Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Priznanje Žarka Puhovskog

Objavljeno

na

Da, oba režima su bila zločinačka, to mogu prihvatiti. Prve četiri godine Jugoslavije su žalosno usporedive s četiri godine NDH”, ovo priznanje prof. Žarka Puhovskog izrečeno u utorak na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija u Zagrebu jedno je od prvih javnih priznanja nekog eminentnog lijevog intelektualca u Hrvatskoj da je Titov režim bio zločinački i da je u tom kontekstu de facto jednak režimu koji je vladao u NDH. Mali korak za čovječanstvo, ali bi mogao biti nešto veći korak u Hrvatskoj u dolasku do konsenzusa glede mučne hrvatske povijesti.

[ad id=”93788″]

Naime, u utorak su na prepunoj tribini Trećeg programa Hrvatskog radija, stavove o hrvatskoj povijesti na temu “Svibanj – mjesec hrvatskih podjela”, sučelili s pravim morem podataka o vječnoj hrvatskoj temi profesori Josip Jurčević i Žarko Puhovski, da mi se čini nužnim prenijeti barem dio te neobične atmosfere. Profesor Jurčević je na temi Jasenovac magistrirao, a na temi Bleiburga doktorirao, što je uistinu raritet, i on na početku podsjeća da je dio povjesničara kod popisa stanovništva 2001. i 2011. predlagao da svaki popisani hrvatski državljanin ispuni upitnik na pitanja “je li vam netko stradao u Drugom svjetskom ratu i poraću” kako bi se dobila statistička podloga za demitologizaciju ovih tema, ali je taj prijedlog odbijen od političkih elita i Račanove i Kosoričine vlade.

Nema nikakve dvojbe, drži Jurčević, da je Jasenovac bio zločinačko mjesto, ali valja reći da niti jedan broj vezan uz te žrtve nema znanstvenu utemeljenost. Niti jedan! “Evo, i danas sam dobio popis od stotinu žrtava iz jednog sela koje se nalaze na popisu žrtava Jasenovca, a da niti jedna od tih žrtava tamo nije stradala”, ističe Jurčević. Govoreći o Bleiburgu, on navodi da je u Sloveniji službena državna komisija evidentirala više od 600 masovnih grobišta, tako je u Teznom ta stručna komisija utvrdila da je tamo ubijeno između 15.000 i 20.000 uglavnom Hrvata.

Najstrašniji zločin, nastavlja Jurčević, Barbarin je rog, odnosno Huda jama, gdje je tri tisuće živih ljudi bilo zazidano s 11 zidova armiranog betona, a između toga su bile tone nasipa i šute i ti su ljudi umirali u najstrašnijim mukama. Na području Hrvatske, nastavlja on, državna je komisija evidentirala više od 850 grobišta, u Srbiji prva izvješća govore o preko 200 masovnih stratišta, dok civilno društvo u BiH govori o stotinu stratišta, dakle u tri države do sada imamo evidentirano više od 1700 masovnih grobišta koja su bila prikrivena i zatajena. Posebno žestok obračun komunističke vlasti bio je s društvenim elitama koje su bile prepoznate od komunista kao nositelji građanskih struktura.

Jurčević dodaje malo poznat podatak da su glede sveučilišne razine nakon rata doneseni zakoni gdje se reklo da se bilo koje postignuće profesora, kao i studenata, makar položili samo jedan ispit, poništava i ne priznaje! Ako ste željeli verificirati bilo kakva znanstvena postignuća koja su se događala za vrijeme rata, morali ste podnijeti poseban zahtjev gdje se moralo dokazivati je li bio položen ispit, je li postojalo znanstveno zvanje, s tim da ste uz tu molbu morali priložiti političku karakteristiku koju bi vam dala lokalna partijska organizacija. I to je bio filter!

U takvom stanju smo živjeli 45 godina, to je bila naša realnost, konstatira Jurčević dodajući da je krajnje vrijeme da se suočimo s našom stvarnošću jer se bez toga uopće ne možemo poistovjećivati s drugim demokratskim državama.

Žarko Puhovski je istaknuo da podjele o kojima govorimo kao osnovu imaju masovno emocionalnu osnovu, da zbog tog diskursa izlaza iz toga nema, jer kad se radi o sukobu emocija, tu nema istine, nema objektivnih činjenica, radi se o rovovima koji su vezani uz to tko je na čijoj strani stradao. Mlade generacije su u raznim režimima u tom smislu bile pod pritiskom školske laži i familijarne laži, s tim da većina ljudi radije vjeruje familijarnoj laži, ta se familijarna laž uvijek postavi iznad školske laži i tako društvo funkcionira, reći će Puhovski dodajući da je Amerikancima trebalo između 150 i 180 godina da se nakon Građanskog rata stvari koliko toliko primire, s izuzetkom Teksasa, dakle ne možemo mi ovdje puno napraviti, vrijeme će svoje napraviti. No, ono što možemo je manje laži i manje pridjeva, završava Puhovski.

Jurčević je dodao ne samo da je Jasenovac služio kao logor nakon 1945. nego su komunističke vlasti sve logore koji su postojali u Drugom svjetskom ratu zadržale i još su dodale svoje nove logore, pa bi onda bilo korektno da se komemoriraju sve žrtve koje su stradale u Jasenovcu. On dodaje da su nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile preko 150 logora, postavljajući pitanje: Ako komemoriramo žrtve, zbog čega ne komemoriramo i žrtve svih tih logora?

Na upit voditelja tribine je li moguć konsenzus oko događaja vezanih uz ove teme, Puhovski ističe da su “oba režima bila zločinačka”, te dodaje: “Prve četiri godine Jugoslavije žalosno su usporedive s četiri godine NDH.

To mi se čini činjenično nesporno. No, Jugoslavija je imala sreće da je trajala 45 godina i tu se onda svašta događalo.” Na to je skočio Jurčević rekavši da može obrazložiti “bar dio te sreće”. On navodi da je u Jugoslaviji samo na području Hrvatske vođeno oko 30 tisuća političkih procesa, te da je osuđeno više od 100.000 ljudi za politički krimen. A onda su još službe i Partija posebno istraživale tko su prijatelji i tko je rodbina tim osuđenima.

Jurčević tvrdi da je Jugoslavija bila totalitarna od početka do kraja, s vrlo razvijenom zločinačkom paradigmom, dodajući da je zadnja žrtva terora ubijena 1989. godine. Neograničeno revolucionalno nasilje je glavna komponenta jugoslavenskog totalitarnog sustava, a tek onda je slijedila diktatura proleterijata, ističe Jurčević, dodajući da mu se čini da se tezom da se sustav popravio nakon prvih par godina stvar zapravo banalizira i relativizira.

Ne, Partija je u zadnjih 20 godina odustala od revolucionarnih utemeljenja svoje vlasti, dodaje Puhovski, što ne znači da je nestalo pritisaka, ali su se stvari mijenjale. Problem s Hrvatskom i ustaškim režimom, za razliku od njemačkog i talijanskog, po Puhovskom je u tome što je on donio samo zlo. Nikad ništa dobro NDH nije donijela, ni ceste, ni željeznice ni kulturu, jedino su bili efikasni u ubijanju srpske manjine, židovske manjine i drugih manjina. Nasuprot tome, Jugoslavija je duže trajala i imala je prostora napraviti neke stvari. NDH nije ostavila baš nita i o NDH se može govoriti jedino na nivou mita.

“Jugoslavenska mitologija je, međutim, vezana uz razna socijalna prava koja su u socijalizmu uistinu postojala i ta dimenzija vam je opće mjesto mitologije u svim postsocijalističkim državama”, završava Puhovski.

Jurčević se, dakako, ne slaže da se na komunistički sustav gleda primarno s “nevinog socijalnog stajališta”, tvrdeći da je to bio od početka do kraja zločinački sustav. “Komunistički režim je ubio 664 svećenika i časnih sestara, a to je više negoli su svi komunistički sustavi zajedno ubili u kompletnoj istočnoj Europi!“, ističe Jurčević.

Da bi stvari stavio u neke relacije, uzima za primjer Slovačku koja nam je komplementarna, te ističe da je tamo nakon rata ubijeno 14 svećenika. “I Hitler je radio i gradio po Njemačkoj, ali ta pozitivna činjenica ni na koji način ne umanjuje zločinački karakter njegovog fašističkog režima”, rezimira Jurčević.

“Priznanje” Žarka Puhovskog kako su “oba režima bila zločinačka” prvi je ozbiljni signal da je u Hrvatskoj moguć konsenzus oko najtežih pitanja. Žalosno je jedino to da se o ovim temama i dalje progovara jasnije na ovakvim tribinama nego na znanstvenim skupovima samo zato što HAZU i dandanas bježi od tih tema gonjena primarno svojom lošom savješću u tim temama.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari