Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

U prvim kontaktima s Ministarstvom vanjskih poslova nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović iz njezinog tima su odmah zamolili djelatnike u MVP-u da do 5.veljače dobiju precizan popis gostiju koji stižu, što je načelno i obećano.

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA OPSTRUIRA SVEČANU INAUGURACIJU KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ! AKO SEDAM DANA PRIJE UOPĆE NE ZNATE TKO ĆE DOĆI NA SVEČANOST, TO ZNAČI DA STE U NAJBOLJEM SLUČAJU POSLALI E-MAIL I VIŠE NIKAD NISTE PITALI DOTIČNU ZEMLJU KOGA ĆE POSLATI NA SVEČANU PRISEGU! NIJE LI TO DEFINICIJA OPSTRUKCIJE?

vesna_pusicU prvim kontaktima s Ministarstvom vanjskih poslova nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović iz njezinog tima su odmah zamolili djelatnike u MVP-u da do 5.veljače dobiju precizan popis gostiju koji stižu, što je načelno i obećano. No, da bi se to napravilo nije bilo dovoljno poslati e-mailove na adrese svjetskih diplomacija i mirno čekati odgovor. Bilo je potrebno, kao i uvijek, razgovarati, ako hoćete po potrebi i lobirati, jednostavno se potruditi da ta svečanost bude na visini. Očito je da se ništa od toga nije dogodilo i stoga su iz Kolindinog ureda bili prisiljeni javnosti priopćiti da se inauguraciju opstruira! Jer, ako je bilo dogovoreno da se do 5. veljače dobije popis gostiju koji dolaze, a to nije učinjeno, onda je očito u pitanju bila opstrukcija. Uostalom, zar je tako teško pretpostaviti opstrukciju Vesne Pusić, koja je s toliko otrovnih kritika dočekala Kolindinu pobjedu? Zar bi bilo nevjerojatno da nije dala sve od sebe da svečana inauguracija nove hrvatske predsjednice, koja je pobijedila Pusićkinog favorita, bude opstruirana? Pa, nakon prvog kruga Milanović je poručio urbi et orbi: „Ili mi ili oni!”

NA VEHEMENTNE MILANOVIĆEVE IZJAVE KAKO HRVATSKA NEĆE DOPUSTITI SRBIJI ULAZAK U UNIJU DOK NE PROMIJENI ZAKON PO KOJEM JE UHITILA VELJKA MARIĆA, IZ BEOGRADA SU UPRAVO IZAZIVAČKI ODGOVORILI DA SRBIJI NE PADA NA PAMET UKINUTI TAJ ZAKON! MILANOVIĆ JE NAKON TOGA, POŠTUJUĆI TRADICIONALNU HRVATSKU ŠUTNJU, NARAVNO, ZAŠUTIO! KAD TREBA BITI OŠTAR I VRIJEĐATI OPORBU PO SABORU TU JE NEUSTRAŠIV, ALI KAD SE RADI O BEOGRADU, TU KOLJENA KLECAJU, BAŠ KAO JOSIPOVIĆU!

Odlikovanja i priznanja Predsjednika Republike„Ne pada nam na pamet povući iz procedure Zakon o nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine zato jer ratni zločini nisu stečevina Europske unije, već se tu EU naslanja na međunarodno pravo u kojem postoji mogućnost izbora između postojećih praksi”, tako je glasio službeni odgovor koji je na Milanovićevu tobožnju prijetnju stigao iz srbijanskog pregovaračkog tima za pregovore s Unijom. Naime, radi se o tome da je Srbija još 1991. donijela spomenuti zakon po kojem se jedina proglasila nadležnom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije – i po tom zakonu koji je ostao dio njene pravne stečevine sada uhićuje širom svijeta koga god poželi! Podigne optužnicu, izda tjeralicu, proslijedi je Interpolu i hapsi od Ejupa Ganića do Veljka Marića! Zoran Milanović je šutio cijeli svoj mandat o ovom zakonu i o Veljku Mariću, ali kako je ovo izborna godina očito je bio prisiljen glumatati velikog hrvatskog nacionalnog zaštitnika i usred sjednice Vlade poslati Srbiji ultimatum: Ako ne povučete zakon, Hrvatska vas neće pustiti u Uniju! No, sad kad je Beograd odbacio njegovu ideju, Milanović je zašutio. Cijelu stvar vrlo dobro obrazlažu neki srbijanski mediji koji tvrde da se radi samo o tome da „kad Bruxelles šamara Beograd, mora to onda raditi i Zagreb”. I tu negdje bi se i mogla skrivati puna istina, jer je šefica srbijanskog pregovaračkog tima za EU Tanja Miščević izjavila: “Ne vjerujem da će Hrvatska raditi problem Srbiji”. Gospođa očito savršeno poznaje prave i iskrene stavove, u prvom redu Vesne Pusić, koja je višekratno isticala da Hrvatska od Srbije neće tražiti ništa izvan onoga što traži pregovarački proces, odnosno izvan onoga što traži Bruxelles. Uostalom, i Milanović je godinama tvrdio isto. Beograd jasno vidi da su ove godine u Hrvatskoj izbori i da Milanović to govori isključivo za izborne potrebe, te da se srbijanska vlast nema čega bojati! Razumije li to hrvatska publika kojoj mediji Milanovićeve riječi serviraju kao vitešku borbu usamljenog, ali srčanog domoljuba u iskrenoj želji za ostvarivanjem pravde i nacionalnih interesa voljene zemlje?

SJEĆATE SE HISTERIJE KOJA SE PROŠLE GODINE PODIGLA OKO ZAKONA O REGISTRIRANOM PARNERSTVU? IZGLEDALO JE DA ĆE SVIJET PROPASTI AKO NE IZGLASUJEMO TAJ ZAKON! POLA GODINE NAKON ŠTO JE USVOJEN, STATISTIKA GOVORI DA JE U HRVATSKOJ SKLOPLJENO SAMO 39 „ŽIVOTNIH PARTNERSTAVA”. NEMA DVOJBE DA JE ZAKON BIO POTREBAN, ALI U OVOJ ZEMLJI IMA MORE PROBLEMA KOJI SE ZAKONSKI MOGU UREDITI ZA VIŠE OD 76 LJUDI, PA NITKO NE HISTERIZIRA KAO U PRIČI O GAY PAROVIMA!

Od 5. kolovoza 2014., kada je Zakon o životnom partnerstvu stupio na snagu, do danas je sklopljeno samo 39 takvih “životnih partnerstava”, od čega najviše u Zagrebu, 27, u Rijeci 3, Splitu i Rovinju po 2, te po jedno u Dubrovniku, Puli, Pazinu, Opatiji i Koprivnici. Po najavama iz resornog ministarstva nova životna partnerstva ubrzo će se sklopiti u Osijeku i Kastvu, a nova vjenčanja planiraju se u Zagrebu i Pakracu. Iako je taj zakon izazvao brojne kontroverze i rasprave, te iako protivnika tog zakona nije bilo malo, baš sve ceremonije su protekle bez ijednog incidenta. U Sloveniji je od 2006. do danas sklopljeno 87 takvih „brakova”, a histerija oko donošenja tog zakona niti tamo nije bilo bitno manja. O.K., takva su zakonska rješenja uistinu bila nužna i nema dvojbe da je taj očiti životni problem trebalo zakonski regulirati. Valja se složiti i s predstavnicima JGBT zajednica koji tvrde da na otklanjanju predrasuda valja i dalje raditi, ali spomenuta statistika upućuje i na neke druge zaključke. Naime, kad se pogleda statistika kojom se taj problem realno bavi, a realno govorimo o nekoliko stotina ljudi, kad se vidi da je recimo u Sloveniji za punih osam godina ukupno sklopljeno 87 „gay brakova”, onda upada u oči nesrazmjer između medijske i političke histerije koja se oko problema koji se tiče evidentne i očito izrazite manjine podizala! Koliko raznih zajednica od nekoliko stotina ljudi imate u Hrvatskoj, kojima se isto krše njihova ljudska prava, a da se pokazuje da smo kao država posve indiferentni prema njima? Koliko raznih skupina od nekoliko stotina ljudi imate kojima bi se isto tako zakonskim rješenjima ostvarila njihova ljudska prava, samo kad bi kao država imali isti ovaj senzibilitet? To, dakako, nije signal da je taj zakon bio nepotreban, ali ova statistika ukazuje da su nam neka ljudska prava prioritetna, a na brojna druga samo odmahnemo rukom!

KAKO MORH I NAŠ VRHOVNI ZAPOVJEDNIK ŠTITE HRVATSKO NEBO: TURSKI ZRAKOPLOV JE PRELETIO CIJELI HRVATSKI ZRAČNI PROSTOR, A DA SE NAŠI MiG-ovi NISU NI POMAKNULI! NO, ZATO SU SE TRENUTAČNO PODIGLA DVA TALIJANSKA PRESRETAČA, PROVJERILI SU O ČEMU SE RADI I „ISPRATILI” TURSKI ZAKOPLOV NA DALJNJEM PUTU!

Mig 21 hrvatskaOperator hrvatske kontrole zračne plovidbe zamijetio je na radaru zrakoplov u letu iznad BiH uzduž granice s Hrvatskom. Zrakoplov se prijavio kontroli leta u Beogradu, ali se nije odjavio, niti se prijavio kontroli leta u Zagrebu. Operater ni na koji način nije uspio uspostaviti kontakt sa zrakoplovom, premda se radilo o turskom civilnom zrakoplovu. „Pleso” zove nakon toga operativno središte Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ovi pak komuniciraju s NATO-ovim središtem za zračne operacije. U međuvremenu turski zrakoplov ulazi u hrvatski zračni prostor i ostaje u njemu gotovo pola sata! Hrvatski MIG-ovi se ne pokreću! No, kad je zrakoplov u visini Umaga krenuo prema talijanskom zračnom prostoru podižu se dva lovca F16 koji stižu s istočne obale Jadrana i presreću zrakoplov! Njima se, kad ih je vidio u zraku, očito javio na radnoj frekvenciji! Kad su ga provjerili i ustanovili da ide prema Ženevi, „pustili su ga” da nastavi put. U MORH-u potvrđuju incident te ističu da su cijelo vrijeme bili u koordinaciji sa zapovjedništvom NATO-a, te da je naš borbeni dvojac zrakoplova bio spreman za polijetanje i presretanje, ali da je u NATO-u odlučeno da se podignu talijanski zrakoplovi jer da je zbog kratke rute kretanja hrvatskim zračnim prostorom procijenjeno da će turski zrakoplov već prijeći hrvatsku granicu. U MORH-u se čak hvale kako su naši zrakoplovi baš „tog dana već izveli vježbu presretanja zrakoplova i da su bili spremni za intervenciju”. No, general Josip Štimac, bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, u Večernjem listu ističe kako je posve nelogično da su naši zrakoplovi toga dana izveli sličnu vježbu, a kad se dogodio pravi incident stvar prepuštaju Talijanima. Dodaje kako u takvoj situaciji MiG mora uzletjeti za pet minuta, a da mu do Umaga treba 10 do 15 minuta, što znači da bi svakako stigao presresti turski zrakoplov koji je u hrvatskom zračnom prostoru bio 25 do 30 minuta! General Štimac sumnja da zapravo naš dežurni dvojac zapravo nije mogao uzletjeti! Po toj opciji, remont naših zrakoplova je tako loše izveden da oni nakon leta (a tog dana su već letjeli!) moraju ići u hangar na popravak – prije toga ne mogu ponovno letjeti! Osim toga, ovakve i slične situacije ponovno aktualiziraju prijedlog da Hrvatska zbog svoje specifične granice mora imati dežurni par MIG-ova, ne samo u Zagrebu, nego i u Zadru! Štimac dodaje da je cijeli ovaj događaj razlog više da se već jednom ustanovi široko povjerenstvo kako bi se saznalo pravo stanje naše borbene eskadrile. Priča o remontu MiG-ova je očito posao koji će dočekati novu zapovjednicu hrvatskih oružanih snaga.

HRVATSKI TJEDNIK ISTIČE DA BI UBRZO MOGAO USLIJEDITI MONITORONG BRUXELESA NAD DORH-om! U PRVOM REDU ZBOG PRITISAKA KOJIMA SU IZVRGNUTI SVJEDOCI NA SUĐENJU BIVŠIM ČELNICIMA UDBE PERKOVIĆU i MUSTAČU, PRITISAKA O KOJIMA SU ONI SAMI SVJEDOČILI OVIH DANA NA SUĐENJU U MÜNCHENU! KAKO DOPISNIKA HRVATSKIH NACIONALNIH TV KUĆA I DOPISNIKA DNEVNIH NOVINA NA SUĐENJU DE FACTO VIŠE I NEMA, NITKO NIJE NI PRENIO JAVNOSTI ŠTO JE SVE IZGOVORENO U SUDNICI U MÜNCHENU!

Kako prenosi „Hrvatski tjednik”, gospođe Jelena Vitezica – hrvatska državljanka, te Maria Rodriquest – talijanska državljanka, prije nekoliko tjedana su za vrijeme davanja iskaza u münchenskom sudu rekle da ne mogu svjedočiti jer da su u strahu za vlastiti život! Kako su same istaknule, izložene su opasnim prijetnjama u Hrvatskoj i iz Hrvatske i Sud je odlučio da im se dodijele posebni njemački odvjetnici koji će paziti da svojim iskazom ne ugroze sebe ili koga drugoga svoga – i nakon toga će dobiti nove pozive za svjedočenja! Bude li i dalje pritisaka na njih, najavljena je sudska intervencija putem diplomacije protiv Hrvatske! O čemu se zapravo radi? Njih dvije su 2007. bile u zagrebačkom hotelu Laguna u društvu s Josipom Perkovićem i Vinkom Sindičićem, kako prenosi „Hrvatski tjednik”. Inače, Sindičić je zbog atentata na emigranta Nikolu Štedula odležao 15-godišnju zatvorsku kaznu u Škotskoj. Po povratku u Hrvatsku puklo je između njega i Perkovića, jer je Sindičić smatrao da je u materijalnom smislu ostao kratkih rukava i zato je krivio Perkovića. Tražio je od njega da mu vrati novac ili će, kako navodi „Hrvatski tjednik”, na suđenju Pratesu reći sve što zna. Na procesu protiv Pratesa 2008. godine dao je optužujući iskaz protiv Josipa Perkovića. Perković je pak putem svog odvjetnika Nobila tužio Sindičića zbog davanja lažnog iskaza, i to na sudu u Rijeci. Riječki je pak ogranak DORH-a saslušavao Jelenu Vitezicu; saslušavale su je druge dvije odvjetnice u posebnoj prostoriji, tražile su od nje da napiše sve potankosti o svom svjedočenju u slučaju Prates i zaprijetile da o tome ne smiju reći ni riječi u javnosti, jer je taj predmet „najveća državna tajna”, kako precizira „Hrvatski tjednik”. Ovoj istoj svjedokinji je prijetila i odvjetnica Vinka Sindičića, govoreći da je ona svojim iskazom uništila gospodina Perkovića. Gospođa pak Maria Rodriqest je na sudu u Münchenu rekla da živi u Italiji, da vodi neke parnice u Hrvatskoj, ali da stalno dobiva prijetnje iz Hrvatske, i to s nepoznatih telefonskih brojeva, da je ucjenjuju prijetnjama da će biti objavljeni intimni dijelovi njezina života i slično. Dvije svjedokinje su, dakle, jasno i glasno rekle da su im prijetili i da im prijete, a na neki način su optužile i DORH da ih ucjenjuje i prijeti im. Nobilo je pak kratko izjavio da te žene jednostavno lažu, ali, kako se vidi, Sud je zaključio posve drukčije. Dao im je specifičnu pravnu zaštitu i naložio novo svjedočenje! Što znate o svemu ovome? Niti riječi, ako niste pratili “Hrvatski tjednik” i 7 Dnevno, jer državna televizija i svi vodeći mediji bježe od suđenja u Münchenu!

SPLITSKI GRADONAČELNIK TRAŽI DA UPRAVNI ILI USTAVNI SUD RAZRIJEŠE DILEMU VEZANU UZ POZDRAV „ZA DOM SPREMNI” KOJI JE UKLONJEN SA SPOMENIKA IX. BOJNE HOS-a U SPLITU. PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU JE JEDNOM PRESDUDOM IZ 2009. ODBACIO TUŽBU I ZAKLJUČIO DA JE TO STAROHRVATSKI POZDRAV, KAO ŠTO JE 2011. SUD U KNINU ISTO PRESUDIO. MOGU LI DRUGI SUDOVI SUDITI DRUKČIJE?

hos_spomenik za dom oštemanNakon što je nedavno pod okriljem noći na spomeniku 46-torici poginulih pripadnika IX. bojne HOS-a „Vitez Rafael Boban” iz Splita osvanuo natpis „Za dom spremni”, samo dan kasnije, opet noću, taj je natpis uklonjen! Prema izjavama splitske policije, „neprimjereni je natpis uklonjen tijekom noći”, ali po Splitu se priča da je natpis uklonila policija, što nije potvrđeno ali ni demantirano. Treba reći da je na podizanju spomenika bio i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, koji je sad najavio da će se sporni natpis vratiti te pozvao Ustavni ili Upravni sud da se očituju o samom pozdravu i daju konačni pravorijek o pozdravu „Za dom spremni”. Dok ove dvije sudske instance šute, kroničari podsjećaju da su u dva slučaja sudovi zaključili da je „Za dom spremni” tek jedan starohrvatski pozdrav. Tako je Prekršajni sud u Zagrebu 2009. oslobodio okrivljenika pod optužbom da je na jednom koncertu uzvikivao „Za dom, spremni”. U obrazloženju hrvatski sud ističe „da je to starohrvatski pozdrav koji ne predstavlja drsko i nepristojno ponašanje”. Samo dvije godine kasnije isto je presudio Prekršajni sud u Kninu u povodu tužbe protiv jedne osobe koja je u Čavoglavama nosila majicu sa natpisom „Za dom spremni”. I o ovim detaljima se uglavnom ne zna ništa, jer ključni mediji opet prešućuju pravosudnu praksu na tu temu!

RADE ŠERBEDŽIJA JE SNIMIO NOVI ALBUM „VRIJEME JE DRAGA, VRIJEME JE” U KOJEM NEKE PJESME NUDE SLIČNE PORUKE REVOLUCIJE KAO GRČKA SYRIZA I NOVI GRČKE ČELNIK TSIPRAS! ZA JUGOSLAVIJU ŠERBEDŽIJA KAŽE DA JE POLITIČKI MRTVA, ALI DA ŽIVI U NJEGOVOM SJEĆANJU KAO „ZEMLJA NEKOG MOGUĆEG SOCIJALIZMA U KOJOJ SU LJUDI BILI ZAŠTIĆENI, ZAPOSLENI I PRILIČNO SRETNI U SVOJIM ŽIVOTIMA”…

rade šerbedžijaRade Šerbedžija ne odustaje! Izdao je novi album pjesama od kojih neke, kako sam priznaje u intervjuu Večernjem listu, zagovaraju grčka rješenja. Na primjedbu novinara da se u slučaju Grčke mora uzeti u obzir da su se Grci sami zadužili, da su uzeli tuđi novac i kupili automobile, mobitele i slično, Šerbedžija starim partijskim tonom odgovara: “Ma to su priče za malu djecu, kupio sam romobil, a ti si mi ukrao cijelu ulicu i pola Grčke. To je ta priča. Treba biti revizija, nećemo to, ne priznajemo da je netko to u ime nas prodao.

Tražimo natrag sve što nam pripada”. Ova priprosta partizanska logika preživjela je kod Šerbedžije, kako vidimo, 70-ak godina. Jer, to je logika Titovih partizana iz 1945.! Grčka je uzela 350 milijardi kredita, i tko ne zagovara hajdučki i gusarski pristup civilizaciji morao bi barem prihvatiti da je dug – dug! Šerbedžija upravo partizanski ne priznaje tu osnovnu relaciju i što je stariji to je bliži bijelom partizanskom konju na kojem bi ujahao u neki grad 1945. i oteo po ovom grčkom modelu onima koji imaju, a oteto bi dao onima koji nemaju. Ali, to je partizanska revolucionarna svijest koja rađa enormne nepravde i ako smo nešto trebali naučiti od partizanske Jugoslavije onda je to odbacivanje te otimačine! Neki su od povijesti barem to naučili, Rade Šerbedžija ne prihvaća tu logiku. On bi zacijelo opet po starom! Uostalom, kad ga se pita o Jugoslaviji, izrijekom odgovara: “Politički ona je mrtva… Ali, ona živi u mome sjećanju kao zemlja nekog mogućeg socijalizma u kojoj su ljudi bili zaštićeni, zaposleni i prilično sretni u svojim životima”.

Marko Veselica je u svojim knjigama naveo da je kroz Titove zatvore prošlo stotinu tisuća Hrvata. Drži li Šerbedžija da su ti ljudi i njihove obitelji „bili prilično sretni u svojim životima”? Miko Tripalo navodi u svojim memoarima da je više od stotinu tisuća ljudi nakon pada Hrvatskog proljeća bilo izbačeno sa svojih funkcija i šikanirano na razne načine, a oko dvije tisuće ljudi bilo je uhićeno. Misli li Šerbedžija da su i to ljudi i obitelji koji su „bili sretni u svojim životima”? Uzme li se u obzir da je po relevantnim istraživanjima na Bleiburgu i Križnom putu stradalo oko dvije stotine tisuća ljudi, što praktično znači da jedva da ima obitelji koja na ovaj ili onaj način nije dotaknuta tom tragedijom, misli li Šerbedžija da su ikada te obitelji „bile prilično sretne u svojim životima”?

Robovi koji su klicali tiraninu da ne budu pogubljeni, to vam je Hrvatska od 1945. do 1990., za sve osim za one koji su bili nosioci tog sustava i njegovi specijalni miljenici, kakav je bio Rade Šerbedžija! Ali, dok ga bude, Šerbedžija će za Jugoslaviju imati samo lijepih riječi, potocima krvi usprkos i prepunim zatvorima političkih neistomišljenika usprkos. Nikakve empatije prema njima nije imao onda, nema niti danas!

[ad id=”40551″]

Autor: 7Dnevno/Tihomir Dujmović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari