Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zaboravljena pitanja

Objavljeno

na

Glede prvog sučeljavanja hrvatskih političkih čelnika, nakon punih 13 godina, najveći broj analitičara je zaključio da je Zoran Milanović nekako “za prsa” bio bolji, uvjerljiviji, dominantniji, u toj javnoj „TV debati“ koja se mogla zvati i slikovitom hrvatskom riječju „rasprava“.

Ali mi „curicul“ zovemo srpski – „curiculum“- kao što ministarstvo zdravstva zovemo opet kao u Srbiji – ministarstvo „zdravlja“. I kad SDP-ovci uvedu ovakve idiotske promjene (kao što je Račanova Vlada ukinula „državni“ u nazivu Sabora, što je čista anacionalna obijest!) kad se od nove vlasti traži promjena i povratak na ispravno rješenje, vojska političkih domobrana skače s tezom „nemojmo se baviti nevažnim stvarima“.

Tako se „ministarstvo zdravlja“ i dalje tako zove, a ne kao ranijih 20-ak godina.

Zato „curicul“ ostaje „curiculum“, pa onda i rasprava postaje „debata“. To vam je zorna ilustracija “bivše socijalističke republike Hrvatske” koja još nije postala hrvatska država!

Nema hrvatskog jezika

Sve ovo govorim ne bih li potaknuo nekoga od tisuću kandidata na ovim izborima da već jednom stavi na stol i prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, koji naime ova država još uvijek – nema!

Dakle, u medijima prevladava stav da je Milanović „bio nešto bolji“, uvjerljiviji i dominantniji, premda se taj dojam stvorio primarno zbog neadekvatnog vrednovanja njegovog bezobrazluka, drskosti i bahatosti, pa su te njegove karakterne devijacije prevedene publici kao razložno vrednovane kvalitete jednog lidera koji je zbog njih tobože i odnio pobjedu „za prsa“.

Ako je u tom smislu Plenković nešto propustio, propustio je odgovoriti istom mjerom i intonacijom, što je, kako vidimo, kod nas nužno, zato jer se dobar kućni odgoj i pristojnost u ophođenju ovdje knjiži kao mana u odnosu na drskost i nepristojnost.

Primjerice, na sjajno napamet naučene stope i međustope poreza, te na vehementno razmetanje znanjem proračunskih stavki, Milanoviću kao i milijunskom tv auditoriju se jednostavno moralo reći da je lijepo znati napamet neke stavke hrvatskog proračuna, ali da nam svijetlu budućnost u tom kontekstu obećava čovjek čija je Vlada pod njegovom dirigentskom palicom praktički jučer Hrvatsku zadužila za upravo nevjerojatan iznos od sto milijardi kuna.

Bilo je nužno energično inzistirati na činjenici da je za njegova mandata odavde pobjeglo sto tisuća ljudi, a ne taj zločin tek stidljivo spomenuti i pretvoriti ga u temu za licitiranje, da bi mu na kraju Plenković de facto dopustio da se izvuče kroz tezu o otvorenim granicama EU-a koje su, eto, krive za taj egzodus!

Kao što je bilo nužno razgovijetno naciji pojasniti da isti taj Milanović i dalje neskriveno kliče: ako pobijedimo na ovim izborima nastavit ćemo po starom, točno tamo gdje smo stali! Dakle, taj čovjek ne razumije da mu je model katastrofalan, dapače, on bi ga ponosno ponovio! I to s istim ljudima, tako da je on konsekventno iskren!

Milanoviću, nažalost, u ovoj povijesnoj prigodi nije rečeno da je pokazao kako zna trošiti, ali ne i stvarati, kao što naciji nije rečeno da nikada niti jedna hrvatska Vlada nije zadužila državu za sto milijardi kuna u jednom mandatu! Čak i da rast BDP-a pripišemo Milanoviću, on još uviiek ne pokriva niti kamate za koje nas je zadužio.

Jedino pitanje za Togonala

Taj ključni, kapitalni argument koji jezgrovito poništava svu Milanovićevu drčnost i bahatost, niti je Plenković naglasio, niti mediji valoriziraju. Zadužio si nas za sto milijardi, potjerao si van svojom gospodarskom politikom sto tisuća ljudi i još tvrdiš da ćeš, ako ti se pruži prilika, nastaviti po starom točno tamo gdje si stao! Jeste li normalni, to je jedino pitanje koje je preostalo Togonalu?

I to je još bio famozni prvi dio rasprave gdje je, kao, Milanović bio vidno bolji?!

Kad pak govorimo o ideološkim pitanjima, tu se pokazalo, čak i uz ne osobito aktivnog Plenkovića, da Milanović sam sebe diskvalificira, no i u tom dijelu je izostalo emocije, strasti i prave bujice argumenata koji su stajali na stolu
Plenkoviću u valoriziranju ideološkog konteksta Milanovićeve vlasti.

Najprije, većina s njegovim SDP-om na čelu je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, čime je otvoren verbalni građanski rat u Hrvatskoj i nema razloga očekivati da to Milanović neće ponoviti.

Čudno je da Togonal nije našao za shodno to pitanje postaviti. Još je čudnije da baš ništa nije pitao Milanovića glede ćirilice u Vukovaru, hrvatskog branitelja Pajkića koji je pao kao žrtva Ostojićeve akcije postavljanja ćirilićnih ploča u Vukovaru, a poglavito činjenica da je policija poslala specijalce na hrvatske invalide na Markovom trgu.

Kako je moguće da se zaboravila ona besramna scena gdje specijalci među kojima je bio, kako će se kasnije ispostaviti, i jedan abolirani martićevac, pod punom ratnom opremom vade palice na ulazu u crkvu sv. Marka, prepunu invalida u kolicima?

Ima li većeg sarkazma od scene gdje abolirani martićevac, sada kao hrvatski specijalac, sprema palicu na hrvatskog ratnog invalida u kolicima? Jer, po zapovjednoj odgovornosti tog aboliranog martićevca je na Glogoškog poslao Zoran Milanović.

A onda unatoč činjenici da niti jedno od ovih krajnje neugodnih pitanja za Milanovića Togonal nije postavio, Žarko Puhovski je svejedno zaključio da je Togonal ponešto navijao za HDZ?! U tom setu ideoloških pitanja Plenković je jednostavno mogao poentirati da je bilo koju od ovih tema glasno stavio na dnevni red, da je zatražio objašnjenje, da je na te teme podsjetio zaboravljivu naciju, da je metaforički stao na Pajkićev grob i rekao Milanoviću pred očima cijele nacije: nećeš više razbojniče!

Nisam siguran da bi potom ukupni dojam bio Milanovićeva pobjeda „za prsa“.

Iako je uglavnom dobro reagirao u pitanjima glede lex Perković, na sve one bezobrazluke gdje Milanović pod nos gura Plenkoviću Tuđmanovu suradnju s Perkovićem, bilo je nužno podsjetiti na niz povijesnih istina. Prva i osnovna, da se Perkoviću u Njemačkoj sudilo za likvidaciju koja se dogodila pod dirigentskom palicom partije, dok je na čelu hrvatske partije bio Ivica Račan, kojeg će Milanović osobno naslijediti.

Slučaj Perković

SDP je neupitni sljednik SKH, kao što je Milanović neupitni sljednik Ivice Račana i u tom smislu, ako na nekoga može pasti komad političke odgovornosti za to besramno ubojstvo, onda je to svakako SDP kao sljednik SKH, Milanović i kao nasljednik Ivice Račana, te Milanović kao šef Vlade koja je izmislila lex Perković.

Plenković mu je jednostavno morao ponoviti navode odvjetnika Gisele Đureković, gospodina Pavlovića, koji je višekratno spomenuo kako mu iz arhiva SKH nisu dostupni ključni transkripti sjednica Centralnog komiteta, najprije jer su odjednom nestali, a onda i stoga jer je općenito vrlo teško dobivao uvid u partijsku građu.

Pritom mu je za svako korištenje arhiva SKH dopuštenje morao dati Igor Dragovan, jedan od najbližih suradnika Zorana Milanovića.“ To nije moj svijet“ uporno ističe Milanović, ali ipak Igor Dragovan na kapaljku daje dopuštenja za korištenje partijskog arhiva.

„To nije moj svijet“ viče Milanović, ali ipak je zabranio izručenje Perkovića. „Ja bi ih sve hapsio“ reći će sad pompozno, ali nismo čuli da je pozvao pravosuđe na procesuiranje ostalih likvidacija hrvatskih političkih emigranata. Glede pak brojnih SDP-ovih afera, Plenković se držao prepristojno i otrpio je udarce, ne zadavši niti jedan ozbiljniji.

A bilo je potrebno zbog publike ponoviti riječi Slavka Linića o Milanovićevom bratu i njegovom obilasku ministarstava i porezne uprave, pa i populistički spomenuti mistično Milanovićevo korištenje Vladinog zrakoplova izvan bilo kakve veze s poslom koji obnaša.

Milanović je nabrojio svoje ljude iz brojnih afera koji su maknuti iz vrha stranke, ali unatoč aferi „MIG-ovi“ i unatoč nikad objašnjenom Kotromanovićevom putovanju u Ameriku, kao i njegove neobične kontakte s nekim ruskim ulagačima, stranka ga nije ni taknula.

Kao ni Jakovinu nakon zadnje afere! Šteta da se Plenković nije sjetio tih detalja.

Kao što je šteta da naciju nije podsjetio, pogotovo jug Hrvatske, da smo izgubili pune četiri godine u gradnji Pelješkog mosta jer je Milanović bio alergičan na tu ideju.

Još je gore da publika nije asocirana na kaos prvih dana izbjegličkog vala kad su ljudi ležali po cestama i prugama dok je oporba tražila da se otvore prvi kampovi. Red je nastupio tek kad se poslušalo oporbu i predsjednicu da se otvore kampovi.

Nije rečeno niti to da prve dane izbjegličke krize uopće nisu registrirani izbjeglice jer su oni ulazili u Hrvatsku po raznim livadama. Sve je to Plenković preskočio ili nije dospio izgovoriti. A trebao je, jer u protivnom se stvorio dojam da je Milanović prihvatljiviji, argumentiraniji, „za prsa“ bolji.

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Objavljeno

na

Objavio

U odgovoru na moj ironični tekst Gvozden Srećko Flego obilato se poziva na psihoanalizu. Sasvim legitimno. Ja neću početi s psihoanalizom, već s onomastikom.

Ne znam točno kada si je Gvozden Flego dodao i ime – Srećko. Nije niti bitno, niti je to nešto neobično, niti za osudu. Tijekom povijesti i danas mnogi ljudi su to radili. Jedan od najpoznatijih je Josif Visarjonovič Džugašvili, koji si je 1910. godine dodao ime “Staljin” da bi se, kao Gruzijac, malo više porusio, odmaknuo od svojih gruzijskih korijena. Politički oportuno.

Prema Ivanović-Petranovićevu “Rusko-srpskohrvatskom rečniku” ime Staljin dolazi od imenice “stalj” što prevode sa “čelik”, u prijevodu čelični čovjek, što je naša inačica imena Gvozden, piše Ivica Šola / Globus

Ovdje ne želim kao osobe povezati Gvozdena i Staljina, osim kao imenjake, tek se pozabaviti jednim onomastičkim fenomenom u kontekstu pomodnosti i političkih okolnosti i konformizma davanja imena djeci u određenim povijesnim razdobljima. Flego je rođen 1946. godine, prije Rezolucije Informbiroa kada je Tito Staljinu rekao “ne”.

To se jako odrazilo i na davanja imena djeci. Tako je tih godina, najviše 1947. godine, djeci davano ime Gvozden, da bi već 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, ime Gvozden nestalo. Kasnije će se opet pojaviti kad su Moskva i Beograd olabavili. U to vrijeme pak kod ženskih imena imamo Kaćuše, Mašinke, Petoljetke…

Meni je Srećko lijepo ime, i drago mi je da ga je dodao Gvozdenu. Vremena se mijenjaju, treba se prilagoditi…

Baš u kontekstu onomastike i Flege (u daljnjem tekstu Gvozden) ovo uzmite kao udarnički tekst pod radnim naslovom “Kako se kalio Gvozden”.

Gvozden ne zna čitati, ili zna, ali ima psihoanalitičkih tikova. Već u uvodu svog reagiranja on tvrdi da sam ga nazvao “prevrtljivcem”. Ja sam za Gvozdena uporabio Krležinu sintagmu “vječiti pristav”, a ono što je vječito nije prevrtljivo, vječiti pristav je stoga čovjek kontinuiteta koji se prilagođava vremenu i modama, vlastiti antropomorfizam. Eto, ja zapravo hvalim Gvozdena, a on se duri. Uostalom, kako nešto tako čvrsto kao čelik (nomen est omen) može biti labavo, “prevrtljivo”.

Tako Gvozden, braneći svoj habitus “vječitog pristava”, pokušava izmiriti Poppera i Marxa, otvoreno društvo i zatvoreno društvo pa docira: “IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. Razlikujmo Marxovu misao od marksizma… O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici.”

Tu Gvozden falsificira i Poppera i Marxa. Popper u djelu “Bijeda historicizma” jasno Marxa, citirajući Marxove, a ne Engelsove tekstove, Kapital poglavito, snažno odbija Marxove teorije kao neprijatelja otvorenog društva, kao historicizam. Socijalist Bryan Mage tu je vrlo jasan: “Ne mogu shvatiti kako bilo koji čovjek s dostatnom uporabom razuma može nakon Popperove kritike Marxa biti marksist.”

Gvozden tu brani Marxa od marksista koji su ga na čelu s Engelsom “iskrivili”, ali ne on svojom glavom, već “plagira” Marcusea i Blocha koji su također tvrdili da historicizam koji napada Popper jest Engelsovo iskrivljavanje, te da je Marx bio “egzistencijalist i humanist”. Da, humanist, to je vidljivo baš iz Manifesta koji Marx supotpisuje s Engelsom i koji završava “humanistički” – pozivom na nasilje, na krvoproliće. Završetak Komunističkog manifesta završava s govorom mržnje, protiv koje mrči marksist Gvozden. To je u zajedničkom tekstu Engels podmetnuo Marxu i proizveo “marksizam”?

S druge pak strane Marxa nazvati egzistencijalistom, Kierkegaardovim sljedbenikom, koji egzistencijalizmom ustaje u ime pojedinca, a ne kao Marx u ime kolektiva, zvanog klasa, je glupost. Možda je i Staljin egzistencijalist jer pojedincu, kao Kierkegaard, daje prednost pred “općim”, pred kolektivom, govoreći kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, smrt milijuna statistika”. Gvozdene, Engelsu ne pakovati! A ni Kierkegaardu.

Tu je zgodan i jedan štiklec iz Gvozdenove marksističke karijere koji tumači jako dobro “kako se kalio Gvozden” u kontekstu Marxova historicističkog determinizma, a ispričao mi je to jedan njegov student koji može posvjedočiti.

Godine 1975. Gvozden je, kao asistent Vranickog, držao seminar iz marksizma te rekao kao se s “matematičkom izvjesnošću može izračunati kada će se socijalizam, kao prijelazni oblik, pretvoriti u komunizam”, na što se ovaj živući njegov student nasmijao i počela je rasprava u kojoj je Flego postao matematičar marksističke provenijencije. Oriđinal, rekli bi Dalmatinci.

Uz to Flego se hvali kako je nastava u to vrijeme bila pluralistička, “usporedna”, cvjetalo je, po Gvozdenu, tisuću cvjetova pa se uz Marxa predavalo i civilno društvo (muljancija, to je bilo moguće jedino na gramscijevskoj matrici preodgoja ljudi po mjeri komunizma, a ne liberalnoj), pa je bilo mjesta i za Foucaulta, Rortyja… To je Gvozdenova podvala, jer je zakonima bilo propisano (tko o čemu, Gvozden o toleranciji, otvorenosti, dogmatizmu) da je marksizam jedina ispravna filozofija.

Tako, kada je 1981. godine u časopis Filozofska istraživanja stigao tekst u kojem se kaže kako marksizam ne bi trebao biti povlaštena filozofija, kao član redakcije Gvozden se – usprotivio objavi toga članka! Ali zato s potpunom amnezijom u zadnjem Globusu meni predbacuje da podvaljujem, pa piše: “Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije pisati. Zalagao sam se i ‘tada’ (u bivšem režimu I.Š.), zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja.” Gvozden, narodski rečeno, laže, nije se zalagao za slobodu mišljenja u bivšem režimu, što je vidljivo iz njegova stava protiv članka 1981. godine. Zalaže li se danas? Ne, ali se skriva iza brige za Globus.

Onda su došle devedesete, kako pjeva Škoro, a Gvozden, koji je desetljećima predavao marksizam i cenzurirao ljude koji su ustali protiv marksizma kao povlaštene filozofije, na stranicama Ministarstva znanosti navodi da od 1992. predaje – socijalnu filozofiju. Desetljeća biografije profesora marksizma u borbi za bolju prošlost preko noći su isparila, a marksist postao – socijalni filozof i poperovac, iako je predavao filozofiju marksizma na istoimenoj katedri.

Jedna stvar me opasno zabrinjava kod Gvozdena. Manjak smisla za ironiju, za humor. Pa kada se sprdam s njegovim paradoksima od branitelja Šešelja do pape Franje, od štovatelja Marxa do njegove oprečnosti Poppera…, on bi sprdnju proglasio govorom mržnje. Taj totalitarni sindrom lijepo je orisao Kundera u romanu “Šala”. Kao nekoć o drugu Titu, ni o Gvozdenu se ne smiju pričati vicevi, a njegov životopis je jako dobar vic, na granici crnog humora.

Rabelais je takve kao Gvozden nazvao “agelastima”, ljudima koji “nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi nužno misle isto, i da su oni upravo ono što misle da jesu”. I zato mi je Gvozden smiješan, jer misli da je on ono što on misli da jest, umjesto da se nasmije samom sebi i svemu nemogućem što je uspio pomiriti u sebi. Kao kršćanin i vjernik, u duhu pape Franje, ja mu pokušavam pomoći oko samospoznaje, pa ga drugarski podsjećam tko je i što sve bio i činio.

Gvozdenova zadnja faza je, da nastavim u tonu Rabelaisa, ne tako davna, erotska, kada je prigrlio Marcuseovu “dopunu” Freuda, koji je ustao protiv odvajanja užitka i misli, zalažući se za puno zadovoljenje libida jer čovjek ne može biti sretan u takvom represivnom društvu.

Nakon Marxa, Poppera, ovu zadnju fazu Gvozdenovu, seksualne emancipacije na tragu frojdomarksizma, nazvao bih fazom Mica Trofrtaljka. Ta faza posebno je vidljiva u njegovoj nečitljivoj knjizi “Um, eros i društvo” gdje, kad je seksualnost u pitanju, Gvozden na tragu Marcusea oponira društvenim inhibicijama libida.

Ipak, Gvozden tu nije nimalo avangardan, društvenu represiju seksualnosti na praktičan način, dakle kao turbofolk praksisovka, razbila je još u bivšem režimu svojim umjetničkim angažmanom gospođa Milica Ostojić, umjetničkog imena Mica Trofrtaljka, koja je jasno svojim pjesmama među radnim narodom širila takve emancipatorske frojdomarksističke teze.

Dovoljno je na Youtubeu pogledati njene spotove pod naslovom: “I labavi ume da zabavi”, ili “Hoće deda malo meda”, kao i “Uteraj mi u garažu” i postat će vam jasno da se visoka filozofija, pa i Marcuse, može izraziti na sasvim jednostavan, čitljiv način, kao legendarna Mica Trofrtaljka.

Staljin je jednom prilikom rekao: “Drugovi, samokritika nam je nužna kao voda, kao zrak.” Slažem se s njim. A sigurno i Gvozden. Pa onda i Srećko. U konačnici i Flego. Sva trojica. Ukupno tri frtalja. Čekamo četvrti frtalj da se biografija zaokruži.

Ivica Šola / Globus

Ivica Šola odgovara Gvozdenu Srećku Flegi: Je li govor mržnje i ‘Hvaljen Isus i Marija’?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati