Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Ali to da je Šešelj u haaškom pritvoru proveo punih jedanaest godina, a nije osuđen – nisu nisu uspjeli donijeti nikakvu presudu – to je skandal prvoga reda.

VESNA TERŠELIČ, LJUBIMICA PREDSJEDNIKA JOSIPOVIĆA, TVRDI DA JE “DOMOVINSKI RAT BIO OBRAMBENI, ALI SA NEKIM ELEMENTIMA GRAĐANSKOG RATA”, DODAJUĆI DA JE NAZIV “DOMOVINSKI RAT” TEŠKO PRIHVATLJIV ZA SRBE TE DA BI TREBALO RAZMISLITI O NEKOM DRUGOM NAZIVU!

Ako Vesna Teršelič misli da je naš Domovinski rat “bio sa nekim elementima građanskog rata”, a predsjednik Josipović kaže da je “Documenta naša savjest”, ne znači li to da i predsjednik hrvatske države misli da je Domovinski rat “imao elemente građanskog rata”? Jer, da tako ne misli, distancirao bi se od Documente! U najmanju ruku ne bi za takvu udrugu kazao da je “naša savjest”, zar ne? Niti bi joj davao odličja! Želite li predsjednika države koji drži da je Domovinski rat “imao elemente građanskog rata”? Ovu jednostavnu logiku nije moguće staviti na stol svakom hrvatskom biraču jer je predsjednikov utjecaj na medije do te razine presudan i razoran da je tako nešto nemoguće! A to je meritum stvari! Govoreći u Novom listu o nazivu Domovinski rat, čelnica Documente Vesna Teršelič je, između ostaloga, izjavila: “Ono o čemu treba voditi računa je da je taj naziv vrlo teško prihvatljiv, primjerice, za Srbe u Hrvatskoj. Možda bi trebalo razmišljati, raspravljati i o nekom drugom imenu, koji bi uključio više interpretacija rata, a ne samo ovu jednu, dominantnu koja je upisana u Deklaraciju o Domovinskom ratu. Recimo naziv ‘Rat devedesetih u Hrvatskoj’. U Hrvatskoj se, prema mom mišljenju, vodio obrambeni rat, ali s nekim elementima građanskog rata. Naziv bi trebao izraziti kompleksan karakter rata”.

Ako krenemo od kraja prema početku ove izjave tjedna, mogli bismo reći da su svi ratovi na svijetu kompleksni, ali nazivi svih ratova obično su jednoznačni. Samo bi, dakle, u slučaju kad imamo jasnu srpsku agresiju morali biti tako uviđavni da uzmemo u obzir “kompleksnost ratova”! Jesu li ratovi na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu bili “kompleksni”? Jesu, ali mi nikada nismo imali prava progovoriti o njihovoj kompleksnosti. Niti danas to nije dopušteno! Ali kad je u pitanju srpska agresija, onda sve vrijedi! Vesnu Teršelič smeta naziv Domovinski rat, jer je on “teško prihvatljiv za Srbe u Hrvatskoj”. Pitanje civilnih žrtava rata, kako ih ona postavlja, ponovno je pitanje na koje se primarno gleda iz perspektive Srba u Hrvatskoj. Cijelo početno poratno vrijeme ovdašnja javnost joj je zamjerala što je primarno vodila računa – o srpskim žrtvama, o srpskom uglu ovog rata i o onoj dimenziji rata u kojoj je nalazila argumente o podijeljenosti ratne krivnje! Ali je smeta kad joj se kaže da njena udruga za ljudska prava primarno vodi računa o srpskoj strani! Sada pak Documenta navodno skuplja detaljne podatke o civilnim žrtvama rata tvrdeći da se tog posla prihvaća jer ga nitko nije odradio. Što je netočno, naime prije godinu dana je izašla knjiga dr. Andrije Hebranga u kojoj se krajnje znanstveno i detaljno govori o svim civilnim žrtvama rata. Knjiga pokazuje da su Srbi imali minimalne civilne žrtve, o čemu puno govori i Haaški sud koji je prihvatio brojku od nekoliko desetaka civilnih žrtava Oluje. Ne stotine i stotine civilnih žrtava, kako je tvrdio HHO Žarka Puhovskog! Hebrangova knjiga razbija niz predrasuda tvrdeći da se razne naoružane formacije, ali bez odore, na okupiranom području ne mogu tretirati kao civili. Seoske straže, primjerice, nisu civili! Civili koji djeluju za JNA u ratnom sukobu nisu civili! Hoće li u Teršeličkinoj statistici svi takvi postati klasični civili? Je li to razlog zbog koje se na tu temu ne uzima Hebrangova knjiga kao mjerodavna, nego se pokušava pisati neka druga povijest? No, vratimo se na naziv Domovinski rat, koji tako silno smeta Vesnu Teršelič. Ona, naime, predlaže i promjenu – “Rat devedesetih u Hrvatskoj”. Nema neutralnijeg naziva od ovoga! Nema naziva koji manje govori o ratnoj krivnji od ovoga! Nema naziva koji bi bio bolja podloga za tezu o podijeljenoj ratnoj krivnji! I sve je to za predsjednika države “naša savjest”!I za takva razmišljanja i promišljanja se dobiva novac iz proračuna! Ali, za pomoć djeci s posebnim potrebama, novca nema!

NAKON IŠČUĐAVANJA GORDANE SOBOL – “ZAR NETKO MISLI DA JE CK SKH RASPRAVLJAO KOGA UBITI” – JAVIO SE ODVJETNIK OBITELJI ĐUREKOVIĆ, KOJI ISTIČE: “JA SAM JEDAN OD TIH KOJI U TO VJERUJE, I NE SAMO JA, TO MISLI I NJEMAČKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO…”

Nakon što je prošloga tjedna odvjetnik obitelji Đureković rekao da je arhivska građa nekadašnjeg partijskog komiteta pročišćena i cenzurirana, i da u njoj nema ključnih zapisnika s ključnih sjednica, javila se Gordana Sobol koja je bila glavna tajnica SDP-a u vrijeme kada je partijski arhiv predan Državnom arhivu. Uvrijeđena Pavlovićevim riječima, Sobol se pita: “Zar itko misli da je CK SKH raspravljao koga ubiti”, te dodaje kako je riječ o pokušaju političkog napada na SDP s izmišljenim optužbama. Na tu njenu reakciju ponovno se javio Pavlović, odvjetnik obitelji Đureković, koji u otvorenom pismu Gordani Sobol, uz ostalo, piše: “Da, postoji netko tko misli da su članovi CK SKH (ne CK SKH kao partijsko tijelo) raspravljali koga ubiti. Priznajem, gospođo Sobol, taj sam. I nisam jedini. Misli to i njemačko državno odvjetništvo, utvrdili su to pravomoćnom presudom Krunoslavu Pratesu i najviši sudovi Bavarske i Njemačke, misli to i dobar dio hrvatske javnosti… Da bih to svoje mišljenje mogao potvrditi ili osporiti potrebni su dokumenti koje upravo SDP, suprotno mjerodavnim propisima, već desetljećima krije kao zmija noge uvjetujući pristup tim dokumentima svojim dopuštenjem, izjavama o načinu upotrebe dokumentacije koja je zakonom određena kao državno vlasništvo, zatim donedavnom potrebom deklasifikacije od strane Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, te prekomjernim otezanjem s postupkom čije je dopušteno maksimalno trajanje jasno određeno hrvatskim propisima. I kad smo svim tim uvjetima udovoljili, nakon dana i dana pregleda dokumentacije u Hrvatskom državnom arhivu, zaključujemo na temelju viđenog da nam je SDP kroz Hrvatski državni arhiv dao samo pola onoga što nam treba… utvrđujemo da nedostaju upravo one sjednice Predsjedništva CK SKH održane na datume koji su nam zbog posla koji radimo neophodni”. U ovoj prepisci je zanimljivo upravo nevjerojatno zgražanje Gordane Sobol, koja samo što ne počinje reakciju s famoznim “kako se usuđujete”. Umjesto da odgovori odvjetniku i kompletnoj hrvatskoj javnosti gdje se nalaze zapisnici s gotovo 70 sjednica koji su nestali, umjesto da obrazloži zbog čega je SDP, ako je nevin, mjesecima otezao s dopuštenjem da se pregleda njihova arhivska građa, ona kreće odmah u agresiju pa se gotovo ljutito pita “zar netko vjeruje da je CK SKH raspravljao koga ubiti”? Pa, ako je sve tako čisto, gdje su zapisnici sa 70 sjednica?

I HRVATSKI PREDSJEDNIK I NJEGOV URED POSTAJU SVE NERVOZNIJI ŠTO SE BLIŽE PREDSJEDNIČKI IZBORI. KADA MU SE POSTAVLJAJU NEUGODNA PITANJA, PREDSJEDNIKOV PROTOKOL PREKIDA PITANJE I REZOLUTNIM GLASOM DOVIKUJE NOVINARIMA DA SE RADI O NEDOLIČNIM PITANJIMA. TAKO JE BILO U VUKOVARU…

Na upit novinara predsjedniku Josipoviću za posjeta Vukovaru je li bilo pogrešno sastajati se sa srbijanskim veleposlanikom Cvetičaninom iza leđa Vlade, predsjednik je, praveći se da nije čuo pitanje, povišenim tonom odgovorio: “Što bi bilo pogrešno dati nekome knjigu… ma kakva leđa, pa ja tada nisam uopće bio u Vladi. Niti sam što radio, niti sam bio vlast…”. Praveći se da ne razumije pitanje, Josipović je zapravo odbio odgovoriti, praveći se da mi ne znamo da on nije bio član Vlade. To što nisi član Vlade ne znači da ne možeš raditi iza leđa Vladi! Recimo kao član tijela koje je formirala ista ta vlada, tijela koje priprema tužbu za genocid protiv Srbije! Naime, prema pisanju Cvetičanina, Josipović mu je još na ručku 11. svibnja, dakle petnaest dana prije famoznog ručka u Vinodolu, samoinicijativno nudio da se oko hrvatske i bosanske tužbe protiv Srbije postigne politički sporazum! Diplomatski analitičari ističu da je Josipović time što je srpskom veleposlaniku rekao da sam izlazi iz komisije za tužbu protiv Srbije zapravo poslao jasan signal kako on sam ne vjeruje da Hrvatska može dobiti tužbu. Zanimljivo, Srbija je nakon toga podnijela protutužbu! S obzirom da mi ne živimo u klasičnoj, uzornoj demokraciji, nego u svojevrsnoj tiraniji, moramo slagati puzzle iz raznih predsjednikovih izjava na ovu temu, jer je on najprije tjednima šutio o ovim optužbama, a sada odgovara vrlo restriktivno, praveći se da pitanje ne razumije. Usto, njegov protokol odmah skače i viče na novinare kad postave pitanje koje nije prethodno dogovoreno, ili koje mu ne odgovara. I to se zove “nova pravednost”?

“VOĐE BRANITELJSKIH PROSVJEDA IMAJU PRAVO OPTIRATI PROTIV AKTUALNE VLASTI. ALI ZAŠTO IM JE PRITOM POTREBNO IZMIŠLJATI JUGOSLAVENE!”, PITA SE JELENA LOVRIĆ, UZIMAJUĆI BIRAČE LJEVICE KAO TAOCE JER DODAJE: “AKO SU LJJDI IZ VLADAJUĆE GARNITURE JUGOSLAVENI, ONDA SU TO VALJDA I SVI GRAĐANI KOJI SU ZA NJIH GLASOVALI!”

Perfidna podvala Jelene Lovrić u naslovnoj teoriji uistinu je uzimanje birača za taoce, jer nikad nitko nije tvrdio da su Jugoslaveni izabrali ovu vlast, ali jest da se ova vlast ponaša jugoslavenski. Sada se želi štititi taj karakter vlasti tezom – ako kritiziramo Vladu kritiziramo i birače. Koja perfidija! Kao da više i ima puno birača koji podržavaju ovu vladu! Kompletnu vanjsku politiku podredili su Regiji – koju smo do jučer zvali pravim imenom – Jugoslavija – i umjesto da naše integracije idu prema Uniji, one uporno idu prema Jugoslaviji. Promjene u hrvatskom jeziku u kojem je ukinut “londonac” kao službeni pravopis – uveden je novi pravopis koji hrvatski približava srpskom te dopuštajući dvostrukosti radi na izjednačavanju hrvatskog i srpskog. A taj pravopis je vrijedio punih 18 godina! Je li takav potez motiviran hrvatskim interesima ili jugoslavenskim jezičnim emocijama? To je upravo školski primjer jugoslavenske, a ne hrvatske politike. Kakve veze birači imaju s tim? Ako netko misli da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik neka pokuša prevesti srpsku kuharicu, pa ćemo vidjeti je li to jedan jezik! Teze o PTSP-u kod Srba i Hrvata koje je iznio pomoćnik ministra branitelja nisu drugo do, ishodišno stari, neojugoslavenski resentiment! Manijakalno inzistiranje na srpskim kulturnim gostovanjima – od Brijuna do Dubrovačkih ljetnih igara – nije drugo negoli stari jugoslavenski instinkt po kojem, kako je prošle godine pisao Jutarnji list”, samo Beogradska filharmonija može spasiti Dubrovačke ljetne igre”. Onaj tko misli kako je to istina, i da to nije jugoslavenska ideologija, je i slijep i gluh! Svojedobno Jovanovićevo potpisivanje sporazuma o regionalnom sveučilištu u Beogradu nije moguće drukčije gledati negoli kao stari jugoslavenski refleks koji jasno živi, premda smo ušli u Uniju i bilo bi logičnije očekivati tješnje veze sveučilišta s Bečom, Milanom, Rimom ili Berlinom, a ne s Tuzlom i Novim Sadom. To bi bilo moguće kad nerv jugoslavenstva ne bi bio jači kod dotičnog ministra! Prošle godine je ministrica kulture zabranila hrvatski štand na sajmu knjiga u Leipzigu pa je hrvatsko izaslanstvo nastupilo na zajedničkom štandu – Regije, na kojem je nastup dalmatinskih klapa najavljen sloganom “Balkan beat”! Niti to nije jugoslavenstvo? Moglo bi se tako nizati unedogled. Vodeći naglašenu regionalnu politiku, umjesto očekivane europske politike, ova vlast je faktično u svim svojim segmentima pokazala da joj iz podsvijesti ne izlazi Jugoslavija. Da, Hrvatska treba surađivati u regiji, Hrvatska treba trgovati u regiji, ali ovo što na tu temu radi ova vlast čisto je silovanje stvarnosti. Uostalom, ta politika izlazi iz testamenta Ivice Račana. Njegov SDP je pristajao glasovati za hrvatsku samostalnost 1991. samo pod uvjetom da ta samostalnost pretpostavlja ulazak Hrvatske u novu Jugoslaviju. Može samostalna Hrvatska, ali samo ako odmah ide u novu konfederaciju. Inače? Inače mi nismo za samostalnu Hrvatsku! To je bio stav SDP-a i Ivice Račana 1991. Sve što radi danas Josipović i Milanović samo je ostvarenje tog Račanovog sna!

BESRAMNA ODLUKA HAAŠKOG SUDA: PUŠTAJU ŠEŠELJA NA SLOBODU – NI NAKON 11 GODINA NJEGOVOG PRITVORA NISU USPJELI OSUDITI TOG NOTORNOG ČETNIČKOG ZLOČINCA! JE LI MOGUĆE DA SRBI U BOROVOM SELU TIM POVODOM PRIPREMAJU PROSLAVU?

Kako se već događalo da se teško bolesni haaški zatvorenici u terminalnim fazama bolesti otpuštaju iz zatvora, Šešeljev izlazak na slobodu nije presedan. Ali to da je Šešelj u haaškom pritvoru proveo punih jedanaest godina, a nije osuđen – nisu nisu uspjeli donijeti nikakvu presudu – to je skandal prvoga reda. Jer to da Sud – za koji se cijela međunarodna zajednica klela da je nepristran, profesionalan i istinoljubiv – dopusti da se ni nakon gotovo 20 godina djelovanja ne donese presuda ni protiv Miloševića niti protiv Šešelja, da Sud odustane od progona Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, da se vukovarskim krvnicima odmjere minimalne kazne, a svojedobno Blaškiću izrekne 45 godina zatvora – dakako nije pravda, to je gola politika i tu politiku valja zapamtiti. Takva gola politika savršeni je humus za novi rast četničke politike u Srbiji, što se već događa. Jer, ne treba nikad zaboraviti: i aktualni srbijanski predsjednik i aktualni srbijanski premijer nisu ništa drugo doli Šešeljevi učenici, obojica su bili njegovi suradnici, obojica su iznikli iz redova Šešeljeve četničke partije. Uostalom, svečani doček u Beogradu slažu mu njegovi radikali, vodeća stranka u državi! Zanimljivo da se ovim povodom i na temelju ove statistike nije oglasila niti jedna naša nevladina udruga, napose ne one koje su nam se na glavu popele s glorifikacijom Haaškog suda. Primjerice HHO, koji je ovdje docirao godinama radeći od Carle del Ponte heroja, a od Haaškog suda ultimativno mjesto planetarne pravde, ali ovom prilikom nije progovorio ni slova! Ako se pokaže točnom (upravo nevjerojatna!) informacija da je u jednom kafiću u Borovom selu najavljena proslava dočeka Vojislava Šešelja na slobodu, bit će to znak da četništvo nije umrlo niti u Hrvatskoj! Dapače, da drži kako je dovoljno ojačalo da se opet ne mora skrivati!

Tihomir Dujmović / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari