Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Vesna Pusić se i u ovom pitanju postavila kao ministrica vanjskih poslova Srbije i zacijelo da na kugli zemaljskoj ovakvog primjera nema.

SRBIJA JE DE FACTO NAJAVILA NOVA UHIĆENJA HRVATA, ODBIVŠI POVUĆI ZAKON PO KOJEM JE UHITILA VELJKA MARIĆA! UNATOČ TOME, VESNA PUSIĆ NE DOPUŠTA HRVATSKU ANGAŽIRANIJU POLITIKU PREMA BEOGRADU!

Srpski mediji ovih su dana objavili da tamošnje vlasti odbijaju hrvatski prijedlog koji je u Bruxellesu iznijela eurozastupnica Marijana Petir – da Srbija promijeni Zakon o nadležnosti za suđenja za ratne zločine u Jugoslaviji. Petirka je eksplicitno navela da se tim zakonom narušava hrvatski suverenitet i da Hrvatska neće omogućiti daljnje napredovanje Beograda prema Uniji ako ne dođe do ukidanja ovog zakona. Naime, tim zakonom se Srbija proglasila nadležnom za sve ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i po tom zakonu je uhićen Veljko Marić, ali svojedobno i hrvatski branitelj Purda. Vesna Pusić se i u ovom pitanju postavila kao ministrica vanjskih poslova Srbije i zacijelo da na kugli zemaljskoj ovakvog primjera nema. Naime, komentirajući ovaj prijepor Pusićka je mirno izjavila da će Hrvatska samo inzistirati na onim kriterijima koje pred nju postavi Unija, a da će bilateralna pitanja sa Srbijom rješavati izravnim pregovorima!

Premda joj Beograd izravnim pregovorima ne želi otkriti sudbinu nestalih, ne želi vratiti otetu zemlju na vukovarskim adama, ne želi vratiti 20 tisuća pokradenih umjetnina pa ni promijeniti ovaj zakon, Vesna Pusić uporno ne dopušta da se na drugi način riješe ova pitanja. S obzirom da je tome tako već godinama, nije li vrijeme da se postavi pitanje ima li elemenata da se zakonski ustanovi možemo li govoriti o izdaji? Jer, s obzirom da Srbija ne želi – i to je eksplicitno rekla i pokazala u ovih dvadeset godina – bilateralnim putem riješiti sporna pitanja, a da Pusićka inzistira isključivo na tom modelu, premda je izvjesno da se njime ne može ostvariti i štititi nacionalne interese zemlje, postavlja se pitanje radi li ona ovo svjesno i namjerno, radi li ona ovo za interese neke druge strane, postoje li neki aranžmani na tu temu ili se samo radi o političkoj tuposti?

IMA LI KAZNENE ODGOVORNOSTI U OVOM PRISILJAVANJU KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ DA STOLUJE U PROSTORIJAMA KOJE SIGURNOSNE SLUŽBE NE MOGU PRIKLADNO ZAŠTITITI? NAKON MILANOVIĆEVOG FORSIRANJA SADA JE SVE U RUKAMA IVE JOSIPOVIĆA I MLADENA PEJNOVIĆA, ČOVJEKA KOJI UPRAVLJA KOMPLETNOM DRŽAVNOM IMOVINOM, ČIJU ISCRPNU BIOGRAFIJU (BIOGRAFIJU PREPUNU NEVJEROJATNIH KOMUNISTIČKIH FUNKCIJA!), JE OBJAVIO PORTAL DIREKTNO.HR!

„Predsjednik Ivo Josipović će biti odgovoran za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i onemogućavanje demokratske primopredaje vlasti ako donese odluku o preseljenju Ureda Predsjednika s Pantovčaka u rezidenciju u Visokoj ulici” – decidirano je priopćio Ured Kolinde Grabar Kitarović i od ove izjave treba krenuti kad se govori o ovoj aferi i kad se sutra bude govorilo o nesagledivim posljedicama te odluke! Jer, po Josipoviću je preseljenje, kako je sam rekao, započela Vlada svojom odlukom. U tehničkom smislu u ovoj priči veliku ulogu ima Ured za upravljanje državnom imovinom kojem na čelu sjedi bivši šef Kabineta Mike Špiljka – Mladen Pejnović. Elaborat o preseljenju i fizička predaja ključeva faktično je na njegovom Uredu i sad je samo pitanje hoće li na kraju ipak prevladati razum ili iracionalnost Zorana Milanovića. Dakle, točno je da je Grabar Kitarović najavila odlazak s Pantovčaka, ali način na koji to sada izvodi Vlada ustvari je tjeranje Kolinde s Pantovčaka, jer ako se Josipović u idućih deset dana fizički preseli, on će ključeve Pantovčaka po zakonu morati predati Pejnovićevom Uredu za upravljanje državnom imovinom i od tog trenutka je Pantovčak u njihovoj nadležnosti! Tako će se Kolindi de facto zabraniti useliti u rezidenciju koja je jedina u ovom trenutku sa stanovišta sigurnosti – sigurna! Jer, da ne nabrajamo druge osobe koje uporno tvrde da je Visoka ulica s aspekta osiguranja posve neprikladna, dovoljno je citirati Vlatka Cvrtilu, savjetnika upravo za sigurnost bivšeg predsjednika, koji eksplicitno tvrdi da je odluka o preseljenju ureda u Visoku ulicu ishitrena te da „ne postoje sigurnosni uvjeti koji se mogu ispuniti u dva tjedna”.

Cvrtila kao iznimno upućena osoba osim toga ističe: “Svi dokumenti koji su na Pantovčaku ne mogu se trenutno smjestiti u Visoku… Sve je to jako teško izvesti da se ne ugrozi nacionalna sigurnost”. Protiv ovog preseljenja se izjasnio i Mate Laušić, čovjek koji je godinama bio zadužen za osiguranje Ureda Predsjednika i zacijelo je najupućeniji u ovu problematiku. Postavlja se onda pitanje koji su to Vladini stručnjaci koji tvrde da je Visoka ulica s aspekta sigurnosne zaštite sigurna? Zašto o tom segmentu šuti Ured za upravljanje državnom imovinom? Napokon, zbog čega je Josipović izjavio da je preseljenje odlukom Vlade započelo, „naloživši vatru” u ključnom trenutku? Jer, cijelu je ovu aferu mogao mirno razriješiti Ivo Josipović samo da je izjavio da će on dužnost predati na Pantovčaku, a neka nova predsjednica odluči gdje će stolovati. I aferi bi bio kraj. Umjesto toga čini se da je upravo Josipović inicirao ovakav razvoj situacije stavivši u neugodnu poziciju i Milanovića i Pejnovića! Kako god završio ovaj neugodni čin glede odnosa Vlade i nove predsjednice uvijek treba podsjećati na izjavu Zorana Milanovića koji je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora rekao: “Ili mi ili oni”. I tako se i ponaša!

SAMO U IDUĆE DVIJE GODINE, VEĆ JE SADA IZVJESNO, IZGUBIT ĆEMO 800 MILIJUNA EURA JER SE OVA VLADA PRESPORO PRIPREMA ČAK I ZA POVLAČENJE NOVCA 2016. i 2017. IZ EUROPSKIH FONDOVA! NIJE LI VRIJEME DA NETKO I ZAKONSKI ODGOVARA ZA OVU IZDAJU ZBOG KOJE U ZEMLJI POČINJE VLADATI GLAD?

Nakon dolaska povjerenice Europske komisije za regionalnu politiku Corine Cretu u Zagreb i njene izjave da je hrvatska stopa povlačenja sredstava Europske unije dvadeset i pet posto, zastupnica u Europskom parlamentu Ivana Maletić je izračunala da ćemo – ako je taj podatak precizan – i u budućnosti gubiti novac zbog enormne nesposobnosti ove vlade. Po tim procjenama, izgubit ćemo 800 milijuna eura u 2016. i u 2017. koji su nam bili na raspolaganju, ali nismo na vrijeme pripremili svu dokumentaciju da bismo taj novac i dobili. Precizirala je da ćemo 2016. izgubiti 300 milijuna eura, a godinu kasnije čak 500 milijuna zato što nismo pripremili projekte za koje smo mogli dobiti taj novac. Do tih podataka se došlo tako što se vidjelo da se za neka sredstva koja se će dobivati za godinu dana, dokumentacija i priprema morala napraviti 2013., a za sredstva koja će se dobivati 2017. posao je trebao biti obavljen 2014. Kako je već sada razvidno da ti poslovi nisu obavljeni matematika je, nažalost, jasna. Nakon svih nesposobnosti ove vlade postavlja se pitanje nije li vrijeme da se i kazneno počne odgovarati za ovakve nevjerojatne propuste? Jer, ukrali fizički taj novac ili svojom nesposobnošću spriječili da on stigne u zemlju, Hrvatskoj ste nanijeli enormnu štetu!

DAJTE MI JOŠ REGIJE I JUGOSLAVIJE, JOSIPOVIĆEVSKI PORUČUJE BIVŠI VODITELJ I UREDNIK DNEVNIKA HTV-a MIROSLAV LILIĆ, TVRDEĆI DA JE PROBLEM DANAŠNJEG DNEVNIKA HTV-a U TOME „ŠTO SE U IME HRVATSTVA ZAZIRE OD REGIJE”!

Hoćemo li se ikada riješiti regije i Jugoslavije – ili će tu samo biologija pomoći? Ovo pomalo retoričko pitanje postavlja se u hrvatskoj državi praktično svakodnevno, jer je ta infekcija jugoslavenstvom tako jaka i tako silovita da je to očito žilava bolest! Gledajući novi Dnevnik HTV-a bivši dugogodišnji urednik Informativnog programa Miroslav Lilić u „Nacionalu” je izjavio da je „problem današnjeg Dnevnika i to što se u ime hrvatstva zazire od regije”. Ovu rečenicu valja zapamtiti jer predstavlja modernu medijsku himnu regiji i jugoslavenstvu, koje je u nečijim glavama ostalo živo i nakon četvrt stoljeća hrvatske države. “Zanima me što se događa oko mene u blizini. Štrajk u Trepči, što je napravio Cerar u Sloveniji, kako naše tvrtke posluju u zemljama regije, sve me to zanima, ali tih informacija nema”, navodi Lilić, čime otkriva da Jugoslavija iz njega ne izlazi ni nakon 25 godina. Možda Lilića uistinu zanima štrajk u kosovskom rudniku Trepča, ali teško da to ikoga u ovoj zemlji zanima osim bivše visokopozicionirane komunističke elite kojima je to uvjetovani refleks! Kao prva kava ujutro! Kao tableta da bi se preživio dan! Što, dakle, ima novoga u Jugoslaviji – to mi dajte, to me zanima! Ponovit ću: koga u ovoj zemlji zanima razvoj štrajka u rudniku Trepča? Miroslava Lilića! Je li on rudar? Ima li dionice tog rudnika?

Stiže li nam on s Kosova? Ne, ne i ne, Lilić je samo ostao mentalni Jugoslaven i prokleto mu manjka regija! Zanima ga što je napravio Cerar u Sloveniji? Nedavno sam bio stanovito vrijeme u Sloveniji i razgovarao s tamošnjim novinarima. Rekli su mi da su vijesti iz Hrvatske vrlo rijetke, u pravilu ih emitiraju isključivo kad se radi o hrvatsko-slovenskim odnosima ili nekim iznimnim aferama kao što je slučaj franak, jer se opet posredno tiče i Slovenije. Što je napravio Milanović u Hrvatskoj nikoga živoga u Sloveniji ne zanima, što je logično. A što se događa u tamo nekom rudniku na Kosovu, ne zanima, naravno, nikoga živog! Ali kad govorimo o događajima „oko mene, u blizini” nema sumnje da bi medijski bilo zanimljivo čuti što je i kako radio Viktor Orban u Mađarskoj. Ne zato jer je “u blizini”, nego zato jer je raritetan, jer je osigurao znatan rast BDP-a, jer se suočio s problemom halapljivosti stranih banaka. Nemojmo samo govoriti o orbanizmu, pokažimo kamerom i pratećom analizom o čemu se zapravo radi. Ali, Mađarska nije bila u sklopu Jugoslavije pa se Lilić na to nije naviknuo! Zato Lilića ne zanima ništa izvan bivših jugoslavenskih okvira! Trepča, Cerar i poslovanje naših firmi u regiji! Dakle, od Vardara pa do Triglava! Ništa Italija, ništa Austrija, najmanje Mađarska! Osim toga, HTV uopće ne zazire od regije, dapače, a najmanje zazire u ime hrvatstva, ali bi to trebao raditi. Zašto? Zato jer plaće dobiva voljom hrvatske države, pretplatom dakle, pa onda valjda i za interes hrvatske države.

A interes hrvatske države sigurno nije izvješćivanje iz rudnika Trepča! Ali, jest interes hrvatske države, kad govorimo o regiji, da se recimo vidi tko je, i što je uistinu napravio, i kakve su mu namjere, Viktor Orban. Jer i on je regija! Ili je regija samo ono što je Tito omeđio u jugoslavenske granice? Po Miru Liliću, osim toga, državna televizija nema nikakvih obveza prema državnom protokolu i on je posebno ponosan što je ukinuo praćenje državnog protokola. To je u komunizmu sigurno bio veliki iskorak, ali danas su došli posve drugi problemi. Jedan od njih proizlazi iz činjenice što mentori mladim novinarima stižu ravno iz jugoslavenske prošlosti, određeni su njome, opterećeni njome i još živo žive u tim relacijama. Oni ne znaju mladim naraštajima prenijeti probleme Unije, potaknuti ih na okretanje prema Uniji, staviti im regiju tamo gdje joj je mjesto! Ne. Oni uče mlade novinare da izvijeste o rudniku Trepča, o Ceraru u Sloveniji i o hrvatskim ulaganjima u Srbiji! Miro Lilić je izbacio protokol iz televizije i to je uistinu bio pomak, ali on ne razumije da su vijesti iz regije postale protokol njegovog naraštaja! Koji mladima, rođenima u doba kad su nas izvijestili da je umro drug Tito, ne znače baš ništa!

IMA LI MANI GOTOVAC SRAMA? ČINI SE DA IMA, JER SE IPAK ISPRIČALA OBITELJI EDITE MAJIĆ NAKON ŠTO JE MEDIJIMA ISPRIPOVIJEDALA DA JE SJAJNA GLUMICA EDITA MAJIĆ OTIŠLA SVOJEDOBNO U SAMOSTAN ZBOG LJUBAVNIH PROBLEMA I PROBLEMA S HEROINOM, DA BI POTOM PRIČU O HEROINU DEMANTIRALA! IMA LI KRAJA AMBICIJI MANI GOTOVAC DA STALNO BUDE NA MEDIJSKIM NASLOVNICAMA?

Govoreći zapravo o svojoj predstavi na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, koju da će pokloniti bivšoj glumici Editi Majić, neobično samoživa Mani Gotovac otkrila je javnosti kako je baš ona svjedok njene tragedije. Tako je medijima ispričala da je Edita Majić „doživjela dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu. Sve je počelo našim ‘Gorkim mjesecom’ kada je paralelno živjela jednu nesretnu ljubav. Tu je započela njezina priča s heroinom. Ja sam svjedočila svemu.”. Kad je po erupciji negativnih reakcija vidjela kakvu je svinjariju napravila, Mani je ponovo došla na naslovnice. „Očajna sam i tužna zbog zluradih komentara i ispričavam se Editi i njezinoj mami ako sam ih nehotice povrijedila”, navela je. Dodala je da nikad nije rekla da je Edita Majić imala problema s heroinom, premda je na T-portalu baš ta rečenica kao dio intervjua s Mani Gotovac stajala danima! A onda su se u sklopu brojnih reakcija i gnušanja nad neviđenim skandalom koji je Mani napravila javile „osobe bliske bivšoj glumici” koje su željele ostati anonimne, koje pak tvrde da Edita uopće nije otišla u samostan zbog razloga koje je navela Mani, da bi joj u nastavku reakcije održali pravo predavanje.

“Vi ne možete shvatiti da netko može ostaviti ovaj svijet radi svoje duboke vjere i uvjerenja da tom istom jadnom svijetu može pomoći još samo usrdna molitva”, poručili su joj te istaknuli: „Svi mi njezini prijatelji jučer smo tugovali, ne zato što je netko otkrio javnosti dugo čuvanu tajnu ili zato što je netko izrekao gomilu besramnih laži, već zato što postoje ljudi koji su spremni uniziti bilo kakvu i bilo čiju istinu samo zato što je ne razumiju”. Kad se prevede cijeli taj kaos od informacija logičnim se nameće ovo: u opsesivnoj želji da reklamira, naglasi i protežira svoju predstavu koja ide na Dubrovačke ljetne igre, Mani Gotovac je odlučila preko svake mjere prijeći Rubikon i ispričati urbi et orbi nešto što, čak i da je istina, treba biti sveta intima. Mani može napisati još stotinu knjiga o svom Gorkom, ali pustite na miru tuđe Gorke! Ona to ne razumije, jer ne razumije bestidnost tih relacija. A Edita Majić je odlaskom u najstroži samostan sv. Josipa sestara karmelićanki u španjolski grad Avili valjda jasno dala do znanja da joj je intima sveta stvar! I svi su to razumjeli, osim Mani Gotovac koja je očito operirana od tih relacija.

POČEO JE VERBALNI RAT MILANOVIĆEVE VLADE S NOVOM HRVATSKOM PREDSJEDNICOM. NAKON ŠTO JE DAO NALOG DA SE POSTAVE DVOJEZIČNE ČIRILIĆNE PLOČE NA ULASKU U MJESTA GDJE JE TO ZAKONOM PREDVIĐENO, MINISTAR ARSEN BAUK SE IZDAO: „AKO BI DOŠLO DO POJEDINAČNIH SLUČAJEVA OŠTEĆENJA TAKVIH NATPISA OČEKUJEM OSUDU OD STRANE CJELOKUPNE POLITIČKE SCENE, UKLJUČUJUĆI I NOVOIZABRANU PREDSJEDNICU”! STAVILI STE, DAKLE, DVOJEZIČNE PLOČE KAKO BISTE TESTIRALI NOVU PREDSJEDNICU?

Obično znaju biti josipovićevski mudri i rafinirani, ali ponekad Milanovićevim ministrima pobjegne prava pozadina nekih poteza. Dakle, nakon što su djelatnici Hrvatskih autocesta stavili u Donjem Lapcu dvojezični natpis na ulasku u mjesto munjevito se oglasio ministar Arsen Bauk izjavom da ako dođe (zna li on da se to onda priprema nešto?) do oštećenja tih ploča, on očekuje reakciju novoizabrane predsjednice! Dakle, vi ste te ploče sada stavili kako bi testirali novu predsjednicu? U konačnici je to smiješno, jer poznavajući njene stavove nema dvojbe da će ona osuditi svaki vandalski čin kršenja zakona. Ali Baukova slutnja sugerira da on, dakle, već pretpostavlja da će se neki incident dogoditi? Ako je tome tako, postavlja se pitanje tko će te incidente stvarno organizirati? Kao što se postavlja pitanje tko redovito ustašku kapu na glavu natakne dvojici od deset tisuća posjetitelja Thompsonovih koncerata?
Dvojezičnost, kako znamo, funkcionira već godinama diljem Hrvatske – tamo gdje to treba, kao i u nizu istarskih sela gdje je to nepotrebno jer Talijana u nekim takvim selima uopće i nema, a na selu se koči talijanski naziv! Politička iznimka se tražila samo za Vukovar i SDP se tamo odlučio za policijsku akciju. A sada stavljati dvojezični prometni znak za ulazak u neko mjesto i to popratiti izjavom o mogućim incidentima, ne znači drugo negoli zazivati te incidente! Bauku je usto pobjeglo i da će se onda odmah gledati i to što na sve kaže Kolinda!!! “Rat” između Banskih dvora i Pantovčaka je, dakle, započeo i uvijek treba ponavljati da je Milanović rečenicom “mi ili oni” prvi službeno objavio taj “rat”! Kroz tu rečenicu treba pratiti daljnji razvoj događaja!

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari