Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Sprema li Srbija novi rat

Objavljeno

na

Nema jednoznačnog odgovora na pitanje iz naslova, ali da su napeli sve velikosrpske strune do samog kraja, baš kao devedesetih, da su se nevjerojatno brzo konsolidirali s obzirom na nedavnu agresivnu fašističku prošlost, da sve češće provociraju upravo u Hrvatskoj i upravo Hrvatsku, i to obično putem emisara i predstavnika službenog Beograda, pritom dobivajući gromoglasnu šutnju ovdašnjih predstavnika hrvatskih Srba, mislim na čestu Vulinovu političku “poeziju”, zaključno sa zadnjom provokacijom Vučićeva izaslanika koji je osobito podignuo tlak hrvatskoj predsjednici, o tome nema spora.

Kad ste čuli Pupovca da se u trenutku dok se Hrvatsku vrijeđa ogradio od bilo koje izrečene provokacije tog tipa? Kako su nategnuli strune kod hrvatskih Srba, još su jače zategnuli, čini se do samog maksimuma, velikosrpske strune bosanskim Srbima. Oni su danas špic-igrači velike Srbije i već su obavili čak i generalne probe za izlazak iz BiH. Uz sve to, sjetite se onog njihova upada u Crnu Goru točno noć uoči povijesno važnih tamošnjih parlamentarnih izbora, kada je iz Srbije bila poslana ekipa likvidatora koja je trebala likvidirati Đukanovića i osigurati pobjedu prosrpskoj opciji.

Četnik do četnika

Sada su na kraju ovim provokativnim vlakom na Kosovo pokazali da Srbi zapravo i ne znaju ništa drugo osim da stalno lože neke ratne vatre. Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo, još nam je davnih dana priznao Slobodan Milošević i to je uistinu jedna vrlo precizna definicija srpskih povijesnih afiniteta. Uostalom pogledajte tko vodi Srbiju: predsjednik srbijanske države je notorni četnik koji se time ponosi, predsjednik Vlade, dojučerašnji četnik koji je kao takav držao govore po okupiranim hrvatskim teritorijima.

Tu je i ministar vanjskih poslova koji je u ratu bio Miloševićev glasnogovornik i fan njegove velikosrpske politike. Što iz takve vlasti može izaći osim nastavka borbe za veliku Srbiju? Tužno je, ali istinito da ni u jednoj fazi mira srpska vladajuća politika nije pokazala isključivu i primarnu okrenutost gospodarstvu i razvoju vlastite zemlje bez čačkanja i pogledavanja u tuđa dvorišta s ambicijom da se prisvoje. Čovjek ima dojam da ni u jednom razdoblju mira srpska politika, jer o njoj je riječ, a ne o običnom svijetu, nije radila ništa drugo, nego se spremala i najavljivala nove ratove.
Tako je bilo u prvom i drugom srpskom ustanku, tako je bilo kod stvaranja prve Jugoslavije, jednako su se držali kod formiranja i za vrijeme trajanja druge Jugoslavije, a pola stoljeća nakon stvaranja Jugoslavije ponovno su krenuli u rat. Prvi svjetski rat su izazvali i spremno u njega krenuli, u Drugi svjetski rat su krenuli i prije negoli je on započeo, da bi novi rat izazvali pola stoljeća kasnije i zapalili kompletan prostor bivše Jugoslavije!

Koja opsesija ratom, oružjem i otimanjem tuđeg! I Kosovo je njihovo i pola BiH je njihovo i pola Hrvatske je njihovo i Crna Gora je njihova! Bože, kakav je to svijet? Kakva opsjednutost tuđim i patološka želja da to postane – moje! Pod svaku cijenu, pa makar ratovali do zadnjeg čovjeka! I sada četvrt stoljeća nakon zadnjeg rata, kada opet ne pokazuju isključivo mirnodopske afinitete i ambicije, Srbija se opet sprema na nove ratove.

Možda ih neće započeti ako im veliki ne daju signal i dopuštenje, ali da je njima mir uistinu tek goli predah između ratova, povijest nam kraljevski svjedoči. Sto godina mira, ispada da je sto godina užasa za Srbiju jer u miru vidite i da Slovenija može sama i da joj ne pada na pamet ratovati i da Hrvatska može sama i da je isključivo zanima gospodarski razvoj, posve joj je svejedno što se događa u tuđim dvorištima, da čak i mala Crna Gora zna pronaći svoje mjesto pod suncem i nikoga ne dira i nikoga ne provocira.

Makedonija, da joj nije Grčke, već bi ušla i u NATO i u Uniju i ostaje nam Srbija kao netko tko je uredno na zaleđu ekonomske, prosperitetne, tablice gospodarskog razvoja.

Ostaje nam jedino Srbija koja prijeti oko sebe, koja svugdje vidi neprijatelja, koja već sada preventivno najavljuje vojne intervencije (ako bude “Oluje”), koja reži i na Zagreb i na Sarajevo i na Podgoricu, a na Kosovo bi još noćas poslala najradije vojsku. Da, ostaje i BiH, ali i to bi bila normalna država da je srpska ekspanzija nije poharala i da Dodik svakih par tjedana ne najavljuje odcjepljenje. Niti tamo Srbi baš ništa u ekonomiji nisu napravili, jer to očito nije njihov svijet.

Rat, ratovanje, vladavina, vojska i policija, to ostaju relacije iz kojih Srbi ne znaju van. Pokazuje li itko na prostoru bivše Jugoslavije bilo kakve vojne aspiracije prema drugima osim Srbije? Dolaze li bilo čiji predstavnici u druge zemlje s porukama Vulina i Božovića? Zvecka li itko oružjem u regiji osim Srbije? Tko se je prvi u Jugoslaviji hvatao pendreka, pištolja i šapke, tenka i haubice osim Srba? I tako već stotinu godina…

Uloga Rusije

Ruske vojne vježbe koje Srbi obavljaju gotovo na granici s Hrvatskom, jasan su signal baš kao i nabava oružja od Rusije, da Srbiji ne bi bila strana ideja da ponovno napadne Hrvatsku. Kada pomno poslušate Vulina i Vučićeva izaslanika Božovića i kad dobro pogledate što je rekao na pravoslavni Božić, i to u lice kompletnoj hrvatskoj javnosti, vi ćete vidjeti da su oni rekli da “više nikada neće dopustiti ‘Oluju'”, što znači da nije nemoguće da se još jednom pokuša okupirati dio Hrvatske. Jer, “Oluje” niti je bilo niti će je biti bez pokušaja stvaranja velike Srbije, i to na hrvatskom teritoriju. No, treba reći i to da u tom slučaju Hrvatskoj ništa drugo osim “Oluje” ni ne preostaje!
Da su današnji ratni bubnjevi glavna glazba srpske promidžbe, jasno se vidi usporedbom onoga što su radili prije negoli su napali sve oko sebe. Čista kopija! I onda i danas u Hrvatskoj su vidjeli primarno ustaštvo i onda i danas su prijetili i oružjem.

Onda su nas napali, hoće li i sada? Nema jednoznačnog odgovora! BiH su komadali dok je ratom nisu raskomadali, a ratnu retoriku podgrijavaju više od dvadeset godina. Odcijepiti Republiku Srpsku znači započeti rat, a Dodik uporno time prijeti. Turska je odavno najavila da neće mirno gledati bilo kakve raspade BiH, a izjave kako stotinu milijuna Turaka stoji iza Bošnjaka treba staviti na stol i pogledati istini u oči: nema odcjepljenja Republike Srpske bez rata! Je li moguće da Rusi krenu u pomoć Dodiku, što će u tom slučaju NATO i Unija, to su relacije o kojima moramo razmišljati, to je stvarnost u koju nas je dovelo srpsko zveckanje oružjem. Zadnja provokacija s Kosovom Srbiju prikazuje kao razdražljivu zvijer koja reži na sve oko sebe, pripravna ugristi, samo mora vagnuti gdje će biti najlakše. Hrvatska pozicija u tom novom srpskom ludilu je dosta komplicirana.

U Hrvatskoj doista nema ustaštva, a hrvatska Vlada u svojim redovima ima četiri predstavnika srpske zajednice mimo svih izbornih rezultata, mimo bilo kakve nužde izborne matematike i ništa bolje ne oslikava trenutnu hrvatsku politiku u tom kontekstu, od ove ilustracije.

Unatoč tome nas Beograd napada za ustaštvo, a srpski predstavnici u Hrvatskoj šute. Fantastično, zar ne? Ne bi li upravo zbog svega spomenutog bilo u najmanju ruku pristojno da je Pupovac reagirao na onom nevjerojatno drskom govoru Vučićeva izaslanika, jer to što je Božović izgovorio, to nam je zapravo Vučić poručio. Zar doista srpska zajednica u Hrvatskoj nema što reći na te riječi?

S druge strane, Hrvatskoj se događa svojevrsna ironija sudbine jer su danas najveći zagovornici Srbije i srpskog ekspresnog ulaska u Uniju, gotovo pod svaku cijenu, nitko drugi negoli Berlin i Njemačka. Ne tražeći od Beograda ustupke, ne dopuštajući ni da Hrvatska svoje probleme raspetlja s Beogradom prije ulaska u Uniju, Berlin trči prema Beogradu misleći da će tamo doći i prije Putina i prije Trumpa.

Putin i Trump

No, Putin je već odavno tamo, a Trump ima bijele figure u toj partiji šaha. Ili će Srbiji dati “nemoralnu ponudu” koja se neće moći odbiti ili će s Putinom u sklopu nove Jalte ishoditi neke američke ustupke na drugoj strani kugle zemaljske. Upravo je neshvatljivo do koje razine Berlin ne razumije, ne poznaje Beograd i srpsku povijest. Nakon britanskih najava u kontekstu Brexita da će “EU biti razbijen ako ne dobijemo ugovor koji želimo”, dovlačiti Beograd u Uniju je mimo pameti, jer Srbija kroz povijest ili sluša Rusiju ili sluša Veliku Britaniju, a i jedni i drugi bi najradije vidjeli zdrobljenu Uniju, jer samo tako i oni mogu igrati velike igre.

Sve u svemu, pred nama je dramatično razdoblje, mi smo opet na prvoj crti bojišnice kao često u povijesti kad smo bili Antemurale christianitatis. Srpsko zveckanje oružjem, dakle, valja shvatiti krajnje ozbiljno, dok, s druge strane, valja ostati čvrst u svojim nastojanjima jer ovo zveckanje u prvom planu ima ishoditi sve one ustupke koje bez tog zveckanja ne bi nikad dobili. I zato se nikako ne smije dopustiti da nas “reketare” strahom od rata, jer to im je u prvom planu, ne dopustiti da nas ucjenjuju ratnom retorikom, a to je sada na djelu, valja nam ostati, dakle, čvrst i ostati svoj. Povijest će jedino to cijeniti.

Tihomir Dujmović / SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

Objavljeno

na

Objavio

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Ali Bajić je i sada general JNA.

Hrvatska je premala za toliko izdajica misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke. Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna. Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku. Bernard Karakaš u subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist.

Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist? Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvjezde Hollywooda“ se oduševile s đekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama. Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio. Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić…i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.

Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.

Loading…
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…” a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“ Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“. Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.

Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“. Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5.prosinca 1918.g.“Manje inteligentni ekstremi “ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918.g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima. Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921.g. u Beogradskoj skupštini. U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga. Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić. I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam. Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko je bio možda ponosan što je usko surađivao sa četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.

Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.

Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko g-maila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe. Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe… Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“. To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945.g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena. Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva). Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća. Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih. Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro. Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“. Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista. Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo. Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA. Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića… Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992.g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most…i da ne nabrajam do sutra. Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…

Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste. A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država. Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege. Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“. Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu. Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…

Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari