Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zaboravljena pitanja

Objavljeno

na

Glede prvog sučeljavanja hrvatskih političkih čelnika, nakon punih 13 godina, najveći broj analitičara je zaključio da je Zoran Milanović nekako “za prsa” bio bolji, uvjerljiviji, dominantniji, u toj javnoj „TV debati“ koja se mogla zvati i slikovitom hrvatskom riječju „rasprava“.

Ali mi „curicul“ zovemo srpski – „curiculum“- kao što ministarstvo zdravstva zovemo opet kao u Srbiji – ministarstvo „zdravlja“. I kad SDP-ovci uvedu ovakve idiotske promjene (kao što je Račanova Vlada ukinula „državni“ u nazivu Sabora, što je čista anacionalna obijest!) kad se od nove vlasti traži promjena i povratak na ispravno rješenje, vojska političkih domobrana skače s tezom „nemojmo se baviti nevažnim stvarima“.

Tako se „ministarstvo zdravlja“ i dalje tako zove, a ne kao ranijih 20-ak godina.

Zato „curicul“ ostaje „curiculum“, pa onda i rasprava postaje „debata“. To vam je zorna ilustracija “bivše socijalističke republike Hrvatske” koja još nije postala hrvatska država!

Nema hrvatskog jezika

Sve ovo govorim ne bih li potaknuo nekoga od tisuću kandidata na ovim izborima da već jednom stavi na stol i prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, koji naime ova država još uvijek – nema!

Dakle, u medijima prevladava stav da je Milanović „bio nešto bolji“, uvjerljiviji i dominantniji, premda se taj dojam stvorio primarno zbog neadekvatnog vrednovanja njegovog bezobrazluka, drskosti i bahatosti, pa su te njegove karakterne devijacije prevedene publici kao razložno vrednovane kvalitete jednog lidera koji je zbog njih tobože i odnio pobjedu „za prsa“.

Ako je u tom smislu Plenković nešto propustio, propustio je odgovoriti istom mjerom i intonacijom, što je, kako vidimo, kod nas nužno, zato jer se dobar kućni odgoj i pristojnost u ophođenju ovdje knjiži kao mana u odnosu na drskost i nepristojnost.

Primjerice, na sjajno napamet naučene stope i međustope poreza, te na vehementno razmetanje znanjem proračunskih stavki, Milanoviću kao i milijunskom tv auditoriju se jednostavno moralo reći da je lijepo znati napamet neke stavke hrvatskog proračuna, ali da nam svijetlu budućnost u tom kontekstu obećava čovjek čija je Vlada pod njegovom dirigentskom palicom praktički jučer Hrvatsku zadužila za upravo nevjerojatan iznos od sto milijardi kuna.

Bilo je nužno energično inzistirati na činjenici da je za njegova mandata odavde pobjeglo sto tisuća ljudi, a ne taj zločin tek stidljivo spomenuti i pretvoriti ga u temu za licitiranje, da bi mu na kraju Plenković de facto dopustio da se izvuče kroz tezu o otvorenim granicama EU-a koje su, eto, krive za taj egzodus!

Kao što je bilo nužno razgovijetno naciji pojasniti da isti taj Milanović i dalje neskriveno kliče: ako pobijedimo na ovim izborima nastavit ćemo po starom, točno tamo gdje smo stali! Dakle, taj čovjek ne razumije da mu je model katastrofalan, dapače, on bi ga ponosno ponovio! I to s istim ljudima, tako da je on konsekventno iskren!

Milanoviću, nažalost, u ovoj povijesnoj prigodi nije rečeno da je pokazao kako zna trošiti, ali ne i stvarati, kao što naciji nije rečeno da nikada niti jedna hrvatska Vlada nije zadužila državu za sto milijardi kuna u jednom mandatu! Čak i da rast BDP-a pripišemo Milanoviću, on još uviiek ne pokriva niti kamate za koje nas je zadužio.

Jedino pitanje za Togonala

Taj ključni, kapitalni argument koji jezgrovito poništava svu Milanovićevu drčnost i bahatost, niti je Plenković naglasio, niti mediji valoriziraju. Zadužio si nas za sto milijardi, potjerao si van svojom gospodarskom politikom sto tisuća ljudi i još tvrdiš da ćeš, ako ti se pruži prilika, nastaviti po starom točno tamo gdje si stao! Jeste li normalni, to je jedino pitanje koje je preostalo Togonalu?

I to je još bio famozni prvi dio rasprave gdje je, kao, Milanović bio vidno bolji?!

Kad pak govorimo o ideološkim pitanjima, tu se pokazalo, čak i uz ne osobito aktivnog Plenkovića, da Milanović sam sebe diskvalificira, no i u tom dijelu je izostalo emocije, strasti i prave bujice argumenata koji su stajali na stolu
Plenkoviću u valoriziranju ideološkog konteksta Milanovićeve vlasti.

Najprije, većina s njegovim SDP-om na čelu je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, čime je otvoren verbalni građanski rat u Hrvatskoj i nema razloga očekivati da to Milanović neće ponoviti.

Čudno je da Togonal nije našao za shodno to pitanje postaviti. Još je čudnije da baš ništa nije pitao Milanovića glede ćirilice u Vukovaru, hrvatskog branitelja Pajkića koji je pao kao žrtva Ostojićeve akcije postavljanja ćirilićnih ploča u Vukovaru, a poglavito činjenica da je policija poslala specijalce na hrvatske invalide na Markovom trgu.

Kako je moguće da se zaboravila ona besramna scena gdje specijalci među kojima je bio, kako će se kasnije ispostaviti, i jedan abolirani martićevac, pod punom ratnom opremom vade palice na ulazu u crkvu sv. Marka, prepunu invalida u kolicima?

Ima li većeg sarkazma od scene gdje abolirani martićevac, sada kao hrvatski specijalac, sprema palicu na hrvatskog ratnog invalida u kolicima? Jer, po zapovjednoj odgovornosti tog aboliranog martićevca je na Glogoškog poslao Zoran Milanović.

A onda unatoč činjenici da niti jedno od ovih krajnje neugodnih pitanja za Milanovića Togonal nije postavio, Žarko Puhovski je svejedno zaključio da je Togonal ponešto navijao za HDZ?! U tom setu ideoloških pitanja Plenković je jednostavno mogao poentirati da je bilo koju od ovih tema glasno stavio na dnevni red, da je zatražio objašnjenje, da je na te teme podsjetio zaboravljivu naciju, da je metaforički stao na Pajkićev grob i rekao Milanoviću pred očima cijele nacije: nećeš više razbojniče!

Nisam siguran da bi potom ukupni dojam bio Milanovićeva pobjeda „za prsa“.

Iako je uglavnom dobro reagirao u pitanjima glede lex Perković, na sve one bezobrazluke gdje Milanović pod nos gura Plenkoviću Tuđmanovu suradnju s Perkovićem, bilo je nužno podsjetiti na niz povijesnih istina. Prva i osnovna, da se Perkoviću u Njemačkoj sudilo za likvidaciju koja se dogodila pod dirigentskom palicom partije, dok je na čelu hrvatske partije bio Ivica Račan, kojeg će Milanović osobno naslijediti.

Slučaj Perković

SDP je neupitni sljednik SKH, kao što je Milanović neupitni sljednik Ivice Račana i u tom smislu, ako na nekoga može pasti komad političke odgovornosti za to besramno ubojstvo, onda je to svakako SDP kao sljednik SKH, Milanović i kao nasljednik Ivice Račana, te Milanović kao šef Vlade koja je izmislila lex Perković.

Plenković mu je jednostavno morao ponoviti navode odvjetnika Gisele Đureković, gospodina Pavlovića, koji je višekratno spomenuo kako mu iz arhiva SKH nisu dostupni ključni transkripti sjednica Centralnog komiteta, najprije jer su odjednom nestali, a onda i stoga jer je općenito vrlo teško dobivao uvid u partijsku građu.

Pritom mu je za svako korištenje arhiva SKH dopuštenje morao dati Igor Dragovan, jedan od najbližih suradnika Zorana Milanovića.“ To nije moj svijet“ uporno ističe Milanović, ali ipak Igor Dragovan na kapaljku daje dopuštenja za korištenje partijskog arhiva.

„To nije moj svijet“ viče Milanović, ali ipak je zabranio izručenje Perkovića. „Ja bi ih sve hapsio“ reći će sad pompozno, ali nismo čuli da je pozvao pravosuđe na procesuiranje ostalih likvidacija hrvatskih političkih emigranata. Glede pak brojnih SDP-ovih afera, Plenković se držao prepristojno i otrpio je udarce, ne zadavši niti jedan ozbiljniji.

A bilo je potrebno zbog publike ponoviti riječi Slavka Linića o Milanovićevom bratu i njegovom obilasku ministarstava i porezne uprave, pa i populistički spomenuti mistično Milanovićevo korištenje Vladinog zrakoplova izvan bilo kakve veze s poslom koji obnaša.

Milanović je nabrojio svoje ljude iz brojnih afera koji su maknuti iz vrha stranke, ali unatoč aferi „MIG-ovi“ i unatoč nikad objašnjenom Kotromanovićevom putovanju u Ameriku, kao i njegove neobične kontakte s nekim ruskim ulagačima, stranka ga nije ni taknula.

Kao ni Jakovinu nakon zadnje afere! Šteta da se Plenković nije sjetio tih detalja.

Kao što je šteta da naciju nije podsjetio, pogotovo jug Hrvatske, da smo izgubili pune četiri godine u gradnji Pelješkog mosta jer je Milanović bio alergičan na tu ideju.

Još je gore da publika nije asocirana na kaos prvih dana izbjegličkog vala kad su ljudi ležali po cestama i prugama dok je oporba tražila da se otvore prvi kampovi. Red je nastupio tek kad se poslušalo oporbu i predsjednicu da se otvore kampovi.

Nije rečeno niti to da prve dane izbjegličke krize uopće nisu registrirani izbjeglice jer su oni ulazili u Hrvatsku po raznim livadama. Sve je to Plenković preskočio ili nije dospio izgovoriti. A trebao je, jer u protivnom se stvorio dojam da je Milanović prihvatljiviji, argumentiraniji, „za prsa“ bolji.

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Silno smo ponosni na naše momke i Dalića i taj će ponos trajati godinama!

Objavljeno

na

Objavio

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske.

To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu.

Ovo je 2018. godina koja nas vraća u 1990. godinu. Dok naši štakori uglavnom kmeče u svojim ideološkim rupama i čekaju da Hrvatska u Moskvi napokon ‘popuši’, stranci su iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni.

Poznati europski dnevni list Bild piše: “Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast. Ista je to ona beskrajna volja i strast koju su pokazivali 1990. godine za svoju državu“. Corriere della Sera pak kaže: “Hrvatsku je zahvatio dobar nacionalizam – bore se za domovinu“. Dobar nacionalizam i borba za domovinu pokrenuli su nas je i 1990. godine. I još jedan citat iz Corriere della Sera: “Navijači i nogometaši jednostavno su nacionalisti. Možda je to i neophodno“. Sad zamislite, naravno potpuno apstraktno, da je takva hereza izašla u našim novinama – u Večernjem ili Jutarnjem, svejedno. Odmah bi u ‘Otvoreno’ ili u ‘Nu2’ bili pozvani Puhovski, Klasić, Rada, Rade, Stazić… uz klasično cipelarenje ‘klerofašističkih’ navijača i igrača. Normalno je da su 1991. godine narod i branitelji bili nacionalisti jer bez toga ne bi bilo ni Oluje ni pobjede, ali sada drugovi?!

Poznati Bloomberg donosi u naslovu: “Nemaju kompleks inferiornosti“ te nastavlja: “Uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu nije slučajnost, mala zemlja pobjeđuje zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji profesionalnosti i nacionalnom zanosu nalik onom ratnom“. S istim tim zanosom ostvarili smo i 5. kolovoza 1995.g. Jedan od najutjecajnijih svjetskih poslovnih medija nadalje iznosi poznate, ali svejedno zanimljive zaključke: “Tri od četiri momčadi koje su stigle do polufinala predstavljaju zapadnoeuropska društva koje se bore s emigracijom i integracijom. A četvrta momčad, koja je najviše iznenadila, sastoji se od potpuno lokalnih momaka iz male zemlje“. I tako bi mogli preko interneta surfati do beskraja. Neki više, a neki manje, ali svi stranci se čude, a neki “prosto ne mogu da veruju“.

Završit ću strane novinske citate s lijevim i liberalnim The New York Times-om. Frenklin Foer piše: “Kao neutralan promatrač, uživam gledajući neočekivani polagani marš Hrvatske kroz turnir i njezin uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. Puno prije nego je što je Engleska uspjela pobjeći od prokletstva visokih očekivanja, ovo je bila gomila djece koja je bježala od bombi, koja tada nisu imala mnogo razloga zbog kojih su mogli zamisliti svoj uspjeh. Činjenica da su sada zaradili mjesto u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, unatoč svojoj veličini i nedavnoj prošlosti, ima sve elemente najljepše priče u povijesti nogometa uopće“.

Oni koji skoro deset godina čitaju ovu moju kolumnu žele presjek domaćih strahova, jala, zavisti, domaće zone sumraka, ali i ironičnog, ako ne već stvarnog, otpora svoj toj našoj bijedi i jadu kojim nas danomice pritišću. Na kraju krajeva i tiskani i elektronski mediji nas svakodnevno ‘zagađuju’ bljuvotinama raznih mrzitelja Hrvatske. To je možda dobro bar utoliko što se onda takve odmah može demaskirati. Međutim, jako je loše što takvi, uglavnom lijevi mrzitelji Hrvatske danomice truju narod svojim otrovom, šire negativno raspoloženje, osjećaj inferiornosti nacije, bezperspektivnosti života u domovini itd.

U nedjelju smo u finalu slušali francusku himnu: “…na oružje, neka nečista krv natopi naša polja!“ Stara francuska himna još iz doba revolucije. Sad opet malo apstraktnog razmišljanja: zamislite da je takav ili sličan refren zalutao u himnu Lijepa naša! Ha,ha, ha! Tom nesretniku koji bi skladao sličnu hrvatsku himnu ni Vrhovni sud Hrvatske ne bi mogao pomoći. U usporedbi s borbenom Marseljezom zapravo je jako upečatljivo koliko su riječi naše himne blage, pune ljubavi za ljepotu vlastitog krajolika, ljudi i zemlje.

A sad se vratimo našoj pokisloj orijuni i njihovim strahovima. Da ih ima i da su usrani k’o grlice, ali ne sustaju u svojoj subverzivnoj djelatnosti protiv svega što je hrvatsko svjedoči i izvjesni Sandi Blagonić, mladi i progresivni intelektualac. Radi ili je suradnik HAZU-a. Kako bi rekli cinici: bečka škola, balkanski stil! Dana 16. Lipnja ovog ljeta Gospodnjeg u 15:05 sati Sandi ‘razmišlja’ na internetu: “Posve sam ravnodušan na rezultat utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska – za njezine protivnike.

Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“.

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu. Sandi ima problem. Jedan bivši veleposlanik u Parizu sredio mu je ‘doušnički’ posao u lijevom listu Liberation pa piše SDP-ovki Mariji Lugarić slijedeće: “Možeš pod sport naći Tudjmana i izjavu o nogometu? Pišem tekst za francuski Liberation i moram ga noćas završti. Možda bi to stavio”. Marija Lugarić: “Sandi ček sec..“ U toj sramotnoj prepisci Blagonić/Lugarić ima svega kao “pjevanje Thompsonovih pjesama od strane Lovrena, na kojoj je utakmici Joe Šimunić uzvikivao ”Za dom spremni”, kako osuđenik u bijegu organizira rođendanske partije Predsjednici koja štiti njegove interese (usput, odlično ih je štitila kad je dobio je samo šest i pol godina zatvora – moja opaska).

Specijalni medijski rat protiv Hrvatske vode i Francuzi, uz pomoć ‘domaćih hejtera’?

O cijeloj toj sramotnoj prepisci piše Igor Peternel pod naslovom “Neshvaćeni francuski dušnik Sandi i drugarica bivša saborska nada SDP-a uhvaćeni u planiranju partizanske diverzantske akcije“. No, dobro, ne smijemo biti svirepi prema našoj lijevoj intelektualnoj eliti. Lijevi intelektualci su malo zaigrani, ali sigurno je kako nisu sirovi i prosti kao desničari. Kad Sandi dobije ”egzistencijalnu mučninu” to ga u pravilu inspirira. Tako Sandi u srijedu u 22:31 sata postavlja kafkijansko pitanje: ”Znali netko dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili jeb..nje?” Dana 7. srpnja u 22:54 sata naš Sandi gazi sve pred sobom napisavši: “Sad kad ih još Kolinda sve poj.. u svlaćionici…” Na početku kao i na kraju ove priče nameće se samo od sebe jedno pitanje: Što kažu na sve to u HAZU? Što kažu akademici Kusić, Silobrčić i Rudan? Jel’ to njima ok, sve u ime demokracije, jer takvi ipak djeluju u našoj znanstvenoj zajednici…?

Navodno je Aleksandar Vučić, komentirajući Svjetsko prvenstvo, rekao: “Ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva ne priznajemo. Ceo svet zna da smo mi prvaci. Prvi smo ispali!”

Dva dana nakon finalne utakmice obilježit ćemo obljetnicu primitka Hrvatske u članstvo FIFA-e. Bilo je to 17.srpnja 1941. Godine kad je Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e, ali je taj prijem pomalo suspektan. Naime, tada još nije bilo AVNOJ-a I ZAVNOH-a da taj prijem potvrde. Hajmo tih 77 godina članstva dostojno proslaviti s našim Vatrenima kao svjetski viceprvaci! Zaista su nam vratili ponos i radost življenja! Hvala im svima i našem Daliću!!!

Legendarni Grunf bi rekao: Bolje je pobijediti Francuze u završnici nego izgubiti od Engleza u poluzavršnici. Ima logike, ali ja bih ga parafrazirao ”bolje je pobijediti Engleze u poluzavršnici nego li izgubiti od Francuza u završnici!”

Idemo sad na pregled društvenih mreža, jedine istinske demokratske sfere u Lijevoj našoj. Tako sam u subotu ujutro, zamoljen od moje mačke Liz, objavio na fejsu njenu sliku mrka pogleda s tekstom koji od prilike glasi: ”Ajde miševi.. izađite iz vaših rupa! Sutra je fešta! Ne bojte se! Preživjet će te i Vatrene. Ovo je samo nogometna Oluja…” Post je objavljen, a par minuta kasnije tekst je obrisan. Dobro ostala je macina slika i ona mi je na tome zahvalna. Toliko o demokratskoj sferi na Facebooku.

Upravo čitam (subota 21h) navodno Otvoreno pismo Zlatka Dalića “hrvatskoj javnosti“ preko portala dalicom.eu. Portal ima sjedište u Njemačkoj i to u bivšoj “sigurnosnoj kući“ naše drage UDBE. Bio sam do sada u zabludi misleći da je UDBA barem lukavija i pismenija. Jedino sam nepogrešivo pogodio da je bila krvoločna i nemilosrdna. To bi bolje, pismenije i lukavije napisao čak i Ante Tomić ili Dragec Pilsel. Jeftini čorak, ujedno i dokaz da su orijunaši i jugonstalgičari ostali bez kisika. Zaboravimo te “hodajuće mrtvace“. Potiho se nadam da će se sutra, bez obzira na finalni ishod s Francuskom, netko sjetiti i istinskog hrvatskog heroja, Francuza Jean-Michel Nicoliera kao i njegovih riječi: “Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu“.

Igor Bjelik je malo surfao po portalima naše BiH koju moramo milom ili silom ‘ubacit’ preko reda u EU. Igor se kao malo razočarao jer u Oslobođenje.ba i Dnevni avaz ni be. Je našao jedinu pravu sportsku vijest, a to je da je hrvatska Predsjednica čestitala Đokoviću ulazak u finale Wimbledona. To se zove bosanska Omerta! Ni naši ne štede komšije. ”Najveći srpski i bosanski uspeh u novijoj istoriji. Postali smo komšije finaliste svetskog prvenstva“. Na fejsu se neki ognjištar pita: “ Što Vučić piz.. kad gleda vatrene? Da nisu njegovi 1991. godine pripucali, Modrić bi danas predava’ tjelesni, a Raketa drža’ frizeraj“. Surfam i dalje po fejsu i naletim na pravu “senzaciju“. Informer piše 11. srpnja : “Otkrivena najveća ustaška fudbalska tajna! Hrvati od kompanije Nike (patike) zahtevali isključivo crne dresove kakve su nosili u NDH!” Stvarno čovjek ne zna što je debilnije. Navodno Dalićevo pismo “hrvatskoj javnosti“ ili ovo ‘otkriće’ Informera.

Napokon naletim na tekst koji mi se čini istinitim. FIFA zabranila prikazivanje lijepih žena u gledalištu za vrijeme prijenosa. Pederski feminizam koji se k’o kuga širi sportskim globusom. Nedavno su u utrkama Formule1 izbacili hostese na proglašenju pobjednika. Zamislite da na biciklističkoj utrci “Kroz Hrvatsku“ na pobjedničkom postolju dođe do kompromisa pa poljupce i pehare pobjednicima dijele Rada, Anka, Sanja sa ženske strane, a Stazić, Glavašević i Fred s muške strane. Sve u ime sprečavanja prikazivanja žena kao seksualnog objekta. Subota oko 23:20 sati. Javlja se nezainteresirani fatalist: “Meni je potpuno svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili će Francuska izgubiti. Ali ako pobijedimo postavlja se pitanje treba li crkva kanonizirati Zlatka Dalića. Santo Subito”.

Nadalje, Srpski glumac Sergej Trifunović je kod Ace Stankovića predstavljen kao dio uljudne, tolerantne i građanske Srbije. Što je Trifun kasnije u potpunosti i opravdao. Naime, Edi Škovrlja, reporter HRT-a se javio iz Zadra govoreći o susretu između Hrvatske i Francuske te rekao kako u nedjelju “slijedi Oluja svih Oluja“. Na to je ‘reagovao’ predstavnik “građanske i uljudne“ Srbije kao dragi gost HRT-a pa je poručio Ediju da “puši bre ku…c, majmune!“ Mislim da uskoro ‘sleduje’ gostovanje “tolerantnog i uljudnog“ Trifuna u ‘Otvorenom’ na HRT-a kako bi gledateljima objasnio svoje velikosrpske asocijacije na hrvatski ustašluk.

Među one koji pucaju od sreće i jala neizostavno spada i veliki (skoro dva metra) hrvatski pisac Ante Tomić. Evo što Jutarnji ležerno objavljuje: “Evo zašto je nacionalizam sranje… I HDZ, pravaši, ustaše, časne sestre, prostitutke, vjerovnička vijeća Agrokora i Grdović i njegova Brankica i Oko Sokolovo, Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin“. Hrvatski tjednik mu odgovara: “Evo zašto je Tomić sranje… da nije nacionalizma nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske“. Još nešto što je netalentirani JNA podoficir zaboravio. Uz hrvatske branitelje u Domovinskom ratu borilo se je oko 10.000 autentičnih Srba. A Subašić je jasno i glasno rekao jugonostalgičarima, kao što je Tomić ,tko je on i u kojoj je crkvi kršten. Zanimljivo je kako sada nitko od naših vrlih političara i medijskih te inih dušobrižnika nije reagirao sada kada je ortodoksni Tomić brojio repki krvna zrnca. Ali ne treba sad drvljem i kamenjem na Antišu, Juricu Pavičića i slične likove. Neka se najprije saberu i oporave od zla koji im nanesoše Ostaše u Rusiji. Neka ova “nogometna močvara“ traje što duže i to baš zbog Tomića, orijune, prvoboraca, antifašista i depiliranih četnika, članova Žikine dinastije i lijevog medijskog ološa… Neka pate zajedno s Englezima čija je savjest zbog Bleiburga nečista dočim je naša pobjeda u srijedu bila čista. Oni koji su pisali jugo parole “dabogda sve izgubili“, sve su i izgubili. Omjer snaga je danas isti kao i 1991. godine – 80% prema 20%. Đaba si jajstore krečio, neće vam pomoći ni lijeva medijska falanga, ni Trifke u NU2, ni Puhovski i njegovo čuđenje što igrači drže ruku na srcu ni slična sranja. Gledam danas belgijske nacionaliste u borbi za treće mjesto. Svi drže ruku na srcu. Čekam Puhovskog u “Otvoreno“ da nam dijalektički objasni taj flamanski nacionalizam. Možda mu napokon netko postavi pitanje: zašto je svjedočio protiv hrvatskih studenata 1972. godine te zašto je svjedočio protiv Hrvatske na suđenju u Haagu hrvatskim generalima? On možda takve postupke smatra istinskim patriotizmom! Da mu se samo diskretno dade do znanja da će ga se to jednom pitati, vjerujte, više ga nikada ne bi vidjeli na malim ekranima.

Ernest Hemingway je rekao: ”Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“.

Dana 15. srpnja o. g, oko 19 sati Hrvatska nogometna bajka je završila. Što je na neki način i humano. Izluđivati, dizat nam tlak do nebesa, raditi od naših antifa ”The Walking Dead” kreature, čekat da Ante Tomić, Jurica Pavičić, Goran Gerovac, Sandi Blagonić, Žarko Puhovski, Sergej Trifunović, Marija Lugarić, Fred, Rade, Dragec Pilsel… ne daj Bože, dignu ruku na sebe. Samoubojstvo je grijeh koji se ne možeš okajati jer te više nema… Orijuna je sada odmah živnula, čim smo izgubili od Frančeza. Hajduk je odmah našao snage i čestitao HNS-u i repki. Mnogima će pobjeda Francuske produžit život još koju godinicu. Do finala nas je, uz dobru igru, doveo i golman te dobra doza sreće. U finalu nas više golman s ozlijeđenom zadnjom ložom nije mogao vaditi, a sreća nam je okrenula leđa. Međutim, sve to nema veze! Silno smo ponosni na naše momke i Dalića!!! I taj će ponos trajati godinama. A orijuni ostaje ‘zgražanje’ jer je Predsjednica zagrlila igrače obiju momčadi. Bolje ona nego prva dama Francuske. Usput rečeno, mislim da ću večeras nešto popit u čast naše hrvatske repke.

Charles Bukowski je rekao: “Ako se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako se dogodi nešto lijepo piješ da proslaviš, a ako se ništa ne događa jednostavno piješ“.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Dalić: Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori