Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zaboravljena pitanja

Objavljeno

na

Glede prvog sučeljavanja hrvatskih političkih čelnika, nakon punih 13 godina, najveći broj analitičara je zaključio da je Zoran Milanović nekako “za prsa” bio bolji, uvjerljiviji, dominantniji, u toj javnoj „TV debati“ koja se mogla zvati i slikovitom hrvatskom riječju „rasprava“.

Ali mi „curicul“ zovemo srpski – „curiculum“- kao što ministarstvo zdravstva zovemo opet kao u Srbiji – ministarstvo „zdravlja“. I kad SDP-ovci uvedu ovakve idiotske promjene (kao što je Račanova Vlada ukinula „državni“ u nazivu Sabora, što je čista anacionalna obijest!) kad se od nove vlasti traži promjena i povratak na ispravno rješenje, vojska političkih domobrana skače s tezom „nemojmo se baviti nevažnim stvarima“.

Tako se „ministarstvo zdravlja“ i dalje tako zove, a ne kao ranijih 20-ak godina.

Zato „curicul“ ostaje „curiculum“, pa onda i rasprava postaje „debata“. To vam je zorna ilustracija “bivše socijalističke republike Hrvatske” koja još nije postala hrvatska država!

Nema hrvatskog jezika

Sve ovo govorim ne bih li potaknuo nekoga od tisuću kandidata na ovim izborima da već jednom stavi na stol i prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, koji naime ova država još uvijek – nema!

Dakle, u medijima prevladava stav da je Milanović „bio nešto bolji“, uvjerljiviji i dominantniji, premda se taj dojam stvorio primarno zbog neadekvatnog vrednovanja njegovog bezobrazluka, drskosti i bahatosti, pa su te njegove karakterne devijacije prevedene publici kao razložno vrednovane kvalitete jednog lidera koji je zbog njih tobože i odnio pobjedu „za prsa“.

Ako je u tom smislu Plenković nešto propustio, propustio je odgovoriti istom mjerom i intonacijom, što je, kako vidimo, kod nas nužno, zato jer se dobar kućni odgoj i pristojnost u ophođenju ovdje knjiži kao mana u odnosu na drskost i nepristojnost.

Primjerice, na sjajno napamet naučene stope i međustope poreza, te na vehementno razmetanje znanjem proračunskih stavki, Milanoviću kao i milijunskom tv auditoriju se jednostavno moralo reći da je lijepo znati napamet neke stavke hrvatskog proračuna, ali da nam svijetlu budućnost u tom kontekstu obećava čovjek čija je Vlada pod njegovom dirigentskom palicom praktički jučer Hrvatsku zadužila za upravo nevjerojatan iznos od sto milijardi kuna.

Bilo je nužno energično inzistirati na činjenici da je za njegova mandata odavde pobjeglo sto tisuća ljudi, a ne taj zločin tek stidljivo spomenuti i pretvoriti ga u temu za licitiranje, da bi mu na kraju Plenković de facto dopustio da se izvuče kroz tezu o otvorenim granicama EU-a koje su, eto, krive za taj egzodus!

Kao što je bilo nužno razgovijetno naciji pojasniti da isti taj Milanović i dalje neskriveno kliče: ako pobijedimo na ovim izborima nastavit ćemo po starom, točno tamo gdje smo stali! Dakle, taj čovjek ne razumije da mu je model katastrofalan, dapače, on bi ga ponosno ponovio! I to s istim ljudima, tako da je on konsekventno iskren!

Milanoviću, nažalost, u ovoj povijesnoj prigodi nije rečeno da je pokazao kako zna trošiti, ali ne i stvarati, kao što naciji nije rečeno da nikada niti jedna hrvatska Vlada nije zadužila državu za sto milijardi kuna u jednom mandatu! Čak i da rast BDP-a pripišemo Milanoviću, on još uviiek ne pokriva niti kamate za koje nas je zadužio.

Jedino pitanje za Togonala

Taj ključni, kapitalni argument koji jezgrovito poništava svu Milanovićevu drčnost i bahatost, niti je Plenković naglasio, niti mediji valoriziraju. Zadužio si nas za sto milijardi, potjerao si van svojom gospodarskom politikom sto tisuća ljudi i još tvrdiš da ćeš, ako ti se pruži prilika, nastaviti po starom točno tamo gdje si stao! Jeste li normalni, to je jedino pitanje koje je preostalo Togonalu?

I to je još bio famozni prvi dio rasprave gdje je, kao, Milanović bio vidno bolji?!

Kad pak govorimo o ideološkim pitanjima, tu se pokazalo, čak i uz ne osobito aktivnog Plenkovića, da Milanović sam sebe diskvalificira, no i u tom dijelu je izostalo emocije, strasti i prave bujice argumenata koji su stajali na stolu
Plenkoviću u valoriziranju ideološkog konteksta Milanovićeve vlasti.

Najprije, većina s njegovim SDP-om na čelu je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, čime je otvoren verbalni građanski rat u Hrvatskoj i nema razloga očekivati da to Milanović neće ponoviti.

Čudno je da Togonal nije našao za shodno to pitanje postaviti. Još je čudnije da baš ništa nije pitao Milanovića glede ćirilice u Vukovaru, hrvatskog branitelja Pajkića koji je pao kao žrtva Ostojićeve akcije postavljanja ćirilićnih ploča u Vukovaru, a poglavito činjenica da je policija poslala specijalce na hrvatske invalide na Markovom trgu.

Kako je moguće da se zaboravila ona besramna scena gdje specijalci među kojima je bio, kako će se kasnije ispostaviti, i jedan abolirani martićevac, pod punom ratnom opremom vade palice na ulazu u crkvu sv. Marka, prepunu invalida u kolicima?

Ima li većeg sarkazma od scene gdje abolirani martićevac, sada kao hrvatski specijalac, sprema palicu na hrvatskog ratnog invalida u kolicima? Jer, po zapovjednoj odgovornosti tog aboliranog martićevca je na Glogoškog poslao Zoran Milanović.

A onda unatoč činjenici da niti jedno od ovih krajnje neugodnih pitanja za Milanovića Togonal nije postavio, Žarko Puhovski je svejedno zaključio da je Togonal ponešto navijao za HDZ?! U tom setu ideoloških pitanja Plenković je jednostavno mogao poentirati da je bilo koju od ovih tema glasno stavio na dnevni red, da je zatražio objašnjenje, da je na te teme podsjetio zaboravljivu naciju, da je metaforički stao na Pajkićev grob i rekao Milanoviću pred očima cijele nacije: nećeš više razbojniče!

Nisam siguran da bi potom ukupni dojam bio Milanovićeva pobjeda „za prsa“.

Iako je uglavnom dobro reagirao u pitanjima glede lex Perković, na sve one bezobrazluke gdje Milanović pod nos gura Plenkoviću Tuđmanovu suradnju s Perkovićem, bilo je nužno podsjetiti na niz povijesnih istina. Prva i osnovna, da se Perkoviću u Njemačkoj sudilo za likvidaciju koja se dogodila pod dirigentskom palicom partije, dok je na čelu hrvatske partije bio Ivica Račan, kojeg će Milanović osobno naslijediti.

Slučaj Perković

SDP je neupitni sljednik SKH, kao što je Milanović neupitni sljednik Ivice Račana i u tom smislu, ako na nekoga može pasti komad političke odgovornosti za to besramno ubojstvo, onda je to svakako SDP kao sljednik SKH, Milanović i kao nasljednik Ivice Račana, te Milanović kao šef Vlade koja je izmislila lex Perković.

Plenković mu je jednostavno morao ponoviti navode odvjetnika Gisele Đureković, gospodina Pavlovića, koji je višekratno spomenuo kako mu iz arhiva SKH nisu dostupni ključni transkripti sjednica Centralnog komiteta, najprije jer su odjednom nestali, a onda i stoga jer je općenito vrlo teško dobivao uvid u partijsku građu.

Pritom mu je za svako korištenje arhiva SKH dopuštenje morao dati Igor Dragovan, jedan od najbližih suradnika Zorana Milanovića.“ To nije moj svijet“ uporno ističe Milanović, ali ipak Igor Dragovan na kapaljku daje dopuštenja za korištenje partijskog arhiva.

„To nije moj svijet“ viče Milanović, ali ipak je zabranio izručenje Perkovića. „Ja bi ih sve hapsio“ reći će sad pompozno, ali nismo čuli da je pozvao pravosuđe na procesuiranje ostalih likvidacija hrvatskih političkih emigranata. Glede pak brojnih SDP-ovih afera, Plenković se držao prepristojno i otrpio je udarce, ne zadavši niti jedan ozbiljniji.

A bilo je potrebno zbog publike ponoviti riječi Slavka Linića o Milanovićevom bratu i njegovom obilasku ministarstava i porezne uprave, pa i populistički spomenuti mistično Milanovićevo korištenje Vladinog zrakoplova izvan bilo kakve veze s poslom koji obnaša.

Milanović je nabrojio svoje ljude iz brojnih afera koji su maknuti iz vrha stranke, ali unatoč aferi „MIG-ovi“ i unatoč nikad objašnjenom Kotromanovićevom putovanju u Ameriku, kao i njegove neobične kontakte s nekim ruskim ulagačima, stranka ga nije ni taknula.

Kao ni Jakovinu nakon zadnje afere! Šteta da se Plenković nije sjetio tih detalja.

Kao što je šteta da naciju nije podsjetio, pogotovo jug Hrvatske, da smo izgubili pune četiri godine u gradnji Pelješkog mosta jer je Milanović bio alergičan na tu ideju.

Još je gore da publika nije asocirana na kaos prvih dana izbjegličkog vala kad su ljudi ležali po cestama i prugama dok je oporba tražila da se otvore prvi kampovi. Red je nastupio tek kad se poslušalo oporbu i predsjednicu da se otvore kampovi.

Nije rečeno niti to da prve dane izbjegličke krize uopće nisu registrirani izbjeglice jer su oni ulazili u Hrvatsku po raznim livadama. Sve je to Plenković preskočio ili nije dospio izgovoriti. A trebao je, jer u protivnom se stvorio dojam da je Milanović prihvatljiviji, argumentiraniji, „za prsa“ bolji.

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Veliki europejac u crnom

Objavljeno

na

Objavio

Svi se zakačili za riječi šefa, ni manje ni više, Europskog parlamenta Antonija Tajanija, političara iz Berlusconijeva stada, koji je sasvim pošteno i iskreno rekao što misli čija je Istra, čija je Dalmacija. Talijanska, a čija bi bila.

Pogrešno je ove Tajanijeve riječi o talijanskoj Dalmaciji promatrati kao gaf. U zakačenosti svekolike hrvatske javnosti za njegov gotovo “ratni” poklič “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, svima je promaknula rečenica u kojoj se referirao na autore i “inspiraciju” prije tog usklika.

Kada sam pogledao snimku cijeloga govora, u četvrtoj minuti Tajani, šef EP-a, pozvao se na Renza de’ Vidovicha, čovjeka koji već desetljećima kroz svoje političko i publicističko djelovanje negira hrvatski karakter Dalmacije, a Dalmatince smatra posebnom nacijom niklom iz skuta talijanske kulture.

‘Dalmazia nazione’

U djelu, ogromnom rječniku “Dalmazia nazione”, De’ Vidovich odriče bilo kakav karakter hrvatskosti Dalmacije te polazeći, poput Mussolinija, još od Ilira i Rimskog Carstva, Slaveni su po njemu tek integrirani u romansko-talijansku kulturu, te piše: “Ako dalmatinski autori pišu na hrvatskom jeziku, srpskom ili crnogorskom, ako se izjašnjavaju kao Morlaci, oni ulaze u kontekst kulture dalmatinske nacije i čine njenu važnu komponentu, pa autori ove knjige te iste autore stavljaju na istu razinu kao one koji pišu latinskim, talijanskim… i čine konstitutivni element ove (dalmatinske) višejezične nacionalnosti koja ima analogne strukture kao trojezična švicarska nacija, ili dvojezične nacije poput Belgijaca, Kanađana, Iraca.” Za De’ Vidovicha netko može biti talijanske rase, ali se osjećati kao Hrvat, pod prisilom. To je nebitno, bitno je da je dalmatinska, višejezična nacija koju je stvorila talijanska kultura, zasebni nacionalni entitet od ostatka Hrvatske.

Koji je onda sljedeći korak kada je razvoj i očuvanje “dalmatinske nacije” u pitanju? Za De’ Vidovicha to je povratak dalmatinske nacije talijanskoj kulturi iz koje je i nastala, a glavnu ulogu u tome treba imati Europska unija koja mora, veli on, “eliminirati države nacije” i preuzeti koncept “nacionalne kulture kao razlikovnog elementa među narodima”.

Drugim riječima, “vratiti” federalizacijom EU-a Dalmaciju Italiji kojoj je i “oteta”, najprije od Austro-Ugarske, danas od RH. Vidoviti De’ Vidovich kliče, više Europe – manje suverenista, a to, gle čuda, “pomalo” skriveno zastupa i Tajani koji se pozvao na De’ Vidovicha. Podlo – zagovaraju federalizaciju Europe kao krinku za obnovu starih pretenzija kolonijalnih sila, u ovom slučaju Italije.

De’ Vidovich je rođen u Zadru, odakle je pobjegao u Trst uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. On nije makar tko, kao član postfašističke stranke Talijanski socijalni pokret – Nacionalna desnica, obnašao je zastupničke i visoke političke funkcije, a odlikovao ga je Tajanijev stranački šef i sponzor Berlusconi za posebne zasluge vraćanja Talijanima talijanskog, napose u Trstu.

Nije onda čudno, što je promaklo svima, da se Tajani, prije nego što je “nazdravio” u čast talijanske Istre i Dalmacije, pozvao na lik i djelo Renza de’ Vidovicha, što Tajanijevu govoru pridaje puno veću zloću od samog dozivanja talijanske Istre i Dalmacije.

Kada se šef Europskog parlamenta, pored jednog od najvećih Splićana prošlog stoljeća Enza Bettize, koji puno više i pametnije ima reći o Splitu, Dalmaciji i njihovu slojevitom interkulturalnom i političkom identitetu, ipak opredijeli za jednog postfašista, koji kroz projekt slabljenja europskih država na konto jače integracije Europe, protiv država nacija, želi ponovno maznuti Dalmaciju, to nije više skandalozno, već korektno otkrivanje velikog europejca u crnom, Antonija Tajanija.

Ruggiero Boscovich

Zato je od strane naših vlasti puno važnije od natjecanja u “zgražanjima”, bilo da se radi o Pantovčaku ili Plenkoviću, kojemu je Tajani prijatelj, upitati ga: kada se već pozvao u svom govoru o talijanskoj Dalmaciji i Istri na notornog znanstvenog manipulatora, talijanskog postfašista Renza de’ Vidovicha, dijeli li onda Tajani i Vidovicheve političke stavove kada je “dalmatinska nacija” u pitanju, kao i mjesto Dalmacije u Europskoj uniji kao dijelu Italije pod krinkom kulture?

Problem je, dakle, puno dublji i širi. Talijani svojataju, među inim, i Ruđera Boškovića. Sam Bošković u odgovoru D’Alambertu je jasno rekao da nije Talijan, a kada je vidio hrvatske vojnike u Beču, bratu je napisao da su to “naši Hrvati”.

Kada su Talijani podizali spomenik Boškoviću u Milanu, Tuđman je tražio da mu se ime napiše “Ruđer Bošković”, umjesto Ruggiero Boscovich, “vidovichi” su odbili, pa je i Tuđman odbio doći na takvu krivotvorinu u kojoj su, od Talijana, još samo Srbi maštovitiji.

Od akademske zajednice do visoke talijanske politike i visokog klera u Vatikanu, ono što je Tajani izgovorio, a De’ Vidovich osmislio, njihov je “mainstream”. U tom kontekstu, projekt “više Europe, manje suverenih država” djeluje kao toksičan koncept.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

prof. Ante Nazor: Ništa u Tajanijevoj izjavi nije dvosmisleno. Sve je jasno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju

Objavljeno

na

Objavio

Pjesnici su od uvijek bili “čuđenje u svijetu“. Sada su ih u Hrvatskoj zamijenili političari. Nenad Porges pita na fejsu: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne?“

Zastupnik Milorad Pupovac je blago, skoro pastoralno opomenuo sve koji podržavaju referendumske inicijative i nazvao ih “pederima i huljama“. U zao čas. Malo se preračunao. Naime, Sabor je u tom trenutku vodio Milijan Brkić koji ne dopušta da se više od 400.000 ljudi etiketira uvredljivim usporedbama. Stoga je odmah izbacio iz sabornice -Nikolu Grmoju jer on misli da nije hulja, a ne daj Bože ni peder. Red, rad i disciplina…

UEFA kažnjava hrvatske klubove za tzv. govor mržnje. Pupovca ubuduće treba prijaviti UEFA-i. Naivni su uvjereni da UEFA već vodi postupak protiv još jednog progresivno-liberalnog zastupnika Nenada Stazića koji je javno zavapio i bolno zažalio što njegovi 1945.g. nisu svoj posao obavili do kraja. Ili točnije rečeno – obavili su ga krajnje šlampavo. Što god to značilo. Rodbina i potomci onih petsto ili šesto tisuća pobijenih u ta nezaboravna vremena znaju što to znači.

No, rigidni desničari se na fejsu pitaju zašto “pederi i hulje“ nisu Pupovcu energično uzvratili te ujedno dali logičan odgovor. Zato što su oni pragmatični ”pederi i hulje”. Što je Stazić nitko i ne pita. Pojma nemam zašto? Vjerojatno se radi o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. Kad se prijeđu granice te apstraktne slobode onda se desi svjetski presedan.

Tako su u Splitu vaterpolisti Crvene zvezde malo prošetali Rivom. Mirni i nekonfliktni torcidaši htjeli su ih nešto priupitati zbog čega je nastao nesporazum i jedan od vaterpolista je skočio u more, a mirni i povučeni torcidaši nisu skočili za njim kako bi ga spasili od utapanja. I priča tu završava. U slobodarskom Splitu “skakali“ su u more i beogradski automobili, “skakao“ je u more i Zdravko Mamić (doduše u Bolu na Braču), ali sve je to završilo klasičnom pričom o našima i vašima. Ali ovo s vaterpolistima Zvezde je priča bez elemenata klasike.

Ovdje se radi o političkom hororu. Zvezda više ne želi igrati tzv. Regionalnu ligu ni u Splitu ni u bilo kojem gradu koji nije bar 200 km udaljen od Splita. U svakom zlu, u pravilu, ima i neko dobro. Sad bi moji Ličani, poznati po svom talentu za plivanje i vaterpolo, mogli dobiti u Gospiću olimpijski bazen i tako spasiti Regionalnu ligu. Tada nitko više neće zlobno pitati “Što je osam Ličana u vodi?“ Odgovor je ”splav”, a nakon toga opći smijeh.

Zvezda će ubuduće moći igrati u mirnoj i pastoralnoj atmosferi u, recimo, Gospiću. Tada će čak i Šokre Beljak imati priliku vidjeti kako izgleda “bratstvo i jedinstvo“ na djelu. Zaboravit će se i službeni demarš Srbije zbog ovog “belosvetskog“ skandala.

O ”pederima i kurvama”

Prisjetih se situacije kad su Sportske novosti, ne tako davno, izvještavale s Europskog juniorskog prvenstva u kajaku u kanuu koje se održavalo u jednako tako idiličnom srpskom gradu Kraljevu. Čast da nosi hrvatsku zastavu imao je Varaždinec Matej Herkov čiji otac je Robert, invalid Domovinskog rata. Uglavnom, Matej je bio u Kraljevu napadnut flašama i čašama pa je završio u bolnici na šivanju. Policija je brzo pronašla 29-godišnjeg napadača kojem je u Beogradu suđeno za pokušaj ubojstva! E sad, sve ovo iznosim samo zbog usporedbe.

Gradonačelnik Kraljeva Ljubiša Simović se ispričao. Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara se ispričao i tko se još sjeća pokušaja ubojstva hrvatskog veslača u Kraljevu? A sjeća li se još itko skoka Zvezdinog vaterpolista u more?

Iz dana u dan žilavi hrvatski “antifašisti“ i njihovi medijski pomagači, cvile, krste se i prosto ne mogu ”da veruju” da je tako nešto moguće u klerofašističkoj Lepoj njihovoj. Jedan takav rigidni tip provocira na fejsu pa se tobože pita: “Ovo što je bilo u Splitu osuđujem, samo me zanima što bi bilo u Beogradu da se prošećem u kockicama? Ok, znam!“ I svi mi bojim se znamo.

Zamislite da general Glasnović sve svoje političke neistomišljenike u Saboru nazove kurvama i pederima. Bi li naši ljevičarski falangisti to nazvali “burnom reakcijom“ i “žestokim obračunom sa suverenistima“? A “pederi i hulje“ uredno uplaćuju u proračun novac kojim se, između ostalog, financiraju i Pupovčeve Novosti koje “duhovito“ deru po svima koji misle malo drugačije nego oni.

Možda je napokon jedan normalan i pragmatičan prijedlog na N1 televiziji dao ”istoričar” Hrvoje Klasić: “Đokovića i Kekina za predsjednike, i odnosi Srbije i Hrvatske bit će bolji“. Napokon smo od njega čuli nešto racionalno, pošteno i relaksirajuće. Srbina Đokovića za predsjednika Srbije, a Srbina Kekina za predsjednika Hrvatske i odnosi će biti savršeni. Što se ono zapitao na početku teksta Nenad Porges? Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne? A zašto ne i za neke naše povjesničare?

Na vijest da Kolinda dobiva 55% glasova, navodno je Anka Taritaš Mrak promptno izjavila: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!”

Trump je još jednom preveslao našmrcane holywoodske glumce i Demokrate te će zid prema Meksiku sagraditi ne za 5 nego za 17 milijardi dolara. Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju. Krasnec, Trkanjac, Šerić, Andabaka, Tomašević, Gerovac, Pofuk, Biočina, Vlašić, Tomić, Pavičić, Bajruši, Toma, Vitas, Brumec, Pavelić, Žonja…sve sami lijevi medijski falangisti “prosto ne mogu da veruju“.

Koliko bi se za te milijarde moglo sagraditi dječjih vrtića, koliko snimiti dječjih crtića…i bla, bla, bla do beskonačnosti. Međutim, u neka slavna vremena njihovi lijevi predci nisu bili tako iskreno ogorčeni kad su se gradili neki epski zidovi.

Recimo 13. kolovoza 1961.g. bila je počela gradnja jednog 160 km dugačkog zida, idiličnog imena “Antifašistički obrambeni zid“ koji je odvajao Zapadni od istočnog Berlina. Taj zid je bio “izraz težnje“ naroda u DDR-u da se odjeli od trulog kapitalizma. Da ga se nije bilo izgradilo DDR bi bio doslovno ostao bez stanovnika. Međutim, Trumpov zid je sramota! Samo mali primjer povijesne farizejštine naših lijevih medijskih falangista.

Damira Gregoret kao nova Jelena Lovrić koja je ‘stjerala’ KGK u kut

Dok ovo pišem gledam konferenciju za tisak naše Predsjednice Republike. Tu se našla i nova ljevičarska zvijezda lijevog RTL-a – Damira Gregoret. Nova Jelena Lovrić strpljivo je čekala svojih pet minuta. I dočekala. Njezina pitanja su trajala u pravilu duplo duže od odgovora koje je mogla očekivati. Otprilike mislite li još uvijek da je ZDS stari hrvatski pozdrav… jer je uz taj pozdrav NDH poklonio Italiji Istru, otoke, Rijeku…, ali Boku Kotorsku i Srijem nije spomenula.

Kao i svaka mlada i hrabra plavuša Damira je stjerala KGK u kut i ova je skrušeno priznala da je samo slušala svoje loše savjetnike…Kako jednoj plavuši objasniti da su 12.studenog 1920.g. u Rapalu, gradiću pored Genove, predstavnici Kraljevine SHS i predstavnici Kraljevine Italije potpisali ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Kranjska, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža, te je stvorena “slobodna država“ Rijeka pod talijanskom upravom. Točno sve ono što je Musolini 1918.g. u govoru u Riječkom kazalištu i tražio za Italiju. I što je onda još pod ZDS poklonjeno 1941.g. Italiji?

Plavuša nije KGK pitala što je s pozdravom ZDS bilo za trajanja Domovinskog rata, kad se s tim pozdravom jurišalo i ginulo sve do Oluje. Nije pitala ni što je s pjesmom Čavoglave koja se skoro tisuću puta izvodila na radio postajama, koncertima, a znamo da ZDS označava sam početak te pjesme. Plavuša je vjerojatno jedva čula da je HOS-ov spomenik ne tako davno premješten iz Jasenovca u Novsku i da je na njemu i dan danas ZDS te da na njega do sada nitko nije našarao srp i čekić i zasuo trulim jajima. Možda je razlog tomu što na njega paze hosovci.

Neki naši lijevi novinari pišu, misle i djeluju kao da im je mentor bio čuveni srpski akademik Jovan Deretić koji nas uvjerava da su Spartanci, Nijemci i Irci bili Srbi. Naš Jovan uvjeren je da su Srbi nastali čak i prije amebe… za njih su Hrvati koji tijekom dana bilo gdje ustanu – čisti ustaše.

Legendarni nogometaš Zlatan Ibrahimović upitan je ovih dana za komentar svih tih nagrada koje je ove godine strpljivo i sistematski skupio Luka Modrić. On je podvukao jednu činjenicu: “Moja majka je Hrvatica, a porijeklom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam sretan. To je dio moje krvi“. Komentar srpskog lista ”Informer” na tu izjavu Ibrahimovića gotovo je isti kao da mu je dopisnica Damira Gregoret: “Zlatane, sram te bilo! Ibrahimović veliča ustaštvo!”

Puna je Hrvatska raznih Damira, Jelena, Tomića, Zorana Ercega itd. Je li Damiri i RTL-u ikada palo na pamet da upita časnog zastupnika Nenada Stazića zašto misli da antife nisu 1945.g. obavile svoj posao do kraja. No, pustimo RTL i Damiru Gregoret neka čvrsto koračaju k nekoj od Večernjakovih ruža.

‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?, zavapio je navodno Tuđman

Ante Tomić teško da će dobiti Večernjakovu ružu. Možda nešto drugo, ali to neće mirisati k’o ruža. Hido Biščević je objavio neki svoj razgovor s Tuđmanom u kojem ga je Tuđman navodno upitao: “Hido, kome da ostavim Hrvatsku?“ I sad na scenu stupa analitički genije iz podoficirske škole JNA.

Naš analitičar se još danas trese na pomisao da ima netko tko je mislio da ima Hrvatsku, cijelu zemlju, sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, more, renesansne gradove, barokne gradove, orjunaške gadove, hiljadu otoka, Maslenički most, tunel Učku, stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski… I sve ovo je nabrojio samo da bih mogao nadrljati završnu opservaciju o Tuđmanu: “Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a pod kraj života, kad su tajne službe na njegovo veselje namještale Dinamove utakmice (vjerojatno mudri Ante sumnja na utakmicu Dinamo : Partizan 5:0) znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud k’o kupus“.

Ante blago sumnja kako čitavo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovom politikom pa nastavlja: “Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojeg su priveli na policiji…“ Tu se naš analitičar našao u pat poziciji. Znao on da Zoran Erceg nije ni dragovoljac ni branitelj niti mobiliziran sudionik pa ga je mudro nazvati “ratnim veteranom“. E, sad je li on ratni veteran Ratka Mladića ili Milana Martića to ne zna ni naš analitičar. Tuđmanov sigurno nije. To bi trebalo javno zapitati trenutnog ministra branitelja ili njegove prethodnike. I ja se slažem da Zoran Erceg ima pravo temeljem čl.38 Ustava RH iznositi svoje mišljenje kao što i Tomić može javno trkeljati svoje nepročešljane duhovitosti. Kao što je i rekao Voltaire: “Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti je skromnost“. Ali… naši lijevi novinari mogu i to.

Voltaire je rekao: “Ne odobravam to što ste rekli, ali ću do svoje smrti braniti vaše pravo da to kažete“ s mojim dodatkom – da to kažete i činite majmuna od sebe.

Jeste li ikada pročitali, čuli ili gledali nešto što sliči na obračun četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu? Akteri su uvijek isti. Partizani i Nijemci. Name, već su me nekoliko puta moji čitatelji molili da nešto napišem o toj “utakmici“. Tekma je odigrana na Lijevča polju nedaleko od Banja Luke, a trajala je nešto dulje od 90 minuta. Započela je 30. ožujka, a završila 8. travnja 1945.g. Četnike je vodio vojvoda Pavle Đurišić, a ustaše general Vladimir Metikoš.

Rezultat je bio kao Dinamo : Partizan – 5:0. Tuđman nije preko tajnih službi mogao srediti pobjedu kombiniranoj četničko partizanskoj momčadi. Nakon svih sjajnih pobjeda koje su partizani postigli bježeći pred “nadmoćnim“ neprijateljem red je da se i trogloditski desničari vesele jednoj njihovoj pobjedi nad četnicima. Usput rečeno, tu bitku nakon Drugog svjetskog rata četnički su emigranti nazvali “drugim Kosovom.“

Ne bi Knin nikada bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu.

Hrvatska je zgrožena. Kćeri Albanca Adem Shalia, inače članu SDP-a, neki je klerofašist u razredu upaljačem na nadlaktici spalio kožu u obliku omraženog slova ”U”. Jasno je da mladi “ustaša“ to ne bi mogao napraviti da se djevojka barem minimalno opirala.

Naravno, skočio je na noge lagane i naš Pupi i oštro osudio… što? Možda to što su novinari Slobodne skinuli slike djevojke u majici s ustaškim znakovljem. Možda su joj silom navukli i tu majicu. No, ne treba sitničariti. Važno je da “ustaška zmija“ gmiže Hrvatskom. Vrlo je važan kontinuitet kojim pretvaramo ovu zemlju u veliku ustašiju pa ni Ibrahimović ne smije spomenuti da mu je majka Hrvatica. Ustaša odvratni…

Uglavnom, slika s ustaškom majicom nestala je s profila djevojke, a zamijenila ju je slika s cvjetićima u kosi. Kako bi se poetski reklo s “osmjehom u kosi“. Šizofrena “kontrarevolucija“ preplavila je RH. Pomalo podsjeća na 1991. godinu. Ustašluk, proganjanje zbog ZDS, progresivno “kidisanje“ na spomenik Franje Tuđmana, itd. Volio bih vidjeti da se to dogodi s kipom Georgeu Washingtona u SAD-u ili Giuseppea Garibaldia u Italiji. Volio bih vidjeti… ali to vidjeti neću. Osim u RH.

Albert Einstein je jednom gorko zaključio: “Političari nas varaju, varali su nas i varat će nas… Milijarde još nerođenih ljudi već su prevareni, a njihovi životi, zdravlje i blagostanje su izigrani!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari