Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Kako smo došli do toga da imamo veći broj punoljetnih osoba u zemlji od broja stanovnika! Kako je moguće da u Hrvatskoj živi više punoljetnih osoba nego li ovdje uopće živi stanovnika nije jasno?!

HOĆE LI OVO UOPĆE BITI LEGALNI IZBORI S OBZIROM DA NAM VLADA NITI TRI TJEDNA PRIJE IZBORA NE ŽELI ODGOVORITI NA PITANJE KOLIKO U OVOJ ZEMLJI IMA BIRAČA? BROJKE SE RAZILAZE DO DESET POSTO, TOČNO U RASTERU U KOJEM ĆE NETKO POBIJEDITI!

Uistinu, niti tri tjedna prije kapitalno važnih predsjedničkih izbora, Hrvatska još uvijek nema službeni podatak o ukupnom broju svojih birača. Naime, u Hrvatskoj po zadnjem popisu živi 4.437.360 osoba. No, kad je inicijativa ”U ime obitelji” tražila da se Vlada očituje o tome koliko iznosi deset posto od ukupnog broja birača, kako bi znala je li skupila dovoljno potpisa za svoj referendum, Predrag Grbin je rekao da inicijativa nije skupila dovoljno potpisa jer da u Hrvatskoj živi 4.500.000 punoljetnih osoba te da je deset posto od tog broja 450.000 tisuća. Tako smo došli do toga da imamo veći broj punoljetnih osoba u zemlji od broja stanovnika! Kako je moguće da u Hrvatskoj živi više punoljetnih osoba nego li ovdje uopće živi stanovnika nije jasno?! Tako je cijela stvar završila na Ustavnom sudu koji će napokon odgovoriti na konkretno pitanje vezano uz referendum, ali će nam i pojasniti koliko ljudi u Hrvatskoj ima biračko pravo. Mi to tri tjedna prije izbora zapravo egzaktno ne znamo! U ovom trenutku službena statistika pokazuje da u Hrvatskoj pravo glasa ima nešto više od tri i pol milijuna ljudi, no da statistički ovdje živi navodno gotovo četiri milijuna punoljetnih.

Takvi, dakako, imaju pravo glasa! Razlika je u pola milijuna ljudi, odnosno u deset posto biračkog rezultata. Ministar Bauk, ne ulazeći u ova objašnjenja, ističe da razlika ove statistike leži u broju birača koji prebivaju u Hrvatskoj u odnosu na ukupni broj birača, upirući prstom na srpsku manjinu čiji jedan dio ne živi ovdje, ali ima hrvatsko državljanstvo, zatim na Hrvate u BiH, te na Hrvate u iseljeništvu – svi oni imaju hrvatsko državljanstvo, ali kako tu ne prebivaju nisu upisani kao birači s prebivalištem. No, vlast očito namjerno nije riješila i ove dileme prije izbora. Naime, građani Republike Hrvatske koji imaju dva prebivališta moraju se odlučiti samo za jedno ali – do kraja godine! To otvara prostor i za izborni kaos, zar ne? Nije li bilo poštenije odrediti da građani s dva prebivališta moraju do 1. prosinca odlučiti koje im je konačno mjesto prebivališta, kako bi već za ove predsjedničke izbore imali čistu situaciju? Zanimljivo da Predrag – Peđa Grbin, govoreći o razlici od pola milijuna govori o razlici glede punoljetnosti, ali broj punoljetnih i broj birača bi valjda morao biti isti, zar ne? U svemu ovome postavlja se opravdano pitanje ne krije li ovaj kaos potencijalnu krađu izbora? Jer, razlika je u pola milijuna ljudi! Ovo tim prije jer vlast nikako da nam pruži odgovor na pitanje – koliko ljudi zapravo ima pravo glasa? Nije li rješavanje ove dileme elementarna pretpostavka poštenih izbora? I što je vlast čekala pune tri godine da riješi ovo pitanje, tim prije jer su na vlast i došli tvrdeći da će sasvim sigurno riješiti sve relacije vezane uz izborne zakone!

”TRG MARŠALA TITA NISAM IZABRAO SLUČAJNO” REĆI ĆE NA POČETKU KAMPANJE IVO JOSIPOVIĆ, KOJI JE SVOJU KAMPANJU POČEO UPRAVO ISPOD TABLE S TITOVIM IMENOM. POGLEDAJTE KAKO JE JEFTINO HTIO PRIKRITI PRAVU PORUKU TRAJNE ODANOSTI TITU i JUGOSLAVIJI!

Aktualni hrvatski predsjednik ponekad tako jeftino manipulira da se čovjek frapira kako jedan pametan i školovan čovjek može jeftino folirati cijeli narod. Dakle, on je svoju kampanju započeo na Trgu maršala Tita, poslavši snažnu poruku biračima. Iza maršala Tita je nakon rata ostalo više od dvije stotine tisuća ubijenih na Bleiburgu i križnim putevima te je odabir te lokacije zapravo najsnažnija poruka njegovog programa. Jer, taj trg slavi vojnički lik i djelo Josipa Broza Tita, stoga se i zove ”Trg maršala Tita”! Dakako, Tito ne nosi samo tu poruku, ali on nosi – i tu poruku! Prijeći preko toga znači sugerirati da mu se ipak taj pokolj biblijskih razmjera kapitalno ne zamjera, pokolj za koji je baš ”maršal” Tito, u najmanju ruku po zapovjednoj odgovornosti, neupitno kriv. Osim toga, odlučiti se za tako snažnu poruku da kreće u novi pohod na Pantovčak ni manje ni više negoli s Trga maršala Tita, to znači naciji poručiti da će biti predsjednik samo jednog dijela Hrvatske i da se neće libiti u ideološkom ratu zauzimati samo jednu stranu. Naime, danas kad se postavlja dilema Tito ili Tuđman, odabrati Tita, to znači jasno i glasno stati na stranu jednog diktatora koji je stvorio i komunizam i Jugoslaviju. Naspram Tuđmana koji je simbol hrvatske države, višestranačja i začetka demokracije. Ako mu je trebao Tito zbog poruke antifašizma, nju šalje i Franjo Tuđman, koji je bio Titov vojnik u Drugom svjetskom ratu i neupitni antifašist! U ovako ideološki podijeljenoj zemlji, u kojoj je sve postalo ideologija, Ivo Josipović se odlučio na ovakvu mega-poruku! No, svjestan da ne može pobijediti samo s glasovima titoista pogledajte što nam je pokušao prodati kao tobožnje argumente zašto kampanju počinje na Trgu maršala Tita. ”Nedaleko je Pravni fakultet na kojem sam studirao i radio”, reći će Josipović, premda taj argument nema veze s ničim. Ovo nije njegov prvi mandat pa da počinje od nekog početka koji mu je određivao sudbinu.

Pravni fakultet i početak kampanje za drugi mandat, to jedno s drugim nema baš nikakve veze. Niti je ikad itko krenuo u kampanju iz predvorja fakulteta kojeg je završio! “Tu je i zgrada Muzičke akademije, na kojoj sam također radio”, reći će Josipović. Najprije, ne razumijem zbog čega se kod nas ta zgrada uporno naziva zgrada ”Muzičke akademije” s obzirom da u svim drugim slučajevima rabimo izraz „glazba i glazbena”. Tražim li previše ako očekujem da aktualni hrvatski predsjednik govori – hrvatski? Doći pak na Trg maršala Tita s tom jezivo snažnom porukom i reći da si tu došao jer je blizu zgrada Muzičke akademije „na kojoj sam također radio”, to doista znači od nas raditi – majmune! Očito vidjevši da je sve što pokušava na tu temu objasniti tanko, a u nedostatku boljih manipulacija, Josipović pada sve niže pa nam tako kaže da je odabrao Trg maršala Tita jer je ”blizu gimnazija u koju sam išao, HNK gdje sam proveo mnogo vremena i muzej Mimara u koji sam često išao”. Može li infantilnije? Prava poruka odabira ove lokacije je zapravo zloslutna: Josipović nam je ovim jasno poručio da se, ako on pobjedi, možemo nadati njegovoj titoističkoj politici! Dakle, regija i samo regija, Rusija i Britanija umjesto Njemačke i Amerike, baš kao što je preferirao i Tito, zatim: ”demokracija da, ali ne za naše protivnike”, kako je učio Tito, a to pravilo vrijedi i danas, te nastavak ambicije da kompletna Hrvatska ”pocrveni”, kako nam je obećao prije prethodnih predsjedničkih izbora. Tko želi još crveniju boju Hrvatske od ove današnje, taj uistinu neće dvojiti!

S OBZIROM DA HRVATSKA ŠUTI I DE FACTO ZATAŠKAVA JEDNO ZASTRAŠUJUĆE UDBAŠKO UBOJSTVO CIJELE OBITELJI, UKLJUČUJUĆI DEVETOGODIŠNJU DJEVOJČICU, SADA SE U ITALIJI TRAŽI OTVARANJE ISTRAGE O TOME TKO JE UBIO OBITELJ ŠEVO!

Talijansko pravosuđe otvorilo je istragu glede monstruoznog ubojstva obitelji Ševo koja je likvidirana davne 1972. godine u mjestu San Dona Di Piave, za koju se pretpostavlja da su je ubili pripadnici jugoslavenske Udbe. Stjepan Ševo nije skrivao svoju nacionalnu osviještenost i bio je jedan od viđenijih političkih aktivista u inozemstvu te je, po svemu sudeći, Udba procijenila da ga treba likvidirati. Tom prilikom je uz njega ubijena i njegova supruga te njihova devetogodišnja kći. Ubojica je pobjegao u Jugoslaviju, Talijani su višekratno tražili od jugoslavenskog pravosuđa da pronađe i izruči ubojicu, ali Beograd je te zahtjeve ignorirao. No, Okružno javno tužiteljstvo u Veneciji je u registar osumnjičenika upisalo Vinka Sindičića kao vjerojatnog ubojicu i tada je apostrofirano da faktično talijanska policija od 1972. traži baš njegovo izručenje.

Činjenica da je pobjegao baš u Jugoslaviju najbolje govori da je ubojica u svakom slučaju bio agent Udbe, jer da se radilo o ”mafijaškom obračunu hrvatskog podzemlja”, kako su tvrdili tadašnji mediji i službena vlast, ubojica bi prije pobjegao na Mars negoli u Jugoslaviju! Sada je pak talijanski senator Crosio zatražio od talijanske policije da rasvijetli ovo ubojstvo jer, kako senator ističe, kada sad u Njemačkoj traje suđenje protiv članova jugoslavenske tajne službe, dok dakle Njemačka sudi za zločine na svom teritoriju, zašto Italija ne bi procesuirala slična ubojstva? I opet se pojavljuje ista medijska slika! Niti hrvatski mediji istražuju o čemu se tu radi, niti ima bilo kakvih medijskih analiza tko je, zašto i na koji način likvidirao cijelu jednu obitelj, uključujući devetogodišnje dijete! Kakva smo to država, kakvi su to mediji, gdje uopće živimo?

KAKO SE MIRELA HOLY NEVJEŠTO BRANI OD IZJAVA I NAPISA DA JE NJEZINA BUDUĆA KOALICIJA SA SDP-om GOTOVA STVAR: “U ŠOKU SAM. SVI LAŽU. NISMO SE DOGOVORILI S VLADAJUĆOM STRANKOM”. IMA LI NEKOGA U OVOJ ZEMLJI TKO VJERUJE DA MIRELA HOLY SUTRA NEĆE KOALIRATI SA SDP-om I DA SVE VEĆ NIJE DOGOVORENO?

Nakon što sve ankete pokazuju da HDZ uvjerljivo vodi, a SDP permanentno pada, neki čelnici SDP-a nisu izdržali objašnjavati članstvu da ništa nije izgubljeno jer „Mirela ide s nama, sve je dogovoreno”. Na tu temu mediji bilježe Marasovu eksplicitnu izjavu o tome, da bi se sad oglasila sama Holy: „U šoku sam, svi lažu, nismo se dogovorili s vladajućom strankom”. Do ove reakcije je došlo jer ORaH ne okuplja samo bivše SDP-ovce, nego i dijelove drugih grupacija kojima je ipak malo i prerano i preeksplicitno baš odmah reći da će se koalirati sa SDP-om. No Mirela Holy, koja je sama priznala da se često druži s Ivom Josipovićem koji ju je doslovce izmislio kao stranački brend i svoju novu bazu na hrvatskoj političkoj ljevici, nevješto se brani od onoga što zna cijela Hrvatska: da je sve spremno da koalira sa SDP-om, da je cijeli projekt izmišljen da se ne izgube glasovi razočaranih SDP-ovaca i da uostalom, s obzirom da prezire HDZ, ona i ne može ući u Banske dvore negoli u koaliciji sa SDP-om. Najsmješnije je kad tvrdi da je ta koalicija moguća jedino ako SDP počne ostvarivati svoj program! Pa tri godine ga ne ostvaruje! Osim toga, Holly je toliko nježna u napadima na Milanovića i SDP da se iz zrakoplova vidi da je ta nježna kritika odabrana kako bi se otvorila vrata budućem koaliranju. Uostalom, čovjek koji je nesumnjivo sjajno informiran u tim političkim krugovima, Žarko Puhovski, eksplicitno je na HTV-u rekao da je koalicija SDP-a i ORaH-a već gotova stvar.

Mirela Holy i ORaH su politički projekt Ive Josipovića koji je sjajno i na vrijeme shvatio da SDP s Milanovićem ide ravno u propast. Tako je na Pantovčaku smišljen projekt stvaranja nove lijeve stranke koja će okupljati kako radikalne ljevičare, tako i društvenu alternativnu lijevu scenu. Dok će „komunjare” i dalje ostati vjerni SDP-u, s ORaH-om će se pokupiti glasovi „nove ljevice” i tako sve skupa dovesti do 51 posto potpore u parlamentu. To je plan i taj se plan polako ostvaruje. Jedini problem leži u tome što Mirela Holy nema kapaciteta za takvu igru, nema iskustva i nema onu vrstu političke osobnosti kakavu traži ova uloga. Zbog toga svako malo ispadnu neki skandali koji se vješto prikrivaju zahvaljujući ovakvoj medijskoj sceni. Pa ona je tražila da stranka podrži Josipovića kao kandidata i prije negoli je ovaj pokazao program! Već tada je bilo jasno čiji je ona projekt! Onda je izašla sa svojim programom koji je bio u najmanju ruku neozbiljan, no i to su mediji zgurali pod tepih. Sada isto tako s pretjeranom patetikom posve neuvjerljivo ističe kako je na glasine da će koalirati sa SDP-om ona „u šoku”. Da je čula i čitala po medijima da će koalirati s Ružom Tomašić onda bi bilo primjereno reći da je „u šoku”, ali ovako ta izjava više otkriva negoli skriva! Holy je izbačena na scenu da bude ključna karika spašavanja ljevice, ona je izbačena na scenu da bude parlamentarna baza Ive Josipovića za slučaj njegove pobjede, ona je izbačena na scenu da pokupi glasove svih mogućih simpatizera lijevih nevladinih udruga, marginalnih lijevih alternativnih pokreta i nezadovoljne mladosti uopće. No ne pokazuje se dorasla situaciji i ako joj Josipović ne osmisli daljnje poteze istina se neće moći skrivati. Ni uz ovakve medije.

POČEO JE IZBORNI CIRKUS, A POGLEDAJTE KAKO SU VEĆ PRVIH DANA MEDIJI ”POKRIVALI” JOSIPOVIĆA! JOSIPOVIĆ JE IZBJEGAO SUČELJAVANJE KAKO BI NAMJESTIO SVAĐU KUJUNDŽIĆA I KOLINDE, A MEDIJI SU KRIVICU PREBACILI NA KOLINDU! DA JE JOSIPOVIĆ SKUPIO 328.000 POTPISA MEDIJI BI VEĆ GOVORILI DA SU IZBORI GOTOVI, OVAKO SE TAJ BROJ BAGATELIZIRA! DA JE JOSIPOVIĆ IMAO USPJEŠNU DONATORSKU VEČERU NE BI JE NIKAD JUTARNJI LIST PROBLEMATIZIRAO!

Dakle, na HTV-u je doista bilo dogovoreno sučeljavanje početkom ovog tjedna, da bi se ispostavilo da je Ivo Josipović odmah najavio da se na tom sučeljavanju ne misli pojaviti. Dakako, mediji o tome šute. Vidjevši da se priprema klopka i shvativši da Josipovića neće biti, posve je logično da je sučeljavanje izbjegla i Kolinda Grabar Kitarović. No, mediji samo nju krive što se nije pojavila! Niti jedno sučeljavanje nema osobitog smisla ako u njemu ne sudjeluje aktualni predsjednik. Stoga jer je po anketama on favorit, ali i stoga jer je sučeljavanje prigoda da se analizira njegovih dosadašnjih pet godina. Kako baš to želi izbjeći, kako ni pod koju cijenu ne želi odgovoriti na desetak kapitalnih pitanja vezanih uz njegov mandat, Josipović je pobjegao sa sučeljavanja! Ali kako iza sebe ima medije, nitko to nije otkrio niti problematizirao. Medijsko navijanje za Josipovića gotovo da poništava demokratski karakter ovih izbora jer već sada prelazi granicu dobrog ukusa.

Kad je Kolinda Grabar Kitarović prikupila 328.000 potpisa mediji su taj detalj minorizirali do kraja. No, da je Josipović skupio 50 posto više glasova od Kolinde, sumnja li netko da bi najbritkija ljevičarska pera – od Davora Butkovića do Jelene Lovrić – konstatirala da su izbori zapravo već gotovi, jer da tako dramatična razlika već u skupljanju potpisa najbolje govori tko je novi predsjednik države? I na kraju „donatorska večera”. S obzirom da je bila vrlo uspješna, s obzirom da je pripremana tri mjeseca, s obzirom da se radi o klasičnoj izbornoj špranci koju koristi cijeli svijet, prvoga dana mediji nisu znali kako pomoći Josipoviću kad je skup bio sjajan. Onda su tipično socijalistički zavirivali u tanjur, pa je Lovrićka nabrojila baš svaki zalogaj koji je tamo pojeden. Onda su problematizirali ljude koji su donirali novac pa je baš ona navela da je „kontroverzni Horvatinčić jedrilicom pregazio dvoje ljudi, Klemm ima problema sa zakonom…”. Dakle, ako imate prometnu nesreću vi ste automatski nemoralna osoba dostojna kamenovanja? Ako u poslovanju vaše tvrtke postoje problematični detalji, to vas trenutno briše s liste moralnih ljudi? I tko vam to piše: bivša članica Centralnog komiteta SKH! Žena koja se gurala na listu SDP-a na prvim izborima! I to nju ne difamira da moralno docira? Kakva raskošna dvoličnost!

Tihomir Dujmović / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari