Pratite nas

Kultura

Tihomir Dujmović: Rijetko tko zna da je sudac kod izricanja presude Zvonku Bušiću rekao da ga ne smatra teroristom

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Predstavljanje knjige Tihomira Dujmovića „Tko je ubio Zvonka Bušića“ održano je u četvrtak 5. travnja u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu.

Knjigu su predstavili redatelj Antun Vrdoljak, novinar i publicist Milan Ivkošić i autor. Predstavljanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić i brojni Siščani.

Nova Dujmovićeva knjiga, deveta po redu, donosi zbirku dokumenata, novinskih napisa, sudskih analiza i autentičnih fotografija koje do sada nisu ugledale svjetlo dana, a tiču se tragičnog života našeg velikog domoljuba Zvonka Bušića. Knjiga kronološki prati otmicu, suđenje, zatvorske dane, borbu za puštanje, bijeg iz zatvora i napokon dolazak na slobodu.

Odgovarajući na pitanje iz naslova knjige Milan Ivkošić je rekao kako je Bušića ubila domovina koja nije mogla podnijeti njegovu toliku ljubav, odanost i spremnost na žrtvu. „Za ovu prigodu iz pjesme ‘Cvjetnica’ pjesnika Rajmonda Kuparea, u kojoj se on obraća Kristu, izdvajam nekoliko stihova: ‘Tvoji učenici odmagliše daleko u novim kolima. Vremena se mijenjaju, srećom da se ne mijenjaš Ti’. Slikovito govoreći, i od čovjeka koji je prošao kristovsku kalvariju, našeg Zvonka Bušića, sunarodnjaci su odmaglili daleko u novim kolima.

U uvodu knjige Dujmović je u jednoj rečenici o njegovom dolasku u Hrvatsku doista blistavo rekao: ‘…čovjek kojem je idealizam bio sve, upravo je zakoračio u državu koju je sanjao, a u kojoj je idealizam iščeznuo’. Upravo mi je taj uvod u knjizi najdojmljiviji. Teško je naći tako kratak, ali emocijama i istinama nabijen tekst o sudbini jednog čovjeka i domovine kojoj je on sve dao. Domovina se promijenila, ali se na sreću kako kaže pjesma, nije promijenio Zvonko Bušić. Na sreću, ali i na nesreću, jer će biti žrtva te ustrajnosti i idealizma“, rekao je Ivkošić te se još osvrnuo i na laži koje se o Bušiću plasiraju u medijima.

Sudac Bartels je uoči izricanja presude rekao okrivljenicima kako su kažnjeni za povredu zakona te zemlje, a ne zato što zagovaraju borbu za samostalnost Hrvatske koju i sud smatra plemenitom i uzvišenom. Nažalost ima ih podosta u Hrvatskoj koji se sa sucem ne bi složili, koji su gluhi i slijepi na te sučeve riječi i brojna svjedočanstva te su Zvonka uporno, kad im je to trebalo, svrstavali među teroriste.

Antun Vrdoljak je rekao kako nam svima ova knjiga i život Zvonka Bušića postavljaju temeljno pitanje: što je to Hrvatska? „Što je to čemu robujemo, što je to za što su nam poginula najbolja djeca, što je to za što Petar Zrinski piše oproštajno pismo svojoj ženi u kojem kaže da je pomiren sa smrću? Što je to što nosimo u sebi… Što je to zašto se ubio taj častan čovjek? Kao kršćanin pitam se je li bio u pravu, smije li to? Pitam se je li mogao izdržati? Ovim pitanjima dolazimo skupa s njime pred zid.

Mogao je izdržati dok je ovdje bio komunizam jer je imao vidljivog protivnika i imao se s kime boriti, a kada je došao u paučinu i situaciju da s bori sa zrakom, s utvarama i razočaranjima pitanje je što je čovjeku ostalo. Dio odgovora na pitanja daje i ova knjiga pred nama. To je autor napravio tako da nas je suočio s tim zidom preko kojeg Bušić nije mogao“, rekao je Vrdoljak te se još dotaknuo i brojnih nepravdi koje je Bušić doživio nakon što se vratio u Hrvatsku.

Autor Tihomir Dujmović zahvalio je biskupu na pozivu te istaknuo kako je knjiga nastala kao neka vrsta libreta za istoimenu predstavu. „Julienne Bušić otvorila nam je arhivsku građu Zaklade Zvonka Bušića. To su fotografije, dokumenti i novinski članci koje ona pomno skuplja više od 40 godina, pravi rudnik informacija o kojima hrvatska javnost, na žalost, ništa ne zna.

Rijetko tko zna da je sudac kod izricanja presude Zvonku Bušiću rekao da ga ne smatra teroristom, da je bomba kad ju je policija izvadila iz poštanskog sandučića zahvaljujući nevjerojatnoj nepažnji, ispala iz tog sandučića sa visine od dva metra i kotrljala se po Grand Central Station u New Yorku i da nije eksplodirala, da je kod deaktiviranja prekršeno more obaveznih pravila koja se jednostavno moraju poštivati… Njihova akcija otmice aviona je imala samo jedan cilj, a to je da se svijetu pokaže istina o situaciji u Jugoslaviji i teroru koji se radi nad Hrvatima, uključujući i ubojstva stotinjak političkih emigranata.

Otmicom zrakoplova željelo se postići da se Deklaracija koja govori o Hrvatskoj istini objavi u svim velikim svjetskim novinama. To nije bio nikakav terorizam“, rekao je Dujmović te dodao kako u otmici nije bilo korišteno oružje, a u sudnici kao svjedoci u korist Zvonka i Julienne pojavili su se oteti putnici, što je prvi i jedini takav slučaj. „Oni su tijekom otmice objašnjavali putnicima hrvatsku priču, uvjerili ih da će sve biti u redu i da se ne radi o terorizmu.

Ideja je bila bacati letke iz aviona iznad New Yorka, Chicaga, Pariza i Londona, što se i dogodilo te je to bio veliki poraz Jugoslavije. Plan je bio letke baciti i iznad Zagreba i Splita, ali onda je jugoslavenski vrh na čelu s Titom rekao da ako zrakoplov uđe u jugoslavenski zračni prostor oni će ga srušiti. Zato se taj zrakoplov spustio u Parizu, Zvonko je tada dobio informaciju da su mediji objavili Deklaraciju o položaju Hrvatske te se otmica odmah prekida.

Zvonko Bušić nije imao namjeru nikoga ubiti, a znamo da je namjera terorista prvenstveno da ubiju. Ovdje nema ideje ubojstva. Bušić je policiji triput objasnio što se nalazi u improviziranoj eksplozivnoj napravi, a ponavljam zanimljivo da je lonac s napravom ispao na pod više puta i nije eksplodirao jer ona nije ni bila napravljena da eksplodira. Oni su uzeli tu napravu i odnijeli je na 35 kilometara udaljeno mjesto za razminiranje i četiri sata kasnije, nakon svega, dolazi do eksplozije pod uvjetima koji su potpuno neobjašnjivi. Ispostavilo se da je procedura kršena, da nije bilo zaštitne odjeće, taj nesretni policajac stradao je nažalost slučajno jer je otišao tamo nepozvan.

Njega je Zvonko nosio na duši cijeli život, a kasnije je i osnovao zakladu za školovanje njegove djece te je sve što je primio od naših useljenika proslijedio u tu Zakladu“, rekao je Dujmović te upozorio na slučaj Nelsona Mandele kojeg svijet slavi kao heroja. „Dobitnik je Nobelove nagrade za mir, a njegov pokret odgovoran je za čak 220 terorističkih akcija. Dizali su u zrak cijele zgrade i ubijali nevine ljude, a danas su ikone borbe za slobodu… Zvonka Bušića ubila je hrvatska nezahvalnost, teza i pitanje koje se postavljalo svih pet godina njegove slobode, je li terorist ili domoljub. Činjenica je da su ga antihrvatski mediji teretili više nego američki. Činjenica je i da nitko za Hrvatsku nije odležao 32 godine i to je njegova nedostižna žrtva”, zaključio je Dujmović.

(Sisačka biskupija)

Foto: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Hvala tebi za sve majko i voljeni dragi oče

Objavljeno

na

Objavio

OTAC I MAJKA

Rađali nas iz ljubavi
I bili smo vaše zlato
Dragi oče, draga majko
Veliko vam hvala za to

Rodili nas devetero
U malenoj skromnoj kući
Imali smo svega dosta
I pojesti i obući

Bojali se djece niste
Ponosni ste na nas bili
Veliko vam hvala za to
Roditelji naši mili

Pazi stare roditelje
Sveto pismo tako piše
Ko ljubavi dosta ima
Ne treba mu ništa više

Bez pozdrava otišli ste
Nisam mog’o blizu biti
Sve što imam ja bi dao
Da vas mogu zagrliti

Hvala tebi za sve majko
I voljeni dragi oče
Sad na nebu vi ste sretni
I ja osta ko siroče

Ivan Čuljak, Rovišće  / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hvarankama i Hvaranima na znanje i ravnanje

Objavljeno

na

Objavio

IMATE IZBOR – PJEVATI ILI NE “HIMNU OTOKA HVARA“ – PJESNIKA VINKA BUJA

Hvarankama i Hvaranima, ma gdje bili, daje se na znanje i ravnanje da je  pjesnik i književnik Vinko Buj, rođeni Hvaranin, na nedavnoj, zagrebačkoj promociji svoje nove knjige „Svjetionik na kraju svijeta“, predstavio i svoju pjesmu „HIMNA OTOKA HVARA“, koja počinje riječima, a kako bi drugačije: „ Najljepši si na Jadranu…

Himna Hvaru predstavljena je i pjevno tako da ju je pred nazočnima uživo otpjevao član zbora HRT Andro Bojanić. Bujevu pjesmu je uglazbio  skladatelj Branko Ovčarić.

Svi znamo što znači riječ himna. To je pjesma koju pjesnik piše kao hvalospjev onome što se voli i obožava – od Domovine, nadalje. Pjesnik Vinko Buj je svojom himnom obdario svoj rodni Otok. Izvedba je dobila spontani pljesak.

Praizvedba „Himne otoka Hvara“ ne znači da će postati i službena himna, ukoliko ne bude izabrana po propisanom postupku. Inicijativa je na pjesniku, ali i Hvarankama i Hvaranima pa objavljujemo i tekst i note, kako bi je mogli upoznati, uvježbati i izvoditi svi zainteresirani. Na taj način bi se, ako se svidi izvoditeljima, proširio krug inicijatora. Ne treba zaboraviti i veliki broj ljubitelja Hvara i u Hrvatskoj i u  svijetu, a posebno prema našim iseljenicima u inozemstvu, među kojima je i veliki broj Hvaranki i Hvarana.

Pjevajte Hvarani. Ništa ne košta, a pjesma bi mogla lijepo zvučati, pogotovo ako se prilagodi izvođenju na mandolini, gitari, tamburici, a zapjeva i klapski…

Osim što je pjesnik i književnik, autor prof. dr. Vinko Buj je sveučilišni profesor u mirovini i član HAZU i, kako on to voli reći, hrvatski akademik.

Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati