstvenim skupovima samo zato što HAZU i dandanas bježi od tih tema gonjena primarno svojom lošom savješću u tim temama.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari