Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Idući tjedan počinje povijesno suđenje čelnicima UDBA-e

JOSIPOVIĆ JE SVOJE KRITIČARE POČEO NAZIVATI LUĐACIMA I BOLESNICIMA! JE LI TO PRAVO LICE NAIZGLED UGLAĐENOG INTELEKTUALCA, SKLADATELJA I PROFESORA PRAVNOG FAKULTETA?

Na redovitom domjenku što ga za Dan njemačkog ujedinjenja priređuje njemačko Veleposlanstvo i ove godine se pojavio hrvatski Predsjednik, za razliku od Milanovića i Vesne Pusić koji, čini se, prkosno odbijaju iskazati poštovanje Nijemcima na njihov najveći praznik. No, u pozdravnom govoru, sjećajući se rušenja Berlinskog zida, Predsjednik niti jednom riječju nije spomenuo da je rušenje Zida bio početak rušenja komunizma, a to je ujedno bila gotovo idealna poveznica s Hrvatskom. On je, govoreći o rušenju Berlinskog zida dapače, govorio o “nekim malim zidićima koji su još preostali” i imao je potrebu baš to naglasiti. Nazočnima se učinilo da je mislio na schengensku granicu koja se upravo postavlja prema Srbiji jer je to jedina granica koja realno egzistira! No, posebno je bilo zanimljivo čuti Predsjednika hrvatske države kako se obraća uzvanicima sloganom, “Drage Nijemice i dragi Nijemci, želim Vam…”, jer još nikada nismo čuli u prigodi hrvatskog nekog praznika da nam se Predsjednik obrati sa, “Hrvatice i Hrvati”. Zašto on misli da jedna nacija zaslužuje jedno obraćanje, a druga drugo? U sklopu mega-turneje koju u još neproglašenoj predizbornoj utrci Predsjednik trči iz dana u dan, čini se da je počeo gubiti živce. Tako je na jednom skupu s građanima u Zagrebu, na upit jednog birača da komentira tvrdnju prof. Zdravka Tomca i prof. Jurčevića da je Josipović faktički počinio veleizdaju sa svojom vanjskom politikom, aktualni Predsjednik rekao: “Luđaci! Bolesnici!”. Nazvati dvojicu sveučilišnih profesora bolesnicima i luđacima samo zato jer se uopće ne slažu s Predsjednikovom politikom, znak je pomanjkanja elementarnog osjećaja za demokraciju.

U prvim reakcijama dvojice profesora najprije se razabire da će podnijeti kaznenu prijavu zbog uvreda iznesenih na njihov račun, kao i to da ih zapravo i ne čudi Josipovićev istup. Prof. Jurčević i prof. Tomac su, analizirajući Josipovićevu politiku, zaključili da se radi o “etičkoj moralnoj veleizdaji” za koju bi na nekom moralnom sudu morao odgovarati. Oni su analizirali njegovu regionalnu umjesto europske politike, njegovu “crvenu” politiku, njegove kadrove u Uredu, te napose njegove nastupe i nevjerojatno srdačne odnose s Beogradom. Posebno je zanimljiva njegova povezanost sa srbijanskim veleposlanikom o čemu Cvetičanin piše u svojim memoarima. Zaključivši da Josipović po svim kapitalnim vanjskopolitičkim pitanjima vodi politiku suprotnu nacionalnim interesima hrvatske države, proglasili su ga “etičkim, moralnim veleizdajnikom”. Josipović se nije kao akademski građanin upustio u polemiku niti je pojasnio po čemu je njegova politika korisna u kontekstu hrvatskih nacionalnih interesa, već ih je metaforički govoreći pljunuo u lice, procijedivši tek dvije riječi: “Luđaci i bolesnici”. Što je sljedeće: hoće li tražiti da se njegove kritičare “izolira” na nekim nepristupačnim mjestima ili će medijima u sklopu svoje kontrole medija zabraniti da s tom dvojicom profesora rade intervjue? Ne bi bilo prvi put da intervenira po medijima primjerom! No, nakon što nam je na RTL-u nedavno objasnio smisao svojih ustavnih promjena, vrijeme je da se u ovoj zemlji počnu paliti lampice za alarm. Jer, kad prevedete Josipovićeve ustavne promjene, vidite minorizaciju stranaka, dobrim dijelom i parlamenta, naglašenu ulogu Predsjednika u kapitalnim pitanjima i najavljenu regionalizaciju zemlje. Dobro obaviješteni krugovi ističu da je IDS-u obećao Istru kao regiju, točno kako je oni vide! Regionalizacija zemlje po modelu IDS-a znači da Hrvatske za pet godina, praktički, kao jedinstvene zemlje nema! Kako je moguće da u “Piramidi”, predsjednički kandidat Milan Kujundžić zagovara Josipovićeve ustavne promjene, ostaje tajna koje će dani što dolaze sigurno rasvijetliti.

IDUĆI TJEDAN POČINJE POVIJESNO SUĐENJE ČELNICIMA HRVATSKE UDBE. OD 350 AKREDITIRANIH NOVINARA, MANJE OD DESET POSTO JE HRVATSKIH, JER JE NAPUTAK “LIJEVE CENTRALE” DA SE SUĐENJE MEDIJSKI MARGINALIZIRA!

Mediji već kreću s uvijenim i vještim manipuliranjem i skretanjem pažnje na ipak sporedne relacije, pa tako Novi list, zacijelo iz kancelarije Ante Nobila, ističe “da je Đureković ubijen zbog Ine, a ne zbog politike”, da je to meritum njemačke optužnice i da tu zapravo, osim prljavih poslova tajnih službi, nema ničega političkog. No, upravo je obratno! Najprije, Ina je oduvijek bila politika, a ne čisto gospodarstvo, nažalost ona je to i danas, no Novi list kao i većina drugih hrvatskih medija uporno i uporno, skriva pravi meritum ovog suđenja. Naime, ne samo da bi to suđenje moglo otkriti pravu mrežu Udbinih nalogodavaca, izvršitelja i aktera, već bi to suđenje moralo razotkriti koje je partijsko tijelo i koje su osobe u tom tijelu u Hrvatskoj davale odobrenja za likvidacije poput Đurekovićeve.

Nema retka o tome u Novom listu i ne samo u Novom listu. Još je prošlo ljeto Tonči Vrdoljak u jednom intervjuu obrazlagao kako je u okviru Centralnog komiteta SKH postojalo jedno tijelo koje je uvijek bilo pitano prije udbaških likvidacija, slaže li se s tim. Na čelu tog tijela je od 1972. do 1980. bio nitko drugi negoli Ivica Račan, a jedno vrijeme je član tog tijela bio nitko drugi negoli otac aktualnog predsjednika Josipovića! Osim toga, Vrdoljak nije jedini koji je o tome govorio; govorili su o tim detaljima i Zdravko Tomac i niz hrvatskih političkih zatvorenika. Ako je to sve skupa istina, onda će njemačko suđenje ispisati nove stranice hrvatske povijesti, rekao bih najsramnije stranice hrvatske komunističke ljevice. Da se o svemu tome što manje zna, hrvatski mediji su akreditirali zapanjujuće mali broj novinara, jedva njih dvadesetak po zadnjim informacijama, sve u ambiciji da se o svemu što će se tamo čuti hrvatska javnost sazna što manje! Besramno!

NI SLOVENCI NISU RAŠČISTILI S RELACIJAMA KOMUNIZAM-ANTIFAŠIZAM. NA YOUTUBEU MOŽETE VIDJETI ALENKU BRATOVŠEK KAKO PJEVA “VIVA COMUNISMA, VIVA LIBERTA”, ŠTO JE ZA NJU OBIČNA ANTIFAŠISTIČKA, A NE KOMUNISTIČKA PJESMA. DUBRAVKA ŠUICA JE TRAŽILA U EURO PARLAMENTU DA ALENKA BRATOVŠEK OBJASNI SVOJ GLAZBENI IZBOR!

“Nemam se zbog čega ispričavati, bila sam na jednom antifašističkom skupu gdje su se pjevale partizanske, antifašističke, a ne komunističke pjesme”, odgovorila je Alenka Bratovšek na upit europske zastupnice Dubravke Šujice, neka objasni što je radila u društvu bivših komunista koji su pjevali komunističke pjesme, što je sve osvanulo na You Tubeu. Bratovšek je odgovarala pred europskim Odborom za energetiku kao moguća kandidatkinja za potpredsjednicu Europske komisije zadužene za energetiku i tijekom trosatnog ispitivanja odgovorila je na 45 pitanja. Bratovšekin odgovor je otkrio svu dubiozu teme “komunizam-antifašizam” i u Sloveniji, jer pjesma koja u pripjevu kaže “Živio komunizam!” teško da nije komunistička pjesma! Osim toga, šira snimka na You Tubeu kao i prateći tekstovi na tu temu pokazuju da se radilo o pravom komunističkom derneku: tamo su se okupljeni ismijavali Zapadu i Americi, a posebna poslastica je bilo ismijavanje Europske unije. I to ne iz perspektive običnih viceva, nego baš iz konteksta komunističkog poimanja Zapada, a onda i Europske unije. Janša već odavno ističe da je glavni kontrolor slovenskih događanja premoćni Milan Kučan, no i ovaj primjer pokazuje da slovenska ljevica s prošlošću ima slične probleme kao i hrvatska ljevica. Naime, i seljaci su bili većim dijelom na strani antifašističke borbe, pa ipak teško da je neki seljak pjevao “Viva communismo” ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Isto sasvim sigurno vrijedi i za demokršćane antifašiste.

Nema, dakle, nikakve dvojbe da se na skupovima koji afirmiraju antifašističke tekovine pjevaju pjesme glavnog organizatora antifašističke borbe, a to su bili komunisti. Da nešto nije u redu sa slovensko/hrvatskim poimanjem komunizma vidi se uvijek kad se njihovo poimanje usporedi s držanjem antifašista na Zapadu. Tamošnji antifašisti nikad nisu pjevali “Viva communismo” – i na Zapadu su to eventualno pjevali jedino komunisti. Idući dan se hrvatskim zastupnicima obratio Ivo Vajgl, bivši slovenski šef diplomacije i današnji slovenski eurozastupnik tezom da “blatiti susjednu zemlju, njezine ljude i običaje ne bi smjelo biti prihvatljivo”. Posve je nejasna ova Vajglova ocjena jer se postavlja pitanje, po čemu je pitanje o pjevanju komunističkih pjesama “blaćenje tuđe zemlje”? Da nam to kaže netko drugi, a ne Slovenci koji su doista kad smo god bili na koljenima gasili cigaretu na našem čelu, čovjek bi na taj prigovor drukčije gledao. Jer, nekako u isto vrijeme upravo su Slovenci “blatili susjednu zemlju, njezine ljude” i njihova – vina! Naime, da Slovenci koriste uistinu svaki pa i najmanji prostor za napad na Hrvatsku u bilo kojem smislu, najbolje svjedoči događaj iz Rima. Tamo je bilo organizirano kušanje i izložba o istarskom teranu, da bi slovenska diplomacija tražila da se zabrani cijela manifestacija. Prosvjedovali su kod talijanske strane jer da je “Hrvatima zabranjeno upotrebljavati ime teran za svoja crna vina nakon 1. srpnja 2013. godine”. Diplomatski incident je izglađen jer je i organizator, a to je bila talijanska udruga sommeliera, objasnio da odredba govori o tome da “Hrvati mogu predstavljati i tržiti sva svoja vina proizvedena pod imenom teran koja su proizvedena prije 1. srpnja 2013.”. Tako je potpuni kraval nekako spriječen. Kako ono kaže Ivo Vajgl – blatiti susjednu zemlju, njezine ljude i običaje ne bi smijelo biti prihvatljivo, zar ne braćo, Slovenci?

UPORNI HAJDAŠ DONČIĆ PRIJETI OSTAVKOM AKO NE PROĐE MONETIZACIJA CESTA. NAKON GODINU DANA INZISTIRANJA JOŠ NIJE SHVATIO DA ZBOG NERIJEŠENIH ZEMLJIŠNIH PROBLEMA MONETIZACIJA NIJE REALNA. TKO BI UOPĆE KUPIO CESTE S NERAŠČIŠĆENIM PAPIRIMA?!

“Vodio sam projekt monetizacije godinama i primam za to najveće udarce. Ako se na kraju odustane, unatoč tome što bi ponuda mogla biti dobra za RH, zahvalit ću se i prije kraja mandata otići”. Ova izjava aktualnog ministra pomorstva i prometa ciljani je pritisak uoči raspisivanja referenduma o tom pitanju. Ministar tvrdi da ako monetizacija ne prođe da će, dakle, u tom slučaju država morati vraćati dugove HAC-a, a “da će se onda to osjetiti na zdravstvu, školstvu i socijali”, što djeluje kao klasična ucjena. Glede problema neriješenih vlasničkih odnosa na hrvatskim autocestama koje bi vlast monetizirala, valja istaknuti da država uopće nije upisana u cijelosti kao vlasnik cesta! No, Hajdaš Dončić odmahuje na taj argument rukom ističući da “će se ti problemi rješavati neovisno o monetizaciji”, što je notorna glupost jer nitko živ na takvu balkansku opciju neće pristati! Pa, za stotine kilometara hrvatskih autocesta koje bi trebale ići u monetizaciju, uopće nema uporabne dozvole, što znači da formalno nemaju ni status javnih cesta! A 350 kilometara autocesta uopće nije upisano u zemljišne knjige! No, postavlja se pitanje, što bivši krapinsko-zagorski župan koji je svojedobno doktorirao na temi “Zagorski vinski putevi”, a danas se bavi prometom i pomorstvom, uopće zna o tim relacijama?

JEDINA OSOBA KOJA JAVNO BRANI DEJANA JOVIĆA JE STJEPAN MESIĆ! NIJE NI ČUDNO, FAKTIČKI IMAJU IDENTIČNE STAVOVE!

“Dejan Jović je korektan analitičar i znanstvenik, a ne političar i tako se prema njemu treba i odnositi”, rekao je ovih dana Stipe Mesić, još i odbivši komentirati je li ga Josipović trebao smijeniti. Možda je treća dob već dobrano pritisnula bivšeg hrvatskog predsjednika, ali u zadnje vrijeme Mesić je sve kontradiktorniji. Dakle, Dejan Jović je sve svoje analize, pa i ovu zbog koje je maknut, pisao i govorio kao analitičar i znanstvenik. Reći da je on korektan znanstvenik znači da se slažeš s njegovim tezama. Jer, teze o preranom priznavanju Hrvatske, teze o preranom ulasku u Uniju s dodatkom da bi bilo najbolje da su Hrvatska i Srbija zajedno išle, teze o referendumu, teze o ratu u BiH, uopće o podijeljenoj krivnji i faktički nepotrebnosti hrvatske države, teze o Domovinskom ratu kao temelju današnje nacionalne nesnošljivosti, to su teze jednog analitičara i znanstvenika Dejana Jovića. Onaj tko se slaže s tim tezama, realno stoji na drugoj strani! Hrvatski predsjednik je četiri godine za svog savjetnika imao čovjeka koji o postanku, nastanku i opstanku hrvatske države misli sve najgore, a o Jugoslaviji, Srbiji i regiji sve najbolje. Uzeti takvog čovjeka za savjetnika znači da se sasvim načelno slažeš s njegovim stavovima. I zato je tema o Dejanu Joviću krivo postavljena. Nisu važna njegova stajališta, nego činjenica da ga je aktualni predsjednik upravo s takvim stajalištima uzeo za glavnog savjetnika i analitičara. To je problem i sramota Ive Josipovića, a ne Dejana Jovića. Jer, svi znaju što on misli, ali samo ga jedan može uzeti za savjetnika Predsjednika republike! U tome je problem!

Glede, pak, Mesića, valja reći da je Hrvatska jedina zemlja koja ima bivšeg šefa države koji govori protiv Evropske unije i uporno veliča Putina! I ne skriva fascinaciju azijskim diktatorima! Pa on je bio izravno protiv službene hrvatske politike u slučaja pada Gadafija! Takvo Mesićevo držanje ozbiljno aktualizira staru temu, treba li nam uopće na ovaj način tretman bivšeg predsjednika države? Jer, on putujući po svijetu u pravilu govori suprotno od onoga što ističe, recimo Vlada! I Mesić uopće ne bježi od toga, pa tako sam ističe: “Ja se ni s kim ne dogovaram oko nastupa. Pratim politiku i iznosim analize”. Dakle, njega uopće ne zanima ako daje analize koje su suprotne službenoj hrvatskoj politici. Politici koja ga hrani! Je li moguće da Mesić ne razumije da je kao bivši predsjednik temeljem odgovornosti koju nosi ta titula, dužan promicati državne interese, a to znači promicati postulate državne politike? No, Mesićeve teze, napose kad se radi o ratu u Ukrajini, bliže su moskovskom viđenju situacije nego hrvatskom. S takvim stavovima, na Zapadu, naravno, nije omiljen pa je u 2014. godini najčešće bio u Turkmenistanu, Kazahstanu, Azerbejđanu, Kini i Kuvajtu! Obzirom da se s nikim ne konzultira niti kamo ide niti što će tamo govoriti, Mesićevo držanje u konačnici može biti silno kontraproduktivno, jer on de facto vodi svoje privatne ratove, putuje, razgovara i pregovara po tko zna kakvim političkim i poslovnim linijama, ali to ne radi kao 80-godišnji Stipe Mesić, nego kao bivši hrvatski predsjednik. I u tome je problem! Takvo njegovo držanje afirmira pitanje, ne bi li bilo mudro u idućim ustavnim i zakonskim promjenama deregulirati njegovu poziciju, jer ovo stvarno nema smisla?

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ 44 POSTO, IVO JOSIPOVIĆ 41, MILAN KUJUNDŽIĆ 4, OSTALI 11 POSTO! HDZ-ova KOALICIJA 42 POSTO, SDP-ova KOALICIJA 22, ORAH 7,90 POSTO!

Ovo su pak nova istraživanja agencije “2×1 Komunikacije d.o.o.”, jedne od rijetkih koja je pogodila rezultate istraživanja sva tri zadnja izborna ciklusa, za razliku od protežiranih agencija koje koriste nacionalni mediji, a koje su sve redom promašile izborne rezultate. Dubinska analiza ove agencije provedena je na više od 2300 ispitanika, a glede utrke za Predsjednika države, vrlo zanimljive rezultate daje po županijama: Kolinda Grabar Kitarović vodi u brodskoj, dubrovačkoj, karlovačkoj, ličkoj, požeškoj, sisačkoj, splitskoj, virovitičkoj, vukovarskoj, zadarskoj, krapinskoj, zagrebačkoj i šibenskoj županiji, što se poklapa s izvrsnim rezultatima HDZ-a u tim županijama. Josipović po ovom istraživanju vodi u bjelovarskoj, istarskoj, koprivničkoj, međimurskoj, te primorskoj županiji, ali i u gradu Zagrebu. Neizvjesni rezultati u ovom trenutku bilježe se u osječkoj i varaždinskoj županiji. Zanimljivo je da je 86 posto ispitanika, koji su podržali HDZ u ovoj anketi, dalo glas Kolindi, dok je tek 75 posto ispitanika, koji su zaokružili SDP u stranačkom dijelu ankete, podržalo i Ivu Josipovića. Što se pak tiče stranačkog rejtinga, HDZ uvjerljivo vodi sa čak 35 posto, SDP jedva prelazi 15 posto popularnosti, ORaH je treći sa 7,9 posto, a prvi ispod crte je HSS sa 3,3 posto. HDZ-ova koalicija isto tako uvjerljivo vodi i to sa 42 posto glasova, dok SDP-ova koalicija bez ORaH-a dobiva 22,8 posto.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari