Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Priznanje Žarka Puhovskog

Objavljeno

na

Da, oba režima su bila zločinačka, to mogu prihvatiti. Prve četiri godine Jugoslavije su žalosno usporedive s četiri godine NDH”, ovo priznanje prof. Žarka Puhovskog izrečeno u utorak na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija u Zagrebu jedno je od prvih javnih priznanja nekog eminentnog lijevog intelektualca u Hrvatskoj da je Titov režim bio zločinački i da je u tom kontekstu de facto jednak režimu koji je vladao u NDH. Mali korak za čovječanstvo, ali bi mogao biti nešto veći korak u Hrvatskoj u dolasku do konsenzusa glede mučne hrvatske povijesti.

[ad id=”93788″]

Naime, u utorak su na prepunoj tribini Trećeg programa Hrvatskog radija, stavove o hrvatskoj povijesti na temu “Svibanj – mjesec hrvatskih podjela”, sučelili s pravim morem podataka o vječnoj hrvatskoj temi profesori Josip Jurčević i Žarko Puhovski, da mi se čini nužnim prenijeti barem dio te neobične atmosfere. Profesor Jurčević je na temi Jasenovac magistrirao, a na temi Bleiburga doktorirao, što je uistinu raritet, i on na početku podsjeća da je dio povjesničara kod popisa stanovništva 2001. i 2011. predlagao da svaki popisani hrvatski državljanin ispuni upitnik na pitanja “je li vam netko stradao u Drugom svjetskom ratu i poraću” kako bi se dobila statistička podloga za demitologizaciju ovih tema, ali je taj prijedlog odbijen od političkih elita i Račanove i Kosoričine vlade.

Nema nikakve dvojbe, drži Jurčević, da je Jasenovac bio zločinačko mjesto, ali valja reći da niti jedan broj vezan uz te žrtve nema znanstvenu utemeljenost. Niti jedan! “Evo, i danas sam dobio popis od stotinu žrtava iz jednog sela koje se nalaze na popisu žrtava Jasenovca, a da niti jedna od tih žrtava tamo nije stradala”, ističe Jurčević. Govoreći o Bleiburgu, on navodi da je u Sloveniji službena državna komisija evidentirala više od 600 masovnih grobišta, tako je u Teznom ta stručna komisija utvrdila da je tamo ubijeno između 15.000 i 20.000 uglavnom Hrvata.

Najstrašniji zločin, nastavlja Jurčević, Barbarin je rog, odnosno Huda jama, gdje je tri tisuće živih ljudi bilo zazidano s 11 zidova armiranog betona, a između toga su bile tone nasipa i šute i ti su ljudi umirali u najstrašnijim mukama. Na području Hrvatske, nastavlja on, državna je komisija evidentirala više od 850 grobišta, u Srbiji prva izvješća govore o preko 200 masovnih stratišta, dok civilno društvo u BiH govori o stotinu stratišta, dakle u tri države do sada imamo evidentirano više od 1700 masovnih grobišta koja su bila prikrivena i zatajena. Posebno žestok obračun komunističke vlasti bio je s društvenim elitama koje su bile prepoznate od komunista kao nositelji građanskih struktura.

Jurčević dodaje malo poznat podatak da su glede sveučilišne razine nakon rata doneseni zakoni gdje se reklo da se bilo koje postignuće profesora, kao i studenata, makar položili samo jedan ispit, poništava i ne priznaje! Ako ste željeli verificirati bilo kakva znanstvena postignuća koja su se događala za vrijeme rata, morali ste podnijeti poseban zahtjev gdje se moralo dokazivati je li bio položen ispit, je li postojalo znanstveno zvanje, s tim da ste uz tu molbu morali priložiti političku karakteristiku koju bi vam dala lokalna partijska organizacija. I to je bio filter!

U takvom stanju smo živjeli 45 godina, to je bila naša realnost, konstatira Jurčević dodajući da je krajnje vrijeme da se suočimo s našom stvarnošću jer se bez toga uopće ne možemo poistovjećivati s drugim demokratskim državama.

Žarko Puhovski je istaknuo da podjele o kojima govorimo kao osnovu imaju masovno emocionalnu osnovu, da zbog tog diskursa izlaza iz toga nema, jer kad se radi o sukobu emocija, tu nema istine, nema objektivnih činjenica, radi se o rovovima koji su vezani uz to tko je na čijoj strani stradao. Mlade generacije su u raznim režimima u tom smislu bile pod pritiskom školske laži i familijarne laži, s tim da većina ljudi radije vjeruje familijarnoj laži, ta se familijarna laž uvijek postavi iznad školske laži i tako društvo funkcionira, reći će Puhovski dodajući da je Amerikancima trebalo između 150 i 180 godina da se nakon Građanskog rata stvari koliko toliko primire, s izuzetkom Teksasa, dakle ne možemo mi ovdje puno napraviti, vrijeme će svoje napraviti. No, ono što možemo je manje laži i manje pridjeva, završava Puhovski.

Jurčević je dodao ne samo da je Jasenovac služio kao logor nakon 1945. nego su komunističke vlasti sve logore koji su postojali u Drugom svjetskom ratu zadržale i još su dodale svoje nove logore, pa bi onda bilo korektno da se komemoriraju sve žrtve koje su stradale u Jasenovcu. On dodaje da su nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile preko 150 logora, postavljajući pitanje: Ako komemoriramo žrtve, zbog čega ne komemoriramo i žrtve svih tih logora?

Na upit voditelja tribine je li moguć konsenzus oko događaja vezanih uz ove teme, Puhovski ističe da su “oba režima bila zločinačka”, te dodaje: “Prve četiri godine Jugoslavije žalosno su usporedive s četiri godine NDH.

To mi se čini činjenično nesporno. No, Jugoslavija je imala sreće da je trajala 45 godina i tu se onda svašta događalo.” Na to je skočio Jurčević rekavši da može obrazložiti “bar dio te sreće”. On navodi da je u Jugoslaviji samo na području Hrvatske vođeno oko 30 tisuća političkih procesa, te da je osuđeno više od 100.000 ljudi za politički krimen. A onda su još službe i Partija posebno istraživale tko su prijatelji i tko je rodbina tim osuđenima.

Jurčević tvrdi da je Jugoslavija bila totalitarna od početka do kraja, s vrlo razvijenom zločinačkom paradigmom, dodajući da je zadnja žrtva terora ubijena 1989. godine. Neograničeno revolucionalno nasilje je glavna komponenta jugoslavenskog totalitarnog sustava, a tek onda je slijedila diktatura proleterijata, ističe Jurčević, dodajući da mu se čini da se tezom da se sustav popravio nakon prvih par godina stvar zapravo banalizira i relativizira.

Ne, Partija je u zadnjih 20 godina odustala od revolucionarnih utemeljenja svoje vlasti, dodaje Puhovski, što ne znači da je nestalo pritisaka, ali su se stvari mijenjale. Problem s Hrvatskom i ustaškim režimom, za razliku od njemačkog i talijanskog, po Puhovskom je u tome što je on donio samo zlo. Nikad ništa dobro NDH nije donijela, ni ceste, ni željeznice ni kulturu, jedino su bili efikasni u ubijanju srpske manjine, židovske manjine i drugih manjina. Nasuprot tome, Jugoslavija je duže trajala i imala je prostora napraviti neke stvari. NDH nije ostavila baš nita i o NDH se može govoriti jedino na nivou mita.

“Jugoslavenska mitologija je, međutim, vezana uz razna socijalna prava koja su u socijalizmu uistinu postojala i ta dimenzija vam je opće mjesto mitologije u svim postsocijalističkim državama”, završava Puhovski.

Jurčević se, dakako, ne slaže da se na komunistički sustav gleda primarno s “nevinog socijalnog stajališta”, tvrdeći da je to bio od početka do kraja zločinački sustav. “Komunistički režim je ubio 664 svećenika i časnih sestara, a to je više negoli su svi komunistički sustavi zajedno ubili u kompletnoj istočnoj Europi!“, ističe Jurčević.

Da bi stvari stavio u neke relacije, uzima za primjer Slovačku koja nam je komplementarna, te ističe da je tamo nakon rata ubijeno 14 svećenika. “I Hitler je radio i gradio po Njemačkoj, ali ta pozitivna činjenica ni na koji način ne umanjuje zločinački karakter njegovog fašističkog režima”, rezimira Jurčević.

“Priznanje” Žarka Puhovskog kako su “oba režima bila zločinačka” prvi je ozbiljni signal da je u Hrvatskoj moguć konsenzus oko najtežih pitanja. Žalosno je jedino to da se o ovim temama i dalje progovara jasnije na ovakvim tribinama nego na znanstvenim skupovima samo zato što HAZU i dandanas bježi od tih tema gonjena primarno svojom lošom savješću u tim temama.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati